Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1592/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Mireli Hajdarević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Banka d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB:23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbi tužiteljice i tuženika izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-419/2021- 32 od 30. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 6. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-419/2021-32 od 30. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102984840 sklopljenog 12. svibnja 2006. između parničnih stranaka u dijelu čl. 7 kojim je ugovorena je tzv. valutna klauzula, a koji glasi: „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) će se obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“. Točkom II. izreke sud je utvrdio kako ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 253,99 EUR, sa zateznim kamatama na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća do isplate. Nadalje točkom III. izreke tuženik je obvezan tužiteljici s osnova ništetne odredbe isplatiti preplaćeni novčani iznos od 8.113,78 EUR sa zateznom kamatom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća do isplate. Konačno, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.209,78 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tužiteljica i to u točci IV. izreke presude u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev za isplatu preostalog dijela parničnog troška. Tužiteljica odluku pobija iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1 . točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP) i stavlja prijedlog ovome sudu da preinači presudu u pobijanom dijelu tako da joj prizna cjelokupni trošak, uvećan za trošak sastava žalbe.

3. Pravodobnom žalbom i tuženik pobija navedenu presudu u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da sud preinači pobijanu presudu i odbije zahtjeve tužiteljice uz naknadu troškova tuženiku, odnosno podredno da presudu ukine i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe parničnih stranaka nisu osnovane.

6. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 12. svibnja 2006. sklopili ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 39.230,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 144 mjeseca te da je ugovoreno da će se povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Sud nadalje utvrđuje i da su stranke 31. prosinca 2012. sklopile Aneks 1 Ugovoru o kreditu kojim je ugovoren poček otplate kredita u trajanju od 6 mjeseci od 01. siječnja do 30. lipnja 2013., no da su ostale odredbe ugovora ostale na snazi. Pored toga, prvostupanjski sud iznosi sadržaj utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje odluke su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženika. Citirajući sadržaj prethodno navedenih presuda prvostupanjski sud, u bitnome, utvrđuje da je istima utvrđeno da su banke (pa i tuženik) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora između parničnih stranaka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, čime da je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sud polazeći od činjenice da nije sporno da se tečaj CHF može mijenjati, kao i da iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je rata kredita znatno porasla tijekom otplate kredita, zaključuje da tužiteljica nije mogla procijeniti potencijalne, znatne ekonomske posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF mogla imati za njene financijske obveze po predmetnom ugovoru o kreditu, jer ju kao potrošača tj. slabiju ugovornu stranu banka nije upozorila na takve posljedice ugovaranja valutne klauzule. Kako je opisanim postupanjem tuženik je potpuno prebacio rizik na tužiteljicu to je uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, koju je prouzročila ništetna ugovorna odredba koja se primjenjivala za cijelo vrijeme otplate kredita. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da tuženik nije dokazao da je informirao tužiteljicu o kriterijima, parametrima i razlozima koji utječu na promjenu tečaja švicarskog franka te kako to utječe na određivanje ukupne kreditne novčane obveze tužiteljice. Imajući u vidu prednje izneseno, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP, koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi – ocijenio da se pravna utvrđenja iz ranije u ovom obrazloženju citiranih presuda proizašlih iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženika, primjenjuju i u konkretnom postupku. Obzirom na izneseno prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627-5102984840 sklopljenog 12. svibnja 2006. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF. Sukladno tome, prvostupanjski je sud na osnovu provedenog financijskog vještačenja povjerenog Centru za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, utvrdio da je na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljica preplatila iznos od 8.113,78 EUR. Pozivajući se nastavno na odredbu čl. 323. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br.:35/05., dalje ZOO) prvostupanjski sud je obvezao tuženika da tužiteljici isplati neosnovano stečeni novčani iznos temeljem ništetne ugovorne odredbe, sa zateznom kamatom koja teče od uplate svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog u nalazu vještaka do konačne isplate. Istodobno prvostupanjski sud otklanja prigovor zastare obrazlažući da zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a kako je u konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., da pravo tužiteljice na zahtjev za isplatu teče od tog datuma, pa kako je predmetnu tužbu podnijela 14. listopada 2021. da zastara tražbine s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije nastupila.

7. Pobijajući prvostupanjsku odluku, tuženik uvodno u žalbi tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje radi eventualne pristranosti rješavatelja žalbe, a i pravo na procesnu jednakost jer da je prvostupanjski sud zanemario njegove tijekom postupka iznošene navode i dokazne prijedloge, ne dajući za to nikakve razloge. U tom kontekstu je posebno naglasio da se u konkretnom predmetu ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Posredno ukazuje na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 1. u vezi sa čl. 502.c ZPP. Osim toga, tuženik je istaknuo prigovor zastare i prijeboja te nadalje ukazuje i na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 1. u vezi sa čl. 338. st. 4. ZPP

– tuženik iznosi zakonski opis citirane odredbe. Konačno, tuženik tvrdi i da pobijanoj presudi nedostaju razlozi na osnovu kojih je prvostupanjski sud tuženika odredio nesavjesnim stjecateljem i primijenio u odnosu na početak tijeka kamate odredbu čl.1115. ZOO.

8. Tuženik u žalbi prije svega postavlja zahtjev za eventualno izuzeće sudaca drugostupanjskog suda za slučaj da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnu klauzulu CHF ili da bliska osoba suca zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnih ili istovrsnih predmetnom sporu, pa s tim u vezi prvenstveno valja navesti da ni za jednog člana vijeća ne postoje naprijed navedene okolnosti iz čl. 71. st. 1. točke 3. i čl.71. st. 7. ZPP zbog kojih bi primjenom čl. 72. st. 2. ZPP trebalo odlučiti o njihovom izuzeću. O tom zahtjevu ovaj sud je odlučio u rješenju od 6. studenog 2025. poslovni broj Gž-1592/2024-3.

9. Razmatranjem sadržaja pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenih žalbenih razloga i navoda tuženika, odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP, ovaj je sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv smatra da ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. st. 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP. Tome valja nadodati da je obrazloženje prvostupanjskog suda sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP pa niti odnosna relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka, na koju tuženik sadržajno upire, nije ostvarena.

10. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio, kako priloženu dokumentaciju tako i iskaz saslušane tužiteljice te je na temelju istih, a suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici bila nerazumljiva, da je ista uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te da je ista u tom dijelu nepoštena. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

11. U odnosu na odluke Suda Europske unije na koje se poziva tuženik (C-243/20 i dr.) u kojima se tumače pojedine odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva 93/13 EEZ), valja reći da se na predmetni Ugovor o kreditu ne primjenjuje naprijed navedena Direktiva budući su i Ugovor o kreditu i Aneks br.1. uz Ugovor o kreditu sklopljeni prije nego je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. time da se tuženiku ukazuje kako je o neprimjeni Direktive 93/13 EEZ na potrošačke ugovore koji su sklopljeni prije nego što je Republika Hrvatska postala punopravna članica Europske unije Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje u svojoj odluci C-567/2020 – Zagrebačka banka.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive na konkretan slučaj. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (donesenim u kolektivnom sporu između tužitelja "Potrošač" – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i 8 tuženih banaka, između kojih je i tuženik) utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03. i 46/07., dalje ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., i 41/14., dalje ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 1/14. i 110/15. i 14/19.) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Sukladno navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete ili isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tuženika da se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti gore navedene presude donijete u postupku kolektivne pravne zaštite.

16. U odnosu na žalbom ponovljeno stajalište tuženika o osnovanosti prigovora zastare utužene tražbine valja navesti da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, u konkretnom slučaju zastara je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 14. listopada 2021. to evidentno petogodišnji zastarni rok nije protekao.

17. Nadalje, pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, to je tuženik nesavjestan stjecatelj (jednako stajalište izneseno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021.). Slijedom iznijetog, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka i to na iznose uplata izvršene u periodu od 12. studenog 2008. do 30. rujna 2014. u ukupnom iznosu od 8.113,78 EUR te u odnosu na ovaj dio tužbe nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika, koji se odnose na tijek zateznih kamata.

18. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov prigovor radi prijeboja manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, odnosno zahtjev za utvrđenje postojanja potraživanja prema tužiteljici u izosu od 253,99 EUR. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Obzirom da u spornom razdoblju tužiteljica ništa nije primila od tuženika, već je tuženiku izvršila isplatu kako je on od nje zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljica u imovinu tuženika, a ne obrnuto, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Kako je nepoštene ugovorne odredbe diktirao sam tuženik na njemu je da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za ugovaranje ništetne odredbe, konkretno odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

19. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1., 2 i 4. u svezi s čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 u svezi s čl. 1111. ZOO kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti i isplatom iznosa od 8.113,78 EUR. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP, kojeg u žalbi ističe tuženik.

20. Neosnovano tuženik osporava i odluku o troškovima parničnog postupka koja je također pravilna i zakonita. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud prvog stupnja vrijednosti boda od 2,00 EUR računao za sve poduzete radnje tijekom postupka, iako je navedena vrijednost boda na snagu stupila tek 26. studenog 2023. Naime, odredbom Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23. - dalje: Tarifa) propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Dakle, kako je sud prvog stupnja odluku o troškovima parničnog postupka donosio kada je na snazi bila Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23) i koja je propisala da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, sud prvog stupnja je, sukladno Tbr. 52/3. OT, naknadu troškova postupka pravilno dosudio prema vrijednosti boda od 2,00 EUR. U odnosu na žalbene navode tuženika kako sud prvog stupnja nije trebao priznati trošak objave presude ističe se kako je prvostupanjski sud osnovano priznao tužiteljici ovaj trošak, budući je ročište za objavu uređeno kao procesna radnja čl. 335. ZPP, a nagrada odvjetnika za zastupanje na ročištu za objavu presude propisana je Tbr. 9. točka 3. Tarife.

21. Pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio naknadu troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice pozivom na odredbu čl.154. st.1. ZPP. Promašeni su žalbeni navodi tužiteljice kako je sastav podneska od 17. siječnja 2024. bio potreban za vođenje ovog postupka, kraj činjenice da u njemu tužiteljica ponavlja navode iznesene u podnesku od 6. prosinca 2021. Uz tužbu tužiteljica je predala Ugovor o kreditu, otplatni plan za kredit, Aneks broj 1 Ugovora o kreditu i pregled prometa po partiji kredita. U svojoj žalbi tužiteljica tvrdi kako je pribavu ove dokumentacije zatražila od tuženika i da joj prvostupanjski sud neosnovano nije priznao trošak sastava podneska kojem pribavlja potrebnu dokumentaciju za vođenje postupka. Međutim, u spisu ne postoji podnesak kojim se traži pribava dokumentacije, a pored toga stav je ovoga suda kako je tužiteljica dobila Ugovor o kreditu i Aneks Ugovora o kreditu prilikom stupanja u ove pravne odnose te popratnu financijsku dokumentaciju zbog čega prvostupanjski sud osnovano niti nije bio uvjeren da je tužiteljica tražila ovu dokumentaciju niti da bi u slučaju da je sačuvala svoje primjerke dokumentacije koju je primila u ovom ugovornom odnosu, to bilo potrebno (sve u smislu čl.155.st.1. ZPP).

22. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbe stranaka odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

23. Strankama nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnih lijekova, jer žalbe nisu bile osnovane (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Varaždinu 6. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun