REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P 248/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić, u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, i tuženik Adriatic osiguranje d. d. Zagreb, Listopadska 2, OIB 94472454976, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri d. o. o., odvjetnici u Rijeci, Riva 8, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 25. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice po zaposlenju tužitelja, 6. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 12.268,33 eura (dvanaest tisuća dvjesto šezdeset osam eura i trideset tri centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. srpnja 2020. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka isplatom 1.681,64 eura (tisuću šesto osamdeset jedan euro i šezdeset četiri centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 6. studenog 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 75/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate 12.268,33 eura (92.435,76 kuna) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe (24. srpnja 2020.) do isplate.

1. 1. U tužbi je naveo da je njegov osiguranik AC preminuo od posljedica prometne nesreće od 24. travnja 2009., koju je skrivio ŠC upravljajući osobnim vozilom marke Renault Clio reg. oznake [registarska oznaka]. On je vozilom sa sporedne prometnice ušao na cestu s prednošću prolaza, a da nije propustio sva vozila koja su se kretala cestom s prednošću prolaza, čime je oduzeo prednost osobnom vozilu marke Ford C-Max reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao AC. Udario je u desni bočni dio vozila AC koje se uslijed udara zarotiralo i prešlo na lijevu kolničku traku namijenjenu kretanju vozila iz suprotnog smjera pri čemu je došlo do udara vozila marke Mercedes Benz 1213 reg. oznake [registarska oznaka] u vozilo AC. AC je u sudaru zadobio višestruke teške tjelesne ozljede od kojih je preminuo na licu mjesta. Vozilo Renault Clio je u vrijeme nezgode bilo osigurano kod tuženika. ZC, udovici pok. AC je rješenjem Klasa: UP/I-140-03/09-01/03075415654 od 26. rujna 2009. priznao pravo na obiteljsku mirovinu. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Pazinu posl. br. P 104/2015 naloženo je tuženiku da mu naknadi štetu za razdoblje od 24. travnja 2009. do 30. travnja 2011. po osnovi isplaćenih obiteljskih mirovina udovici pok. osiguranika ZC. Isplatama obiteljske mirovine udovici korisnici ZC on trpi daljnju štetu i to za razdoblje od 1. listopada 2017. do 30. lipnja 2020. u iznosu 12.268,33 eura, pa mu je tu štetu dužan naknaditi tuženik. Pripada mu pravo na naknadu štete na temelju čl. 161. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016.) i to po osnovi ukupne svote davanja i troškova isplaćenih iz mirovinskog osiguranja.

