REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-430/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Marko Bujić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koga zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-452/2024-8 od 20. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 6. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-452/2024-8 od 20. ožujka 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-1992/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen 17. kolovoza 2006. po Ilinki Lisonek, javnom bilježniku iz Zagreba, pod brojem ovjere OU-1367/06, zaključen između stranka, u dijelu u kojem je ugovoreno kako u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju ZO iznos od 1.948,13 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. svibnja 2017. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužitelju ZO troškove postupka u iznosu od 849,54 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20. ožujka 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te zbog odluke o troškovima postupka. Ističe postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), smatrajući kako prvostupanjska presuda nema obrazloženja pa se ne može ispitati, a njemu je u tijeku postupka onemogućeno raspravljati pred sudom jer prvostupanjski sud nije ni izveo velik dio dokaza koje je tuženik predložio pa tako nije prihvatio njegov prijedlog za provođenje financijskog vještačenja na okolnost troškova financiranja kao i nastanka i visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita a u obrazloženju uopće nije naveo razloge za odbijanje tog dokaznog prijedloga te je zanemario i dokumentaciju koju je tuženik predao u spis. Odluku pobija i zbog tijeka zateznih kamata navodeći kako se iz presude ne može ispitati iz kojeg su razloga tužitelju dosuđene zatezne kamate kao i da je tuženik nesavjesni stjecatelj, poričući zapravo da je on nesavjesni stjecatelj pa da bi zatezne kamate eventualno tekle od dana podnošenja zahtjeva odnosno podnošenja tužbe.

2.1. Tuženik predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog u cijelosti, te nalaganjem da mu tužitelj naknadi parnične troškove sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, a postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 392,14 eura, dok podredno predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet konkretnog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim Ugovora o (stambenom) kreditu koji su stranke tužitelj i tuženikov prednik Hypo-Alpe–Adria Bank d.d. sklopile 10. kolovoza 2006. i to u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita pa potom i zahtjev za isplatu – vraćanje naknade koju je tužitelj platio tuženiku za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.948,13 eura sa zateznim kamatama od 26. svibnja 2017. do isplate.

5.1. Osporavana odredba sadržana je u članku 8. stavku 2. Ugovora o kreditu iz koje proizlazi da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge Banke.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti iz razloga što je sud našao utvrđenim da se o toj odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a sadržana je u Ugovoru o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženikov prednik kao kreditor i u njoj nije precizno definirano odnosno ugovoreno na koji će se način formirati sporna naknada – nisu jasno ugovoreni parametri a tuženik nije dokazao da je tužitelj faktički mogao utjecati na njezin sadržaj u smislu da bi tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj te odredbe, kao i da je to, protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, zbog čega je ta odredba nepoštena, pa time i ništetna prema odredbama članka 96. stavka 1. i 102. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007. – dalje: ZZP/07) a posljedica je ništetnosti obveza vraćanja isplaćene naknade (restitucija) u iznosu od 1.948,13 eura sa zateznim kamatama od dana plaćanja od 26. svibnja 2017. do konačne isplate.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava prema odredbi članka 365. stavku 2. ZPP-a, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti, a ni onih navedenih u tuženikovoj žalbi, pa tako ni onih iz članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. ZPP-a. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a tuženik smatra da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom time što prvostupanjski sud nije izveo predložene dokaze uvidom u dokaznu dokumentaciju ni financijsko vještačenje, a nije uopće naveo razloge za odbijanje tih dokaznih prijedloga, niti je dao ocjenu ostale materijalne dokumentacije koju je dostavio tuženik pa smatra da se i zbog toga prvostupanjska presuda ne može ispitati.

8. Navedeni tuženikovi žalbeni razlozi su po mišljenju suda drugog stupnja neosnovani, jer provođenje financijskog vještačenja na okolnosti koje je predložio tuženik i činjenice koje bi se tim vještačenjem utvrđivale, kao ni činjenice iz druge dokazne dokumentacije na koju se poziva tuženik, nemaju utjecaja na utvrđivanje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, dok su činjenice o iznosu plaćene naknade i danu plaćanja iste od strane tužitelja, učinjene nespornima. Zbog toga je odluka prvostupanjskog suda o tome da se ti dokazni prijedlozi neće uvažiti, pravilna i istom nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, a ni ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Nisu ostvareni ni ostali žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo. U ovoj parnici nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika 10. kolovoza 2006. sklopljen Ugovor o kreditu kao stambenom kreditu na iznos od 126.000,00 CHF na rok otplate od 30 godina te da je člankom 8. stavkom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno i da je u slučaju prijevremene djelomične i konačne otplate kredita Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke. Nije sporno ni da je tužitelj prijevremeno u cijelosti vratio kredit, te da je za prijevremenu otplatu kredita tuženiku za njegov zahtjev platio naknadu u iznosu od 1.948,13 eura i to 25. svibnja 2017. Iz podataka u spisu proizlazi da je ta naknada iznosila minimalno iznos od 500,00 kuna, i da njezina visina nije naznačena u Ugovoru o kreditu, kao ni taj podatak o minimalnom iznosu naknade.

10. Prvostupanjski je sud o spornim pitanjima o tome da li se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo i je li tužitelj kao ugovorna strana dao informirani pristanak na takvu ugovornu odredbu, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda proveo odgovarajući dokazni postupak, te pravilnom ocjenom dokaza i pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a našao utvrđenima činjenice zbog kojih se odredba članka 9. Ugovora o kreditu smatra nepoštenom pa time i ništetnom u smislu članaka 96., 97., 99. i 102 ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Naime, iz isprava i izvedenih dokaza u spisu proizlazi kako odredba o plaćanju prijevremene naknade bez naznake bilo kojega parametra iz kojega bi se moglo zaključiti koliko ta naknada iznosi i na što se točno odnosi nije ni jasna ni lako razumljiva pa je dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena. Proizlazi i da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer tuženik to nije dokazao, a na njemu je bio teret dokazivanja s obzirom na to da je odredba nesporno sadržana u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao kreditora i trgovca.

11. Kad se uzmu u obzir i sve druge okolnosti, uključujući i visinu koja tužitelju nije bila poznata, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

12. Iako je poznato da prijevremena otplata kredita nije povoljna za davatelje kredita i da oni time trpe određenu štetu, važno je napomenuti kako se u ovom slučaju radi o odnosu trgovac-potrošač i da je tužitelj kao potrošač zaštićen odredbama Zakona o zaštiti potrošača, što znači da je tužitelj trebao biti detaljno upoznat s visinom naknade za prijevremenu otplatu kredita, a ta visina (u postotku ili u fiksnom iznosu) uopće nije bila navedena u Ugovoru o kreditu, već je navedeno kako je Banka ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke sukladno poslovnoj politici Banke, dakle opet jednostranom odlukom tuženika kao trgovca koja tužitelju nije bila ni prezentirana niti je uopće bilo govora o visini te naknade.

13. U svakom slučaju ostaje kao odlučna činjenica da je iz razloga propisanih u odredbama članaka 96. do 102. ZZP/07 sporna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena i ništetna, pa i u slučaju ako bi se radilo o ugovorenoj visini štete jer bi iz istih razloga i takva ugovorna odredba bila nepoštena pa time i ništetna, jer ne bi bila jasna ni razumljiva, a unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca koji nije dokazao da se o njoj pojedinačno pregovaralo i koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ugovorna odredba iz članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu je stoga ništetna, a upravo je po toj odredbi tužitelj isplatio tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlaznu naknadu) u nespornom iznosu, pa je po pravilima o posljedicama ništetnosti iz članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje ZOO), i opsegu vraćanja onoga što je stečeno bez osnove iz članka 1115. ZOO-a, tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od 1.948,13 eura sa zateznim kamatama prvog slijedećeg dana od dana stjecanja 26. svibnja 2027., jer je utvrđen nepoštenim stjecateljem.

14. Tuženikov žalbeni navod o zastari tužiteljeve tražbine, koji je istaknut i tijekom prvostupanjskog postupka, također nije osnovan, jer je prvostupanjski sud pravilno otklonio taj prigovor tuženika pozivanjem na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. po kojem zastara za restitucijski zahtjev kao konkretni tužiteljev počinje teći od utvrđenja ništetnosti ugovora, a što prema stavku I. izreke presude znači da rok zastare počinje teći tek donošenjem iste prvostupanjske presude.

15. Iz svega navedenog proizlazi nepostojanje žalbenih razloga na koje se pazi po službenoj dužnosti i onih zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu, pa je zbog toga sud drugog stupnja odlučio odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, uključujući i odluku o troškovima postupka koja je također zakonita i pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, s tim što se odluka o naknadi troškova žalbom ni nije posebno ni specificirano pobijala.

16. Na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe, jer tuženik sa svojom žalbom u drugostupanjskom postupku nije uspio.

17. Zbog svega iznesenog na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Požegi, 6. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević