Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž -1190/2021-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Sanji Bezbradica Jelavić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Jelavić & partneri j.t.d. Zagreb, protiv tužene ŽN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ani Buljan, odvjetnici u Zadru, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1083/2019-21 od 26. ožujka 2021., na sjednici vijeća 6. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1083/2019-21 od 26. ožujka 2021. u dijelu točke 1. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe u predmetu Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr Ob-18/2018, povodom prijedloga ovrhovoditeljice ovdje tuženice ŽN, protiv ovršenika ovdje tužitelja ČN, određene na temelju rješenja o ovrsi Ovr Ob-18/2018 od 21 siječnja 2019. radi naplate budućih mjesečnih iznosa radi uzdržavanja ovrhovoditeljice u iznosu od po 141,83 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od kolovoza 2019. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti, te se sudi:

„Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr Ob-18/2018, povodom prijedloga ovrhovoditeljice ovdje tuženice ŽN, protiv ovršenika ovdje tužitelja ČN, određena na temelju rješenja o ovrsi Ovr Ob-18/2018 od 21. siječnja 2019. radi naplate budućih mjesečnih iznosa radi uzdržavanja ovrhovoditeljice u iznosu od po 141,83 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od kolovoza 2019. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti.“

r i j e š i o  j e

Ukida se citirana prvostupanjska presuda u preostalom dijelu točke 1. izreke i u dosuđujućem dijelu točke 2. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenom ovrhe u predmetu Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr Ob-18/2018, radi naplate novčane tražbine, povodom prijedloga ovrhovoditeljice ovdje tuženice ŽN: OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv ovršenika ČN, OIB: [osobni identifikacijski broj], određena na temelju rješenja o ovrsi Ovr Ob-18/2018 od 21 siječnja 2019. godine. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka. Točkom 2. izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 6.750,00 kn/895,88 eura[1] , dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 500,00 kn/66,36 eura odbijen kao neosnovan.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući točku 1. izreke i dosuđujući dio točke 2. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23–dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom ovrha u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr Ob-18/2018 radi naplate novčane tražbine, određena na temelju rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr Ob-18/2018 od 21. siječnja 2019.

6. U postupku nije sporno da je tužitelj otac tuženice, te da je brak između tužitelja i majke tuženice ČNU razveden pravomoćnom presudom ovog suda broj P-437/11 od 18. listopada 2011. Istom presudom određeno je da će dijete stranaka, ovdje tuženica, rođena **.**.2002., živjeti s majkom, da su oboje roditelja dužni skrbiti za dijete, da će se susreti i druženja tužitelja i tuženice održavati nesmetano prema sporazumu roditelja, te da će tužitelj na ime uzdržavanja djeteta doprinositi mjesečni iznos od 1.068,60 kn, počevši od 18. listopada 2011. kao dana donošenja presude, pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti i to do 15. tog u mjesecu za protekli mjesec, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve na ruke majke tuženice ČNU.

6.1. Utvrđeno je da je na temelju prijedloga za ovrhu tuženice kao ovrhovoditeljice u predmetu toga suda broj Ovr Ob-18/18, doneseno 21. siječnja 2019. rješenje o ovrsi na temelju navedene pravomoćne i ovršne presude poslovni broj P-437/11 od 18. listopada 2011., kojim rješenjem je određena predložena ovrha pljenidbom i prijenosom novčane tražbine radi naplate, da je tužitelj kao ovršenik podnio žalbu protiv citiranog rješenja o ovrsi, te da je povodom žalbe Županijski sud u Zagrebu pod brojem Gž Ovr Ob-133/19-2 od 22. srpnja 2019. donio rješenje kojim se žalba odbija kao neosnovana i potvrđuje rješenje o ovrsi. Nadalje, da je rješenjem poslovni broj Ovr Ob-18/18 od 29. ožujka 2019. odbijen prijedlog ovršenika, ovdje tužitelja, za odgodu ovrhe kao neosnovan, te da je zaključkom od 28. ožujka 2019. ovršenik upućen u parnicu radi proglašenje ovrhe nedopuštenom, u roku od 15 dana od dostave zaključka, temeljem čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17-dalje: OZ), u vezi s čl. 52 OZ, te da je predmetna tužba od 29. travnja 2019. podnesena u roku propisanom čl. 52. st. 3. OZ-a.

6.2. Prvostupanjski sud u odnosu na navode tužitelja da se presuda, koja je u ovršnom predmetu Ovr Ob-18/18 ovršna isprava, nikada nije provodila, da je tuženica suprotno toj presudi, nastavila živjeti s ocem, a ne s majkom, da je tužitelj cjelokupno vremensko razdoblje od 2011. godine do travnja 2018. godine samostalno snosio sve životne troškove tuženice, zbog čega isti smatra da nije bio dužan na ime uzdržavanja isplaćivati majci tuženice mjesečni iznos od 1.068,60 kuna, smatra da isti nisu odlučni za donošenje odluke s obzirom na shvaćanje da je način ispunjenja obveze uzdržavanja tužitelja određen pravomoćnom i ovršnom sudskom presudom te da se ista ne može mijenjati u ovom postupku koji se vodi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. S obzirom na takvo shvaćanje prvostupanjski sud smatra pravno irelevantnim iskaze svjedoka koji su saslušavani na okolnosti kod koga je tuženica živjela nakon razvoda braka njezinih roditelja, gdje je imala prijavljeno prebivalište odnosno boravište te tko je kupovao hranu, odjeću, obuću i ostalo kao i priloženu dokumentaciju radi dokazivanja tih okolnosti. Zbog toga je prvostupanjski sud odbio daljnje dokazne prijedloge tužitelja i tuženice radi saslušanja određenih svjedoka koji su predloženi na okolnosti s kim je tuženica živjela nakon razvoda braka njenih roditelja te tko ju je i na koji način uzdržavao.

6.3. Cijeneći da je nesporno da tužitelj u predmetnom razdoblju nije tražio da se tuženica povjeri njemu na čuvanje, a niti da bi bila izmijenjena odluka suda o obvezi plaćanja doprinosa za uzdržavanje određenog pravomoćnom i ovršnom presudom poslovni broj P-437/11 od 18. listopada 2011., kao i da tužitelj ne spori da majci i zz tuženice nije uplaćivao uzdržavanje prema citiranoj presudi do travnja 2018., kraj činjenice da tužitelj nije dokazao da bi tuženici nakon travnja 2018. davao iznose od 1.000,00 do 1.200,00 kn mjesečno na ime uzdržavanja, prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Pored toga, prvostupanjski sud otklanja prigovor tužitelja da je dio predmetne tražbine zastario pozivom na čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-dalje: ZOO) uz shvaćanje da se na predmetnu tražbinu primjenjuje zastarni rok od 10 godina i da je ovršni prijedlog od 4. srpnja 2018. podnesen unutar toga roka.

6.4. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

7. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, niti povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se žalitelj poziva jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Pazeći na pravilnost primjene materijalnog prava po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda, utvrđeno je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom predmetne ovrhe u odnosu na buduće mjesečne iznose uzdržavanja za razdoblje od kolovoza 2019. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Naime, tuženica je podnijela prijedlog za ovrhu 4. srpnja 2018. radi naplate dospjelih iznosa uzdržavanja za razdoblje od listopada 2011. do svibnja 2018. te radi naplate budućih mjesečnih uzdržavanja u iznosu od po 1.068,60 kn/ 141,83 eura mjesečno, a tužitelj u postupku prigovara da je ovrha određena i radi naplate budućih mjesečnih iznosa uzdržavanja na neodređeni rok. Pri tome je tuženica ovlaštena u okviru specijalnih odredbi čl. 527. u vezi s čl. 528. st. 1. Obiteljskog zakona („ Narodne novine“ br. 103/15-dalje: ObZ/15) zahtijevati ovrhu i za nedospjele iznose uzdržavanja, međutim u tom se slučaju prijedlog za ovrhu u tom dijelu ima smatrati prijedlogom za osiguranje prethodnom mjerom za nedospjele obroke zakonskog uzdržavanja u smislu čl. 334. OZ-a. Budući da je čl. 334. st. 1. OZ-a određeno da se osiguranje prethodnom mjerom za nedospjele obroke tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja određuje samo za obroke koji će dospjeti u jednoj godini, to je primjenom te odredbe zahtjev tužitelja trebalo prihvatiti u odnosu na buduće obroke uzdržavanja za razdoblje od kolovoza 2019. pa nadalje te preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a, kao u izreci ove presude.

9. U odnosu na zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom za tražbine uzdržavanja za razdoblje prije kolovoza 2019., nisu prihvatljive žalbene tvrdnje da je ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a jer da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Naime, kao što je prethodno izloženo, prijedlog za ovrhu je podnijela tada mlt. tuženica zastupana po majci, 4. srpnja 2018. te se tražbine mjesečnih iznosa uzdržavanja prije kolovoza 2019. odnose na uzdržavanje tada mlt. tuženice (rođene **.**.2002.), a prema odredbi čl. 235. toč. 2. ZOO-a za vrijeme dok traje roditeljsko pravo zastara između roditelja i djece ne teče i zbog tog žalbenog razloga predmetna ovrha ne bi bila nedopuštena.

10. Međutim, osnovano žalitelj prigovara da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u odnosu na žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a.

10.1. Tom odredbom propisano je da ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

10.2. Tuženik u postupku i u žalbi tvrdi da da je u razdoblju 2011. do travnja 2018. u potpunosti samostalno skrbio o svim potrebama tuženice, snosio sve troškove povezane s njezinim potrebama te da je stoga prestala tražbina pojedinih iznosa uzdržavanja koje ista potražuje, te osnovano prigovara da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da te činjenice ne bi bile odlučne za ocjenu je li na taj način ispunio njegovu obvezu za uzdržavanje kćeri, budući da je to bilo potrebno razmotriti odgovarajućom primjenom odredbe čl. 310. ObZ/15 kojom je propisano da se svakodnevna skrb o maloljetnom djetetu izjednačava s novčanim uzdržavanjem te da se smatra jednakovrijednom zadovoljavanju materijalnih potreba djeteta u obliku novčanog uzdržavanja, kao i ranije važeće odredbe čl. 233. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13-dalje: ObZ/03) kojom je propisano da čuvanje, njega i skrb koju za maloljetno dijete ili dijete nad kojim roditelji ostvaruju skrb nakon punoljetnosti, ulaže roditelj s kojim dijete živi, vrijednosno su izjednačeni s novčanim iznosom kojeg daje za uzdržavanje roditelj s kojim dijete ne živi. Naime, nije sporno da je tuženik obvezan doprinositi novčani iznos za uzdržavanje tuženice na temelju citirane pravomoćne presude, međutim prema shvaćanju ovog suda tuženik je ovlašten dokazivati da je ispunio svoju obvezu za uzdržavanje svakodnevnom brigom i skrbi za tuženicu.

10.3. Kako su u prvostupanjskom postupku na ovu spornu okolnost provođeni dokazi saslušanjem svjedoka i stanaka te uvidom u dokumentaciju u odnosu na prijavu prebivališta tuženice, školske potvrde i dr., a koje je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio cijeniti te je nastavno odbio dokazne prijedloge stranaka radi saslušanja preostalih svjedoka na istu okolnost (GN, SN, FN, UN, IN, NN i DN, Č ĆN. PN i ŽNU), to je u ponovnom suđenju potrebno upotpuniti činjenično stanje saslušanjem i tih svjedoka te analizom provedenih dokaza i primjenom pravila o teretu dokazivanja raspraviti je li tražbina tuženice prestala u smislu prethodno izloženog.

11. Slijedom izloženog i na temelju čl. 370. ZPP-a je trebalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja, a budući da je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu glavne stvari, to je ukinuta i odluka o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu te će u konačnoj odluci prvostupanjski sud odlučiti o cjelokupnom parničnom trošku (čl. 166. st. 3. i 4. ZPP-a).

U Rijeci 6. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović