REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Poslovni broj: P-3334/25-11
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Maji Masnec, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetniku iz odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. listopada 2025. godine u nazočnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužiteljice Zrinke Sertić, odvjetnika, a u odsutnosti urednog pozvanog punomoćnika tuženika, dana 06. studenog 2025. godine
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj: 016- 1254/2005 od 13. srpnja 2005. godine sklopljenog između tužiteljice JD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno.
II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici JD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 879,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. studenog 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,22 eura.
Obrazloženje
1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da su dana 08. srpnja 2005. godine tužiteljica i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj:
016-1254/2005, kojim je prednik tuženika tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 53.100,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je odredbom članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, koja odredba je ništetna, s time da iz isplatnog naloga banke od 25. srpnja 2005. godine proizlazi da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.099,45 kuna, odnosno protuvrijednost iznosa od 411,36 eura, pa je stoga jasno kako tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe. Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da je Sud Europske unije u presudama poslovni broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Inače navedena ugovorna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. i članka 82. alineje 10. Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredba članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, jer se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio prednik tuženika kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a ujedno prednik tuženika, financijska institucija, kojem je odobravanje kredita jedna od usluga koje pruža i naplaćuje ugovaranjem kamate dužan je organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji nastaju u postupku obrade i odobravanja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju tužiteljica plaća. Dakle u konkretnom slučaju naknada za obradu kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima i to je ono, između ostalog, što tu naknadu čini nepoštenom, a time i ništetnom. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj: 016-1254/2005 od 13. srpnja 2005. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.
2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužiteljice, s time da je ujedno istaknuo da se protivi izračunu vrijednosti predmeta spora, osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i postojanje pravnog interesa tužiteljice. Naime tužiteljica nema pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, jer se tužba na utvrđenje sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku može podići kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitost kakve isprave, što se ne podrazumijeva, već je na tužiteljici da dokaže postojanje istog. Naprotiv s obzirom da tužiteljica može ostvariti pravnu zaštitu kroz kondemnatorni tužbeni zahtjev, potrebno je da tužiteljica jasno navede pravni interes da svoju pravnu zaštitu ostvari kroz tužbu na utvrđenje, a ne kroz tužbu na isplatu eventualno naplaćene sporne naknade u kojem postupku bi se pitanje ništetnosti iste riješilo kao prethodno pitanje. Nastavno punomoćnik tuženika je ističući da tužba ne sadrži koje su konkretno radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, pri čemu apstraktno pozivanje na odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava, naglasio da su tužiteljica i prednik tuženika pojedinačno pregovarali o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, čiji je sadržaj određen sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka te su te odredbe o naknadi za obradu kredita bile jasne, lako uočljive i razumljive, pa su sva prava tužiteljice kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja Ugovora o kreditu bila poštovana u cijelosti. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da je prednik tuženika u potpunosti postupao u skladu s odredbom članka 3011. stavka 3. Zakona o kreditnim institucijama, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima te je tužiteljici predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete Ugovora o kreditu iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih stranaka. Inače u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, koja naknada je prethodno naznačena u Tarifi naknada banke, koja je odobrena od strane regulatora Hrvatske narodne banke, a osim što je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva te je su o toj ugovornoj odredbi ugovorne stranke pojedinačno pregovarale, pa niti nije dopušteno ocjenjivati da li je ta ugovorna odredba poštena, ujedno ista niti nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što sve ukazuje da ta ugovorna odredba nije nepoštena, niti ništetna. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući tužiteljici svojstvo potrošača predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku isplatnog naloga – obračuna od 26. srpnja 2005. godine (list 5 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 016-1254/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 08. srpnja 2005. godine (stranica 6-16 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 32-85 spisa), u presliku Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (list 86-113 spisa) te u iskaz tužiteljice (stranica 128 spisa).
4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 08. srpnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika, kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici, korisnici kredita stambeni kredit u iznosu od 53.100,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 17 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, a koja tzv. ulazna naknada je naplaćena u iznosu od 3.099,45 kuna, što je razvidno iz preslike isplatnog naloga – obračuna od 26. srpnja 2005. godine (list 5 spisa). Naprotiv sporno je pitanje da li je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, s time da je sporno i potrošačko svojstvo tužiteljice, kao i pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe.
6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u visini od 1,25% iznosa kredita, tzv. ulazna naknada, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćeni iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.
7. Isto tako bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem 8. Iskazu tužiteljice (stranica 128 spisa) koja je u bitnom istaknula da je otišla u banku radi dizanja stambenog kredita, prije potpisivanja Ugovora o kreditu nije bilo govora o plaćanju bilo kakve naknade, a iako je pročitala tekst Ugovora o kreditu koji je dobila na potpis i o čijim se odredbama niti nije moglo pregovarati, nije uočila odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita, jer se više fokusirala na odobreni iznos kredita i mjesečnu ratu koju mora plaćati, s time da joj u banci nisu ništa objašnjavali vezano uz naknadu za obradu kredita, zašto to mora platiti i što konkretno time plaća, što joj nije objasnio niti javni bilježnik, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i razumljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužiteljice da je ovim kreditom kupila stan u kojem i danas stanuje, taj stan nikada nije bio iznajmljivan, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate bila je zaposlena, kao što je i danas u MUP-u, nije imala svoj obrt, niti je bila vlasnica trgovačkog društva. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, skopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, a ujedno je sredstvima ovog kredita kupila stan u kojem i danas stanuje, taj stan nikada nije bio iznajmljivan, sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač.
9. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je dio odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u visini od 1,25% iznosa kredita, tzv. ulazna naknada, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je prednik tuženika, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužiteljici niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužiteljici, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužiteljici „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer je tek odredbama Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) zabranjena naknada za obradu kreditnog zahtjeva kod stambenih kredita, ali prednik tuženika, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača.
10. U odnosu na sporni pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti kako činjenica da tužiteljica uz ovu deklaratornu tužbu nije podnijela i kondemnatorni tužbeni zahtjev za restituciju, odnosno isplatu po osnovi te ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, nikako ne rezultira time da tužiteljica ne bi imala pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe iz slijedećih razloga. Naime osim što ništetnost nekog pravnog posla, a time i neke ugovorne odredbe, predstavlja takvu grubu povredu pozitivnih pravnih propisa, obvezno pravnih odnosa, zbog kojih sukladno odredbi članka 327. stavka 1. ZOO-a i odredbi članka 328. ZOO-a i sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba te se ujedno pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, već ujedno treba imati na umu da tužiteljica ovom deklaratornom tužbom rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost navedene ugovorne odredbe, a što govori u prilog stava suda da tužiteljica sukladno odredbi članka 187. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a ima potrebni pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe, što je tijekom postupka neosnovano osporavao punomoćnik tuženika.
11. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 327. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj: 016-2345/2005 od 04. studenog 2005. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.
12. S obzirom da je punomoćnik tuženika osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 eura kao previsoko određenu sud je sukladno odredbi članka 40. stavka 4. ZPP-a u svezi s odredbom članka 35. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a i odredbom članka 37. ZPP-a utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,22 eura iz slijedećeg razloga. Naime deklaratornim tužbenim zahtjevom predloženo je donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, što sukladno odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama predstavlja vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 eura, pa je sud utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,22 eura, što je i u tužbi pravilno označeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.
13. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 879,64 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 09. svibnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 01. kolovoza 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 09. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 17. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 06. studenog 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.
14. Naprotiv zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.
15. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
U Zagrebu, dana 06. studenog 2025. godine
Sudac:
Dijana Mađerčić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.
DNA:
1. Tužiteljici po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura
2. Tuženiku po punomoćniku
U Zagrebu, dana 06. studenog 2025. godine
