Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-1148/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Mersiha Mulalić, odvjetnica u Sisku, protiv tuženice ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Kutini od 3. srpnja 2024. poslovni broj: P-47/2023-11 u sjednici vijeća održanoj 6. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Kutini od 03. srpnja 2024. poslovni broj: P-47/2023-11.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Aneksa br. 1 uz Ugovor o kredit broj 406-51/2004, sklopljenog 30. lipnja 2005. između parničnih stranaka, a koji Aneks Ugovora je solemniziran kod Javnog bilježnika Ivana Markovića iz [adresa] pod brojem OU-217/05 dana 4. srpnja 2005. i to u dijelu u kojem je tužiteljica obvezana platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi, a preko ugovorene kamatne stope od 5,25% godišnje. Točkom II. izreke tuženica je obvezana isplatiti tužiteljici s osnova navedene ništetne ugovorne odredbe preplaćeni iznos od 552,55 EUR sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki pobliže određene mjesečne novčane iznose od tamo navedenog dospijeća - koji obuhvaća period od 01. siječnja 2008. do posljednjeg mjesečnog dospijeća određenog sa 01. siječnja 2013. - do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 726,54 EUR sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog svih žalbenih razloga određenih u čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužiteljicu na plaćanje parničnog troška uvećanog za trošak sastava žalbe, odnosno da ukine istu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Naime, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od nesporne činjenice da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženice - Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., dana 24. studenoga 2004. sklopili ugovor o kreditu broj 406- 51/2004 kojim je prednik tuženice kao kreditor odobrila tužiteljici kredit u iznosu od 41.200,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita, uz ugovorenu redovnu kamatu od 5,25 % koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice o kamatnoj stopi. Nesporno je među strankama zaključen i Aneks broj 1 Ugovor o kreditu kojim je utvrđeno da je korisnica kredita izvršila djelomičnu otplatu kredita u iznosu od 6.958,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da je preostala glavnica kredita na dan zaključenja Aneksa iznosila 32.827,10 CHF. Odredbom čl. 3. Aneksa 1 Ugovora o kreditu je ugovoreno da se na preostali iznos kredita u visini od 32.827,10 CHF zaračunavaju kamate od 5,25% godišnje, a da sve ostale odredbe Ugovora o kreditu, koje nisu u suprotnosti s odredbama Aneksa, ostaju nepromijenjene. Nastavno prvostupanjski sud iznosi sadržaj utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač- Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženice. Citirajući sadržaj prethodno navedene presude prvostupanjski sud, u bitnome, utvrđuje da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je, među ostalim bankama i tuženica, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapala ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Analizirajući sadržaj provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud nadalje zaključuje da tuženica nije dokazala da je prilikom ugovaranja predmetnog Aneksa Ugovora o kreditu tužiteljici dala sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužiteljica bila u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz promjenjivu kamatnu stopu, a što nalazi da proizlazi i iz iskaza tužiteljice. Suprotno tezi tuženice prvostupanjski sud je zaključio i da se u konkretnom slučaju radilo o tzv. tipskom ugovoru, da se o načinu promjene redovne kamate nije pojedinačno pregovaralo i da je ova odredba unesena u ugovor bez prethodnog pregovaranja kao dio tipskog unaprijed formuliranog obrasca ugovora, a da je ista ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke. Imajući u vidu prednje izneseno, prvostupanjski sud je ocijenio da se pravna utvrđenja iz ranije u ovom obrazloženju citirane presude proizašle iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženice, primjenjuju i u konkretnom postupku, pa pozivom na odredbu čl. 81. st. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03.) čl.3. Aneksa br.1. uz Ugovor o kreditu ocjenjuje ništetnom. Nakon ovog utvrđenja prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva prihvativši utvrđenja financijskog vještaka Vlatka Panjkovića, koji je utvrdio da je tužiteljica uslijed promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu u utuženom razdoblju preplatila svoju obvezu za iznos od 4.165,42 kn, to je obvezao tuženicu u smislu Zakona o obveznim odnosima na povrat istog sa zateznom kamatom od dana plaćanja odredivši tuženicu nesavjesnim stjecateljem. U odnosu na prigovor zastare s obzirom na zauzeti stav prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju zastarni rok za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba, time da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presuda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.), a tužba u ovom predmetu je podnesena 21. ožujka 2019., to nije došlo do zastare tražbine jer petogodišnji zastarni rok nije protekao.

6. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. ZPP prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženice.

7. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Stoga je ovaj sud prije svega pobijanu presudu ispitao primjenom čl. 365. st. 2. ZPP s aspekta bitnih povreda odredaba parničnog postupka te je utvrdio da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti pa tako ni ona iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP koju tuženica citira u žalbi. Naime, protivno navodima žalbe prvostupanjski sud iznio je dostatne razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je ocijenio da je odredba čl.3. Aneksa br.1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koju jednostranom odlukom mijenja tuženica nepoštena pa posljedično i ništetna, primjenjujući odredbu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje ZZP/03).

8. Razmotri li se zakonodavno uređenje predmeta spora vidljivo je najprije kako je čl. 81. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.) i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Stavkom 4. istog članka, propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka (čitanjem Aneksa br.1 uz Ugovor o kreditu te priložene dokumentacije i saslušanjem tužiteljice) utvrdio da je predmetni Aneks br.1 uz Ugovor o kreditu unaprijed pripremila tuženica, da stranke nisu o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale zbog čega tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj te da tuženica nije informirala tužiteljicu o smislu i sadržaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti ju je uputila i pojasnila joj parametre o kojima ovisi odluka tuženice da u budućem razdoblju otplate kredita mijenja ugovorenu redovnu kamatnu stopu, a niti su u samom Aneksu br.1 uz Ugovor o kreditu niti u samom Ugovoru o kreditu određeni parametri o nastupu kojih je tuženica ovlaštena mijenjati tu kamatu zbog čega predmetna odredba iako uočljiva, sadržajno nije lako razumljiva jer nije dovoljno određena i precizna, a zbog čega je dopušteno ocjenjivati da li je takva odredba nepoštena ili nije.

10. Člankom 47. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 29/78., 39/85., 46/85., 57/89. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. , dalje ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu, određeno je da je ugovor ništetan kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv. Nadalje, čl. 82. ZZP/03 propisane su ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom; odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pri tom potrošaču pravo na raskid ugovora ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Konačno, odredbom čl. 87. ZZP/03 propisane su posljedice nepoštene ugovorne odredbe na način da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Stoga je po ocjeni ovog suda, a imajući u vidu izneseni pravni okvir prijeporna ugovorna odredba kojom je cijena kredita (što je ugovorena redovna kamatna stopa) ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja konkretno tuženice, a da pri tom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, a koju promjenu i pravilnost promjene ne može provjeriti niti potrošač jer niti nema nikakvih egzaktnih kriterija, ugovorna odredba koja ovlašćuje tuženicu na povećanje redovne kamate kao u konkretnom slučaju s prvotno ugovorene redovne kamate od 5,25% na 6,75% godišnje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Primjenom predmetne ugovorne odredbe tuženica je izbjegla utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno čl. 26. ZOO pa je tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO jer je neizvjestan iznos kamate koju potrošač treba platiti kao cijenu za dobiveni iznos kredita.

12. Prvostupanjskom presudom nije dovedena u pitanje sama dopuštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope kako to ističe tuženica u žalbi već je prijeporna odredba ocijenjena ništetnom zbog toga što prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i tužiteljica kao potrošač – korisnik kreditne usluge nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice da promijeni redovnu stopu ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope na štetu tužiteljice te je takvo postupanje tuženice protivno odredbama čl. 81. i čl. 82. ZZP/03. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost kako je to i propisano čl. 87. ZZP, a posljedice ništetnosti propisane su čl. 104. ZOO na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora odnosno ugovorne odredbe, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13. Neosnovano tuženica osporava dosuđeni tijek zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od dana kada su stečeni. Naime, nema nikakve dvojbe da je prijepornu ugovornu odredbu pripremila tuženica na unaprijed formuliranom obrascu Aneksa br.1. Ugovora o kreditu o kojoj odredbi tužiteljica nije ni mogla pregovarati što takvu odredbu, uz utvrđenje da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čini nepoštenom. Zbog toga je tuženica koja je u svoju korist ugovorila takvu odredbu nepošten stjecatelj i zbog čega tužiteljici primjenom odredbe čl. 214. ZOO pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe od dana kad su plaćeni kao dana neosnovanog stjecanja na strani tuženice.

14. U odnosu na žalbom ponovljeno stajalište tuženice o osnovanosti prigovora zastare utužene tražbine valja navesti da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, u konkretnom slučaju zastara je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 21. ožujka 2019. to evidentno petogodišnji zastarni rok nije protekao.

15. U odnosu na odluke Suda Europske unije na koje se poziva tuženica (C-415/11 i dr.) u kojima se tumače pojedine odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva 93/13 EEZ), valja reći da se na predmetni Ugovor o kreditu ne primjenjuje naprijed navedena Direktiva budući je Aneks br.1. uz Ugovor o kreditu i sam Ugovor o kreditu sklopljen prije nego je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. time da se tuženici ukazuje kako je o neprimjeni Direktive 93/13 EEZ na potrošačke ugovore koji su sklopljeni prije nego što je Republika Hrvatska postala punopravna članica Europske unije Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje u svojoj odluci C-567/2020 – Zagrebačka banka.

16. Slijedom svega naprijed navedenog, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkama I. i II. izreke.

17. Žalbom se pobija i odluka o troškovima te tuženica neosnovano ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u svezi primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa) budući je Tbr. 52. st. 3. Tarife koja je bila na snazi u vrijeme donošenja i objave predmetne presude određeno da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga je po ocjeni ovog suda pravilnom primjenom te odredbe prvostupanjski sud utvrdio visinu troškova zastupanja sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, time da je sud točno naznačio na što se svaki pojedini priznati trošak tužiteljice odnosi i u kojem iznosu je trošak svake pojedine radnje priznat.

18. Iz svih naprijed navedenih razloga žalbeni navodi su ocijenjeni neosnovanim, pa je valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 380. točka 2. ZPP potvrditi presudu pod točkom III. izreke.

19. Konačno, kako tuženica nije uspjela sa žalbom to je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP i njezin zahtjev za naknadu troškova žalbe odbijen kao neosnovan.

U Varaždinu 6. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun