Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Kž-154/2023-4

Šibenik, Ul. Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Nives Nikolac kao predsjednice vijeća, Branka Ivića i Dijane Jakoliš kao članova vijeća, uz sudjelovanje Marijane Lokas zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. GK, zbog kaznenog djela iz čl. 147. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi opt. GK podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici od 12. siječnja 2023. posl. br. K-166/2022-25, u sjednici vijeća održanoj dana 6. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba opt. GK kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Virovitici od 12. siječnja 2023. posl. br. K-166/2022-25 opt. GK proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela uvrede iz čl. 147. st. 1. KZ/11, te mu je na temelju tog zakonskog propisa u svezi čl. 42. KZ/11 izrečena novčana kazna u iznosu od 30 dnevnih iznosa, pri čemu je visina dnevnog iznosa 44,24 EUR / 333,33 HRK, što ukupno iznosi 1.327,20 EUR / 9.999,90 HRK, a na temelju čl. 56. st. 1. i 2. KZ/11 opt. GK izrečena je uvjetna osuda kojom je određeno da se novčana kazna koja je izrečena optuženiku neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od jedne godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 42. st. 6. KZ/11 određeno je da u slučaju opoziva uvjetne osude opt. GK dužan je platiti novčanu kaznu u roku 5 (pet) mjeseci od dana pravomoćnosti odluke o opozivu uvjetne osude.

1.2. Nadalje, na temelju čl. 43. st. 1., 2. i 3. KZ/11, ako novčana kazna, u slučaju opoziva uvjetne osude, ne bude plaćena u cijelosti ili djelomično u navedenom roku, a ne postoje uvjeti iz čl. 42. st. 7. KZ/11, naplatit će se prisilno putem ovlaštene institucije u roku od 3 mjeseca. Ako se novčana kazna ne može ni prisilno naplatiti u roku od 3 mjeseca, sud će uz pristanak opt. GK donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro na način da će se jedan dnevni iznos zamijeniti sa dva sata rada. Ako optuženik ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna odnosno rad za opće dobro zamijenit će se kaznom zatvora, tako da će se kod zamjene kaznom zatvora jedan dnevni iznos zamijeniti jednim danom zatvora.

1.3. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20., 80/22., 36/24. i 72/25., - dalje u tekstu: ZKP/08) privatni tužitelj BK po z.z. ZK upućen je s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.

1.4. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 u svezi čl. 145. st. 2. toč. 6. i 7. ZKP/08 opt. GK je naloženo podmirivanje troškova kaznenog postupka - paušalne naknade u iznosu od 39,82 EUR / 300,00 HRK te nužnih izdataka privatnog tužitelja BK po z.z. ZK i nagrade punomoćnika privatnog tužitelja - Odvjetničko društvo Volić&Ružička&Cabadaj Cafuta d.o.o. u Virovitici u iznosu od 1.944,39 EUR / 14.650,00 HRK, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se opt. GK po branitelju mr.sc. Kosti Lacmanoviću, odvjetniku u Virovitici, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optužba odbije, a podredno optuženik oslobodi od optužbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba opt. GK nije osnovana.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08) optuženik u žalbi navodi da se prvostupanjska presuda ne može ispitati jer je nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima na kojima se temelji, da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza.

5.1. Suprotno takvim žalbenim navodima, presuda prvostupanjskog suda je jasna, razumljiva i određena, njezina izreka i obrazloženje u skladu su s činjeničnim stanjem utvrđenim u postupku i sadrži valjano obrazloženje o svim odlučnim činjenicama koje su utvrđene na temelju izvedenih dokaza.

6. Optuženik bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08, da je povrijeđeno pravo optuženika na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08 (pravomoćno presuđena stvar) obrazlaže time da je činjeničnim opisom kaznenog djela iz privatne tužbe u bitnome obuhvaćen činjenični opis prekršajnog djela za koje je optuženik prekršajnim nalogom Prekršajnog suda u Virovitici posl. br. Pp-1101/2022-3 od 20. lipnja 2022. proglašen krivim, da postoji identitet kaznenog djela i navedenog prekršajnog djela pa da se radi o presuđenoj stvari. U žalbi se ukazuje da prvostupanjski sud kod citiranja izreke prekršajnog naloga prešućuje ono što je bitno za ocjenu prigovora presuđene stvari, jer da kod citiranja izreke prekršajnog naloga (toč. 15. obrazloženja prvostupanjske presude) prešućuje upravo ono što je bitno za ocjenu prigovora presuđene stvari, budući prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ispušta onaj dio izreke prekršajnog naloga koji glasi "BK je u navedenom događaj zadobio tjelesnu ozljedu", a iz toga bi proizlazilo da kažnjavanje za narušavanje javnog reda i mira uključuje i nanošenje tjelesne ozljede, a ona je ključna za ocjenu o prigovoru presuđene stvari. Nadalje, da prvostupanjski sud u nastavku obrazloženja u toč. 15. navodi da je optuženik privatnog tužitelja uhvatio "za jaknu i gurnuo uz ogradu", a da je taj dio obrazloženja ne samo u protivnosti s izrekom prekršajnog naloga nego prvostupanjski sud ni ne obrazlaže kako to da je prekršajnim nalogom optuženik proglašen krivim što je privatnog tužitelja "uhvatio za jaknu i gurnuo uz ogradu", što je dovelo do tjelesne ozljede, a u pobijanoj presudi se osuđuje zbog zadavanja udaraca nogom u tijelu i jednog udarca otvorenim dlanom u predjelu glave, čime prvostupanjski sud presuđuje protivno pravomoćnom utvrđenju prekršajnog suda. Nadalje, da prvostupanjski sud zanemaruje da uvreda predstavlja blaži oblik kršenja propisa od tjelesne ozljede. Slijedom svega navedenog, smatra žalitelj, da je u predmetnom slučaju bilo osnove da prvostupanjski sud uz primjenu pravila "ne bis in idem" iz odredbe čl. 4. Protokola br. 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te odredbe čl. 12. st. 1. ZKP/08, na temelju čl. 452. toč. 5. ZKP/08 donese presudu kojom se odbija optužba.

6.1. Prilikom presuđenja u prekršajnom postupku, optuženik je proglašen krivim za prekršaj opisan u čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne Novine" br. 5/90., 30/90., 47/90., 55/91. i 29/94., dalje u tekstu: ZOPJRM), kojim se ZOPJRM sankcionira na javnom mjestu tuča, svađa, vika ili na drugi način remećenje javnog reda i mira. Protivno navedenom, privatnom tužbom optuženiku je stavljen na teret učin kaznenog djela uvrede iz čl. 147. st. 1. KZ/11, počinjeno s namjerom vrijeđanja druge osobe. Dakle, iako se u prethodnom slučaju radi o istom događaju, zaštitni objekt je različit. Naime, kažnjavanjem za prekršaj se štiti javni red i mir, a kaznenim djelom uvrede štiti se čast i ugled druge osobe, pojedinca, odnosno njegovo dostojanstvo.

6.2. Osim toga, u predmetnom slučaju radi se i o različitim činjeničnim opisima. U jednom je težište na kršenju javnog reda i mira, pa se opisuje verbalni konflikt između optuženika i žrtve, da je optuženik uhvatio žrtvu za jaknu i gurnuo ga uz ogradu i da je žrtva po navedenom događaju zadobila tjelesnu ozljedu, dok se ne opisuje, a time i ne utvrđuje, namjera optuženika za vrijeđanje žrtve, napad na njegovo ljudsko dostojanstvo tvornom uvredom, zadavanje nekoliko udaraca nogom u tijelo i jedan udarac otvorenim dlanom u predjelu glave žrtve privatnog tužitelja BK.

6.3. O presuđenoj stvari u konkretnom slučaju moglo bi se eventualno raditi da je ostala privatna tužba za kazneno djelo tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 1. KZ/11, jer je u istoj bio naglasak da je privatni tužitelj zadobio tjelesne ozljede uslijed fizičkog djelovanja optuženika prema njemu inkriminirane prigode, a i u presuđenom prekršajnom postupku je utvrđeno da je fizičko postupanje optuženika prema žrtvi BK rezultiralo time da je BK zadobio tjelesne ozljede. Iako bi se i tada trebalo razmotriti to što bi prema privatnoj tužbi ozljede koje je zadobila žrtva tj. privatni tužitelj bile nanesene na način opisan sasvim drugačije (zadao nekoliko udaraca nogom u tijelo i jedan udarac otvorenim dlanom u predjelu glave) od onog u prekršajnom nalogu (gurnuo ga uz ogradu). Međutim, punomoćnica privatnog tužitelja je na ročištu rasprave održanom 22. prosinca 2022. izmijenila činjenični opis i kvalifikaciju djela, ne tereteći optuženika više za kazneno djelo protiv života i tijela – tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 1. KZ/11, već za kazneno djelo protiv časti i ugleda – uvredom iz čl. 147. st. 1. KZ/11.

6.4. U Protokolu br. 7. čl. 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: EKLJP) gotovo na istovjetan način je sadržano načelo "ne bis in idem" iz čl. 12. ZKP/08. Naime, sukladno čl. 4. Protokola br. 7. EKLJP nitko ne može biti ponovno suđen niti ponovno kažnjen u kaznenom postupku iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države. Tako je u presudi ABC protiv Rusije navedeno da se treba "…usredotočiti na one činjenice koje predstavljaju skup konkretnih činjeničnih okolnosti koje uključuju istog okrivljenika i koje su neraskidivo povezane u vremenu i prostoru, a čije postojanje treba dokazati kako bi se osigurala osuđujuća presuda ili pokrenuo kazneni postupak…". U presudi A. i B. protiv Norveške dodatno se je razvilo načelo "dovoljno bliske sadržajne i vremenske povezanosti" u odnosu na postupke o kojima je riječ s tim u vezi primjena čl. 4. Protokola br. 7. EKLJP. Ta presuda odredila je da se istovjetnost ili različitost zaštitnog objekta utvrđuje kroz odgovor na pitanje jesu li različiti postupci usmjereni na ostvarenje komplementarnih ciljeva i stoga odgovaraju na različite aspekte konkretnog društveno neprihvatljivog ponašanja, nadalje je li dvojnost postupka o kojima je riječ predvidljiva posljedica (u pravnom i praktičnom smislu) istog spornog ponašanja, jesu li konkretni postupci provedeni na način da se, u najvećoj mogućnoj mjeri, izbjegne dupliciranje kod prikupljanja i ocjene dokaza i je li sankcija izrečena u postupku koji je prvi pravomoćno završen uzeta u obzir u postupku koji je okončan pravomoćno nakon toga kako bi se spriječilo snošenje prekomjernog tereta osobe protiv koje je kazneni progon. U predmetnom slučaju, za utvrđenje postojanja navedenih kriterija na predmetni postupak pokrenut privatnom tužbom, posebno su važna prva dva navedena kriterija. Kod tog razmatranja, a to je već obrazloženo, u predmetnom slučaju radi se o različitom zaštitnom objektu, pa stoga predmetni postupci ostvaruju i različitu svrhu. Drugi kriterij, posljedica istog spornog ponašanja, a u predmetnom slučaju je nesporno da je posljedica ponašanja optuženika u prekršajnom postupku remećenje javnog reda i mira kroz svađu, viku i fizički nasrtaj optuženika na žrtvu ("uhvatio BK za jaknu i gurnuo ga uz ogradu…BK je u navedenom događaju zadobio tjelesne ozljede"), dok je posljedica protupravnog ponašanja optuženika u predmetnom kaznenom postupku čast i ugled privatnog tužitelja BK, njegovo ljudsko dostojanstvo i pravo da ga se ne omalovažava na javnom mjestu uvredama, u konkretnom slučaju tvornim, tako da je privatnom tužitelju zadao nekoliko udaraca nogom u tijelu i jedan udarac otvorenim dlanom u predjelu glave. U odnosu na treći kriterij, sprječavanja da optuženik kroz predmetne postupke ne snosi prekomjerni teret, optuženiku je u prekršajnom postupku izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 HRK / 66,36 EUR, a u predmetnom kaznenom postupku optuženik je osuđen na novčanu kaznu u visini od 30 dnevnih iznosa, pri čemu je visina dnevnog iznosa 44,24 EUR, što ukupno iznosi 1.327,20 EUR, s time da je optuženiku na temelju čl. 56. st. 1. i 2. KZ/11 izrečena uvjetna osuda tako da se naprijed navedena novčana kazna neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja od jedne godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Dakle, optuženiku je u prekršajnom postupku izrečena novčana kazna u 66,36 EUR, što iznosi svega jedan i pol njegov dnevni iznos (44,24 EUR) koji ostvaruje mjesečnom plaćom (1.327,20 EUR), dok mu je u ovom kaznenom postupku izrečena novčana kazna u iznosu od 30 dnevnih iznosa, ali bez obveze plaćanja (uvjetna osuda) ako u vremenu provjeravanja od jedne godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, što po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nikako nije prekomjerni teret za optuženika.

7. Nije u pravu žalitelj ni kada tvrdi da je privatna tužba podnesena izvan prekluzivnog roka, pa da je privatnu tužbu trebalo odbiti. Naime, u čl. 61. st. 1. ZKP/08 je propisano da se za kaznena djela za koja se progoni po privatnoj tužbi, tužba mora podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kada je ovlaštena fizička ili pravna osoba saznala za kazneno djelo i počinitelja. U predmetnom slučaju privatni tužitelj mlt. BK, zastupan po ocu i zakonskom zastupniku ZK, podnio je privatnu tužbu protiv opt. GK u roku od tri mjeseca, s obzirom da je privatna tužba zaprimljena na Općinskom sudu u Virovitici 14. srpnja 2022., a kazneno djelo za koje se optuženik tereti privatnom tužbom bi bilo počinjeno 3. svibnja 2022. To što je privatni tužitelj na ročištu rasprave održanom 22. prosinca 2022. izmijenio činjenični opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela za koje se tereti optuženik (iz kaznenog djela tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 1. KZ/11 u kazneno djelo uvrede iz čl. 147. st. 1. KZ/11), a oba ova kaznena djela progone se po privatnoj tužbi, ne dovodi u pitanje pravodobnosti podnošenja privatne tužbe, budući je pravo tužitelja da ako se u tijeku rasprave utvrdi da izvedeni dokazi pokazuju da se izmijenilo činjenično stanje, može do završetka dokaznog postupka usmeno izmijeniti optužnicu. Nakon što je privatni tužitelj u predmetnom slučaju izmijenio optužnicu, na istom tom ročištu održanom 22. prosinca 2022., optuženik je pozvan u smislu čl. 441. st. 6. ZKP/08 da se očituje o izmjeni privatne tužbe u pogledu činjeničnog opisa i pravne kvalifikacije kaznenog djela, te se optuženik očitovao da se ne smatra krivim za kazneno djelo za koje se tereti u izmijenjenoj privatnoj tužbi.

8. Opt. GK u žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ističe da tijekom postupka nije dokazano da je počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim, ukazujući na proturječnost između iskaza privatnog tužitelja i svjedoka s jedne strane i njegove obrane s druge strane. Smatra da je nastupio u afektu, izazvan neprimjerenim, štoviše i nezakonitim postupanjem privatnog tužitelja koji je svojim igranjem na javnoj cesti namijenjenoj isključivo za promet vozila izazvao opasnost za život ili tijelo ljudi i imovine, a on da se prestrašio da ne bi naletio na privatnog tužitelja i svjedoka DK uslijed čega je bio prisiljen i kočiti, iako je vozio dozvoljenom brzinom. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud, za razliku od iskaza svjedoka KK (sin optuženika) i njegove obrane, potpuno nekritički "bolje reći pristrano" tumačio iskaz privatnog tužitelja i DK. Svakako, smatra optuženik u žalbi, na njegovoj strani nije postojala namjera vrijeđanja privatnog tužitelja kao bitnog subjektivnog elementa terećenog kaznenog djela, te da je njegovo ponašanje inkriminirane prigode bilo isključivo u cilju utvrđivanja identiteta privatnog tužitelja i upozorenja da je njegovo ponašanje neodgovorno i nezakonito.

8.1. Protivno ovakvim navodima optuženika, prvostupanjski sud je ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je, nakon svestrane analize obrane optuženika i provedenih dokaza, zaključio da je optuženik inkriminirane prigode, u namjeri da uvrijedi privatnog tužitelja BK, istog fizički napao zadavši mu nekoliko udaraca nogom u tijelo i jedan udarac otvorenim dlanom u predjelu glave (uvreda djelom ili tvorna uvreda). Naime, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da provedeni dokazi ne potvrđuju obranu optuženika da se privatni tužitelj BK zarotirao na barskoj stolici nakon njegova povlačenja uslijed hvatanja u predjelu grudi, zbog čega je privatni tužitelj pao. U tom pravcu, prvostupanjski sud ukazuje na iskaze privatnog tužitelja BK, svjedoka DK i JK, koji su svjedočili o aktivnosti optuženika inkriminirane prigode, koja je uz odguravanje privatnog tužitelja BK obuhvaćala i zadavanje udaraca BK. Tako iz iskaza privatnog tužitelja proizlazi da ga je optuženik uhvatio za jaknu u predjelu prsnog koša uslijed čega je on pao, a potom da ga je optuženik udario dlanom po sljepoočnici i dva do tri puta nogom iza leđa u predjelu bubrega. Svjedok DK je kazao da je optuženik privatnog tužitelja uhvatio rukama za majicu i protresao, te ga udario dlanom ruke u glavu, a svjedokinja JK da je optuženik bacio privatnog tužitelja sa stolice na način da ga je odgurnuo rukama u predjelu grudi, uslijed čega je privatni tužitelj pao na pod, nakon čega je optuženik udario privatnog tužitelja nogom u predjelu trbuha, a potom dva do tri puta nogom u tijelo istog. U odnosu na iskaz svjedokinje OK, ni iskaz ove svjedokinje ne potvrđuje obranu optuženika, budući iz njena iskaza proizlazi da je optuženik preokrenuo, odnosno gurnuo privatnog tužitelja s visoke stolice. Prema tome, ne potvrđuje obranu optuženika da je privatni tužitelj uslijed zarotiranja pao sa stolice. Osim toga, treba imati u vidu i to da je ova svjedokinja događaj promatrala iz unutrašnjosti objekta, za razliku od ostalih naprijed spomenutih svjedoka koji su se nalazili na samoj terasi fast fooda "[obrt]" gdje se inkriminirani događaj i zbio. Stoga opravdano prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženika koji tvrdi da on nije fizički napao privatnog tužitelja BK na način da mu je zadao nekoliko udaraca nogom u tijelo i jedan udarac otvorenim dlanom u predjelu glave, kao niti svjedočki iskaz optuženikova sina KK, ispravno zaključujući da on svojim iskazom nastoji otkloniti odgovornost svog oca opt. GK tvrdnjom da se privatni tužitelj sam bacio na pod, nakon čega mu je njegov otac pomogao da se pridigne. Nadalje, osnovano je prvostupanjski sud neuvjerljivim ocijenio navode optuženikove obrane da je njegovo postupanje inkriminirane prigode prema privatnom tužitelju prije svega bilo motivirano utvrđivanjem identiteta privatnog tužitelja, zaključujući da se identitet privatnog tužitelja, ako je to optuženik smatrao potrebnim, trebao i mogao utvrdit na prikladniji način, bez primjene sile prema privatnom tužitelju, bez njegova ugrožavanja i u konačnici bez vrijeđanja privatnog tužitelja, djelovanjem na njegovo tijelo, posebno kada se ima u vidu razlika u godinama između optuženika (rođen 1978.) i privatnog tužitelja (rođen 2005.), dakle radilo se o maloljetnoj osobi koja još nije bila napunila 17 godina i nalazila se u osjetljivoj formativnoj fazi života. Također, u pravu je prvostupanjski sud kada obrazlaže (u toč. 26. obrazloženja pobijane presude) da se optuženikova odgovornost ne može otkloniti niti isticanjem optuženika da je postupao u afektu jer se zabrinuo da će automobilom ugroziti privatnog tužitelja i njegova prijatelja na kolniku, kao i potencijalnu opasnost za njega osobno i za njegova sina koji je bio s njime u automobilu. To što bi po procjeni jednog sudionika u prometu drugi sudionik u prometu činio prekršaj, kako to osnovano zaključuje prvostupanjski sud, ni u kom slučaju ne opravdava da se prema tom sudioniku poduzimaju aktivnosti koje imaju obilježje nekog kaznenog djela ili prekršaja, odnosno nije prihvatljivo da građani sami "uzimaju pravdu u svoje ruke". I konačno, kako to osnovano prvostupanjski sud utvrđuje, optuženik je postupajući na način kako se tereti privatnom tužbom, dakle fizičkim nasrtanjem i zadavanjem udaraca, uz to osobi koja je puno mlađa od njega, maloljetnoj osobi koja nije navršila ni 17 godina, izrazio i omalovažavanje i nepoštivanje privatnog tužitelja, njegova ljudskog dostojanstva, kada ga na javnom mjestu i u nazočnosti više drugih osoba, između ostalih u nazočnosti i druge maloljetne osobe, svjedoka DK, vrijeđa djelovanjem na tijelo privatnog tužitelja, zadajući mu nekoliko udaraca nogom u tijelo i jedan udarac otvorenim dlanom u predjelu glave, sve u namjeri da privatnog tužitelja omalovaži i ponizi poduzetom (tvornom) uvredom, čega je sve optuženik bio svjestan i htio tako postupiti, čime su se u njegovu ponašanju ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela uvrede iz čl. 147. st. 1. KZ/11 za koje je i proglašen krivim pobijanom prvostupanjskom presudom, s time da u konkretnom slučaju, kako to osnovano zaključuje i obrazlaže prvostupanjski sud, nije bilo razloga za oslobođenje optuženika od kazne u smislu čl. 47. st. 4. KZ/11 (toč. 27. obrazloženja pobijane presude).

8.2. Budući da optuženik žalbenim navodima ničim nije doveo u sumnju potpuna i pravilna utvrđenja odlučnih činjenica kaznenog djela za koje je proglašen krivim, to žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti prihvaćena.

9. Glede tvrdnje žalitelja da se u predmetnom slučaju može primijeniti institut beznačajnog djela iz čl. 33. KZ/11, ista nije prihvatljiva jer ne samo da u konkretnom slučaju stupanj optuženikove krivnje nije nizak, naprotiv radi se o najvišem stupnju krivnje – izravnoj namjeri, pa kada se to ima u vidu i da je kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim počinjeno na štetu maloljetne osobe koja u vrijeme počinjenja kaznenog djela još nije bila navršila niti 17 godina i da je kazneno djelo počinjeno na javnom mjestu, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nikako se ne može raditi o beznačajnom djelu.

10. Iako se optuženik ne žali zbog odluke o kazni, odnosno uvjetnoj osudi, kako u smislu čl. 478. ZKP/08 žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi između ostalog i žalbu zbog odluke o kazni, odnosno uvjetnoj osudi, to je ovaj drugostupanjski sud postupajući u smislu naprijed navedene zakonske odredbe ispitao presudu i u tom dijelu. Dakle, prvostupanjski sud je optuženiku kao olakotne okolnosti cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, očinstvo jednog maloljetnog djeteta i da je prometna situacija bila povod optuženikova reagiranja, dok na strani optuženika nisu utvrđene otegotne okolnosti, pa je ocjena i ovog drugostupanjskog suda da će se upravo izrečenom novčanom kaznom u visini od 30 dnevnih iznosa optuženika, što ukupno iznosi 1.327,20 EUR, uz izricanje uvjetne osude na temelju čl. 56. st. 1. i 2. KZ/11, tako da se izrečena novčana kazna optuženiku neće izvršiti ako u roku provjeravanja od jedne godine ne počini novo kazneno djelo, u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja propisana u čl. 41. KZ/11, dakle izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na optuženika, ali i sve druge da ne čine kaznena djela.

11. Kako navodi podnesene žalbe optuženika nisu osnovani, a pobijanom presudom nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ni povrede zakona na štetu optuženika, na koje ovaj sud u skladu sa čl. 476. st. 1. ZKP/08 pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Šibeniku 6. studenog 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Nives Nikolac