1. 2. U podnesku od 17. kolovoza 2023. tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev sa Zakonom u uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/2022.) te Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/2022.) glede visine zateznih kamata.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu po osnovi i po visini. Nije sporno da se je 24. travnja 2009. dogodila prometna nezgoda u kojoj je smrtno stradao AC. Nezgodu je skrivio ŠC, koji je upravljao vozilom koje je bilo osigurano kod njega po osnovi ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Osiguranik tužitelja pok. Viktor Dobrović 2018. navršio bi 65 godina života. Iz rješenja tužitelja proizlazi da je u vrijeme smrti AC imao 31 godinu i osam mjeseci mirovinskog staža, stoga bi on na temelju čl. 30. Zakona o mirovinskom osiguranju 3. siječnja 2018. stekao pravo na starosnu mirovinu. Tužitelj pogrešno drži da bi postojala njegova obveza na naknadu štete na ime novčanih davanja isplaćenih po osnovi priznatog prava na mirovinu u punoj svoti. U konkretnom slučaju tužiteljev osiguranik s navršenih 60 godina bi stekao pravo na starosnu mirovinu, pa stoga opseg štete koja je tužitelju nastala nakon 3. siječnja 2018. predstavlja razliku između obiteljske i starosne mirovine. Tek u slučaju da je iznos starosne mirovine koji bi tužitelj isplaćivao svojem osiguraniku da nije bilo štetnog događaja manji od iznosa obiteljske mirovine koju isplaćuje korisnici mirovine, tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo za iznos za koji je obiteljska mirovina veća od starosne. Istaknuo je i prigovor zastare. Zastarni rokovi naknade štete počeli su teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja. Tužitelj je na dan 25. srpnja 2012. (kada je podnio tužbu radi naknade štete u predmetu kod Trgovačkog suda u Pazinu posl. br. P 104/2015) imao saznanja o osobi štetenika, obimu štete, s obzirom na to da tužitelju nije mogla ostati nepoznata činjenica da će dok traju zakonski uvjeti isplaćivati obiteljsku mirovinu, dakle obim štete i osoba štetnika bila mu je poznata na dan 25. srpnja 2012. čime su kumulativno bile ispunjene pretpostavke za početak tijeka zastarnog roka iz čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., dalje: ZOO) kao i posebna pretpostavka iz čl. 166. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju. Osporio je i visinu tužbenog zahtjeva. Tužbi nije priložen niti jedan dokaz da su izvršene isplate obiteljske mirovine ZC. Pogrešan je pravni stav tužitelja da se na njihov odnos primjenjuje čl. 161. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju. Predmetni obveznopravni odnos nastao je 24. rujna 2009. kada se je dogodio štetni događaj iz kojeg tužitelj crpi svoje pravo na potraživanje od njega na temelju zaključene police osiguranja od automobilske odgovornosti te su tada ispunjene pretpostavke – smrt osiguranika tužitelja, pa se stoga na ovaj odnos ne mogu primijeniti odredbe Zakona koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. Osnova ovog odnosa je sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, o čemu govori i praksa Suda Europske unije, radi čega se imaju primijeniti po pitanju visine i postajanja obveze odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014., dalje: ZOOP), koji uređuje obvezu osiguratelja na temelju sklopljenog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti.

3. Tužitelj je u podnesku od 16. listopada 2020. osporio navode iz odgovora na tužbu. Njegov osiguranik pok. AC zbog smrti ne bi bio mogao steći pravo na starosnu mirovinu. On na dan smrti nije bio korisnik starosne mirovine, ali da je i bio, njegova supruga bi imala pravo na punu obiteljsku mirovinu, a ne na razliku između starosne i obiteljske mirovine. Stoga štetu ne može predstavljati navedena razlika kako to tvrdi tuženik. Pravo na starosnu mirovinu ne stječe se po sili zakona ispunjenjem propisanih uvjeta niti pravo na isplatu obiteljske mirovine prestaje s danom ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu osiguranika po kojemu je obiteljska mirovina ostvarena. Obveznopravni odnos između stranaka nastaje u trenutku umanjenja tužiteljeve imovine za iznose izvršene isplate. Radi se o šteti proizašloj iz priznatog prava s osnove mirovinskog osiguranja koju cjelovito i precizno regulira mirovinski zakon, pa se iz toga razloga ne može primijeniti neki drugi propis. Do umanjenja njegove imovine dolazi tek u trenutku isplate mirovine. Stoga tek od tog trenutka ima obveznopravni zahtjev naknade stvarne štete spram tuženika. Pravo na isplatu mirovine s osnove priznatog prava upravnim rješenjem ne zastarijeva, a osiguranik to pravo može izgubiti tek pod uvjetom ukidanja ili izmjene prava u upravnom postupku. Priloženi obračuni isplate i elektronički ispisi podataka osiguranika jesu potvrde o činjenicama o kojima vodi službenu evidenciju na temelju javnih ovlaštenja te se imaju smatrati valjanim i relevantnim dokazima o tome da je uplata utuženih iznosa izvršena i kada je izvršena. Nije osnovan ni prigovor zastare

4. U ovoj pravnoj stvari je presudom posl. br. P 427/2020-9 od 28. prosinca 2020. prihvaćen tužbeni zahtjev, međutim, povodom žalbe tuženika, Županijski sud u Karlovcu je rješenjem posl. br. Gž 215/2021-2 ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovni postupak.

5. U ponovljenom dokaznom postupku su pročitani zapisnik o očevidu Policijske postaje Poreč – Parenzo od 24. travnja 2009. (str. 2-4), rješenje tužitelja od 26. rujna 2009. (str. 5-6), presuda Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž 2848/2013-2 od 11. studenog 2013. (str. 7-10), presuda Trgovačkog suda u Pazinu posl. br. P 104/2015-66 od 27. listopada 2015. (str. 11-15), presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 8873/2015-3 od 28. lipnja 1017. (str. 16-18), izvješće Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o saldu duga od 21. rujna 2017. (str. 19), obračun isplata tužitelja za razdoblje od 1. listopada 2017. do 30. lipnja 2020. (str. 20-26), mirovinski spis osiguranika AC te nalaz i mišljenje financijskog vještaka (str. 238-245). Ostali dokazni prijedlozi stranaka odbijeni su s obzirom na to da je na temelju izvedenih dokaza u cijelosti utvrđeno činjenično stanje potrebno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik, kao osiguravatelj štetnika, naknadi štetu koja mu je nastala isplatama obiteljske mirovine ZC, udovici pok. AC, koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika, i to za isplate u razdoblju od 1. listopada 2017. do 30. lipnja 2020. u ukupnom iznosu 12.268,33 eura.

8. Između stranaka nije sporno da se je 24. travnja 2009. dogodila prometna nezgoda na način da je ŠC dok je upravljao motornim vozilom Renault Clio reg. oznake [registarska oznaka] oduzeo prednost vozilu Ford C-MAX reg. oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao AC. Osiguranik tužitelja je preminuo uslijed ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika. Vozilo kojim je upravljao ŠC je u trenutku nezgode bilo osigurano kod tuženika po osnovi ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, slijedom čega nije sporna pasivna legitimacija tuženika. Tužitelj je rješenjem broj 97464 od 26. rujna 2020. priznao pravo na obiteljsku mirovinu udovici pok. osiguranika AC. Nije sporno da je tuženik postupio po pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Pazinu posl. br. P 104/2015 i tužitelju namirio štetu po osnovi isplaćene obiteljske mirovine ZC u razdoblju od 24. travnja 2009. do 30. travnja 2011.

9. Sporno je da li tužitelj trpi štetu i ako da, visina te štete s obzirom na to da bi tužiteljev osiguranik AC s navršenih 65 godina života stekao pravo na starosnu mirovinu, pa da li bi u tom slučaju opseg štete predstavljao smo razliku između starosne i obiteljske mirovine. Sporna je i primjena materijalnog prava, odnosno da li se u konkretnom slučaju primjenjuju propisi koji su bili na snazi u vrijeme štetnog događaja ili propisi koji su bili na snazi u vrijeme isplate obiteljske mirovine te da li se primjenjuju čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju po kojim odredbama bi tužitelj imao pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu, ili se primjenjuje čl. 27. ZOOP-a.

10. Valjalo je prvo utvrditi koji materijalnopravni propis se primjenjuje na rješenje konkretnog spora.

11. Prema čl. 27. ZOOP-a društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3). Odredbe stavka 1., 2. i 3. odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.).

12. Prema stavu ovoga suda, u konkretnom sporu kojega je pokrenuo Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv štetnikova osiguratelja radi naknade štete koju trpi u vidu isplaćene obiteljske mirovine, valja primijeniti čl. 27. ZOOP-a koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja i koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u vrijeme kad su izvršene isplate mirovine (kako se to navodi i navedenoj odluci drugostupanjskog suda).

12. 1. Tuženik nije štetnik već je osiguravajuće društvo koje se bavi poslovima osiguranja u koje spadaju i poslovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP-a. Prema čl. 8. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno Zakonu i uvjetima za osiguranje. Obveza tuženika u konkretnom slučaju proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljenog s vlasnikom motornog vozila. Kao osiguratelj motornog vozila štetnika tuženik se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik, već ima obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stoga tuženik može odgovarati samo u okviru ZOOP-a koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, kojim je uređen opseg osigurateljnog pokrića odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, na temelju čega se, sukladno načelu razmjernosti, obračunava i naplaćuje premija osiguranja.

12. 2. Iako je Zakon o mirovinskom osiguranju kasniji zakon, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori, jer je ZOOP posebniji zakon budući da uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju, koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju u pogledu odgovornosti osiguratelja. Stoga, kao posebniji (lex specialis), valja primijeniti ZOOP.

12. 3. Za odluku o osnovanosti zahtjeva za naknadu iznosa isplaćenih na ime obiteljske mirovine mjerodavne su odredbe zakona koji bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine, a ne u vrijeme nastanka štetnog događaja, kako je to u tijeku postupka isticao tuženik. Tužitelju eventualna šteta, u vidu umanjenja njegove imovine, nastaje tek svakom mjesečnom isplatom obiteljske mirovine korisniku.

12. 4. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u brojnim recentnim odlukama iznio pravno shvaćanje da se u opisanoj situaciji odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP-a koji je bio na snazi u trenutku kada su izvršene isplate mirovine (primjerice: Rev 12/2022, Rev 622/2022, Rev 328/2023, Rev 635/2023, Rev 184/2022).

13. Slijedom navedenog tuženik je u skladu s čl. 27. st. 1. ZOOP-a obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

13. 1. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime obiteljske mirovine, kako je to određeno u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa pretpostavljene mirovine koji bi s tog osnova bila isplaćena kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu odnosno starosna mirovna, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

14. U pravcu utvrđivanja da li postoji obveza tuženika i, ako da, u kojem iznosu, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću i to radi utvrđenja iznosa kojeg je tužitelj isplatio ZC po osnovi obiteljske mirovine u razdoblju od 1. listopada 2017. do 30. lipnja 2020., iznosa razlike između stvarno isplaćenog iznosa obiteljske mirovine ZC na temelju rješenja tužitelja i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na obiteljsku mirovinu bila smrt uslijed ozljede na radu, u razdoblju od 1. listopada 2017. do 2. siječnja 2018., te iznosa razlike između stvarno isplaćenog iznosa obiteljske mirovine ZC na temelju rješenja tužitelja i iznosa starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario u razdoblju od 3. siječnja 2018. do 30. lipnja 2020., pok. osiguranik tužitelja AC, koji bi na dan 3. siječnja 2018. bio ispunio uvjete za starosnu mirovinu.

14. 1. Vještak Tomislav Prpić je u nalazu i mišljenju od 9. svibnja 2025. naveo da je tužitelj u razdoblju od 1. listopada 2017. do **.**.2020. BC AC na ime obiteljske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje isplatio ukupno 92.435,76 kuna (12.268,33 eura). Pretpostavljena obiteljska mirovina uslijed smrti zbog ozljede na radu za razdoblje od 1. listopada 2017. do 2. siječnja 2018. iznosila bi više od isplaćene obiteljske mirovine u tom razdoblju. Ujedno bi i pretpostavljena starosna mirovina za razdoblje od 3. siječnja 2018. do 30. lipnja 2020. iznosila više od isplaćene obiteljske mirovine u tom razdoblju. Simulirani iznos pretpostavljene mirovine za mjesečnu isplatu kroz cijelo utuženo razdoblje iznosio bi više od isplaćenih mjesečnih iznosa GC. Tako bi po osnovi navedenih pretpostavljenih mirovina u utuženom razdoblju korisnici BC ukupno bilo isplaćeno 154.606,99 kuna (20.519,87 eura), odnosno za 25.108,09 kuna (3.334,42 eura) više od isplaćene obiteljske mirovine.

14. 2. Nalaz i mišljenje vještaka prihvaćen je u cijelosti kao objektivan, argumentiran i jasan. Vještak je u cijelosti odgovorio na određenu zadaću vještačenja. Stranke nisu prigovarale obračunu vještaka, već je tužitelj iznio primjedbe usmjerene na primjenu materijalnog prava.

15. Sud je na temelju izračuna vještaka utvrdio da bi tužitelj na ime obiteljske mirovine ZC, supruzi pokojnog osiguranika, kada bi razlog smrti bila ozljeda na radu, odnosno kada bi razlog isplate bila starosna mirovina, a ne štetni događaj za koji je odgovoran osiguranik tuženika, u utuženom razdoblju bio u obvezi isplatiti i veći iznos (i to za 3.332,42 eura) u odnosu na iznos obiteljske mirovine koji joj je isplatio. Dakle, utvrđeno je da tužitelj isplatama obiteljske mirovine u predmetnom razdoblju nije trpio štetu kako je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a. Stoga je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan u cijelosti.

16. Tuženik je zatražio naknadu troškova postupka.

16. 1. Na temelju čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak

16. 2. Tuženik je u podnesku od 24. rujna 2025. zatražio naknadu za zastupanje kod sastava odgovora na tužbu od 16. rujna 2020. 200,00 eura, sastava podnesaka od 24. listopada 2020., 30. kolovoza 2023. i 24. rujna 2025. po 200,00 eura, sastava podneska od 8. veljače 2021. 50,00 eura, sastava žalbe od 8. siječnja 2021. 250,00 eura, sve uvećano za PDV 25 %, sudsku pristojbu na žalbu 169,14 eura te troškove financijskog vještačenja 450,00 eura, sveukupno 1.994,14 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja do isplate.

16. 3. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., dalje: OT) i vrijednosti predmeta spora tuženiku su priznati troškovi zastupanja kod sastava odgovora na tužbu od 16. rujna 2020. 200,00 eura (tbr. 8. t. 1. u vezi s tbr. 7. t. 1., tbr. 52. t. 3. i tbr. 54. OT-e), sastava obrazloženih podnesaka od 30. kolovoza 2023. i 24. rujna 2025. po 200,00 eura (tbr. 8. t. 1. u vezi s tbr. 7. t. 1. i tbr. 52. t. 3. i tbr. 54. OT-e), te sastava žalbe na presudu od 8. siječnja 2021. 250,00 eura (tbr. 10. t. 1. u vezi s tbr. 7. t. 1. i tbr. 52. t. 3. i tbr. 54. OT-e), sve uvećano za PDV 25 % što iznosi 212,50 eura (tbr. 46. OT-e), što ukupno iznosi 1.062,50 eura. Pored toga, priznati su mu i troškovi financijskog vještačenja u iznosu 450,00 eura te sudska pristojba na žalbu u iznosu 169,14 eura. Time su mu odmjereni troškovi postupka u iznosu 1.681,64 eura.

16. 4. U smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a tuženiku nisu priznati troškovi sastava podnesaka od 24. listopada 2025. je je u istome obavijestio sud da neće pristupiti na ročište te je ponovio navode iz odgovora na tužbu, kao ni trošak sastava podneska – prigovora na rješenje o sudskoj pristojbi na žalbu od 8. veljače 2021. jer takav trošak ne može pasti na teret tužitelja, a u ostalom pobijano rješenje je izdano tuženiku jer uz žalbu nije dostavio dokaz da je podmirio dužnu pristojbu.

16. 5. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a tuženiku na priznate troškove postupka pripadaju zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 75/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/23.) uvećanoj za tri postotna poena od presuđenja do isplate.

16. 6. Slijedom navedenog naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka isplatom 1.681,64 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku 6. studenog 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/23. uvećanoj za tri postotna poena, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika odbijen.

U Pazinu 6. studenog 2025.

Sutkinja

Kristijana Matejčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dostave presude.

DNA:

1. tužitelj,

2. tuženik p. p.