Poslovni broj: Us I-2438/2024-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužitelja: PO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]., zastupan po opunomoćenici Marini Sabljić, odvjetnici u [adresa]., protiv tuženika: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: 66486182714, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1., zastupanog po opunomoćeniku (zaposleniku tuženika) UO (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda), radi izdavanja potvrde o obnašanju zapovjedne dužnosti za vrijeme Domovinskog rata, nakon neposredne i javne rasprave zaključene dana 10. listopada 2025. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, dana 6. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Poništava se rješenje tuženika Ministarstva obrane, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Klasa: UP/II 560-01/24-01/304, Urbroj: 512-25-24-2 od 10. rujna 2024.

II.Poništava se rješenje Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektor za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Služba za poslove obrane, Područni odjel za poslove obrane Split, Klasa: UP/I 560-01/24-01/4, Urbroj: 512M2- 6510-24-10 od 17. lipnja 2024. te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojem je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove presude.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne odluke isplatiti tužitelju iznos od 2.000,00 eur na ime naknade troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: Klasa: UP/II 560-01/24-01/304, Urbroj: 512-25-24-2 od 10. rujna 2024. (dalje: osporavano drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, Klasa: UP/I 560-01/24-01/4, Urbroj: 512M2-6510-24- 10 od 17. lipnja 2024., (dalje: prvostupanjsko rješenje), a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje potvrde o obnašanju zapovjedne dužnosti „vršitelj dužnosti načelnika topništva VP 3102“ u razdoblju od 3. listopada 1991. do 7. listopada 1991.

2.Tužitelj pravodobno podnesenom tužbom ovome sudu pobija osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje. U tužbi se navodi da je tužitelj u Domovinskom ratu sudjelovao kao dragovoljac od 24. rujna 1991. do ranjavanja prilikom napada na položaj u izviđačkom pohodu i napadu na Golubov kamen 28. svibnja 1992. te da je obnašao zapovjednu dužnost "VD načelnika topništva VP 3102" na temelju usmene dodjele zapovjedne dužnosti od nadređenog zapovjednika, koji je zapovjednu dužnost morao usmeno predati zbog vlastitog stradavanja. Navedene tvrdnje da potvrđuju izjave svjedoka ĐO, SO, VO i ČO te javne isprave. Nadalje se dijelom citira obrazloženje osporavanih rješenja te ističe da bi trebala biti nesporna činjenica da ratna djelovanja zahtijevaju stanovitu dozu fleksibilnosti te da i pozitivni propisi ostavljaju zapovjednicima brigada široke ovlasti koje omogućuju brzo i efikasno donošenje odluka radi uspješnog ostvarivanja vojnog cilja. Ukazuje se na Zakon o službi u oružanim snagama (Narodne novine 73/2013, 75/2015, 50/2016, 30/2018, 125/2019) te navodi da taj Zakon sadrži relevantne zakonske odredbe iz kojih je razvidno da je sukladno ratnim uvjetima tužitelj mogao biti zakonito postavljen na više ustrojbeno mjesto, to jest da mu je in medias res dodijeljena zapovjedna dužnost. Posebno se ukazuje na članak 56. stavak 1., članak 90. te članak 101. navedenog Zakona, koje se i citiraju. Ističe se i da Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine 23/1995, 33/1995, 33/1995, 105/1999, 128/1999), kao prvi hrvatski zakon o OSRH koji nije preuzet iz SFRJ, daje mogućnost zapovjednicima ad hoc odlikovanja zbog potreba posebnih uvjeta na terenu te se ukazuje na odredbu članka 134. tog Zakona. Nadalje, se ukazuje na Uredbu o činovima, dodjeli činova, promaknućima u viši čin, te prevođenju i odorama pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske (NN 57/91) uz navod da je to najvažniji pravni akt za predmetni spor te se upućuje na članak 6. i 9. te Uredbe. Ističe se da je razvidno da zakonodavstvo i niži propisi RH te sama logika ratovanja dopušta zapovjednicima da imenuju zapovjedništvo ad hoc predaju vojniku koji za to ima sposobnosti te ako za isto postoji potreba. U tužbi se ukazuje i na odredbe članka 58. stavak 2., članak 62. stavak 2. Zakon o općem upravnom postupku ("Narodne novine" br. 47/09., 110/21.) te se ističe da je tuženik u upravnom postupku u cijelosti ignorirao materijalne dokaze iz javnih isprava. Činjenice koje je tuženik utvrdio u upravnom postupku da su nepotpune te da nije obrazložio iz kojih razloga su priložene javne isprave nevjerodostojne. Osim toga samo postojanje navedenih javnih isprava da implicira nepotpunost arhiva na koji se tuženik poziva. Ovakav pristup u kojem se dio dokaza jednostavno ignorira da je protivan praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske i praksi Europskog suda za ljudska prava. Iz dokaza koje je tužitelj priložio da je razvidno da je eventualna pogreška u evidencijama krivnja tuženika, a ne tužitelja. Za Ustavni sud u pravilu da je ustavnopravno relevantna isključivo činjenica da pogreške ili propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana ( Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-B1373/2009 od 7. srpnja 2009. godine). To stajalište zauzima i Europski sud za ljudska prava, koji je u presudi Gashi protiv Hrvatske od 13. prosinca 2007. godine (zahtjev br. 32457/05) osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes. Drugim riječima, rizik svake greške što je napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnoga građanina (...). U naslovnom predmetu, tužitelj smatra, da postoji očigledna pogreška na strani tuženika koji nije ispravno vodio vlastite arhive, niti je evidentirao ono što je morao na temelju prijave o stradavanju te su evidentno zagubljeni oni dokumenti na temelju kojih je tužitelju izdana vojna iskaznica. Slijedom svega navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se poništi osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje te da tuženik bude obvezan naknaditi mu troškove ovog upravnog spora.

3.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da navodi tužitelja nisu utemeljeni te se u bitnome poziva na razloge obrazloženja osporavanog rješenja i posebno napominje da osobni čin, ne označava razinu dužnosti koju je tužitelj obnašao, već da je osobni čin koji mu je dodijeljen ukazom. Kako bi se utvrdilo za koju dužnost je primao plaću, da je izvršen uvid u službene platne liste za rujan 1991. te da je utvrđeno da je primao plaću s dužnosti vojnika. Isto tako da je utvrđeno da ne postoji pisani dokaz, zapovijed od strane ovlaštene osobe, za imenovanje tužitelja na dužnost načelnika topništva u spornom razdoblju. Prijava stradavanja koju navodi u tužbi, a koja nije klasirana, urudžbirana, bez datuma izdavanja, te službenog pečata postrojbe, da se ne može uzeti kao valjan dokaz niti predstavlja javnu ispravu izdanu od ovlaštenog tijela o činjenicama o kojima tijelo vodi evidenciju sukladno odredbama ZUP-a. S tim u vezi tuženik ističe da se prema stajalištu izraženom u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usz-3683/22-2 od 24. svibnja 2023., pripadnost bilo kojoj sastavnici hrvatske vojske prvenstveno dokazuje podacima službene evidencije, a s obzirom da i u ovom slučaju iz podataka službene evidencije nadležnih tijela Ministarstva obrane Republike Hrvatske proizlazi kako tužitelj u predmetnom razdoblju Domovinskog rata nije evidentiran kao zapovjednik odnosno načelnik topništva. Tužitelj da svojim navodima nije doveo u sumnju navedenu činjenicu, jer da ne raspolaže nikakvim materijalnim dokazima, a svjedoci saslušani u tijeku postupka da također nemaju materijalnih dokaza o njegovom obnašanju zapovjedne dužnosti pa da se stoga iskazi svjedoka bez ikakvih pisanih dokaza nije moglo uzeti kao dostatno za priznavanje zahtjeva i izdavanju tražene potvrde. Slijedom navedenog tuženik predlaže da se tužitelj odbije sa tužbom i tužbenim zahtjevom.

