Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-405/2025-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Zlatane Bihar, predsjednice vijeća, Kristine Devčić Merzel, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Alenke Lešić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nino Ćosić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Danijel Papak, odvjetnik u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude na temelju ogluhe Općinskog suda u Zadru od 17. siječnja 2025., poslovni broj: P-2366/2024, u sjednici vijeća održanoj 6. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda na temelju ogluhe Općinskog suda u Zadru od 17. siječnja 2025., poslovni broj: P-2366/2024 i predmet vraća na ponovni postupak.

II. O troškovima žalbenog postupka tuženice i tužiteljice odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom na temelju ogluhe (ispravno, u smislu članka 331. b. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP – presuda zbog ogluhe) Općinskog suda u Zadru od 17. siječnja 2025., poslovni broj: P-2366/2024 suđeno je:

»I. Nalaže se tuženoj ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužiteljici MK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 24.667,50 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 19. rujna 2024. pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.«

2. Na presudu iz točke 1. ovog rješenja žalbu je pravovremeno uložila tuženica ŠK zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da je učinjena bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 5. i 6. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), a u vezi s člancima 331. b., 140. 141. i 143. ZPP-a. Navodi da u konkretnom slučaju tuženici tužba nije uredno dostavljena te ukoliko i postoji dostavnica, tada se na istoj ne nalazi potpis tužene. Ističe da tužena ne živi na adresi svog prebivališta, već na adresi svog boravišta, i to: [adresa]. Ističe da je prvostupanjski sud učinio povredu iz članka 354. stavka 2. točke 5. ZPP-a jer tužba tuženici nije bila uredno dostavljena. Ističe se da je i dostava pobijane presude izvršena na nezakoniti način kao i dostava tužbe, pri čemu je dostavljač jednostavno ostavio presudu u poštanskom sandučiću, što je suprotno zakonskim odredbama. Također ističe da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da je tužiteljica imala trošak od 15.667,50 EUR zbog angažiranja novog izvođača radova, kao i iznos od 3.000,00 EUR koji je iznos navodne pozajmice, što bi trebao biti osnov tužbenog zahtjeva. Međutim, dodaje, da prema članku 4. Ugovora o kupoprodaji, ugovoreni iznos za radove iznosio je 5.000 EUR, pa razlika između ugovorenog iznosa za radove (5.000 EUR) i iznosa navedenog kao trošak (15.667,50 EUR) nije jasno objašnjena, niti potkrijepljena odgovarajućim dokazima, ne proizlazi da su ti troškovi nastali iz razloga koji proizlaze iz članka 4. Ugovora o kupoprodaji. Smatra da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, jer tuženici nije bila dana mogućnost da aktivno sudjeluje u postupku i raspravlja pred sudom zbog nezakonite dostave. Ističe kako je i izreka presude manjkava te sud čini apsolutnu bitnu povredu odredaba parničnoga postupaka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, obzirom presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i to jer izreka presude proturječni razlozima presude te su razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u obrazloženju presude nejasni i proturječni. Navodi da prvostupanjski sud u izreci presude navodi da je tuženica dužna isplatiti tužiteljici novčani iznos od 24.667,50 EUR, no da u obrazloženju presude detaljno su navedeni iznosi koji se temelje na navodnim troškovima tužiteljice za radove, kao i iznos koji je tužiteljica navodno pozajmila tuženoj. Ističe da kada se zbroje iznos navodnih troškova i iznos koji je tužiteljica navodno pozajmila, ukupni iznos iznosi 18.667,50 EUR, što znači da postoji nesklad između iznosa navedenog u izreci presude i stvarnog iznosa koji bi trebao biti predmet tužbenog zahtjeva. Dodaje da suprotno izreci presude, u obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica pozajmila tuženoj iznos od 3.000,00 EUR te da je tužiteljica bila primorana osobno angažirati novog izvođača radova, čime joj je nastao trošak u iznosu od 15.667,50 EUR. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 499. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), jer u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo kako je tužiteljica pozajmila iznos od 3.000,00 eura tuženoj, odnosno njenom partneru, no tuženica ističe da je pasivna legitimacija pogrešno određena, jer kako je navedeno u obrazloženju presude, iznos je pozajmljen partneru tužene, onda je on osoba koja je zapravo primila sredstva i koja je obvezna vratiti isti. Predlaže županijskom sudu pobijanu presudu ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku, te tuženici dosuditi trošak ulaganja žalbe u ukupnom iznosu od 1.147,73 eur.

4. U odgovoru na žalbu tužiteljica ukazuje kako je predmet pobijanja žalbom presuda zbog ogluhe koja se može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 353. stavak 2. ZPP). Tužiteljica predlaže žalbu tužene odbaciti kao nedopuštenu. Smatra da je žalba usmjerena na odugovlačenje postupka i izbjegavanje plaćanja dugovanja kojeg ima prema tužiteljici. Također ističe kako je punomoćnik tužiteljice prilikom slanja tužbe e- komunikacijom, odnosno upisom OIB [osobni identifikacijski broj]a tužene u sustav, došao do adrese koju je naveo i u tužbi, dakle radi se o adresi [adresa] u [adresa], a na kojoj adresi je tužba i zaprimljena. Smatra da se tuženica svjesno oglušila na dostavljenu tužbu zbog čega je sud donio pobijanu presudu. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže drugostupanjskom sudu odbaciti žalbu tužene kao nedopuštenu, podredno odbiti žalbu tužene kao neosnovanu, te potvrditi u cijelosti prvostupanjsku presudu, te tužitelju odrediti zatraženi trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu, a u okviru dopuštenih žalbenih razloga (pritom ovaj sud ističe da je žalba tuženice pravovremena pa nije posebno ispitivao neurednost dostave presude tuženici), ovaj sud je utvrdio da je prilikom donošenja pobijane odluke učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 5. ZPP jer prilikom donošenja pobijane odluke nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 331. b. ZPP.

7. Naime, iako osnovano tužiteljica u odgovoru na tužbu iznosi da žalba protiv presude zbog ogluhe nije dopuštena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 353. stavak 2. ZPP), ovaj sud ističe da žalba tuženice iznosi određene činjenične navode iz pobijane presude, ali isti se navode isključivo u prilog žalbenih navoda o izostanku uvjeta za donošenje presude zbog ogluhe.

8. Naime, u smislu članka 331. b. stavka 1. ZPP ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe), ako bude udovoljeno ovim uvjetima: 1) ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, 2) ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, 3) ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate,

4) ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

9. Dakle, suprotno navodima žalbe tuženice, donošenje presude zbog ogluhe nije uvjetovano dokazivanjem činjenica iz tužbe, već samo da dokazi, priloženi uz tužbu, nisu u protivnosti sa činjenicama navedenim u tužbi. Dakle, za donošenje presude zbog ogluhe dostatno je da osnovanost zahtjeva tužitelja proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi (dakle da se radi o zahtjevima kojim tužitelj može raspolagati ili da se ne radi o očigledno neosnovanom zahtjevu prema navedenim činjenicama), te da dokazi priloženi uz tužbu nisu u protivnosti sa činjenicama navedenim u tužbi. Slijedom iznesenog prilikom donošenja presude zbog ogluhe sud mora paziti samo jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 331. b. ZPP, te ukoliko jesu (dakle, osim osnovanosti zahtjeva iz činjenica navedenih u tužbi i tužba mora biti uredno dostavljena tuženiku na odgovor) te ukoliko su takvi uvjeti ispunjeni, donosi presudu zbog ogluhe, a kojom ne ocjenjuje priložene dokaze uz tužbu niti to može činiti bez provođenja glavne rasprave, već dokaze razmatra samo ukoliko su isti u protivnosti sa činjenicama navedenim u tužbi. Da je tome tako ukazuje i odredba članka 353. stavka 2. ZPP a koja jasno propisuje da protiv presude zbog ogluhe nije moguće isticati žalbene razloge netočno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer isto nije niti utvrđivano.

10. No, ocjenjujući žalbene navode vezane za bitnu povredu odredaba iz članka 354. stavka 2. točka 5. ZPP, ovaj sud je utvrdio da prilikom donošenja pobijane odluke nije bilo podudarnosti dokaza priloženih uz tužbu i samih tužbenih navoda, odnosno činjenica navedenih u tužbi.

11. Naime, u tužbi tužiteljica navodi da tuženica nije tužiteljici ispunila nenovčanu obvezu u roku (izvršila radove čije izvođenje su stranke nesporno ugovorile), a koje je radove tužiteljica izvela i za koje traži iznos od 15.667,50 eur, zatim navodi da je tužiteljica pozajmila tuženici iznos od 3.000,00 eura potreban za izvođenje spornih radova, te također navodi da je ugovoreno da ukoliko isti radovi ne budu završeni u dogovorenom roku da se tuženica obvezuje isplatiti iznos od 9.000,00 eru. Nastavno navodi da obzirom da tuženica nije svoje obveze ispunila u zadanom roku predlaže da sud naloži tuženici da tužiteljici isplati iznos od 24.667,50 eur zajedno sa zateznim kamatama od 19. rujna 2024.

12. Uz tužbu tužiteljica dostavlja Ugovor o kupoprodaji od 6. lipnja 2024. a u kojem je tužiteljica kupac nekretnine a tuženica prodavatelj nekretnine (dalje: Ugovor o kupoprodaji) i kojim ugovorom, člankom 4. stavkom 9. stranke ugovaraju da će tuženica kao prodavateljica najkasnije do 10. srpnja 2024. izvršiti točno određene radove u određenoj ukupnoj vrijednosti od 5.000,00 eur. Stavkom 10. istog članka ugovoreno je da, ukoliko prodavatelj ne izvrši sve ili neke od ugovorenih radova u roku, kupac ima pravo izvršiti navedene radove o trošku prodavatelja. Osim Ugovora o kupoprodaji, uz tužbu tužiteljica dostavlja i Aneks od 8. srpnja 2024. Ugovora o kupoprodaji od 6. lipnja 2024. (dalje: Aneks) i kojim člankom 3. stavkom 2. ugovaraju da danom potpisa istog Aneksa kupac (ovdje tužiteljica) posuđuje partneru prodavatelja, novčani iznos od 3.000,00 eur, a koji novčani iznos služi za završetak ugovorenih radova. Člankom 3. Aneksa stranke su ugovorile da ugovoreni radovi moraju se završiti do 22. srpnja 2024. a posuđeni iznos od 3.000,00 eur dužan je prodavatelj vratiti kupcu najkasnije do 31. kolovoza 2024. te je ugovoreno da ukoliko prodavatelj (dakle, upravo ovdje tuženica bez obzira na to kome je novac posuđen) u potpunosti ne izvrši radove najkasnije do 22. srpnja 2024. ili ne vrati novčani iznos od 3.000,00 EUR u roku ugovorenom Aneksom da je prodavatelj dužan najkasnije do 31. prosinca 2024. vratiti kupcu trostruko posuđeni iznos dakle 9.000,00 eur. Aneks je potpisan od strane upravo tuženice a čiji potpis je i ovjeren od strane javnog bilježnika.

13. U smislu članka 350. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni, a stavkom 2. istog članka propisano je da ako što drugo ne proizlazi iz ugovora, smatra se da je kazna ugovorena za slučaj da dužnik kasni s ispunjenjem dok je stavkom 3. istog propisano da Ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze.

14. Iz tužbe je vidljivo da, iako tužiteljica navodi u historijatu tužbe građevinske radove u iznosu od 15.665,50 eur i zajam u iznosu od 3.000,00 eur, da u konačnici tužbeni zahtjev postavlja na iznos od 24.667,50 eur, a koji odgovara zbroju iznosa od 15.667,50 eur (iznosa za koji tužiteljica tvrdi da se odnosi na trošak izvedenih radova od strane tužiteljice) i iznosa od 9.000,00 eura a koji iznos, u smislu članka 350. stavka 1. ZOO, je ugovorena kazna za neispunjenje (kako i sama tužiteljica u svojoj tužbi navodi).

15. U smislu članka 353. stavka 1. ZOO vjerovnik (u konkretnom slučaju tužiteljica) za slučaj neispunjenja obveze, može zahtijevati ili ispunjenje obveze ili ugovornu kaznu, a stavkom 2. istog da vjerovnik gubi pravo zahtijevati ispunjenje, ako je zatražio isplatu ugovorne kazne, a stavkom 4. istog članka je propisano da ukoliko je kazna ugovorena za slučaj zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja, vjerovnik ima pravo zahtijevati i ispunjenje obveze i ugovorenu kaznu.

16. U konkretnom slučaju nesporno je da nenovčana obveza (radovi koji su trebali biti izvedeni) nije ispunjena (dakle ne radi se o kašnjenju već o neispunjenju), slijedom čega bi tužiteljica eventualno bila ovlaštena, u skladu s Aneksom, potraživati samo ugovorenu kaznu zbog neispunjenja. Osim iznesenog nesporno je da tužiteljica niti ne potražuje izvršenje nenovčane obveze. Nadalje, člankom 4. točkom 10. Ugovora o kupoprodaji, između stranaka je ugovoreno da u slučaju neispunjenja nenovčane obveze (izvršenja radova) tužiteljica ima pravo na povrat troška neizvršenih radova, dakle sada ispunjenje novčane obveze (štete), tražbina tužiteljice, a što je u skladu s člankom 355. ZOO. No, u smislu članka 355. stavka 2. ZOO, ako šteta koju je vjerovnik pretrpio veća od iznosa ugovore kazne, on ima pravo zahtijevati razliku do popune naknade štete (dakle ne i kumulaciju istih zahtjeva). Dodatno sud ističe da iz dostavljene, uz tužbu, opomene od 18. rujna 2024., vidljivo je da je iznos od 9.000,00 eur tužiteljica potraživala od tuženice zbog činjenice da zajam nije vraćen, a što u smislu članka 350. stavka 3. nije dopušteno. Stoga dokazi priloženi uz tužbu su u suprotnosti sa činjenicama navedenim u tužbi.

17. Povrh navedenog važno je istaknuti da je u članku 4. stavku 9. Ugovora o kupoprodaji točno ugovorena vrijednost radova koje je tuženica bila dužna izvesti kao i točan obim takvih radova, dok tužiteljica, suprotno tome, sada potražuje vrijednost radova prema računima i otpremnicama na ime tužiteljice u drugom iznosu i količina kojih radova (primjerice radijatora) kao i vrsti radova (primjerice iz Računa u prilogu tužbe je vidljivo da tužiteljica traži i radove demontaže neispravno napravljenih zidova) koji ne odgovaraju ugovorenim. Stoga razloga, osnovanost tražbine tužiteljice u iznosu od 24.667,50 eur je u suprotnosti sa priloženim dokazima uz tužbu odnosno Ugovorom o kupoprodaji i Aneksom istog kao i Računima od 15. kolovoza 2024. zbog čega je počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 5. ZPP i zbog čega pobijana odluka ne može opstati.

18. U odnosu na žalbene navode, a koji se odnose na urednost dostavljene tužbe tuženici na odgovor, ovaj sud ističe da iz spisa predmeta proizlazi da je tužba dostavljena tuženici osobno od strane pošte dana 13. studenog 2024. na adresu njezina prebivališta, a što potvrđuje i potpisana dostavnica. U odnosu na vjerodostojnost potpisa tuženice na dostavnici, ovaj sud ističe da ne raspolaže stručnim znanjima da utvrdi takvu vjerodostojnost, no svakako može utvrditi da je presuda zbog ogluhe donesena po isteku 30 dana od dana potpisa na dostavnici. Kako je sporna odluka ukinuta iz drugih razloga, činjenica vjerodostojnosti samog potpisa na dostavnici više nije od odlučnog značaja.

19. Obzirom na navedeno temeljem članka 369. stavak 1. ZPP je valjalo ukinuti prvostupanjsku oduku i predmet vratiti na ponovi postupak, a u kojem ponovnom postupku će prvostupanjski sud provesti pripremno ročište i glavnu raspravu te ocijeniti dokaze stranaka i osnovanost tužbenog zahtjeva, te potom donijeti, po zaključenju glavne rasprave presudu o osnovanosti zahtjeva tužiteljice.

U Sisku 6. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Zlatana Bihar