Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1310/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Kolanoviću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženice OTP BANKA d.d., iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupane po punomoćniku Danu Marinovići, odvjetniku u odvjetničkom društvu "Marinović i partneri" j.t.d. iz Zadra, radi ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru, od 18. srpnja 2024., poslovni broj: P-1413/2023-26, u sjednici vijeća održanoj 6. studenog 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda Općinskog suda u Zadru, od 18. srpnja 2024., poslovni broj: P-1413/2023-26:

- ukida u točki I. izreke te se tužba u tom dijelu odbacuje

- potvrđuje pod točkom II. izreke

u dijelu kojim se nalaže tuženici isplatiti tužitelju zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od 8,35 kn/1,11 EUR od 26.05.2006.

- na iznos od 9,84 kn/1,31 EUR od 26.09.2006.

- na iznos od 323,71 kn/42,96 EUR od 17.01.2009.

- na iznos od 318,47 kn/42,27 EUR od 03.02.2009.

- na iznos od 369,67 kn /49,06 EUR od 04.03.2009.

- na iznos od 284,88 kn/37,81 EUR od 02.04 2009.

- na iznos od 267,81 kn/35,54 EUR od 06.05.2009.

- na iznos od 177,27 kn/23,53 EUR od 30.05.2009.

- na iznos od 194,56 kn/25,82 EUR od 11.07.2009.

- na iznos od 159,30 kn/21,14 EUR od 05.08.2008.

- na iznos od 102,47 kn/ 13,60 EUR od 13.08.2009.

- na iznos od 153,32 kn/20,35 EUR od 19.09.2009.

- na iznos od 114,62 kn/15,21 EUR od 13.10.2009.

- na iznos od 232,42 kn/30,85 EUR od 25.12.2009.

- na iznos od 232,42 kn/30,85 EUR od 25.12.2009.

- na iznos od 319,16 kn/42,36 EUR od 23.01.2010.

- na iznos od 337,01 kn/44,73 EUR od 19.02.2010.

- na iznos od 439,91 kn/58,39 EUR od 21.04.2010.

- na iznos od 429,31 kn/56,98 EUR od 25.05.2010.

- na iznos od 428,25 kn/56,84 EUR od 26.05.2010.

- na iznos od 717,55 kn /95,24 EUR od 26.06.2010.

- na iznos od 793,54 kn/ 105,32 EUR od 26.07.2010.

- na iznos od 975,22 kn/129,43 EUR od 24.08.2010.

- na iznos od 952,10 kn/126,37 EUR od 29.09.2010.

- na iznos od 793,01 kn/ 105,25 EUR od 29.10.2010.

- na iznos od 895,09 kn/118,80 EUR od 23.11.2010.

- na iznos od 1.446,90 kn/192,04 EUR od 01.01.2011.

- na iznos od 1.181,68 kn/156,84 EUR od 01.02.2011.

- na iznos od 1.142,39 kn/ 151,62 EUR od 08.03.2011.

- na iznos od 1.129,97 kn/149,97 EUR od 04.05.2011.

- na iznos od 1.462,32 kn/194,08 EUR od 03.07.2011.

- na iznos od 1.799,38 kn/238,82 EUR od 15.07.2011.

- na iznos od 1.973,71 kn/261,96 EUR od 30.07.2011.

- na iznos od 2.048,30 kn/ 271,86 EUR od 26.08.2011.

- na iznos od 1.666,95 kn/ 221,24 EUR od 14.09.2011.

- na iznos od 1.567,12 kn/207,99 EUR od 01.11.2011.

- na iznos od 1.646,47 kn/218,52 EUR od 04.01.2012.

- na iznos od 1.720,43 kn/ 228,34 EUR od 21.01.2012.

- na iznos od 1.744,81 kn/ 231,58 EUR od 31.01.2012.

- na iznos od 1.758,29 kn/233,37 EUR od 29.02.2012.

- na iznos od 1.691,70 kn/ 224,53 EUR od 03.04.2012.

- na iznos od 1.702,75 kn/225,99 EUR od 05.05.2012.

- na iznos od 1.774,83 kn/235,56 EUR od 03.06.2012.

- na iznos od 1.713,80 kn/ 227,46 EUR od 03.07.2012.

- na iznos od 1.699,15 kn/225,52 EUR od 27.07.2012.

- na iznos od 1.690,58 kn/224,38 EUR od 01.09.2012.

- na iznos od 1.610,98 kn/213,81 EUR od 03.10.2012.

- na iznos od 1.682,88 kn/223,36 EUR od 24.10.2012.

- na iznos od 1.741,40 kn/231,12 EUR od 30.11.2012.

- na iznos od 1.703,15 kn/226,05 EUR od 29.12.2012.

- na iznos od 1.564,21 kn/207,61 EUR od 29.01.2013.

- na iznos od 1.684,12 kn/223,52 EUR od 01.03.2013.

- na iznos od 1.674,40 kn/222,23 EUR od 28.03.2013.

- na iznos od 1.643,91 kn/218,18 EUR od 01.05.2013.

- na iznos od 1.509,11 kn/200,29 EUR od 05.06.2013.

- na iznos od 1.473,80 kn/195,61 EUR od 04.07.2013.

- na iznos od 1.502,10 kn/199,36 EUR od 26.07.2013.

- na iznos od 1.549,18 kn/205,61 EUR od 27.08.2013.

- na iznos od 1.630,85 kn/216,45 EUR od 24.09.2013.

- na iznos od 1.634,65 kn/216,96 EUR od 09.11.2013.

- na iznos od 1.656,34 kn/219,83 EUR od 03.12.2013.

- na iznos od 1.640,73 kn/217,76 EUR od 22.01.2014.

- na iznos od 1.281,48 kn /170,08 EUR od 11.02.2014.

- na iznos od 1.397,72 kn/185,51 EUR od 01.04.2014.

- na iznos od 1.359,70 kn/180,46 EUR od 25.04.2014.

- na iznos od 1.332,07 kn/176,80 EUR od 30.05.2014.

- na iznos od 1.334,86 kn/177,17 EUR od 12.06.2014.

- na iznos od 1.347,99 kn/178,91 EUR od 01.07.2014.

- na iznos od 1.380,30 kn/183,20 EUR od 24.07.2014.

- na iznos od 1.397,33 kn/185,46 EUR od 08.08.2014.

- na iznos od 1.425,10 kn/189,14 EUR od 26.09.2014.

- na iznos od 1.464,73 kn/194,40 EUR od 26.10.2014.

- na iznos od 1.480,01 kn/196,43 EUR od 26.11.2014.

- na iznos od 1.474,70 kn/195,73 EUR od 31.12.2014.

- na iznos od 1.491,81 kn/198,00 EUR od 22.02.2015.

- na iznos od 1.491,81 kn/198,00 EUR od 05.03.2015.

- na iznos od 1.491,81 kn/198,00 EUR od 18.03.2015.

- na iznos od 1.491,81 kn/198,00 EUR od 12.04.2015.

- na iznos od 1.491,81 kn/198,00 EUR od 16.05.2015.

- na iznos od 1.491,81 kn/198,00 EUR od 12.06.2015.

- na iznos od 1.491,81 kn/198,00 EUR od 11.07.2015.

- na iznos od 1.491,81 kn/198,00 EUR od 13.08.2015.

- na iznos od 1.491,81 kn/198,00 EUR od 09.09.2015.

pa do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje te od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana

- preinačuje pod točkom II izreke i odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 100.317,99 kn/13.314,53 EUR i zateznih kamata na pojedinačno određene novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate

- potvrđuje pod točkom III. izreke

- preinačuje pod točkom IV. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nepobijano rješenje ostaje neizmijenjeno.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. točka 3.1. Ugovora o kreditu broj 060130195055 potvrđenog dana 3. veljače 2006. kod javnog bilježnika Nadice Milovac iz Zadra pod brojem OU-49/06. Pod točkom II. izreke tuženici je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 100.317,99 kn / 13.314,53 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose specificirane u toj točci izreke. Sud je nadalje točkom III. izreke utvrdio da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju te je kao neosnovan odbio prigovor prijeboja istaknut po tuženici u iznosu od 597,71 EUR, zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne novčane iznose specificirane u toj točci izreke. Konačno, sud je točkom IV. izreke naložio tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 3.737,50 EUR sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Pored toga, sud je rješenjem kao neosnovan odbio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru istaknut po tuženici.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl.3. točka 3.1. Ugovora o kreditu broj 060130195055 koji je sklopljen 30. siječnja 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i za isplatu novčanog iznosa plaćenog tuženici temeljem ništetnih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, ocjenu o osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na činjeničnom utvrđenju da je temeljem Ugovora o kreditu tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita namjenski kredit u iznosu od 165.775,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl. 1.2. Ugovora o kreditu), s ugovorenom promjenjivom kamatom temeljem Odluka o kamatnim stopama tuženice koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,89% godišnje (čl. 3.1. Ugovora o kreditu) te da je namjena kredita bila kupnja, adaptacija, dovršenje i gradnja stambenog objekta (čl. 1.1. Ugovora o kreditu). Sud je utvrdio i da je 25. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu). Prema daljnjem obrazloženju suda ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđeno je ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. za koju je sud vezan u restitucijskoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP, a da u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile predmetom pojedinačnih pregovora nego su unaprijed pripremljene u tipskom obrascu ugovora te su tužitelju ostale nerazumljive pa su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te su kao takve ništetne sud je utvrdio i iz iskaza samog tužitelja. U odnosu na prigovor zastare s obzirom na zauzeti stav prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju zastarni rok za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba, time da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05. - dalje: ZOO) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (presuda Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.), a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023., to nije došlo do zastare tražbine jer petogodišnji zastarni rok nije protekao. Iz nalaza vještaka sud utvrđuje kako je tužitelj zbog promjene tečaja švicarskog franka tuženici preplatio ukupno iznos od 100.317,99 HRK/13.314,53 EUR, time da navedeni iznos uključuje samo pozitivne tečajne razlike anuiteta po mjesecima.

6. Na temelju iznijetog prvostupanjski sud zaključuje da je odredaba čl. 3. točka 3.1. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna odredba, pa pozivom na utvrđenja u parnicama iz kolektivnih sporova sudi kao pod točkom I. izreke pobijane presude. Obrazlažući nadalje da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 1111. ZOO s osnove povrata preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, nalaže tuženici isplatu iznosa od 100.317,99 HRK/13.314,53 EUR zajedno s zateznom kamatom na pojedine specificirane iznose od plaćanje pojedinih obroka do isplate. Za ova potraživanja sud je ocijenio da je tužitelj dokazao da mu nisu vraćeni ni nakon izvršene konverzije sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem ZID ZPK/15 radi čega je obvezao tuženicu isplatiti ih tužitelju sa zateznom kamatom. Sud je zaključio i da tuženica nema potraživanje prema tužitelju, da bi joj se mogle dosuditi negativne razlike, niti je jasno po kojem osnovu bi te negativne razlike nastale, pa je prigovor prijeboja odbio kao neosnovan. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pod točkom IV. izreke primjenom čl. 154. st.1. ZPP. Konačno, i prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru sud je ocijenio neosnovanim pozivom na odredbu čl. 15. točka 1. Ugovora o kreditu prema kojem je ugovorena nadležnost stvarno nadležnog suda prema prebivalištu korisnika kredita, po pitanjima djelomične ništavosti, o kojoj se u ovom slučaju radi.

7. U žalbi tuženica u bitnom ističe da je sud počinio bitnu povredu postupka budući je u ovom postupku odlučivao o ništetnosti čl. 3. točka 3.1. Ugovora o kreditu o kojem zahtjevu već teče parnica među istim strankama pred prvostupanjskim sudom. Tuženica također ukazuje kako prvostupanjski sud niti na koji način ne utvrđuje niti obrazlaže da bi se u konkretnom slučaju tužitelj imao smatrati potrošačem. Obrazlaže i kako u predmetu nije sporno da je provedena konverzija kredita sukladno zakonskim odredbama, ali da sud ovu okolnost nije valjano valorizirao. Smatra nadalje da je sud morao utvrditi povlačenje tužbe u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te pojašnjava da je tužitelj prvotno tužbom zatražio iznos od 146.030,32 kn/19.381,55 EUR da bi nakon povlačenja dijela tužbe sud odlučivao o isplati iznosa od 100.317,99 kn/13.314,53 EUR. Nadalje, ističe da nema osnove za utvrđenje ništetnosti ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te tvrdi kako je tužitelj prilikom iskaza izjavio da nije čitao ugovor na koji način je pokazao da nije uložio niti potrebnu pažnju prilikom stupanja u ovaj pravni odnos. Tuženica i nadalje ostaje kod istaknutog prigovora zastare te ukazuje da tijek zatezne kamate nikako ne može biti dosuđen od plaćanja svakog pojedinog anuiteta, nego eventualno tek od dana pravomoćnosti presude kojom je pružena kolektivna zaštita. Konačno, u žalbi tvrdi i da o njenom prigovoru prijeboja nije odlučeno u izreci presude te u odnosu na troškove postupka ukazuje da sud nije uzeo u obzir djelomično povlačenje tužbe.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje tuženica, s obzirom da presuda sadrži određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost.

9. Nadalje, suprotno ocjeni tuženice, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP niti iz razloga jer nije odlučio o povlačenju dijela tužbe, kako to tvrdi tuženica. Naime, iako je točno da je prvotno tužbenim zahtjevom tužitelj potraživao iznos od 146.030,32 kn/19.381,55 EUR da bi nakon povlačenja dijela tužbe sud odlučivao o isplati iznosa od 100.317,99 kn/13.314,53 EUR, koje raspolaganje je tuženica ocijenila povlačenjem dijela tužbe i protivila se istom, ali tuženica ne zahtijeva donošenje dopunske odluke, uslijed koje okolnosti je nastupila zakonska presumpcija iz čl. 339. st. 2. ZPP, temeljem koje se smatra da je tužba u tom dijelu povučena. Naime, prema shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021., kojem shvaćanju se priklanja i ovaj sud, „Smanjenje tužbenog zahtjeva, iako nije preinaka tužbe, djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP.“ (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 216/2021-2 od 25. svibnja 2021.). Kako se tuženica u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP protivila djelomičnom povlačenju tužbe, tada se postupak u odnosu na povučenu tužbu i za taj dio zahtjeva nastavlja kao da nije bilo povlačenja i sud je trebao donijeti odluku o tužbenom zahtjevu koji je bio postavljen do smanjenja tužbenog zahtjeva (jednako u odluci VSRH poslovni broj Rev 1367/2024). Međutim, kako je sud to propustio učiniti, a stranke nisu u roku od petnaest dana od primitka presude predložile parničnom sudu da se presuda dopuni u smislu čl. 339. st. 1. ZPP, to je nastupila zakonska presumpcija iz čl. 339. st. 2. ZPP da se tužba u ovom dijelu smatra povučenom i nije počinjena bitna povreda na koju u žalbi upire tuženica.

10. Međutim, bitnu povredu postupka sud prvog stupnja počinio je kada je odlučivao o ništetnosti čl. 3. točka 3.1. Ugovora o kreditu. Naime, kako je u vrijeme donošenja odluke o ovom dijelu tužbenog zahtjeva već bilo presuđeno da je ova odredba ugovora ništetna i to odlukom prvostupanjskog suda poslovni broj P-1980/2019 od 04. siječnja 2023., pa nakon toga i pobijanom odlukom, sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 9. ZPP, jer je odlučio o zahtjevu o kojemu već teče parnica i o kojemu je već prije presuđeno (naknadno je odluka postala pravomoćna presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-372/2025 od 14. travnja 2025.) pa je u ovom dijelu odluku prvostupanjskog suda trebalo ukinuti primjenom odredbe čl. 369. st. 2. ZPP i u tom dijelu odbaciti tužbu.

11. Nadalje, kako iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje: ZZP/03), koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a nedvojbeno je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a st. 1.) to su iz tog razloga u potpunosti promašeni razlozi kojima tuženica osporava tužitelju status potrošača. Po stavu ovoga suda tužitelj nije ni trebao posebno dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući da je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu, time da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na tuženici.

12. Prvostupanjski sud je pravilno, pozivom na ranije citirane odluke donesene u postupku provedenom po kolektivnoj tužbi, utvrdio da tuženica nije informirala tužitelja o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF te da su ugovorne odredbe iz čl. 1.4. i čl. 1.5. Ugovora o kreditu formirane jednostrano od tuženice bile nerazumljive i protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, pa je posljedično navedenom pravilan zaključak suda da je postupanje tuženice bilo protivno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i kao takvo ništetno. U tom smislu je pravilno sud, odlučujući o prethodnom pitanju, zaključio da su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne.

13. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč potpunoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

14. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredaba pravilno utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa - i to na presudi broj PŽ-Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. - s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu.

15. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 1.4. i čl.1.5. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu proizvode pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

16. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

17. Nakon što je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu tužitelja ne obvezuju ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 1. 4. i čl.1.5. Ugovora o kreditu s obzirom da su ove ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovoreno ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

18. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

19. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku Ugovora o kreditu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

20. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga utuženi iznosi od 100.317,99 kn/13.314,53 EUR nije u imovini tuženice bez pravne osnove, nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove.

21. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c stavka 1. točka 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05. - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK/15 obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

22. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. u skladu s nalazom vještakinje i postavljenim zahtjevom u kojem je tužitelj zatražio zateznu kamatu na ukupni iznos od 100.317,99 kn/13.314,53 EUR koji je plaćen u periodu od 26. svibnja 2006. do 9. rujna 2015.

23. Imajući na umu da je prema prisilnim propisima o izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. preplata tužitelja po ugovoru o kreditu iznosila 5.113,31 EUR te da se ta preplata u skladu s člankom 19.c stavkom 1. točkom 5. ZID ZPK iskoristila za namirenje budućih anuiteta sve dok se preplata u potpunosti nije iskoristila, neosnovano tuženica tvrdi da postoji njeno kompenzabilno potraživanje prema tužitelju na ime utvrđene i iskorištene preplate.

24. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice te je nakon utvrđenja da je povrijeđena odredba čl. 354. st. 2. točka 9. ZPP ukinuo prvostupanjsku presudu u točki I. izreke i odbacio tužbu u ovom dijelu. Potom je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP djelomično potvrdio presudu pod točkom II. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja pa do 29. rujna 2015., dok je primjenom čl. 373. točka 3. ZPP djelomično preinačio presudu pod točkom II. izreke i odbio zahtjev za isplatu iznosa od 100.317,99 kn/13.314,53 EUR i zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate. Konačno, ovaj je sud potvrdio točku III. izreke presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP.

25. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.

26. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (djelomično točke II. izreke) i sa deklaratornim dijelom kojim je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženice prema njemu i odbijen prigovor prijeboja (točka III. izreke), a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice (djelomično točke II. izreke) i za utvrđenje (točka I. izreke) pa je na temelju čl. 154. st. 4. ZPP valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, u konkretnom predmetu valjalo je cijeniti i činjenicu da je obeštećenje potrošača nakon konverzije kredita podložno tumačenju sudova iz razloga što u trenutku podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. (pa i žalbenog odlučivanja) ne postoji ustaljena i jedinstvena sudska praksa o tom pravnom pitanju. Stoga tužba s restitucijskim zahtjevom za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, koji je konvertiran u skladu s odredbama ZID ZPK/15 očito nije bila neosnovana niti lišena svakog izgleda za uspjeh pa bi u konkretnoj situaciji obvezivanjem na plaćanje troškova postupka tužitelju bio nametnut znatan financijski teret koji nije spojiv s pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

27. Stoga je u okolnostima ovog predmeta valjalo prihvatiti žalbu tuženice, preinačiti presudu pod točkom IV. izreke primjenom čl. 380. točka 3. ZPP i temeljem čl. 154. st. 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

28. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenjivi su i za troškove žalbenog postupka tuženice pa je stoga odbijen njezin zahtjev.

29. Nepobijano rješenje ostaje neizmijenjeno.

U Varaždinu 6. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun