P-2318/2024
REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Nelli Stipaničev, u pravnoj stvari tužitelja CR, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao vl. obrta [obrt] iz [adresa], zastupan po punomoćnici ANI PETRIĆ, odvjetnici iz N. Gradiške, protiv tuženika OFFCUT d.o.o. u likvidaciji, OIB 55525619967 iz Zagreba, Strojarska cesta 20 zastupanog po punomoćniku Goran Jujnović Marković, odvjetnik iz Odvjetničkog društva JUJNOVIĆ, LUČIĆ I MARKOVIĆ, radi ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 16. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i tuženika, dana 6. studenog 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:
" I.Utvrđuje se da su nepoštene, a time i ništetne odredbe Ugovora o financijskom leasingu br. 20245, u vezi s t.16., t.20. Općih uvjeta VBL-a za zaključenje ugovora o financijskom leasingu, sklopljenog dana 23.kolovoza 2006.g., između tužitelja, kao Primatelja leasinga i pravnog prednika tuženika, kao Davatelja leasinga, kojima je vrijednost objekta leasinga i mjesečni obroci leasinga vezana za valutnu klauzulu u švicarskom franku, a plaćanje je određeno u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Volksbank d.d. jer objekt ugovorne obveze nije određen niti odrediv, a tužitelj nije u cijelosti bio informiran o svim bitnim parametrima, suprotno savjesnosti i poštenju što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.
II. Utvrđuje se da je nepoštena, a time i ništetne odredbe Ugovora o financijskom leasingu br. 20245, u vezi s t.19.2., t.21. Općih uvjeta VBL-a za zaključenje ugovora o financijskom leasingu, sklopljenog dana 23.kolovoza 2006.g., između tužitelja, kao Primatelja leasinga i pravnog prednika tuženika, kao Davatelja leasinga, jer je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke tuženog i ovisi o uvjetima refinanciranja na tržištu, a o kojim uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope tužitelj nije bio upoznat pa tako ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije bila dovoljno određena, jasna ni razumljiva, a o njoj tužitelj nije mogao pregovarati.
III. Utvrđuje se da su nepoštene, a time i ništetne odredbe čl.2, čl.3.Ugovora o financijskom leasingu br. 20245, u vezi s t.11., t.12., t.15., t.19., t.25., t.27.Općih uvjeta VBL-a za zaključenje ugovora o financijskom leasingu, sklopljenog dana 23.kolovoza 2006.g., između tužitelja, kao Primatelja leasinga i pravnog prednika tuženika, kao Davatelja leasinga, kojom su određene ulazne i izlazne naknade, uključivo pogonski troškovi koji su izričito sadržani u obroku leasinga i pogonski troškovi koji nisu, troškovi opomena, zateznih kamata, troškovi osiguranja, naplaćene bez dogovora s tužiteljem i bez ikakvog kriterija vezanog uz stvarni trošak, na način da je tužitelj morao pristati na unaprijed formuliranu odredbu o tzv.ulaznoj i/ili izlaznoj naknadi, bespogovorno te izvan ugovorenih parametara Libor-a, čime je uzrokovana naravnoteža na štetu tužitelja.
IV.Nalaže se tuženom OFFCUT d.o.o. u likvidaciji, OIB 55525619967 iz Zagreba, Strojarska cesta 20 da tužitelju ŠR, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], vrati iznos ne manji od 1.990,84 eur stečenog bez osnove sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče, od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do konačne isplate.
V. Nalaže se tuženom OFFCUT d.o.o. u likvidaciji, OIB 55525619967 iz Zagreba, Strojarska cesta 20 da tužitelju ŠR, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] naknadi, prouzrokovani, trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana presuđenja do isplate."
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u visini od 1.533,18 eura, sa zateznim kamatama od 6. studenog pa do isplate, po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se tuženik sa preostalim zatraženim troškom u iznosu od 250,00 eura, kao neosnovan.
Obrazloženje
1.
Tužitelj u tužbi navodi da je kao primatelj leasinga s tuženikom kao davateljem leasinga sklopio ugovor o financijskom leasingu broj 20245, predmet leasinga je kamion Iveco kiper, za iznos od 45.784,26 GHF, na način da je tuženik odobrio zahtjev primatelju pod navedenim uvjetima dana 23.8.2006.g. Smatra da je tužitelj fizička osoba, kao vlasnik obrta, odnosno potrošač, stoga da predmetni ugovor nema pravni karakter trgovačkog ugovora, pa se time ima primijeniti odluka VSRH posl. Revt-249/14 ( kolektivna tužba). Traži da mu tuženik vrati stečeno bez osnove i predlaže usvojiti tužbeni zahtjev pobliže opisan u izrijeci presude u cijelosti.
2.
Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi tužbenim zahtjevima tužitelja kao neosnovanima. Ističe prigovor zastare potraživanja. Navodi da je tijekom trajanja ugovorenog odnosa između stranaka tuženik jednom promijenio visinu kamatne tope a na što je imao pravo sukladni Općim uvjetima. Smatra da su stranke potpisom ugovora i Općih uvjeta očitovale svoju volju na način da se na njihov odnos ima primijeniti promjenjiva a ne fiksna kamatna stopa. Nadalje, smatra da se ne može na tužitelja primijeniti odluka povodom zaštite kolektivnog interesa jer tužitelj kao vlasnik obrta nije potrošač. Ističe da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora nastupao kao vlasnik obrta i za potrebe svoje obrtničke djelatnosti, te da je ZOO a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora izričito dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule. Smatra da stoga odredbe predmetnog ugovora nisu ništetene, kao i iz razloga što odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice za valutu švicarskog franka nisu zabranjene niti protivne niti jednom prisilnom pravnom propisu. Predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev.
3.
Prvenstveno o istaknutom prigovoru zastare, od strane tuženika, sud nije odlučivao je je tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.
4.
Nadalje, podneskom od 3. listopada 2025. tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev, te je sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva obzirom da je ista potrebna radi svrsishodnog rješenja postupka između stranaka.
5.
Tijekom postupka, izvršen je uvid u Ugovor o financijskom leasingu (list 8,40 spisa), račun ( list 9 spisa), potvrdu (list 10. spisa), dopisi ( 18. spisa), Opći uvjeti ( list 41 spisa), amortizacijski plan ( list 42-43. spisa), izvadak iz obrtnog registra ( list 55 spisa), otplati plan ( list 58-59 spisa), proveo financijsko vještačenje ( list 64-73 spisa), te sudska praksa u spisu.
6.
Sud nije proveo dodatno financijsko vještačenje na okolnost stečenog bez osnove obzirom da je proveo vještačenje a okolnost visine tužbenog zahtjeva odnosno zadatak vještaka je bio da izračuna razliku između plaćene kamate u kunama unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope kao i razliku tečaja CHF koju je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja ua CHF na dan korištenja kredita po Ugovoru, a što bi u stvari predstavljalo visinu stečenog bez osnove. Nadalje o istaknutom prigovoru zastare sud nije odlučivao jer je tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.
7.
Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/19 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
8.
Temeljem čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.
9.
Temeljem čl. 221 a. ZPP-a pak sud ako na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
10.
Dakle, dužnost stranaka jest da u parnici iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve te da predlože dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Na strankama je da sud uvjere u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost njihovih zahtjeva. Ukoliko sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu te formirati određeno uvjerenje, oslanjajući se na svoju savjest i slobodnu ocjenu dokaza, primijeniti će pravila o teretu dokazivanja.
11.
Pravila o teretu dokazivanja su u osnovi pravila materijalnog prava koje je mjerodavno za ocjenu osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva. Ona obavezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu u svoju korist poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.
12.
Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o financijskom leasingu, podredno da su ništetne i odredbe vezane uz valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu, ulazne i izlazne naknade, te povrat stečenog bez osnove.
13.
Između stranka nije sporno da su prvotužitelj kao primateljem leasinga i tuženik kao davatelj leasinga sklopili Ugovor o financijskom leasingu broj 20245, predmet leasinga je kamion Iveco kiper, za iznos od 45.784,26 GHF, niti je sporno da su Opći uvjeti ugovora o financijskom leasingu sastavni dio navedenih ugovora.
14.
Sporno je jesu li predmetni ugovor o leasingu ništetan i protivan odredbama čl. 270. čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, odnosno jesu li ništetne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu, ulazne i izlazne naknade, odnosno da li eventualna ništetnost navedene odredbe čini ništetnim naprijed naveden ugovor o leasingu.
15.
Prema stajalištu ovog suda predmetni Ugovori o financijskom leasingu nisu potrošački ugovori nego se radi o trgovačkim ugovorima, budući je ugovore sklopila pravna osoba u obavljanju svoje djelatnosti ( tužitelj je prilikom sklapanja oba Ugovora nastupao kao vlasnik svog obrta [obrt], obrt za poljoprivredu i usluge, dok je predmet leasinga upravo stroj za obavljanje registriranih djelatnosti), stoga se radi o trgovačkim ugovorima prilikom čijeg sklapanja je tužitelj pristao na Opće uvjete tuženika kao sastavnim dijelom predmetnih ugovora.
16.
Odredbom članka 5. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 35/06; dalje: ZL) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora, propisano je da je posao leasinga pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora s dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga, i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj za to plaća određenu naknadu, te je u daljnjem tekstu određeno da posao leasinga iz stavka 1. tog članka s obzirom na svoja obilježja može biti posao financijskog leasinga i posao operativnog leasinga. Odredbom članka 8. stavka 1. ZL-a propisano je da leasing društvo smije obavljati samo poslove leasinga iz članka 5. stavka 2. ZL-a, dok je člankom 5. stavka 4. ZL-a određeno da leasing društvo ne smije odobravati kredite, niti odobravati zajmove.
17.
Kod poslova leasinga treba razlikovati dva pravna odnosa koji se temelje na odvojenim pravnim osnovama, i to odnos davatelja leasinga i dobavljača objekta leasinga koji se temelji na ugovoru o kupoprodaji te odnos davatelja leasinga i primatelja leasinga koji se temelji na ugovoru o leasingu. Na temelju ugovora o leasingu u kojem ugovornom odnosu su stranke, davatelj leasinga obvezuje se pribaviti objekt leasinga od dobavljača objekta leasinga i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu.
18.
Ovdje valja ukazati da u vrijeme sklapanja ugovora o leasingu nije postojala zakonska obveza da se u istima navodi kamatna stopa niti se isto ima smatrati bitnim sastojkom ugovora o leasingu, pa eventualni nedostatak neodređenosti kamatne stope ni na koji način ne može dovesti do ništetnosti ugovora o leasing.
19.
Ovdje također valja istaknuti, da je tuženik, a u svezi odredivosti kamatne stope u spis dostavio plan otplate ( 58-59 spisa) kredita iz kojih je vidljivo da se radi o istovjetnim iznosima obroka iskazanim u ugovoru o leasingu, te je utvrđeno da se radi o istovrsnim iznosima. Vjerojatnost i istinitost navedenog tužitelj nije osporio.
20.
Zaključno, sud je utvrdio da su predmetni ugovori o leasingu sklopljeni sukladno odredbi čl. 274. ZOO-a, da kamata nije bitan sastojak predmetnih ugovora, da je ista odnosno da je činidba bila određena odnosno odrediva, stoga sud zaključuje da predmetni ugovori nisu ništetni, te je bespredmetno pozivanje tužitelja na odredbe čl. 270. i 272. ZOO-a.
21.
Iz sadržaja Ugovora o financijskom leasingu nesporno proizlazi da se radi o ugovorima koje sadrže odredbe u skladu s člankom 36. ZL-a kojim je propisan sadržaj i oblik ugovora o leasingu te člankom 37. ZL-a kojim su propisane posebne odredbe za ugovor o financijskom leasingu. S tim u vezi valja reći da sud ne treba utvrđivati odgovara li konkretni ugovorni odnos svojim bitnim sastojcima i sadržajem ugovoru o kreditu.
22.
Na prava i obveze subjekata u poslovima leasinga primjenjuju se osnove obveznih odnosa (opći dio) Zakona o obveznim odnosima, osim ako Zakonom o leasingu nije drugačije određeno (članak 39. ZL-a).
23.
Svaki trgovac obavlja djelatnost radi ostvarivanja profita pa tako i tužitelj i tuženik, a navodi tužitelja da se radi o fizičkoj osobi nisu osnovani, jer tužitelj u ovom slučaju nije potrošač, već pravna osoba i ujedno odgovorna osoba u pravnoj osobi, stoga ovaj sud smatra da su prosječnom poduzetniku bile poznate sve relevantne okolnosti vezane za ugovore o leasingu i nisu mu mogle ostati nepoznate, te sud smatra da su sve odredbe predmetnih ugovora jasne i razumljive i svaka prosječna osoba je upoznata ili mora biti upoznata sa određenim rizicima koje donose ovakvi ugovori, tako da je rizik i na primatelju leasinga i na strani davatelja leasinga, te je razumljivo da su rizici u takvoj vrsti ugovora normalni te se sve okolnosti koje je naveo tužitelj mogu razmatrati kroz kategoriju redovitih i mogućih okolnosti, i svojstvene su svakom dvostranoobvezujućem odnosu i radi se o prihvatljivom riziku za sve sudionike u predmetnom pravnom poslu.
24.
Odredbom čl. 295. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005 – dalje ZOO) je propisano da Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je stavkom 5. tog članka propisano da Opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora. Prema odredbi članka 296. stavka 1. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, dok je stavkom 2. toga članka propisano da se prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana.
25.
Prilikom ocjene neke odredbe općih uvjeta u smislu naprijed navedene zakonske odredbe treba objektivno utvrditi odražavaju li opći uvjeti ono što se u određenoj grani smatra kao uobičajeno, što znači da se ne polazi od konkretnog prema općem, već obrnuto, dakle, sud treba procijeniti zajedničke interese cijelog kruga korisnika i te interese cijeniti u odnosu na interese sastavljača uvjeta, kako bi nakon tog utvrđenja mogao ocijeniti u kojoj mjeri određena odredba općih uvjeta šteti konkretnoj stranci u sporu.
26.
Odredbom čl. 369. ZOO-a propisane su odredbe vezano za raskid, odnosno ukoliko bi zbog izvanrednih okolnosti nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano, ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak raskine, dok je st. 3. istog čl. propisano da se strana koja zahtijeva izmjenu ili raskid ugovora ne može pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka određenoga za ispunjenje njezine obveze.
27.
Sud je dakle utvrdio da je iznos kamatne stope jasno određen, da je ulazna i izlazna naknada određena, kao i da su tužitelju bili poznati svi parametri prema kojima je određena visina naknade za korištenje objekta leasinga kao i iznos kamatne stope, te je sud utvrdio da ugovor o leasingu nije ništetan
28.
Odredbom čl. 295. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005 – dalje ZOO) je propisano da Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je stavkom 5. tog članka propisano da Opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.
29.
Budući da tužitelj (koji je bio ugovorna strana pa se navedena odredba st. 5. čl. 295. ZOO-a i ogleda jedino u odnosu na njega ), nije tijekom postupka ni tvrdio da nije bio upoznat sa navedenim Općim uvjetima, to predmetni Opći uvjeti obvezuju stranke Ugovora, odnosno i ovdje tužitelje.
30.
Slijedom navedenog, budući da sud nije našao da bi sporan Ugovor bio ništetan iz bilo kojeg razloga propisanog odredbom čl. 322. ZOO-a, stoga je ovaj sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i odlučeno je kao u izrijeci.
31.
Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tuženiku je kao potreban za vođenje spora priznat trošak u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, 37/2023 – dalje: Tarifa), i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 27.9.2019., 11.11.2019., 9.9.2020. za svaki u iznosu od 200,00 eura, (Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištu dana 15.10.2019. i 16.10.2025. za svaki iznos od 200,00 eura, uvećano za PDV od 25%. U parnični trošak ulazi i pristojba za odgovor na tužbu u iznosu od 33,18 eura, što sveukupno iznosi 1.533,18 eura, s kamatama od presuđenja odnosno od 6. studenog 2025. pa do isplate, i odlučeno je u točki II. izreke.
32.
Tuženiku nije priznat trošak u ukupnom iznosu od u 250,00 eura, u koji iznos je uračunat iznos PDV-a obzirom da je o istom trošku odlučeno rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-105/2023-2 od 17. rujna 2024.g. i odlučeno je kao u točki III. izreke.
U Zagrebu 6. studenog 2025.
Sudac
Nelli Stipaničev
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i u jednom primjerku za svaku protivnu stranku.
DNA:
1. CR, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao vl. obrta [obrt] iz [adresa], zastupan po punomoćnici ANI PETRIĆ, odvjetnici iz N. Gradiške
2. OFFCUT d.o.o. u likvidaciji, OIB 55525619967 iz Zagreba, Strojarska cesta 20 zastupanog po punomoćniku Goran Jujnović Marković, odvjetnik iz Odvjetničkog društva JUJNOVIĆ, LUČIĆ I MARKOVIĆ