Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-181/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Stipčića, predsjednika vijeća, Renate Košir Skračić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marijanke Salopek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Denis Pedić, odvjetnik iz Popovače protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka. Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Kutini – Stalna služba u Novskoj poslovni broj P-327/21.-22. od 13. siječnja 2023. te protiv rješenja poslovni broj P-327/21.-28. od 31. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 6. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini – Stalna služba u Novskoj poslovni broj P-327/21.-22 od 13. siječnja 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. za nadoknadom troška žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Kutini – Stalna služba u Novskoj poslovni broj P-327/21.-22. od 13. siječnja 2023. u odnosu na točku I. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Kutini – Stalna služba u Novskoj poslovni broj P-327/21.-28. od 31. siječnja 2023.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. za nadoknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 1.869,00 eura /14.081,90 kuna, sve s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose pobliže određene izrekom presude uz parnični trošak u iznosu od 1.858,10 eura /13.999,85 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka II. izreke) te je odbijen prigovor tuženika radi prijeboja (točka III. izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:

"I Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II Tužba se smatra povučenom za iznos od 477,06 kuna sa zakonskom zateznom kamatom."

3. Prvostupanjskim rješenjem poslovni broj P-327/21.-28. od 31. siječnja 2023 je odlučeno:

"Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d Rijeka da tužitelju VV naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 124,43 eura /937,50 kuna u roku od 15 dana."

4. Protiv navedene presude i točke I. izreke prvostupanjskog rješenja te protiv rješenja prvostupanjskog suda kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja za nadoknadu troška pristupa ročištu za objavu presude, pravovremeno je izjavio žalbu tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači sukladno žalbenim navodima, podredno da ih ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Zahtijeva nadoknadu žalbenog troška u odnosu na žalbu protiv prvostupanjske presude i rješenja te nadoknadu troška žalbe izjavljene protiv rješenja o trošku pristupa ročištu za objavu presude.

5. Na žalbe nije odgovoreno.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu, prvostupanjsko rješenje pod točkom I. izreke i prvostupanjsko rješenje kojim je odlučeno o trošku pristupa ročištu za objavu presude, kao i postupak koji im je prethodio, ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 287/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.

8. Nije osnovan žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, zato jer pobijane odluke nemaju takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati pa niti onih na koje neosnovano ukazuje tuženik u žalbi. Pobijane odluke imaju jasne, neproturječne i dostatne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama, a njihove izreke su razumljive i ne proturječe same sebi ili razlozima navedenim u pobijanim odlukama, a koji razlozi nisu protivni izvedenim dokazima.

9. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu te je ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi članka 8. ZPP, pri čemu je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP izveo i ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a presuda je izrađena sukladno odredbi članka 338. ZPP. Stoga u donošenju pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi članaka 8., 220. i 338. ZPP na što neosnovano ukazuje tuženik u žalbi, a činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno u odnosu na sve pravno odlučne činjenice.

10. Predmet zahtjeva je utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kako je to pobliže označeno u izreci pobijane presude te isplata razlike u tečaju valute u švicarskim francima (dalje: CHF) jer se radilo o ništetnoj i nepoštenoj odredbi ugovora o kreditu.

11. Među strankama nije sporno da su 28. listopada 2005. sklopili ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.550,00 CHF po srednjem tečaju za švicarski franak (dalje: CHF) tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita i da je ugovorena kamata po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za adaptaciju stambenog prostora i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,49%. Točkom 7. ugovora je ugovoreno da se kredit otplaćuje 120 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.

12. Sporno je, jesu li u konkretnom slučaju ništetne odredbe ugovora u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, je li nastupila zastara potraživanja, aktivna legitimacija tužitelja te je sporna visina tužbenog zahtjeva.

13. Prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. te utvrđeno da je i tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

14. Polazeći upravo od prednjih utvrđenja – da je sporna ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03 – dalje: ZZP), prvostupanjski je sud, u smislu odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.,155/23. – dalje: ZOO), prihvatio restitucijski zahtjev tužitelja i obvezao tuženika da tužitelju vrati razliku između iznosa koji je nastao kao razlika između tečaja CHF na dan plaćanja pojedinih mjesečnih anuiteta u odnosu na početno utvrđeni tečaj (na dan isplate kredita), uz izraženi pravni stav da je tuženik nesavjestan stjecalac pa da je na preplaćene iznose zatezne kamate dužan platiti od dana stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO).

15. Prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao status potrošača, pa da bez tog dokaza ne može koristiti benefite koje tom statusu priznaje ZZP, valja reći da iz samog ugovora proizlazi da je tužitelj taj ugovor sklopio kao fizička osoba, pri čemu iz ugovora, a potom i iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi isti bio sklopljen u svrhu koja je namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti odnosno obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja pa je teret dokaza da se u konkretnom slučaju radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (primjerice da tužitelj nije potrošač, već trgovac u smislu odredbe članka 3. stavak 1., alineja 2. ZZP) bila na tuženiku, a ne na tužitelju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

16. Stoga nisu osnovani žalbeni razlozi tuženika iz kojih bi proizlazilo da nije postupao na nepošten način te da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, upućujući na teret dokazivanja koji da je na tužitelju i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo pri odlučivanju o ništetnosti ugovornih odredbi kao u pobijanoj presudi, neosnovano ukazujući pri tome da je propušteno pravilno primijeniti Direktivu Vijeća 93/13/EEZ (članak 1. stavak 2.) i tumačenje prava EU koje je dao Sud Europske unije u presudi broj C-452/18, koju ujedno i interpretira u žalbi.

17. Tuženik u žalbenim navodima u bitnome ističe da je tužitelj svojevoljno ušao u ugovorni odnos s tuženikom te je pristao na sadržaj predmetnog ugovora te da ni u jednom trenutku nije prigovorio sadržaju ugovora, već je predmetni sadržaj i potvrdio prilikom solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika pa da je tako u dovoljnoj mjeri informiran i upoznat s učincima predmetnog ugovora.

18. Prvostupanjski sud je tijekom postupka proveo dokaz saslušanjem svjedoka UV, djelatnice tuženika te je saslušao tužitelja.

19. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kada smatra da bi tuženik o svim odredbama ugovora u potpunosti informirao tužitelja, samo u slučaju da je od tuženika izričito, jasno i razumljivo tužitelj upoznat o mogućnosti da dođe do znatnog odstupanja u pogledu tečaja u budućnosti, u odnosu na trenutno važeći tečaj, a što tuženik u postupku nije dokazao. Iz iskaza svjedoka UV je utvrđeno da ona nije mogla potvrditi da je tužitelj dobio upravo takvu informaciju, a njeno navođenje uobičajene prakse banke pri sklapanju sličnih ugovora ne može se smatrati ispunjenjem obveze davanja potpune informacije u odnosu na samog tužitelja. Pri tome treba napomenuti da se tvrdnje tuženika da je tužitelju bila predočena mogućnost promjene tečaja te uručena i tablica prethodnih promjena ne bi mogla prihvatiti kao potpuna informacija, a s obzirom na kasnije enormno povećanje tečaja koje znatno premašuje promjene koje je tužitelj imao i mogao imati u vidu s obzirom na promjene na koje ga je eventualno tuženik upozorio.

19.1. Stoga je prvostupanjski sud, suprotno navodima žalbe tuženika, izveo i ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice u okviru svojih ovlaštenja, koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP, a presuda je izrađena sukladno odredbi članka 338. ZPP.

20. Radi navedenoga u donošenju pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi članaka 8., 220. i 338. ZPP, na što neosnovano ukazuje tuženik u žalbi, a činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno u odnosu na sve pravno odlučne činjenice.

21. Stoga, iako je tuženiku omogućeno dokazivati da je pojedinačno pregovarao o spornim odredbama ugovora s tužiteljicom, prvostupanjski sud je iz iskaza navedenog svjedoka i tužitelja pravilno utvrdio da stranke nisu niti mogle pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, a prije svega o odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu, budući su takve ugovorne odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika.

22. Stoga je prvostupanjski sud iz svega naprijed navedenog, pravilno zaključio da je odredba članka 7. ugovora bila protivna prisilnim propisima te je ista ostvarila obilježje ništetne odredbe, a u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora pa je stoga sud pravilno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe članka 1111. ZOO, a u vezi sa člankom 323. stavkom 1. ZOO.

23. Predmetni ugovor je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

24. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju predmetnih ništetnih odredbi koju je tuženik primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju jer je u smislu odredbe članka 1046. ZOO šteta i umanjenje nečije imovine.

25. Pravilno je određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, a s obzirom da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak.

26. Visina zahtjeva tužitelja je pravilno utvrđena provedenim vještačenjem po vještaku za financije Vedranu Panjkoviću.

27. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo i zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene pa su stoga i iz navedenih razloga neosnovani prigovori tuženika u pogledu drugačijeg utvrđenja visine.

28. Također je pravilno prvostupanjski sud zaključio, u smislu odredbe članka 1111. ZOO, a u vezi sa člankom 1115. ZOO, da je tuženik prilikom vraćanja stečenog na temelju ništetne odredbe u obvezi vratiti zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa jer je tuženikovo postupanje bilo nepošteno kada je ugovaranjem valutne klauzule propustio upoznati tužiteljicu s jasnim parametrima koje je primjenjivao, pa je stoga tuženik nepošteni stjecatelj, pa kamata teče od dana stjecanja.

29. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženika, pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

30. Prema tome zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i to u odnosu na valutnu klauzulu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

31. Tužba u ovom konkretnom predmetu podnesena je 24. studenog 2021., dakle u okviru zastarnog roka od pet godina, a koji rok počinje teći od pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je postala pravomoćna u dijelu valutne klauzule 14. lipnja 2018. pa su stoga žalbeni navodi tuženika u tom pravcu u cijelosti neosnovani.

32. Odredbom članka 323. stavka 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovara svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Kako je u postupku utvrđeno da je tuženik prilikom sklapanja ugovora koristio nepoštenu ugovornu odredbu i time doveo do ništetnosti iste, odgovoran je za štetu koju trpi protivna strana, ali protivna strana nije odgovorna za eventualnu štetu koju trpi tuženik koji je doveo do ništetnosti.

32.1. Stoga je pravilnom primjenom navedene odredbe članka 323. stavka 2. ZOO prvostupanjski sud odbio prigovor tuženika radi prijeboja (točka III. izreke prvostupanjske presude), a suprotni žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost odluke prvostupanjskopg suda.

33. Temeljem članka 73. stavak 6. ZPP stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće suca čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke pred nadležnim sudom.

34. Kako tuženik u žalbi skreće pozornost drugostupanjskom sudu o subjektivnoj i objektivnoj nepristranosti uredujućeg suca, predlažući da se razmotri postoje li okolnosti u smislu članka 71. stavak 7. ZPP, bez navođenja razloga za isto, to je stoga i navedeni žalbeni prigovor neutemeljen i podnesen izvan roka predviđenog odredbom članka 73. stavak 6. ZPP.

35. Ujedno je neutemeljen identičan prigovor u odnosu na članove vijeća drugostupanjskog suda jer iz žalbe tuženika ne proizlazi da je tuženik izjavio zahtjev za izuzeće članova vijeća, navodeći njihovo ime i prezime, a ni razloge radi čega bi se zahtijevalo njihovo izuzeće.

36. Slijedom navedenog žalbeni navodi tuženika proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako materijalnog prava, tako i važeće sudske prakse i relevantnih pravnih izvora u ovom konkretnom predmetu.

37. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava donio odluku o trošku, kako po osnovi, tako i po visini, dosuđujući trošak tužitelju temeljem odredbe članka 154. stavak 2. ZPP, u odnosu na radnje koje su bile potrebne, temeljem članka 155. stavak 1. ZPP, uz pravilnu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova zastupanja ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Tarifa) koja je bila na snazi na dan donošenja prvostupanjske presude, a koju pravilnu i zakonitu odluku prihvaća i ovaj sud.

38. Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi tuženika u svezi nepravilnog obračuna visine troška jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, izvršio obračun troška postupka u kunama, a zatim uz pravilnu primjenu fiksnog tečaja konverzije obračunao kune u eure, sukladno obvezi o dvojnom iskazivanju iznosa, temeljem odredbe članka 48. stavka 1., u vezi sa člankom 43. stavkom 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 57/22., 88/22.) i pravilno odlučio da trošak tužitelja iznosi 1.858,10 eura (13.999,85 kuna).

39. Radi iznijetog žalba tuženika izjavljena protiv prvostupanjske presude je odbijena kao neosnovana temeljem članka 368. stavka 1. ZPP te je odlučeno kao u izreci presude ovog suda pod točkom I.

40. Tuženik nije uspio sa žalbom protiv prvostupanjske presude pa mu niti ne pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe te je takav njegov zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke presude ovog suda, članak 166. stavak 1. ZPP, u svezi članka 154. stavka 1. ZPP).

41. U odnosu na žalbene navode tuženika iznesene protiv točke I. izreke prvostupanjskog rješenja valja odgovoriti da su neosnovani.

42. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, a suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP.

43. Polazeći od činjenica: da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno među strankama da je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta ovdje tuženika, a čije je sjedište u [adresa]; da je predmet spora u svezi s ugovorom o kreditu u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženik trgovca; da nije sporno da tužitelj ima prebivalište na području za koji je nadležan prvostupanjski sud te da među strankama nakon nastanka spora nije sklopljen sporazum o prijenosu mjesne nadležnosti, to je primjenom odredbe članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. , 102/15., 52/16., 128/22., 156/23., dalje: ZPK) prvostupanjski sud mjesno nadležan za postupanje u predmetnom postupku pa je već iz tih razloga valjalo odbiti kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, pri čemu za konačnu odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda prema odredbi članka 19.l ZPK nije relevantno pitanje valjanosti prorogacijske klauzule iz ugovora o kreditu.

44. Odredbom članka 19.l ZPK je, između ostalog, propisano: da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (stavak 1.) i da se od odredbe stavka 1. ZPK može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora, koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. članka 19.l ili koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, pod pretpostavkom da taj sporazum nije suprotan pravu te države (stavak 4.).

45. Dakle, odredbom članka 19.l stavka 1. ZPK propisano je da u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a što je u konkretnom slučaju upravo prvostupanjski sud jer tužitelj ima prebivalište na području mjesne nadležnosti tog suda.

46. Nadalje, prema zajedničkim odredbama o nadležnosti sadržanim u odredbi članka 15. stavku 2. ZPP, o sudskoj nadležnosti (apsolutna, stvarna, mjesna) i neovisno o stadiju postupka u kojem se ispituje, sud u pravilu odlučuje s obzirom na činjenično stanje u vrijeme podnošenja tužbe sudu i po propisima koji važe u vrijeme odlučivanja o nadležnosti, a što znači da se odredba članka 19.l stavak 1. ZPK, koja je procesne naravi primjenjuje od 30. rujna 2015. u svim postupcima u kojima se o nadležnosti odlučuje nakon 30. rujna 2015., a među kojima je i predmetni postupak s obzirom da je predmetna tužba podnesena 5. listopada 2021. Pored toga valja i navesti da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Gr1- 143/19 od 11. prosinca 2019., iznio shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s ugovorom o kreditu u smislu odredbe članka 19.l stavka 1. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

47. Svako drugo tumačenje odredbe članka 19.l ZPK dovodi ne samo do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava, bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese, već i do ostvarivanja prava u duhu i smislu prava zajamčenih odredbama članka 14. stavka 2., članka 16. stavka 2. i članka 26. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90., 135/1997., 8/98., 113/00., 28/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14.).

48. Stoga je žalba tuženika u odnosu na točku I. izreke prvostupanjskog rješenja odbijena kao neosnovana uz primjenu odredbe članak 380. točke 2. ZPP.

49. U odnosu na žalbene navode tuženika iznesene protiv prvostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o trošku pristupa ročištu za objavu presude valja odgovoriti da su neosnovani.

50. Pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP kao i tarifnog broja 9. točke 3. Tarife je tužitelju dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je prema stanju spisa utvrđeno da je punomoćnik tužitelja pristupio navedenom ročištu, a suprotni navodi žalbe tuženika nisu doveli u sumnju pravilnost navedene odluke.

51. Stoga je žalba tuženika protiv navedene odluke odbijena uz primjenu odredbe članka 380. točke 2. ZPP te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

52. Kako tuženik nije uspio ni sa žalbom protiv navedenog pobijanog prvostupanjskog rješenja, odbijen je sa zahtjevom za nadoknadu troška žalbenog postupka kao u izreci pod točkom III. ovog drugostupanjskog rješenja.

53. Točka II. izreke prvostupanjskog rješenja nije bila predmet preispitivanja u žalbenom postupku jer u tom dijelu prvostupanjsko rješenje nije pobijano žalbom.

U Sisku 6. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Stipčić