Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-1427/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras- Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Hrvoje Miličević iz Županje, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrije d.d. Zagreb, Magazinska 69. OIB 53056966535, kojeg zastupa odvjetnik Ivan Glamuzina iz Zagreba, poradi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1/2023-15 od 27. veljače 2024., u sjednici održanoj 6. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1/2023-15 od 27. veljače 2024., u pobijanom dijelu pod točkom I. i pod točkom II. izreke, kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao što se potvrđuje i u dijelu pod točkom III. izreke, kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.062,50 eura skupa s dosuđenim kamatama.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana i preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom III. izreke, presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1/2023-15 od 27. veljače 2024., u dijelu kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka za iznos od 187,50 eura skupa s dosuđenim kamatama, tako da se zahtjev tužiteljice za naknadom troška u ovom iznosu odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu broj 198-50-4268380 od 18. srpnja 2007. koji je potvrđen 18. srpnja 2007. kod javnog bilježnika Želimira Mirić iz Vinkovaca, pod brojem OV-12305/2007, između tužiteljice i tuženika, u dijelu kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) (točka I. izreke), pa je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 7.587,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano u izreci presude, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 1.250,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke).

1.2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i tuženiku dosude troškovi postupka, podredno da se ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

1.3. Na žalbu nije odgovoreno.

1.4. Žalba tuženika je neosnovana u pogledu glavne stvari, dok je djelomično osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka.

2. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

2.1. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi same sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pa da joj tuženik isplati iznos od 7.587,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama, iz osnove tečajnih razlika.

5. Nesporno je da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik, kao banka sklopili 18. srpnja 2007. godine ugovor o kreditu na 35.619,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovu srednjem tečaju na dan korištenja s rokom otplate na 84 mjeseca, radi kupnje novoga vozila, koji se kredit otplaćuje za 29.482,688 CHF u jednakima mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikovu na dan dospjelosti te se preostali dio glavnice od 6.136,44 CHF otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po istom tečaju i dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenoga roka otplate zajedno s zadnjim anuitetom otplate kredita, sve prama otplatnom planu, te da je kredit otplaćen.

6. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF pa da je tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.

7. Pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

8. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03).

8.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu a da stranke nisu pojedinačno pregovarale o tome, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Među stankama nije bila sporan visina potraživanja koja je nastala kao razlika u otplati kredita na temelju valutne klauzule.

9. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

9.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

9.2. Odredbom članka 118. ZZP/14. bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

10. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je i saslušao tužiteljicu, čiji iskaz je prvostupanjski sud pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje danog iskaza koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku.

11. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

11.1. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a.

12. Na visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

12.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

12.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 30. prosinca 2022., tražbina tužiteljice u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 30. prosinca 2022. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

13. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

14. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. Svojim žalbenim navodima tuženik osporava dosuđeni parnični trošak navodeći kako je prvostupanjski sud suprotno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: Tarifa) priznao tužiteljici trošak sastava podneska od 23. siječnja 2024., kao i da je pogrešno priznao trošak pristupa na pripremno ročište.

15.1. Iz obrazloženja pobijane presude i iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio parnični trošak sastav podnesaka od 23. siječnja 2024. u iznosu 100 bodova, uvećano za trošak PDV.

15.2. Odredbom članka 155. stavkom 1. ZPP-a propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, te da o tome koji su troškovi bili potrebni i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ZPP-a koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište, te jedno ročište za glavnu raspravu.

15.3. Suprotno citiranoj odredbi prvostupanjski sud dosuđuje tužiteljici trošak sastava toh podneska prema Tbr 8.1. Naime, prema Tbr. 8.1. Tarife nagrada za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, ali ne više od sveukupno četiri takva podneska u prvostupanjskom postupku, iznosi kao za tužbu po Tbr 7.1., 3., 6. i 7. Tarife.

15.4. Međutim, u konkretnom slučaju tužiteljica je tim podneskom specificirala svoje potraživanje i uskladila ga sa sada službenom valutom euro pa se u tom slučaju ne radi o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8.1. Tarife, kako to pogrešno dosuđuje prvostupanjski sud. Stoga, tužiteljici ne pripada dosuđeni troška po tom tarifom broju, ali joj po stavu ovog suda pripada po Tbr. 8.3. Tarife, dakle u iznosu od 50,00 eura.

15.5. Međutim, pogrešno tuženik navodi da tužiteljici ne pripada trošak pripremnog ročišta po Tbr. 9.1. Tarife. To iz razloga jer tužiteljici pripada troška pristupa na pripremno ročište po Tbr. 9.1. Tarife, iz razloga što trošak pripremnog ročišta tužiteljici pripada u punom iznosu jer se raspravljalo o glavnoj stvari.

16. Sukladno tome trebalo je preinačiti pobijanu presudu u dijelu troškova postupka iz točke III. izreke presude te ostale pravilno utvrđene troškove postupka umanjiti za više dosuđeni iznos po osnovi nagrade punomoćnika tužiteljice za sastav podneska od 23. siječnja 2024. sa PDV-om u ukupnom iznosu od 187,50 eura, a u preostalom dijelu odluku o troškovima potvrditi.

17. Tuženiku ne pripada ni trošak žalbenog postupka prema odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer je uspio sa svojom žalbom u neznatnom dijelu, a zbog kojeg mu nisu nastali posebni troškovi.

18. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 380. točke 2. i 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci, ove odluke.

Split, 6. studenog 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras-Ivanišević