Poslovni broj: P-1347/2023-25
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Damir Sajko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić i partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 18. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Damira Sajka, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Anić i partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], 6. studenog 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka ugovor o kreditu broj 016- 1771/2005 od 26. kolovoza 2005. sklopljen između tužitelja EF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], kao pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], solemniziran po javnom bilježniku Ilinki Lisonek u predmetu broj ovjere OU-2043/2005, u dijelovima koji glase: dio članka 2. stavak 1. koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 144.500,00 CHF(stočetrdesetčetiritisućepetsto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.", dio odredbe članka 3. st. 2. koji glasi: „Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 1.138,94 CHF ( tisućustotridestosam švicarskih franaka i 94/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja“; “Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."; dio odredbe članka 6. koji glasi: „Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom u ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.“
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju EF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], plati iznos od 10.483,21 EUR (slovima: deset tisuća četiristo osamdeset tri eura i dvadeset jedan cent) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. teče u visini prosječne kamatne stope određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.386,79 eura (slovima: sedam tisuća tristo osamdeset šest eura i sedamdeset devet centi) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju EF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], plati parnični trošak u iznosu od 1.199,29 eura (slovima: tisuću sto devedeset devet eura i dvadeset devet centi), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate na iznos parničnog troška teku od 6. studenog 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.
V. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.
VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika 26. kolovoza 2005. sklopio ugovor o kreditu broj 016-1771/2005, solemniziran po javnom bilježniku Ilinki Lisonek u predmetu broj ovjere OU-2043/2005, radi kupnje suvlasničkog dijela nekretnine u stambenoj zgradi u [adresa] etažno vlasništvo (E-18) trosobnog stana na I katu oznake S6 i spremišta u podrumu oznake spremište 06 ukupne neto korisne površine 60,10 m2 i 42/10000 etažno vlasništvo (E-4) parkirališnog mjesta oznake PM4 ukupne neto korisne površine 3,00 m2 izgrađenog na kčbr. [katastarska čestica] i upisanog u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Samoboru u zemljišnoknjižni uložak broj [broj ZK uloška] KO [katastarska općina]. Tužitelj navodi da je sukladno odredbama članka 3. navedenog ugovora o namjenskom kreditu tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 144.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, s ugovorenim rokom otplate najkasnije 30.9.2020. Tužitelj navodi da je sukladno odredbama članka 3. stavak 2. navedenog ugovora o kreditu broj 016-1771/2005 kredit otplaćivao u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 1.138,94 CHF obračunato po srednjem tečaju za devize prednika tuženika važećem za CHF na dan plaćanja. Tužitelj navodi da da člankom 3. stavak 1. u vezi s člankom 6. navedenog ugovora o kreditu određena redovna promjenljiva kamata u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama pravnog prednika tužene, a na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila je 4,95 % dekurzivno godišnje. Tužitelj navodi da je za vrijeme trajanja otplate kredita tuženik promijenio i povisio kamatnu stopu s početnih 4,95 % godišnje na 5,20 % godišnje 31.8.2007, zatim 29.2.2008. na 6,20 % godišnje; 30.9.2008. na 6,15 % godišnje, 30.11.2008. na 6,40 % godišnje, 30.11.2010. na 6,15 % godišnje, 30.9.2011. na 5,65 % godišnje a da bi kamata bila smanjena 31.12.2013. na 3,23% godišnje. Nadalje, tužitelj navodi da su temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015.) tužitelj i tuženik 1.3.2016. sklopili su Aneks ugovora o kreditu broj 016-1771/2005. Tužitelj navodi da prilikom traženja kredita od tuženika nije s tuženikom mogao pregovarati o sadržaju ugovora pa tako niti o odredbama ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te na pravo banke da svojim jednostranim odlukama tijekom otplate kredita mijenja prvobitno ugovorenu kamatnu stopu, pa su mu stoga ugovorene odredbe nametnute. Tužitelj navodi da je tuženik opisanim postupanjem u ugovoru o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužitelja stavile u neravnopravan položaj, što nije u skladu s odredbama članka 3. ZOO-a koji definira da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. Tužitelj navodi da je neravnopravnost stranaka dovela je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a koji definira da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Tužitelj nadalje navodi da je ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF tuženik u stvari povisio cijenu tužiteljevog kredita, a cijena je bitan element ugovora o kreditu. Kako je navedeno ugovaranje valutne klauzule i posljedično povećanje cijene tuženik učinio jednostrano i nepošteno budući da kao trgovac potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je tuženik prema tvrdnji tužiteljice prema istoj postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj nadalje navodi da je protiv tuženika vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa tužiteljice, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj: P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je u predmetu poslovni broj Pž-6632/2017-10 odlučujući o žalbi tuženika presudom od 14.06.2018. potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (kao četvrto tuženik u tom postupku) u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) i kojom je ugovoreno pravo tuženika da obračuna i tužitelju naplati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Obzirom na navedeno, tužitelj smatra da je ništetan i bez pravnog učinka između stranaka dio ugovora o kreditu broj 016-1771/2005, solemniziran po javnom bilježniku Ilinki Lisonek u predmetu broj ovjere OU-2043/2005 koji glasi: dio članka 2. stavak 1. koji glasi:„ u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 144.500,00 CHF(stočetrdesetčetiritisućepetsto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“; dio odredbe članka 3. st. 2. koji glasi:„ Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 1.138,94 CHF (tisućustotridestosam švicarskih franaka i 94/100),a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d za devize na dan dospjeća odnosno na dan plaćanja“; dio odredba članak 6. koji glasi: „Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. „Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Korisnik kredita svojim potpisom u ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. “ Tužitelj navodi da je člankom 502. c ZPP-a određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, a kojim presudama je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi pojedini zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Sukladno navedenome, tužitelj se u ovoj tužbi temeljem odredbi članka 502. c ZPP-a poziva na: presudu Trgovačkog suda u Zagrebu donesenu u predmetu poslovni broj: P-1401/12 od 4. 7. 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda RH u predmetu poslovni broj: Pž- 6632/2017- 10 od 14. 6. 2018. Tužitelj navodi da iz citiranih odluka proizlazi da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita na način da je istome nametnuo i ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita i to bez jasno definiranih prethodnih uvjeta temeljem kojih se promjenjiva kamatna stopa može mijenjati. Po pitanju zastare, tužitelj navodi da je prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnošenjem tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. 4. 2012. došlo do prekida zastare na temelju članka 241. stavak 5. Zakona o obveznim odnosima, te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a to je bilo 14. 6. 2018. kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje u predmetu broj: Pž-6632/2017-10 kojom presudom je Visoki trgovački sud potvrdio da je ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetno. Tužitelj stoga u ovom predmetu temeljem odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a, kojima je regulirano vraćanje stečenog bez osnove zajedno sa pripadajućim kamatama budući je tuženik kao stjecatelj bio nepošten od dana stjecanja, potražuje vraćanje iznosa razlike koje je tuženiku platio zbog nekontroliranog povećanja tečaja valute CHF u odnosu na kunu koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila važeća valuta u RH, a obzirom da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF ništetne. Tužitelj stoga na ime vraćanja stečenog bez osnove potražuje ukupno 17.870,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose od njihovog plaćanja.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Osporava i postojanje pravog interesa za podnošenje kondemnatorne tužbe pozivajući sa na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju i tvrdeći da je tužitelj po njemu u potpunosti ostvario svoju pravu zaštitu. Tuženik navodi da je tužitelj provedenom konverzijom već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom jer navedeni iznos odgovara iznosu preplate utvrđenom u članku 2. Aneksa. Ističe prigovor zastare te tvrdi da nakon izvršene konverzije tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je platio po osnovnom ugovoru. Osporava da bi odredbe o valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru bile ništetne. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor prijeboja u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva te predlaže da se tužba odbaci, a podredno da se tužbeni zahtjev odbije.
3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 9. rujna 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije i manje plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja, potražuje preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. u iznosu od 10.483,21 EUR.
4. Budući da smanjenje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP) ne predstavlja preinaku tužbu već djelomično povlačenje tužbe, za to je, prema odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a nužan pristanak tuženika koji se je upustio u raspravljanje. Kako se tuženik izričito protivio djelomičnom povlačenju tužbe, u ovoj je parnici potrebno odlučiti o tužbenom zahtjevu u granicama kako je postavljen u tužbi.
5. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu, broj: 016-1771/2005, od 26. kolovoza 2005. (list 18-41 spisa), izvršio je uvid u otplatni plan od 21. rujna 2005. (list 42-45 spisa), specifikaciju isplate kredita (list 46 spisa), pročitao je Aneks ugovora o kreditu broj 016-1771/2005 sa sporazumom o osiguranju novčine tražbine od 5. studenog 2015. (list 47-50 spisa), izvršio je uvid u otplatni plan za kredit od 16. ožujka 2019. (list 51-52, 59-62 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 16. ožujka 2019. (list 53-54 spisa), pregled prometa za klijenta od 16. ožujka 2019. (list 55-58, 63-76 spisa), specifikaciju uplata od 16. ožujka 2019. (list 77-81 spisa), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 1.10.2005. do 29.9.2015. (list 82 spisa), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 1.10.2015. do 16.3.2019. (list 83 spisa), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 1.1.2019. do 16.3.2019. (list 84 spisa), simulirani otplatni plan u EUR (list 85-88 spisa), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 5.11.2015. (list 89-92 spisa), izjavu o prihvaćanju izračuna konverzije (list 93 spisa), izjavu svjedoka EFH od 24. kolovoza 2020. (list 631-635, 757-761 spisa), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 753-756 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire PF iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba od 23. svibnja 2025. (list 769-781 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.
6. Tuženik je na pripremnom ročištu od 8. travnja 2025. odustao od saslušanja svjedoka javnog bilježnika Ilinke Lisonek, a podneskom od 22. kolovoza 2025. odustao je od saslušanja svjedoka UF.
7. Izjava svjedoka EFH od 24. kolovoza 2020., ovjerena od javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod brojem: Ov-5477/2020 (list 631-635, 757-761 spisa) nije bitna za ishod ovog postupka jer u toj izjavi ista govori općenito o proizvodima koje su nudili strankama, kretanju valute CHF, proceduri sklapanja ugovora u kreditu, edukaciji zaposlenika banke, a ne o načinu na koji je ugovor sklopljen u konkretnom slučaju s tužiteljem.
8. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
9. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
10. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:
- da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria- bankom d.d. sklopio ugovor o kreditu broj: 016-1771/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 26. kolovoza 2005., kojim mu je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 144.500,00 CHF, prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a u svrhu kupovine stana od Hoto kuće d.o.o. i refinanciranja kapare (čl. 2. ugovora);
- da se prema članku 3. st. 1. ugovora na kredit obračunavaju kamate od 4,95 % dekurzivno godišnje;
- da se prema čl. 3. st. 2. ugovora o kreditu protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 1.138,94 CHF, podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize
Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja;
- da je prema čl. 6. ugovora o kreditu banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a korisnik kredita je svojim potpisom u navedenom ugovoru izjavio da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune;
- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,
- da su stranke 5. studenog 2015. zaključile Aneks uz ugovor o kreditu broj 016- 1771/2005, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015,) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR i to u skladu s odredbama tog Zakona,
- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15.,
- da preplata tužitelja prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. iznosi 45.946,05 kn odnosno 6.098,09 EUR na dan 30. rujna 2015.
11. Sporno je:
- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,
- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,
- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te
- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.
12. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
13. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
14. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema točki 2. istog članka, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.
15. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je 2005. zaključio ugovor o kreditu s prednikom tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., radi kupovine stana od Hoto kuće. U Hoto kući su ih uputili na naprijed navedenu banku, pri čemu su naveli da je kod te banke niža kamatna stopa, a osim toga navedena banka imala je svu potrebnu dokumentaciju za sklapanje ugovora o kreditu pa je sam postupak oko sklapanja ugovora o kreditu tekao brže. Zna što znači pojam valutne klauzule. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu provjerio je kakav tečaj CHF-a i provjerom je utvrdio da je tečaj u to vrijeme bio stabilan. U banci mu nisu ponudili mogućnost sklapanja ugovora o kreditu uz drugu valutu. Ugovor o kreditu dobio je prilikom potpisivanja kod javnog bilježnika, ugovor je prelistao, a njegova supruga koja je bila sudužnik u navedenom ugovoru pročitala je ugovor. Nije mogao utjecati na sadržaj odredaba ugovora o kreditu. Djelatnici banke nisu ga upozorili da Hrvatska narodna banka ne može utjecati na promjene tečaja CHF te ga nisu upozorili da se u valuti CHF štedi, a ne zadužuje. Sredstvima koja su mu odobrena ugovorom o kreditu kupio je stan u kojem i dalje živi s obitelji. Navedeni stan nije iznajmljivao za vrijeme otplaćivanja kredita, kojeg je otplatio u cijelosti 2020. ili 2021. Mjesečna rata kredita od početne rate od oko 4.700,00 narasla je na skoro do 8.000,00 kn te je cjelokupan iznos njegove plaće odlazio na otplatu kredita. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik društva, nositelj obrta niti OPG-a. Ne sjeća se jesu li ga djelatnici banke upoznali s pojmom tečaj i promjenjive kamatne stope, ali zna što isti znače.
16. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
17. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.
18. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.
19. Iskaz tužitelja , sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 2. određena je „u svrhu kupovine stana od Hoto kuće d.o.o. i refinanciranje kapare“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.
20. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
21. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
22. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
23. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
24. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
25. Naime, sklapanje dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
26. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od osam godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
27. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
28. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., DF protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
29. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.
30. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu E protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
31. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“
32. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
33. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
34. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.
35. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.
36. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.
37. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, PF iz tvrtke Darfin d.o.o. iz Zagreba od 23. svibnja 2025. (list 769-781 spisa) sud je utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 103.343,22 kn za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 13.716,06 EUR. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje uplaćen iznos iznosi -9.962,80 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 1.322,29 EUR. Prema Dodatku ugovoru o kreditu (list 47-50 spisa) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015., te iznosi 45.946,05 HRK što u eurskoj protuvrijednosti prema fiksnom tečaju iznosi 6.098,09 EUR. Ukupne zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do dana 30. rujna 2015. iznose 4.187,53 EUR. Iznos od 11.805,50 EUR predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamate umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom (Ukupno I iz tablice pod točkom 5. zaključka iz nalaza). Iznos od 10.483,21 EUR predstavlja iznos od 11.805,50 EUR umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja (Sveukupno iz tablice pod točkom 5. zaključka iz nalaza).
38. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.
39. Tuženik je podneskom od 8. rujna 2025. iznio prigovore pravne prirode u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, dok je u podnesku od 17. rujna 2025. naveo da ne traži da vještak usmeno iznese svoj nalaz i mišljenje na raspravi. Tuženik je u podnesku od 8. rujna 2025. istaknuo prigovor radi prijeboja u odnosu na manje plaćene razlike s osnova valutne klauzule u iznosu od 1.322,29 EUR.
40. Tužitelj je podneskom od 9. rujna 2025., precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i to prema varijanti ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni).
41. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ga prihvaća u cijelosti.
42. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Kod toga prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prebijanja s osnove tzv. negativnih tečajnih razlika. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik je u podnesku od 8. rujna 2025. istaknuo prigovor radi prebijanja za tzv. negativne tečajne razlike u iznosu od 1.322,29 EUR.
43. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene valute.
44. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 113/93., 7/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91.), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (26. kolovoza 2005.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 105. st. 1. ZOO/91., ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 210. st. 1. ZOO/91., prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
45. Prema tome, na temelju naprijed citiranih zakonskih odredbi, utvrđeno je da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje razliku preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Sud je utvrdio da preplata tužitelja na ime valute iznosi 10.483,21 eura (u cijelosti se odnosi na dospjeli nenaplaćeni glavni dug, list 781 spisa), budući se od više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule u iznosu od 13.716,06 eura i zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije u iznosu od 4.187,53 eura, oduzima iznos preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 6.098,09 eura (koja se nakon konverzije koristi za namirenje budućih anuiteta prema čl. 2. Aneksa uz ugovor o kreditu od 5. studenog 2015.) i iznos manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja u iznosu od 1.322,29 eura. Sukladno navedenom, točkom II. izreke usvojen je tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), čime je ujedno usvojen prigovor prijeboja kojeg je tuženik istaknuo u podnesku od 8. rujna 2025. za tzv. negativne tečajne razlike u iznosu od 1.322,29 eura na temelju odredbe iz čl. 336., čl. 337. i čl. 343. ZOO/91. Točkom III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.386,79 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (za koji iznos je tužitelj povukao tužbu (smanjio tužbeni zahtjev), a tuženik nije pristao na povlačenje tužbe) budući da, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka, za taj dio nije utvrđena razlika koju bi tužitelj prepatio po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.
46. Prema odredbi čl. 214. ZOO/91., kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima pravo na zateznu kamatu koja teče na iznos glavnice u iznosu od 10.483,21 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli od 1. listopada 2015., a kako je to navedeno pod točkom II. izreke presude.
47. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 371. ZOO/91. Prema odredbi čl. 388. ZOO/91., zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09., pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem vezan je i ovaj sud. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U- III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.
48. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO/91., kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.
49. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.
50. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.
51. Sa zahtjevima za isplatu tužitelj je uspio s 58,66 %, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio u cijelosti pa tako prosječni uspjeh tužitelja u parnici ukupno iznosi 79,33 %, a tuženikov 20,67 %. Sukladno tome, tužitelju je priznato 58,66% (79,33%-20,67%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u zatraženom iznosu od 100 bodova, sastava podnesaka od 17. veljače 2025. i 9. rujna 2025. prema Tbr. 8/1 u zatraženom iznosu od po 100 bodova za svaku od navedenih radnji, zastupanja na ročištima od 8. travnja 2025. i 18. rujna 2025. prema Tbr. 9/1 u zatraženom iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 500 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.000,00 eura. Navedeni troškovi priznati su mu razmjerno uspjehu od 58,66 %, odnosno u iznosu od 586,60 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 146,65 eura. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 400,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tužitelju je razmjerno uspjehu od 58,66 %, priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 112,58 eura, odnosno u iznosu od 66,04 eura, koju sudsku pristojbu je tužitelj uplatio prilikom podnošenja tužbe. Budući da je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP), tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu. Tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 1.199,29 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 277. ZOO/91., zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.
52. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.
U Krapini 6. studenog 2025.
S u d a c:
Barbara Čuček
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.
DOSTAVITI:
1. Damir Sajko odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić i partneri j.t.d., iz Zagreba, Ulica Ljudevita Gaja 53, putem e-Oglasne ploče
2. Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, Radnička cesta 54, putem e-Oglasne ploče
