1

 

                                                                                                  Poslovni broj Gž-1824/2021-3

 

 

                                                                                                  Poslovni broj Gž-1824/2021-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od  sutkinja  Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća,  Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid  Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. G. Z., iz Z., OIB: ....., zastupana po punomoćniku M. O., odvjetniku iz ZOU P. M., B. M. i M. O., iz Z., protiv tuženika R. A. d.d. Z., , OIB: ....., zastupan po odvjetnicima iz OD .&P., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 78 P-5969/2019-25 od 29.  srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 4. listopada 2023.

 

p r e s u d i o    j e

              Odbija se  žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 78 P-5969/2019-25 od 29.  srpnja 2021.

 

                                                                                    Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da  tužiteljici isplati iznos od  3.965,02 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

              U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati  iznos od  14.082,78 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je to pobliže navedeno u izreci te presude.

              U točki III. izreke naloženo je tuženiku da  tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od  10.430,00 kn  sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je  pobliže navedeno u izreci te presude.

              Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

              Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje ZPP) nalazi u tome  što je izreka pobijane presude  nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, o odlučnim činjenicama postoji proturječnost  između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim  u postupku i samih tih zapisnika. Navodi da se sud nije mogao pozvati na utvrđenja iz  spora potrošač, a sve i kad bi se mogao pozvati bio je dužan utvrditi sve  činjenice i razmotriti sve tuženikove navode o pravnim pitanjima u ovom sporu. U tu svrhu morao je izvesti sve dokaze koje su predložile stranke. Također da sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz parnice "Potrošač" bila osnova za neka dodatna utvrđenja niti zašto bi bila relevantna za presudu koja se  ne odnosi na naknadu štete. U žalbi ponavlja i prigovor zabrane retroaktivne primjene propisa koju je sud prvog stupnja dopustio budući da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bila na snazi odredba čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09) i prigovor pogrešne primjene pravne osnove tužbe imajući u vidu da odredba čl.  138. a ZZP i čl. 502. c ZPP-a ograničavaju vezanost suda za  odluke u kolektivnom sporu samo na individualne postupke u kojima se odlučuje o naknadi štete. Pored navedenog tuženik smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu "Potrošač" niti zato  što  je ugovor o kreditu bio sklopljen  3. svibnja 2005.  prije nego što je stupio  na snagu Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07 – dalje ZZP/07), odnosno čl. 138. a ovog  kasnije ZZP/07, stupio je na snagu tek  Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09) tj.  16. srpnja 2009. Sukladno tome tuženik smatra da nema mjesta pozivanju od strane suda i tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu  tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138. a ZZP/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa na ove i druge individualne postupke. Tuženik ističe da  sud nije iznio odlučne razloge  temeljem kojih bi utvrdio  tuženikovu nepoštenost. Ističe da je bio pošteni stjecatelj u koju svrhu navodi činjenice koje ukazuju na njegovo poštenje. Navodi da  tužitelj  nije dostavio uplatnice ili druge isprave – potvrde o plaćanju anuiteta kredita kojima bi dokazao svoju tvrdnju da je osobno uplatio sve anuitete kredita koje sada dijelom potražuje tužbom. Budući da nije dokazao tu važnu činjenicu tužitelj ne može dokazati niti da ima bilo koje potraživanje prema tuženiku. Nadalje, tuženik navodi da je sud prvog stupnja trebao utvrditi da li se odredbama ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo, da li su navedene odredbe jasne, razumljive, lako uočljive te da li navedene odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu  ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na  štetu potrošača (tužitelja). S tim u vezi da je sud prvog stupnja protivno odredbama ZPP-a odbio dokazne prijedloge  tuženika da se na  spomenutu okolnost (pregovaranja) davanja adekvatnih informacija tužitelju o uvjetima kredit i drugim činjenicama iz odgovora na tužbu sasluša  tužitelj. Navodi da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da se temeljem odredbe čl. 138. Zakona o potrošačkom kreditiranju i čl. 502. c ZPP-a, presuda u kolektivnom sporu ima primijeniti u ovom postupku u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu. Smatra da se tužiteljica  može pozivati na pravna utvrđenja, ali ne i na činjenice iz tog spora. Također da je sud neosnovano  odbio prigovor tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, a koji prigovor se odnosi na metodu kojom je izvršen izračun. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da bi izračun bio  sastavljen primjenom ugovorene početne kamatne stope te tečaja koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Primjenom navedene metode izračuna proizlazi da je  kamatna stopa iz ugovora o kreditu fiksna, te da su stranke ugovorile kunski kredit, što nije točno. Pored toga da vještak nije prikazao i onda od ukupnog izračuna oduzeo manje plaćene iznose po osnovi promjene valutne klauzule. Navodi da je u trenutku sklapanja ugovora  o kreditu , kao i sada ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno čl. 26. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. – u nastavku teksta ZOO) odnosno čl.  11. Zakona o  zaštiti potrošača. Navodi da je pravno shvaćanje, da je cijela ugovorna odredba koje u sebi sadrže i zaseban element promnjive kamatne stope – ništetne suprotno shvaćanju revizijskog suda iz presuda i rješenja Revt-249/14 od 9. travnja 2015. u kojoj  Vrhovni sud RH jasno zauzeo stav da ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope, sama po sebi nije ništetna. Tuženik ističe da i u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope  što  ovdje nije slučaj, sud ne može tumačiti  odredbe Ugovora o kreditu suprotno zajedničkoj namjeri ugovornih strana na način da isti zauzima stav da je tijekom cjelokupnog ugovornog odnosa primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa, odnosno  drukčije pravno kvalificirati ugovor o kreditu kao da je riječ  o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom. Stoga, učinci ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope ne bi bili da se ima primjenjivati ona redovna kamatna stopa koja je ugovorena,  nego bi bilo potrebno odrediti referentnu kamatnu stopu za svaki mjesec s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane tuženika. Također ukoliko sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, te da je zapravo riječ o kunskom kreditu bez valutne klauzule, pa prilikom izračuna trebalo je primijeniti i veću kamatnu stopu tj. kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja  ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. Tuženik ustraje i kod prigovora zastre.

              Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti  tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužiteljicu na plaćanje parničnog troška tuženiku prema troškovniku koji se nalazi u spisu, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba nije osnovana.

              Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

              Pazeći po službenoj  dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje nekre druge od bitnih povreda iz odredbe čl.  354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je  utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda .

              U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je između stranaka  3. svibnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj
038-50-2810758 na iznos 31.076,44 CHF uz otplatu od  84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF,

-da je odredbom čl.  2. Ugovora o kreditu  navedeno kako se korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno odluci kreditora o kamatnim stopama, a koja kamatna stopa iznosi  5,85% godišnje,

- da je u odredbi čl. 7. ugovora o kreditu navedeno kako korisnik kredita pristaje otplaćivati kredi u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema  otplatnom planu time da  anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

-da je tužiteljica potvrdila kako je upoznata s općim aktima kreditora i da je pristala tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata sa svim izmjenama i dopunama,

-da je knjigovodstveno financijskim vještačenjem po R.v. d.o.o. Zagreb utvrđeno da je od dospijeća prvog anuiteta do  31. listopada 2007. kamatna stopa iznosila  5,85%, a od  30. studenoga  2007. do 30. travnja 2008. u visini od  6,45%, od  31. srpnja 2008. do 28. veljače 2009. u visini od 7,75%, od  31. srpnja 2011. do zaključno  30. rujna 2011. u visini od 7,50%, a od  31. listopada 2011. pa do konačne otplate kredita tj. do  21. svibnja 2012. u visini od  6,75%., pa ukupna razlika osnovne promjene kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu  primjenom   redovno ugovorene kamatne stope je više plaćeni iznos od  737,82 CHF odnosno kunska protuvrijednost od  3.965,02 kn,  dok je ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora važeća na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita umanjenu za pretplatu zbog povećane kamatne stope,  za sve anuitete utvrđeno više plaćeni iznos od  14.072,78 kn,

-da je vještak očitujući se na prigovor tuženika  naveo da je pri izračunu polazio od zadatka koji je postavio sud a koji je odredio da izračune treba sačiniti kao da se radilo o kreditu sa početno ugovorenom kamatom koja se primjenjuje za cijelo razdoblje obračuna odnosno prema tečaju koji je važio na dan isplate kredita za cijelo razdoblje obračuna,

- da je navod tuženika kojim ističe da je  vještak trebao kod izračuna preplaćene kamate kao početnu kamatnu stopu uzeti onu kamatnu stopu koju je davao tuženik za kunske kredite, ocijenio neosnovanim jer   tužiteljica i tuženik nisu ugovorili kunski kredit pa tuženik  neosnovano zahtijeva obračun preplaćene kamate prema kamatnoj stopi za kunske kredite,

-da je odbijen i prijedlog tuženika da  vještak kao obračun preplate CHF uzme u obzir iznose kada je tečaj valute CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja na dan preplate iz razloga jer predmet spora nije ukupna razlika između kredita koji je odobrio tuženik tužiteljici s osnove kamate i glavnice već preplaćeni iznos s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je odredba Ugovora o kreditu o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom banke o visini stope takve kamate ništetna, kao i odredba kojom se glavnica kredita i otplata kredita vežu uz valutu CHF. S obzirom na takve odredbe, da je došlo do povrede interesa i prava potrošača korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost takvih odredbi, s time da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 118. ZZP.

Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužiteljica platila više na ime ugovorenih kamata u odnosu na iznos koji je trebala platiti da je ugovorena kamata plaćena po stopi od 5,85% godišnje, kao i iznos koji je platila više zbog toga što je glavnica kredita i otplata bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove, te je naloženo tuženiku da navedene iznose vrati tužiteljici, odnosno da joj naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta sve sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu Ugovora o kreditu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa u skladu s kamatnim stopama banke, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, pa je tužba podnesena 10. lipnja 2019. unutar zastarnog roka od 5 godina.

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je R. A.d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik R. A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 96., 97. i 90. tada važećeg ZZP/07.

Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužiteljica u ovom postupku mogla se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

S tim u vezi treba reći da je sud prvog stupnja pravilno odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužiteljice na okolnosti obaviještenost tužiteljice prije sklapanja konkretnog ugovora, jer tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da nije informirana o spornim odredbama ugovora, pa nije vjerojatno da bi saslušana kao stranka iskazala suprotno, a tuženik tijekom postupka na navedene okolnosti nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužiteljici .

Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 3 svibnja 2005. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 5,85 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

Točan je navod tuženika da su stranke u predmetnom ugovoru načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 5,85 % godišnje, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje ugovorna odredba o kamatnoj stopi u visini od 5,85 % godišnje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope.

U odnosu na žalbeni navod tuženika da potraživanje tužiteljice nije umanjeno za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, treba odgovoriti da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, u odnosu na naprijed opisanu razliku pa prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud o istoj nije bio obvezan odlučiti.

Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe P.-H. s. udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 10. lipnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina za sva potraživanja.

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana primitka plaćenih iznosa Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljene na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) te suprotno odredbama ZOO-a. Isto se odnosi na valutnu klauzulu.

Pri tome nije odlučno tko je platio pojedine iznose jer obvezu u smislu odredbe čl. 296. st. 1. ZOO-a može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, s tim da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je došlo do promjene dužnika.

S tim u vezi treba navesti da se odredba čl. 502. c ZPP-a prema njezinom zakonskom tekstu, u vrijeme podnošenja tužbe, odnosila na parnice radi naknade štete, a ne na parnice radi stjecanja bez osnove kao što je u konkretnom slučaju. Međutim, parnični sud s jedne strane na temelju čl. 502 . c ZPP-a vezan je pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora, dok s druge strane u skladu s čl. 186. st. 3. ZPP-a nije vezan pravnom osnovom na koju se potrošač pozvao u tužbi , zbog čega je ovlašten restitucijski zahtjev potrošača koji je postavljen kao zahtjev za povrat stečenog bez osnove, pravilno kvalificirati u zahtjev za naknadu predugovorne štete u skladu s čl. 251. st. 2. ZOO-a zbog povrede predugovorne obveze banke da u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, u postupku pregovara o sklapanju ugovora, da odgovarajuće obavijesti potrošaču o promjenjivoj kamatnoj stopi ili uz zahtjev za naknadu štete zbog ništetnosti osporenih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a. Stoga su navodi tuženika irelevantni za odluku u ovoj pravnoj stvari.

Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

Jednako tako, odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br.142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

                                          U Rijeci,4. listopada 2023.

                                                                                                                Predsjednica vijeća

                                                                                                  Milena Vukelić Margan v.r.