Poslovni broj: 8 Kžzd-40/2023-4

 

Poslovni broj: 8 Kžzd-40/2023-4

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženih Z. S. i  S. S., zbog kaznenih djela iz čl. 213. st. 2. Kaznenog zakona  („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Vukovaru (dalje: ODO-a) podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj: 13 Kzd-38/2021-37 od 14. listopada 2022.,  na sjednici 4. listopada 2023.

 

 

r i j e š i o j e

 

 

Prihvaća se žalba ODO-a, ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.              Općinski sud u Vukovaru presudom poslovni broj 13 Kzd-38/2021-37 od 14. listopada 2022. je, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19 i 80/22 dalje: ZKP/08 – sud prvog stupnja propustio je navesti broj "Narodnih novina" 80/22., s izmjenama i dopunama ZKP/08 koje su također bile na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude), oslobodio optužbe optužene Z. S. i S. S., zbog kaznenog djela protiv braka, obitelji i mladeži, zapuštanjem i zlostavljanjem djeteta ili maloljetne osobe iz čl. 213. st. 2. KZ/97.

 

1.1.              Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. – 5. ZKP/08, te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2.              Protiv te presude žalbu je podnijelo ODO zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.              Odgovor na žalbu podnijeli su optuženici i to optuženik Z. S. po branitelju S. Š., odvjetniku, te optuženica S. S. po braniteljici M. Š. N., odvjetnici, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

4.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-341/2023-3 od 28. travnja 2023. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

 

5.              Žalba je osnovana.

 

6.              Državni odvjetnik je u pravu kada u žalbi smatra da se činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, za sada, ukazuje kao pogrešno.

 

7.               Prije svega, uvodno valja primijetiti da prvostupanjski sud oslobađajuću odluku primarno zasniva na ocjeni obrana optuženih Z. i S. S. kao vjerodostojnih i istinitih izvora saznanja  o spornim činjenicama u ovom predmetu, pri čemu posebno upire da su optuženici prije nego što su odabrani za udomitelje žrtava morali proći određeni postupka pred Centrom za socijalnu skrb, a koji ih je i pratio te bi svakako uočio  nedostatke u njihovom postupanju prema oštećenima da su doista postojali.

 

Pored tog, prvostupanjski sud upire da su optuženici, a nakon što su žrtve smještene u drugu udomiteljsku obitelj, primili novu djecu – mlt. A. i A. G., koja su u svojim iskazima opisala pozitivna iskustva u njihovom postupanju kao udomitelja  prema njima.

 

Polazeći od navedenog, prvostupanjskom sudu je neprihvatljivo da bi žrtve nakon toliko vremena podnosili prijavu zbog neprimjerenog ponašanja optuženika, te toliko vjerno iskazivali o događajima koji su se zbili po proteku skoro 12 godina, a u koje vrijeme su bili u dobi od 4 i 7 godina. Uz to sud prvog stupnja smatra neživotnim da se žrtve o takvim bolnim i traumatičnim iskustvima ne bi nekome povjerile, jer je neshvatljivo da bi djeca to mogla skrivati, trpjeti u sebi, a da pritom nikome ništa ne kažu.

 

7.1.              Prije svega, državni odvjetnik u žalbi s pravom dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda prema kojem je neživotno, nelogično i neprihvatljivo da bi se žrtve tek po proteku 12 godina odlučile prijaviti optuženike za neprimjereno ponašanje prema njima za događaje koji su se odigrali u vrijeme kada su kod njih boravili u udomiteljskoj obitelji, a koji su se zbili kada su bili u dobi od 4 i 7 godina, te pritom toliko vjerno iskazivati o događajima koji su se zbili po proteku tako dugog razdoblja.

 

Naime, prvostupanjski sud ne postavlja i ne nudi odgovor na daljnje pitanje koje se logikom stvari nameće iz takvog njegovog stava (prema kojem su žrtve neistinito iskazivale o inkriminiranim događajima na način kako se oni stvarno nisu odigrali) – iz kojih razloga i motiva su se žrtve nakon proteka tako dugog razdoblja odlučile podnijeti lažnu kaznenu prijavu protiv optuženika.

 

Nadalje, u svezi s ranije izloženim stavom prvostupanjskog suda prema kojem se ukazuje kao neživotno da se žrtve o takvim bolnim i traumatičnim iskustvima u vrijeme njihovog nastanka nisu nikome povjerile, jer je neshvatljivo da bi takva iskustva, naročito kada se ima u vidu da su u to vrijeme bili u dobi od svega 4 i 7 godina mogli skrivati u sebi i trpjeti, a da pritom nikome ništa ne kažu, ovaj žalbeni sud primjećuje da sud prvog stupnja izvodi zaključke iz psihologijsko - psihijatrijske domene, a što evidentno prelazi okvire stručnog znanja s kojim sud raspolaže, u svezi čega valja podsjetiti na odredbu iz čl. 308. st. 1. ZKP/08 u kojoj je propisano da će se kada je za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice potrebno pribaviti nalaz i mišljenje osobe koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem i vještinom odrediti vještačenje.

 

Nadalje, državni odvjetnik je u pravu kad u žalbi primjećuje da prvostupanjski sud prilikom analize izvedenih dokaza, prvenstveno ističe dokaze koji po njegovom mišljenju podupiru obrane optuženika, dok zanemaruje iskaz svjedokinje I. M. kod koje su žrtve udomljene nakon optuženika, a iz čijeg iskazivanja proizlazi da su oštećenici po dolasku bili jako uplašeni, nisu znali osnove ponašanja i komunikacije, došli su u neadekvatnoj odjeći i obući, te nisu donijeli ništa za školu. Također, iz iskaza te svjedokinje proizlazi da im je oštećena K. K. pričala da je od udomitelja dobivala šamare te da ju je udomiteljica tukla kada je mokrila u krevet, dok su oštećenog D. K. udarili glavom o stol, ako ne bi znao zadaću, a jedne zgode ga je optuženi Z. S. uhvatio za odjeću i podigao te udario u ormar kada je izgubio cipele u školi. Uz to svjedokinja opisuje da je žrtva D. K. po dolasku bio jako zatvoren i uplašen, nije znao razgovarati te se povlačio u sebe.

 

Naposljetku, državni odvjetnik s pravom smatra da prvostupanjski sud prilikom ocjene vjerodostojnosti iskaza žrtava nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir činjenicu da je žrtva K. K. prilikom podnošenja prijave protiv optuženika tražila da joj se zbog straha prema optuženicima osigura odvojeno ispitivanje bez izravnog suočavanja s njima, pitajući se pritom proživljavaju li i neka druga djeca isto zlostavljanje.

 

Slijedom svega navedenog, državni odvjetnik s pravom smatra da je radi pouzdane ocjene vjerodostojnosti iskaza žrtava bilo nužno provesti psihologijsko – psihijatrijsko vještačenja na okolnost utvrđivanja njihovih mentalnih, emocionalnih i općih kapaciteta za davanjem vjerodostojnih iskaza, kao i na okolnost da li se kod njih uočavaju psihofizičke posljedice, odnosno traume koje se mogu povezati s inkriminiranim ponašanjem optuženika. Pritom državni odvjetnik pravilno uočava da je optuženi Z. S. u svom iskazu sugerirao da je žrtva K. K. sklona laganju, pa je takvim vještačenjem posebice valjalo utvrditi da li kod imenovane postoji takva sklonost.

 

8.               Budući da je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog osnovana, valjalo je na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08 ukinuti pobijanu presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a kako je to i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

9.              U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazano, izvesti sve do sada izvedene dokaze, provesti psihologijsko – psihijatrijsko vještačenja na okolnost utvrđivanja mentalnih, emocionalnih i općih kapaciteta žrtava za davanjem vjerodostojnih iskaza, kao i na okolnost da li se kod njih uočavaju psihofizičke posljedice, odnosno traume koje se mogu povezati s inkriminiranim ponašanjem optuženika, a po potrebi i druge dokaze, te potom na temelju pažljive, savjesne i kritične analize i ocjene vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza, posebice proturječnih, i to kako samih za sebe, tako i u međusobnoj povezanosti, utvrditi postojane/nepostojanje svih odlučnih činjenica te potom donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku, koju će obrazložiti sukladno čl. 459. ZKP/08.

 

U Varaždinu 4. listopada 2023.