Poslovni broj: 8 Kžzd-31/2023-4

 

Poslovni broj: 8 Kžzd-31/2023-4

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. K., zbog kaznenog djela iz čl. 172. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21, dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj: 3 Kzd-59/2019-16 od 14. studenog 2022., na sjednici 4. listopada 2023.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se žalba optuženog B. K. kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.              Općinski sud u Velikoj Gorici presudom poslovni broj: 3 Kzd-59/2019-16 od 14. studenog 2022., je na temelju čl. 455. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22, dalje ZKP/08, valja primijetiti da je sud prvog stupnja propustio navesti i brojeve "Narodnih novina" 126/19 i 80/22 u kojima su objavljene izmjene i dopune tog zakona koje su važile u vrijeme donošenja pobijane presude), proglasio krivim optuženog B. K. zbog počinjenja dvaju kaznenih djela  protiv braka, obitelji i djece, povredom dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 1. i 2., zbog čega mu je, u odnosu na oštećenog E. K., na temelju odredbe čl.  172. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21, dalje: KZ/11, u svezi čega valja primijetiti da prvostupanjski sud u izreci pobijane presude pravilno naznačuje sve brojeve "Narodnih novina" u kojima je taj zakon objavljen sa svim svojim izmjenama i dopunama koje su važile u vrijeme počinjenja djela, dok u uvodu presude propušta navesti broj "Narodnih novina" 84/21), utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a u odnosu na oštećenu S. K., na temelju odredbe čl. 172. st. 2. KZ/11, utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, pa je uz primjenu čl. 51. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, dok mu je na temelju čl. 56. st.1. i st. 2. KZ/11 izrečena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako isti u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

2.              Istom presudom, optuženom B. K. je, u smislu čl. 56. st. 4. KZ/11, u vezi sa čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11, određena posebna obveza da u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti presude popravi štetu tako da oštećenom E. K. isplati iznos u visini od 44.968,00 kuna (slovima: četrdeset i četiri tisuće devetsto šezdeset i osam kuna) / 5.968,30 eura [1] (slovima: pet tisuća devetsto šezdeset i osam eura i trideset lipa), a oštećenoj S. K. isplati iznos u visini od 36.324,24 kuna (slovima: trideset i šest tisuća tristo dvadeset i četiri kune i dvadeset i četiri lipe) / 4.821,05 eura (slovima: četiri tisuće osamsto dvadeset i jedan euro i pet centi) te mu je na temelju čl. 62. st. 2. toč. 10. KZ/11 određena posebna obveza da ubuduće redovno ispunjava obveze uzdržavanja uz stručnu pomoć nadležnog tijela za probaciju.

 

1.2.              Na temelju odredbe čl. 58. st. 5. KZ/11 sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne osuđeniku koji u roku koji mu je određen ne izvrši u potpunosti ili većoj mjeri obvezu iz čl. 62. st. 1. toč. 1. i čl. 62. st. 2. toč. 10. KZ/11.

 

1.3.              Na temelju čl. 148. st. 1 u svezi s čl. 145. st. 2 t. 6. ZKP/08 optuženom B. K. naloženo je platiti troškove kaznenog postupka i to trošak postupka u visini 500,00 kuna a što obuhvaća paušalnu svotu u roku trideset dana od pravomoćnosti presude.

 

2.              Protiv te presude žali se optuženi B. K. po braniteljici V. C., odvjetnici, "iz svih zakonom predviđenih razloga", s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, a podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-270/2023-3 od 4. travnja 2023. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

 

5.              Žalba nije osnovana.

 

6.              Prije svega, ovo vijeće primjećuje da se optuženik, premda uvodno ističe da žalbu podnosi iz "svih zakonom predviđenih razloga", sadržajno žali samo iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7.              Povodom žalbe optuženika, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, ovaj žalbeni sud je pobijanu presudu ispitao i po službenoj dužnosti, te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon.

 

8.              Optuženik nije u pravu kada u žalbi osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

8.1              Žalitelj prvenstveno smatra pogrešnim utvrđenje prvostupanjskog suda prema kojem na njegovoj strani nisu postojali opravdani razlozi zbog kojih u inkriminiranom razdoblju nije bio u mogućnosti plaćati dužne iznose na ime uzdržavanja mlt. oštećenika.

 

Pritom se u bitnome poziva na svoju obranu u kojoj je iznio niz razloga koji su ga objektivno priječili da u inkriminiranom razdoblju ispunjava svoju obvezu na ime uzdržavanja oštećenika - kćerke S. K. i sina E. K..

 

Tako u žalbi prije svega upire na svoju obranu u kojoj je pojasnio kako je 2015. osnovao svoje trgovačko društvo B. K. j.d.o.o., koje, međutim, nije dobro poslovalo s posljedicom da je istom već 26. studenog 2015. blokiran žiro račun, a potom pokrenut i stečajni postupak koji je zaključen 3. listopada 2018.  Pritom tvrdi da u vremenu od blokade žiro računa društva pa sve do zaključenja stečajnog postupka nije mogao tražiti novi posao jer je u društvu formalno bio zaposlen kao direktor, a kako je od strane FINA-e bio podnesen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka to mu nije imao tko dati otkaz sve do zaključenja stečajnog postupka.

 

Nadalje, u žalbi ističe kako mu se u 2016. razboljela majka koja je te iste godine i operirana nakon čega se više nije mogla sama brinuti za sebe, tako da joj je morao pružati cjelodnevnu brigu i skrb, a što je bio dodatni razlog zbog čega nije mogao tražiti posao i naći zaposlenje.

 

Nakon što je zaključen stečajni postupak te pošto mu je umrla majka odmah je počeo tražiti posao da bi se u rujnu 2019. zaposlio u SR Njemačkoj, gdje je radio oko godinu dana, međutim, zbog pandemije COVID-a dobio je otkaz te se vratio u Republiku Hrvatsku i prijavio na Zavod za zapošljavanje da bi se 18. travnja 2021. ponovno zaposlio.

 

U vrijeme kada je radio u SR Njemačkoj tražio je od oštećenika da mu dostave brojeve svojih računa, što su oni, međutim, odbili učiniti, zbog čega niti u tom periodu kada je ostvarivao prihode nije mogao ispunjavati svoju obvezu njihovog uzdržavanja.

 

Također, optuženik u žalbi osporava i utvrđenje prvostupanjskog sud prema kojem je tijekom cijelog inkriminiranog razdoblja bio radno sposoban, pozivajući se na svoju obranu u kojoj je tvrdio da se krajem 2017. razbolio i imao ozbiljnih zdravstvenih problema.

 

Naposljetku, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je vezano za pitanje na što se odnosio iznos od 3.523,13 eura koji je uplatio njegov otac kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o toj spornoj činjenici ocijenio iskaz majke i z.z. oštećenika T. K., a koja je, za razliku od njega, tvrdila da se nije radilo o podmirenju njegove obveze na ime uzdržavanja mlt. oštećenika, već o pozajmici koju im je optuženikov otac dao zbog problema s otplatama rata kredita za kuću.

 

8.2.               Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju pažljive i savjesne analize svih izvedenih dokaza, i to kako samih za sebe tako i u međusobnoj povezanosti, takvu obranu optuženika s pravom ocijenio kao neživotnu i nelogičnu, te suprotnu rezultatima dokaznog postupka, te na temelju toga izveo pravilan zaključak da je ista očito bila usmjerena na izbjegavanje kaznene dogovornosti za predmetna kaznena djela.

 

Konkretno, a vezano za žalbene tvrdnje kojima se optuženik poziva na svoju obranu u kojoj je tvrdio da se u razdoblju od kada je žiro račun njegovog trgovačkog društva blokiran pa sve do zaključenja stečajnog postupka nije mogao zaposliti, jer je njegovu odjavu kao zaposlenika društva u kojem je bio prijavljen kao direktor mogao učiniti samo stečajni upravitelj, prvostupanjski sud takvu njegovu obranu s pravom ocjenjuje kao nevjerodostojnu.

 

Naime, sud prvog stupnja pravilno uočava da iz odredbe iz čl. 119. Zakona o mirovinskom osiguranju proizlazi da i sama osoba za koju obveznik doprinosa ne podnese prijavu ili odjavu osiguranja može od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje zahtijevati da donese takvo rješenje. Pored toga prvostupanjski sud pravilno uočava da stečajni postupak nije trajao cijelo navedeno vrijeme, već da je otvoren i zatvoren isti dan rješenjem od 3. listopada 2018.

 

Iz navedenog, i po stavu ovog žalbenog suda jasno proizlazi da to što je protiv trgovačkog društva optuženika zbog lošeg poslovanja i blokade računa bio pokrenut i zaključen stečajni postupak svakako nije predstavljalo objektivnu i nepremostivu zapreku koja ga je priječila da u tom razdoblju pronađe novo zaposlenje i na taj način osigura prihode za ispunjavanje inkriminirane obveze na ime uzdržavanja svoje mldb. djece.

 

Nadalje, prvostupanjski sud s pravom ocjenjuje kao konstrukciju s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za predmetna kaznena djela i obranu optuženika prema kojoj u inkriminiranom periodu objektivno nije bio u mogućnosti plaćati dužne iznose na ime uzdržavanja oštećenika i stoga što je u razdoblju od 2016. do 2018. morao svojoj bolesnoj majci pružati cjelodnevnu brigu i skrb.

 

Prije svega, sud prvog stupnja pravilno uočava da takve tvrdnje optuženik ničim nije dokazao, s time da ovaj žalbeni sud dodatno primjećuje, posebice kada se ima na umu činjenica da je u tom razdoblju bio živ i otac optuženika, da se takva njegova obrana već sama po sebi ukazuje kao krajnje nelogična i neživotna. Jednako tako, po stavu ovog žalbenog suda kao krajnje neuvjerljiva i neživotna se ukazuje i obrana optuženika u kojoj je tvrdio da svoju obvezu uzdržavanja nije mogao ispunjavati niti u periodu kada je ostvarivao prihode radom u SR Njemačkoj iz razloga što mu oštećenici nisu željeli dati svoje brojeve računa na koji bi uplaćivao dužne iznose.

 

Vezano pak za žalbene navode optuženika prema kojima je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je vezano za pitanje na što se odnosio  iznos od 3.523,13 eura koji je uplatio njegov otac kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o toj spornoj činjenici ocijenio iskaz majke i z.z. oštećenika T. K., a koja je, za razliku od njega, tvrdila da se nije radilo o podmirenju obveze na ime uzdržavanja mlt. oštećenika, već o pozajmici koju im je dao optuženikov otac radi problema s otplatama  rata kredita za kuću, valja primijetiti kako je sud prvog stupnja na temelju sadržaja potvrde koja prileži na listu 138 spisa pravilno utvrdio da je riječ o iznosu isplaćenom iz banke 2012., dakle, prije inkriminiranog razdoblja (koje započinje 1. siječnja 2014.), a slijedom čega s pravom zaključuje da se obrana optuženika u kojoj sugerira da je riječ o unaprijed plaćenom iznosu na ime uzdržavanja oštećenika ukazuje kao krajnje neuvjerljiva i neživotna, posebice kada se dodatno ima u vidu da je presuda kojom je optuženiku bilo naloženo plaćanje te obveze postala pravomoćna tek 14. siječnja 2013.

 

Dapače, slijedom navedenog prvostupanjski sud s pravom smatra da utvrđena činjenica kako je riječ o iznosu isplaćenom 2012. ustvari na logičan i uvjerljiv način podupire iskaz majke i z.z. oštećenika T. K. u kojem je tvrdila da se radilo o pozajmici koju im je dao optuženikov otac zbog problema s otplatama rata kredita za kuću.

 

Naposljetku, a vezano za žalbene tvrdnje optuženika kojima sugerira da nije bio radno sposoban kroz cijelo inkriminirano razdoblje, prvostupanjski sud pravilno uočava da žalitelj ničim nije dokazao da bi u inkriminiranom razdoblju imao zdravstvene tegobe takve naravi koje su ga sprječavale u traženju i zasnivanju radnog odnosa.

 

Slijedom svega prethodno navedenog, prvostupanjski sud, a suprotno žalbenim tvrdnjama, izvodi pravilan zaključak da optuženik nije dokazao da bi u inkriminiranom razdoblju na njegovoj strani postojali opravdani razlozi zbog kojih objektivno nije bio u mogućnosti plaćati dužne iznose na ime uzdržavanja mlt. oštećenika.

 

Stoga žalitelj nije u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9.              Premda se optuženik sadržajno ne žali u tom pravcu, sukladno odredbi iz čl. 478. ZKP/08 ovaj žalbeni sud je ispitao i pravilnost odluke prvostupanjskog suda o kaznenoj sankciji.

 

Po stavu ovog suda, kao suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti važne za odluku o kaznenoj sankciji i proces njezine individualizacije, te na temelju toga s pravom ocijenio da se u ovom slučaju opravdano može očekivati da optuženik i bez izvršenja jedinstvene kazne zatvora na koju ga je pravilno osudio pobijanom presudom (u trajanju od jedne godine) ubuduće više neće činiti kaznena djela, a slijedom čega mu je pravilno izrekao uvjetnu osudu prema kojoj se izrečena kazna neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelu, s time da mu se uvjetna osuda može opozvati i ako u roku od dvije godine ne izvrši u potpunosti ili većoj mjeri izrečenu posebnu obvezu (da u navedenom roku popravi štetu oštećenicima, te da ubuduće redovno ispunjava obvezu uzdržavanja).

 

Takvu kaznenu sankciju i ovaj žalbeni sud u svemu drži primjerenom svim relevantnim okolnostima o kojima ovisi odluka o vrsti i mjeri kaznene sankcije i proces njezine individualizacije, te podobnom za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja.

 

10.              Kako žalba optuženika nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Varaždinu 4. listopada 2023.