4.U sporu je održavanjem rasprave 10. listopada 2025. te razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24 – dalje: ZUS).

5.Tuženik je po zamjeniku svoje opunomoćenice na raspravi ustrajao u navodima tužbe i dokaznim prijedlozima odnosno da se usvoji tužba i naloži upravnom tijelu ponovno provođenje postupka s jasnim uputama koje dokaze izvesti i na koje okolnosti.

6.Tuženik je po svom opunomoćeniku ustrajao u svim navodima iz odgovora na tužbu te zahtjeva da se odbije tužba i tužbeni zahtjev.

7.Sud je izveo dokaze čitanjem spisa ovog upravnog spora te spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu dok je odbijen prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke spora te saslušanjem svjedoka ĐO, SO, VO i TO, kao suvišne i nepotrebne, držeći da se pravilna i zakonita odluka o zakonitosti osporenih rješenja može donijeti na temelju podatka spisa predmeta. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

8.Tužitelj je po svom opunomoćeniku zatražio i popisao troškove ovog upravnog spora dok tuženik to nije učinio.

9.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavak 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

10.Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporavanog drugostupanjskog rješenja kao i prvostupanjskog rješenja.

11.Iz podataka spisa je razvidno da je tužitelj dana 08. prosinca 2022. podnio zahtjev za izdavanje potvrde o obnašanju zapovjedne dužnosti "vršitelj dužnosti načelnika topništva VP 3102" u razdoblju od 03. listopada 1991. - do 07. listopada 1991. Tužitelj u svom zahtjevu u bitnome navodi da je, nakon saobraćajne nezgode koja se dogodila dana 03. listopada 1991. a u kojoj je sudjelovao načelnik topništva bojnik SO, imenovan za v.d. načelnika topništva te da je tu kao i kasnije zapovijedi dobivao od pok. generala ZO kao i zapovijed za napad na neprijateljski položaj na rajonu Golubov Kamen dana 07. listopada 1991. koje prigode da je teško stradao.

12.Prema podacima u spisu tužitelj je evidentiran kao hrvatski branitelj iz Domovinskog rata za razdoblje od 24. rujna 1991. do 12. studenog 1992. temeljem pripadnosti VP 3102 Dubrovnik (163 brigadi HV „R“).

13.Međutim u arhivskoj građi nema podataka o dužnosti koju je obavljao odnosno ustrojbenom mjestu/činu u navedenoj postrojbi.

14.Tijekom prvostupanjskog upravnog postupka saslušan je tužitelj i svjedok ŽO (zapisnici od 13. veljače 2024.).

15.Tužitelj saslušan kao stranka ustrajao je u navodima iz zahtjeva navodeći da će njegove navode potvrditi predloženi svjedoci SO, ŽO, ČO i RO te je naveo da od pisane dokumentacija posjeduje prijavu o stradavanju (ranjavanju). Naveo je da kroz predmetno razdoblje nije bio zaposlen te da mu nije poznato kakva mu je naknada plaće isplaćena za predmetno razdoblje.

16.Svjedok ŽO (ima status hrvatskog branitelja u vremenu od 20. rujna 1991. do 06. studenog 1991. kao pripadnik VP 3102) naveo je da je u predmetno vrijeme bio zapovjednik borbene grupe minobacačke bitnice 120mm i lansera od 128mm, da su držali položaje od predjela Bosanke do Brgata te je potvrdio navode tužitelja da je nakon stradavanja SO, koji je bio načelnik topništva VP3102, njegovu dužnost preuzeo upravo tužitelj.

17.Spisu prileže pisane izjave SO, ČO, VO, RO iz kojih proizlazi da potvrđuju navode tužitelja da je tužitelj, nakon saobraćajne nezgode u kojoj je SO zadobio ozljede, tužitelj obavljao njegovu dužnost v.d. načelnika dopništva i to od 03. odnosno 04. listopada 1991. do tužiteljeva stradavanja 7. listopada 1991. na rajonu sela Bosanka.

18.Nadalje, spisu prileži i potvrda potpisana po Načelniku sanitetske službe Zapovjedništva obrane Dubrovnik, pukovniku HV RO dr. med., kojom se potvrđuje da je SO, načelnik topništva u Zapovjedništvu obrane Dubrovnika dana 03. listopada 1991. ozlijeđen na zadatku u prometnoj nesreći u kojoj je zadobio teške tjelesne ozljede prsnog koša sa prijelomom više rebara na lijevoj strani, da je obrađenu Medicinskom centru Dubrovnik a nakon čega je otpušten na kućnu njegu uz preporuku mirovanja i poštede vojnih dužnosti te da se nakon dva tjedna kućne njege vratio redovnim vojnim zadaćama u Zapovjedništvu obrane Dubrovnika.

19.Spisu prileži prijava stradavanja (osnovni podaci o stradalniku) prema kojoj je tužitelj obnašao dužnost v.d. nač. Top. Zap. obr. Dubrovnika te je ranjen dana 07. listopada 1991. Ova prijava potpisana je po koordinatoru ĐO, bojniku te zapovjedniku SO, načelniku topništva potpisi kojih su ovjereni od strane javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika dana 19. siječnja 2000. pod brojem Ov-265/2000.

20.Prvostupanjsko rješenje od 17. lipanj 2024,. kojim je predmetni zahtjev tužitelja odbijen, te osporavano drugostupanjsko rješenje od 10. rujna 2024., kojim je odbijena žalba tužitelja (uz koju je priložena vojna iskaznica tužitelja broj R285053 iz koje je razvidno da je tužitelj bio zamjenik zapovjednika MAD-a) na navedeno prvostupanjsko rješenje, obrazlažu se u bitnome da je, za razliku od navoda tužitelja i izjava svjedoka koji potvrđuju činjenicu obnašanja zapovjedne dužnosti tužitelja, službenom dokumentacijom utvrđeno da tužitelj nije obnašao zapovjednu dužnost već da je kroz službene protokole evidentiran kao osoba stradala na dužnosti vojnika (prijava ranjavanja i platna lista) kojima da se u potpunosti poklanja vjera.

21.S obzirom na podatke spisa predmeta, prema ocjeni ovog suda, osporavanim drugostupanjskim i prvostupanjskim rješenjem, uz obrazloženje koje je njima dano, povrijeđen je zakon na štetu tužitelja.

22.Naime, člankom 8. ZUP-a propisano je da u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari.

23.Prema odredbi članka 9. ZUP-a službena osoba u javnopravnome tijelu samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku te na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti rješava upravnu stvar. Prema stavku 2. istog članka koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

24.Prema odredbi članka 47. stavak 1. ZUP-a službena osoba utvrđuje sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje o upravnoj stvari. Prema stavku 2. istog članka službena osoba pribavit će po službenoj dužnosti podatke o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi javnopravno tijelo kod kojeg se vodi postupak, odnosno drugo javnopravno tijelo ili sud.

25.Nadalje, člankom 51. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj: 47/09, 110/21 – dalje: ZUP) propisano je da se ispitni postupak provodi kad je to nužno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, kad u postupku sudjeluju dvije stranke ili više njih s protivnim interesima, te radi omogućivanja strankama ostvarenja i zaštite njihovih prava i pravnih interesa. Stavkom 2. istog članka propisano je da će službena osoba odrediti izvođenje dokaza kad nađe da je to potrebno radi razjašnjenja stvari te upotpuniti činjenično stanje i izvoditi dokaze o činjenicama koje prije u postupku nisu bile iznesene ili još nisu utvrđene, a potrebne su radi utvrđivanja pravog stanja stvari.

26.Polazeći od svih prednjih utvrđenja te citiranih odredbi ZUP-a u konkretnom slučaju, po ocjeni ovoga suda, nije proveden ispitni postupak na način da bi se utvrdile sve relevantne činjenice i okolnosti koje su bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, nisu izvedeni svi potrebni dokazi, radi čega je činjenično stanje, po ocjeni ovoga suda, nepotpuno i nepravilno utvrđeno.

27.Naime, iz obrazloženja osporavanih rješenja u bitnome proizlazi da javnopravna tijela nisu poklonila vjeru suglasnim iskazima tužitelja i svjedoka ĐO te pisanim izjavama SO, ČO, VO prema kojima je tužitelj dana 03. odnosno 04. listopada 1991. imenovan v.d. načelnika topništva do povratka SO sa bolovanja a koju dužnost je tužitelj obavljao i u momentu ranjavanja u selu Bosanka dana 07. listopada 1991. samo iz razloga jer u službenim evidencijama nema podataka o predmetnoj zapovjednoj dužnosti.

28.Međutim, kako iz podataka spisa proizlazi da je SO, načelnik topništva u Zapovjedništvu obrane Dubrovnika, doista dana 03. listopada 1992. doživio saobraćajnu nesreću te da je stoga bio na bolovanju, kao logično se nameće pitanje tko je u njegovoj odsutnosti obnašao navedenu dužnost, ukoliko to nije bio tužitelj. Javnopravna tijela su vezano za navedeno trebala upotpuniti činjenično stanje na način da pribave podatke iz službenih evidencija, međutim, to u konkretnom slučaju nije učinjeno. Po ocjeni ovoga suda nije u dostatnoj mjeri cijenjena ni prijava stradavanja u kojoj je navedeno da je tužitelj vršio dužnost v.d. nač. Top. Zap. Obr. Dubrovnika a tuženik, kao drugostupanjsko tijelo, se niti jednom riječju nije osvrnulo na podatke iz vojne iskaznice tužitelja koja je priložena uz žalbu na prvostupanjsko rješenje. Iz svega navedenog bi se dalo zaključiti da postoje nedostaci u vođenju službenih evidencija, što u ratno vrijeme nije neuobičajeno, međutim, takvi nedostaci u vođenju službenih evidencija ne mogu ići na štetu tužitelja a na što isti s pravom ukazuje.

29.Uzevši u obzir sve izloženo, ovaj sud utvrđuje da upravna tijela u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, dajući ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te dovodeći ih u vezi jedne s drugima, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, nisu utvrdili pravo stanje stvari, na koji način su povrijedili odredbe članka 5., 8., 9., 47. i 51. ZUP-a. Stoga je na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a, a postupajući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva u skladu s odredbom članka 47. stavka 1. ZUS-a, osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, valjalo poništiti i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak i odlučivanje, a kako je odlučeno pod točkom I. i II. izreke presude.

30.U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo je dužno pravilno i potpuno utvrditi relevantno činjenično stanje svim raspoloživim dokaznim sredstvima, te nakon tako provedenog dokaznog postupka, pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja za izdavanje potvrde o obnašanju zapovjedne dužnosti „vršitelj dužnosti načelnika topništva VP 3102" u predmetnom razdoblju pridržavajući se pritom izloženih pravnih shvaćanja i primjedaba ovog suda, u skladu s odredbom članka s odredbom članka 151. stavka 2. ZUS-a.

31.S obzirom na uspjeh tužitelja u ovom sporu valjalo je pozivom na odredbu članka 144. stavka 1. u svezi članka 147. stavka 1. ZUS-a priznati zatraženi i popisani trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku i to trošak sastava tužbe i troška zastupanja na ročištu od 10. listopada 2025., u iznosu od po 1.000,00 eur za svaku radnju odnosno sveukupno 2.000,00 eur a sve sukladno Tbr. 27. toč. 1. u svezi Tbr. 46. i Tbr. 54.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23). Navedenim je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

U Splitu, 6. studenog 2025.

S U D A C

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv točke I. i II. izreke ove presude žalba nije dopuštena (članak 127. stavak 1. ZUS- a).

Protiv točke III. izreke ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju, po opunomoćeniku

- tuženiku, uz spis upravnog tijela

- u spis.