REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GAREŠNICI

Garešnica, Vladimira Nazora 22

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, po sucu toga suda Jarmilki Kučera-Slivar kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz B., T. S. V. 1, OIB: …, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz  Zajedničkog odvjetničkog ureda K. M. i M. P., iz B., protiv tuženika R. A. d.d. Z., M. cesta 69, OIB:…, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o. Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 24. kolovoza 2023. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja M. P., odvjetnika iz B. i zamjenika punomoćnika tuženika A. M., odvjetnice iz B., a sukladno odredbi članka 335. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 04. listopada 2023. godine,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I              Nalaže se tuženiku R. A. d.d. OIB …., Z., M. cesta 69, da tužitelju Z. B. OIB …, V. P., U. hrvatskih mučenika 208, sada iz B. T. S. V. 1, plati novčani iznos od 4.165,93 EUR/31.388,21 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznose od:

 

- 7,65 EUR-a/57,64 kuna teče od 31. prosinca 2007. godine do isplate,

- 6,49 EUR-a/48,91 kuna teče od 31. siječnja 2008. godine do isplate,

- 8,65 EUR-a/65,14 kuna teče od 22. veljače 2008. godine do isplate,

- 11,67 EUR-a/87,92 kuna teče od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

- 9,42 EUR-a/71,01 kuna teče od 1. svibnja 2008. godine do isplate,

- 6,93 EUR-a/52,19 kuna teče od 23. svibnja 2008. godine do isplate,

- 8,67 EUR-a/65,31 kuna teče od 1. srpnja 2008. godine do isplate,

- 7,35 EUR-a/55,38 kuna teče od 31. srpnja 2008. godine do isplate,

- 6,32 EUR-a/47,62 kuna teče od 1. rujna 2008. godine do isplate,

- 7,06 EUR-a/53,16 kuna teče od 1. listopada 2008. godine do isplate,

- 12,47 EUR-a/93,96 kuna teče od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- 18,25 EUR-a/137,54 kuna teče od 1. prosinca 2008. godine do isplate,

- 12,81 EUR-a/96,48 kuna teče od 11. prosinca 2008. godine do isplate,

- 23,15 EUR-a/174,39 kuna teče od 13. siječnja 2009. godine do isplate,

- 26,68 EUR-a/185,98 kuna teče od 11. veljače 2009. godine do isplate,

- 34,41 EUR-a/259,29 kuna teče od 11. ožujka 2009. godine do isplate,

- 26,87 EUR-a/202,45 kuna teče od 11. travnja 2009. godine do isplate,

- 26,74 EUR-a/201,47 kuna teče od 12. svibnja 2009. godine do isplate,

- 25,40 EUR-a/191,40 kuna teče od 11. lipnja 2009. godine do isplate,

- 26,17 EUR-a/197,17 kuna teče od 11. srpnja 2009. godine do isplate,

- 24,18 EUR-a/182,19 kuna teče od 11. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 25,52 EUR-a/192,26 kuna teče od 11. rujna 2009. godine do isplate,

- 23,39 EUR-a/176,20 kuna teče od 13. listopada 2009. godine do isplate,

- 24,68 EUR-a/185,93 kuna teče od 11. studenog 2009. godine do isplate,

- 24,92 EUR-a/187,73 kuna teče od 11. prosinca 2009. godine do isplate,

- 28,90 EUR-a/217,72 kuna teče od 12. siječnja 2010. godine do isplate,

- 31,55 EUR-a/237,75 kuna teče od 11. veljače 2010. godine do isplate,

- 30,54 EUR-a/230,14 kuna teče od 11. ožujka 2010. godine do isplate,

- 34,51 EUR-a/260,02 kuna teče od 13. travnja 2010. godine do isplate,

- 36,42 EUR-a/274,44 kuna teče od 11. svibnja 2010. godine do isplate,

- 42,20 EUR-a/317,96 kuna teče od 11. lipnja 2010. godine do isplate,

- 46,28 EUR-a/348,71 kuna teče od 13. srpnja 2010. godine do isplate,

- 40,99 EUR-a/308,86 kuna teče od 11. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 56,41 EUR-a/425,02 kuna teče od 11. rujna 2010. godine do isplate,

- 49,72 EUR-a/374,63 kuna teče od 12. listopada 2010. godine do isplate,

- 50,80 EUR-a/382,76 kuna teče od 11. studenog 2010. godine do isplate,

- 56,99 EUR-a/429,39 kuna teče od 11. prosinca 2010. godine do isplate,

- 59,94 EUR-a/451,64 kuna teče od 18. siječnja 2011. godine do isplate,

- 57,28 EUR-a/431,56 kuna teče od 16. veljače 2011. godine do isplate,

- 58,89 EUR-a/443,72 kuna teče od 16. ožujka 2011. godine do isplate,

- 58,98 EUR-a/444,36 kuna teče od 16. travnja 2011. godine do isplate,

- 63,90 EUR-a/481,43 kuna teče od 17. svibnja 2011. godine do isplate,

- 74,36 EUR-a/560,23 kuna teče od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

- 86,26 EUR-a/649,91 kuna teče od 16. srpnja 2011. godine do isplate,

- 99,25 EUR-a/747,78 kuna teče od 17. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 78,74 EUR-a/593,24 kuna teče od 16. rujna 2011. godine do isplate,

- 68,47 EUR-a/515,88 kuna teče od 18. listopada 2011. godine do isplate,

- 68,92 EUR-a/519,30 kuna teče od 16. studenog 2011. godine do isplate,

- 69,86 EUR-a/526,37 kuna teče od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

- 75,73 EUR-a/570,58 kuna teče od 17. siječnja 2012. godine do isplate,

- 77,49 EUR-a/583,88 kuna teče od 16. veljače 2012. godine do isplate,

- 75,57 EUR-a/569,39 kuna teče od 16. ožujka 2012. godine do isplate,

- 75,28 EUR-a/567,21 kuna teče od 17. travnja 2012. godine do isplate,

- 76,26 EUR-a/574,55 kuna teče od 16. svibnja 2012. godine do isplate,

- 77,95 EUR-a/587,30 kuna teče od 16. lipnja 2012. godine do isplate,

- 75,84 EUR-a/571,39 kuna teče od 17. srpnja 2012. godine do isplate,

- 75,25 EUR-a/567,00 kuna teče od 17. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 70,07/ EUR-a/527,96 kuna teče od 18. rujna 2012. godine do isplate,

- 74,54 EUR-a/561,61 kuna teče od 16. listopada 2012. godine do isplate,

- 76,62 EUR-a/577,28 kuna teče od 16. studenog 2012. godine do isplate,

- 75,24 EUR-a/566,87 kuna teče od 18. prosinca 2012. godine do isplate,

- 73,58 EUR-a/554,38 kuna teče od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- 73,01 EUR-a/550,08 kuna teče od 16. veljače 2013. godine do isplate,

- 72,42 EUR-a/545,63 kuna teče od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

- 76,54 EUR-a/576,71 kuna teče od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- 70,47 EUR-a/530,99 kuna teče od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

- 69,48 EUR-a/523,51 kuna teče od 18. lipnja 2013. godine do isplate,

- 70,07 EUR-a/527,98 kuna teče od 16. srpnja 2013. godine do isplate,

- 69,45 EUR-a/523,29 kuna teče od 17. kolovoza 2013. godine do isplate,

- 71,67 EUR-a/540,01 kuna teče od 17. rujna 2013. godine do isplate,

- 73,11 EUR-a/550,84 kuna teče od 16. listopada 2013. godine do isplate,

- 73,81 EUR-a/556,12 kuna teče od 16. studenog 2013. godine do isplate,

- 76,31 EUR-a/574,96 kuna teče od 17. prosinca 2013. godine do isplate,

- 73,79 EUR-a/555,95 kuna teče od 16. siječnja 2014. godine do isplate,

- 76,88 EUR-a/579,27 kuna teče od 18. veljače 2014. godine do isplate,

- 78,44 EUR-a/591,03 kuna teče od 18. ožujka 2014. godine do isplate,

- 77,08 EUR-a/580,78 kuna teče od 16. travnja 2014. godine do isplate,

- 75,13 EUR-a/566,10 kuna teče od 16. svibnja 2014. godine do isplate,

- 75,56 EUR-a/569,27 kuna teče od 17. lipnja 2014. godine do isplate,

- 76,95 EUR-a/579,76 kuna teče od 16. srpnja 2014. godine do isplate,

- 72,32 EUR-a/544,89 kuna teče od 19. kolovoza 2014. godine do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.

II               Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.793,75 eur/13.515,01 kn1 zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1.Tužitelj Z. B. po punomoćnicima odvjetnicima iz Z. odvjetničkog ureda K. M. i M. P. iz B., podnio je kod ovoga suda tužbu protiv tuženika R. A. d.d.  Z., radi utvrđenja i isplate. 

              2. Tužitelj u tužbi između ostalog navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključila ugovor o kreditu broj ugovora: …. od 16. kolovoza 2007. godine, solemniziran po javnom bilježniku R. S. iz V. G. pod brojem OV-… od 16. kolovoza 2007. godine, a kojim ugovorom je tuženi omogućio tužitelju korištenje kredita u novčanom iznosu od 18.835,16 CHF po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita te da je kredit bio namjenski za kupnju motornog vozila. Isto tako, tužiteljica navodi da je čl. 2. ugovora o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa od 5,49% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a način otplate kredita detaljno je reguliran čl. 7. predmetnog ugovora, a isto proizlazi i iz otplatnog plana priloženog uz ugovor te mjesečni anuiteti dospijevaju na naplatu svakog zadnjeg dana u mjesecu. Tužiteljica navodi da prilikom ugovaranja predmetnog kredita tuženik tužitelju nije omogućio sudjelovanje u određivanju uvjeta predmetnog kredita ni na koji način, a ugovor je očiti primjer tipskog ugovora, bez bilo kakve mogućnosti tužitelja da utječe na sadržaj predmetnog ugovora odnosno njegovih ugovornih odredbi a prilikom ugovaranja kredita službenik tuženika tužitelju niti nije nudio bilo kakav drugi oblik kredita osim navedenog čak da je tužitelj na neki način bio odgovaran od uzimanja kredita u valuti EUR uz obrazloženje kako će mu mjesečna rata kredita u valuti CHF biti znatno manja nego rata kredita izražena u valuti EUR, kako nikakvog straha nema jer je CHF stabilna valuta, a Švicarska stabilna europska zemlja i da nikakve bojazni niti rizika za tužitelja nema, a da će mu kredit biti znatno povoljniji od bilo kojeg drugog proizvoda tuženika odnosno bilo kojeg drugog kredita. Tužitelj ističe da mu potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti CHF nisu bili podrobnije objašnjeni dapače, osim navedenog uvjeravanja kako je kredit u valuti CHF "jeftiniji", a Švicarska valuta i Švicarska država stabilna i bez bilokakvog rizika za tužitelja, ništa drugo tužitelju nije bilo dano do znanja niti mu je bilo što objašnjeno ili predloženo, a prilikom zaključenja ugovora, tužitelju ni na koji način nije bilo predočeno niti dano do znanja na koji se način kamatna stopa mijenja već je samo rečeno da je ista promjenjiva i da se mijenja jednostranom odlukom banke, te tužitelj u trenutku zaključenja ugovora a ni kasnije tijekom njegovog izvršavanja nije znao niti je mogao znati na koji način se kamatna stopa mijenja ili će biti mijenjana u budućnosti, te nikakva metodologija izmjene kamatne stope tužitelju nije predočena niti mu je išta o načinu promijene kamatne stope bilo rečeno i tužitelju u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu nisu dani nikakvi opći uvjeti ni posebni uvjeti poslovanja banke, nikada mu nisu dostavljene bilo kakve Odluke tužene banke o promjenama kamatne stope, već je samo znao dobiti obavijest o tome da se kamatna stopa mijenja, a iz koje obavijesti se ništa ne može iščitati osim da je kamatna stopa promjenjiva, a na takvu promjenu tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati niti je mogao znati parametre za izračun promjenjive kamatne stope i iz svega je jasno da je tuženik predmetni ugovor o kreditu sa tužiteljem zaključio, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, pa i tijekom njegovog izvršavanja, kao trgovac potrošač, nije tužitelja u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje ponašanje tuženika je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača koja se navodi u tužbi. Tužitelj navodi da je čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu, tužena banka u ugovor ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke o kamatnim stopama, ali o kojoj se odredbi ni na koji način nije pojedinačno pregovaralo i zbog navedenog nedostatka pojedinačnog pregovaranja, uglavak o promjenjivoj kamatnoj stopi protivan je kogentnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a kako to proizlazi iz čl.102. Zakona o zaštiti potrošača, kao i pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu. Tužitelj ističe da su se o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a o kojoj se odredbi ni na koji način nije pregovaralo, već pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a o čemu postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, a koja presuda je u cijelosti potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom presudom su u cijelosti odbijene žalbe svih sedam tuženih banaka te potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a da je posljednja presuda Visokog trgovačkog suda RH donesena nakon što je Vrhovni sud RH još ranije odbio revizije sedam tuženih banaka protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na nepošten način ugovaranja promjenjive kamatne stope, dok se posljednja presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine odnosi i na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF. Tužiteljica navodi da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine nedvojbeno utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka postupilo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu CHF, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a isto tako je pravomoćno odlučeno da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi također nerazumljive bez jasnih parametara na koji se način kamatne stope mijenjaju, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom čega je takva odredba nepoštena a u konačnici i ništetna te polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženih trgovca, tužitelj kao korisnik kredita ima pravo ovom tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru za isplatu-vraćanjem svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu CHF te u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama. Tužiteljica navodi da uvažavajući stav sudske prakse prema kojem su banke obuhvaćene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na osnovu ugovaranja nepoštenih, a samim time i ništetnih odredaba o glavnici kredita vezanoj uz valutu CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, dužne svojim klijentima vratiti sve ono što je na ime ugovorene ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope više plaćeno, a uzimajući u obzir one parametre koji proizlaze iz zaključenog ugovora na dan njegovog zaključenja odnosno uzimajući tečaj CHF na dan zaključenja ugovora i početno ugovorenu kamatnu stopu te kada se uz navedeno uzme u obzir, a prema izračunu tužitelja na način da se u obzir uzme analitička kartica koja je priložena uz tužbu, svaki plaćeni anuitet u kunama, a koji je umanjen za prvi anuitet u kunama, dolazi se do zaključka kao je do prve pretplate došlo već u vrijeme plaćanja anuiteta za mjesec prosinac 2007. godine (četvrta rata kredita) a kada se sve zbroji proizlazi da je tužitelj ukupno pretplatio novčani iznos od 31.388,21 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu računajući od dana uplate svakog pojedinačnog iznosa. Tužiteljica navodi da s obzirom na sve navedeno kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju nepoštene a samim time i ništetne o čemu će se u tijeku ovoga parničnog postupka odlučiti kao o prethodnom pitanju predlaže da se donese presuda kojom se tuženiku nalaže da tužitelji isplati iznos od 31.388,21 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa te da se naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.

 

              3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti te osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Isto tako tuženik navodi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. 06. 2014. i Pž-6632/17. od 14. 06. 2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da se iz historijata tužbe da zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, no da je takav stav tužitelja neosnovan. Tuženi ističe da se u postupku kolektivne zaštite prava, pravna zaštita pruža na općenitoj to jest apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, a u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača i nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu nepoštene te tuženik ukazuje na stavove Visokog trgovačkog suda izražene u presudi Pž-6632/17, a pored navedenog ističe da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite kako to proizlazi iz navoda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi Pž-6632/17. gdje se navodi "Ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljenim radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka i to većinom u trenutku kada su radi potrebe adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak – traženje kredita obaviti što prije. Tuženik ističe da unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev Ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotni stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Tuženik navodi da sukladno odredbama članka 96. stavak 1 i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, tužitelj mora prvotno dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a ako pak nemaju bilo koje od navedenih obilježja, tada se provodi test poštenosti i u tom slučaju je potrebno prvenstveno utvrdili je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna tužitelju, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto tako tuženik navodi da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u posljednjoj odluci kolektivne zaštite ispitivanja razumljivosti sporne odredbe se ograničio na takozvanu predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju Ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu te ističe da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF, a odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni Plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik ističe da sukladno stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ističe da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene, a tuženik je tužitelju prije zaključenja Ugovora dao sve informacije temeljem kojih je tuženik mogao donijeti informiranu odluku te je predmetni Ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika, a odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj pravnog posla. Tuženik ističe da je potrebno utvrditi i  savjesnost postupanja tužitelja te da je pojam prosječnog potrošača nastao kroz praksu suda Europske unije koja ga definira kao osobu koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna" i da zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju ako ga se promatra kao razumnu, dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva te je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik ističe da se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo i ta činjenica onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna time da je člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine određeno da se o određenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe, a u konkretnom slučaju tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR te je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu. Tuženi navodi da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula i da nikakav ekstra profit tuženik ne ostvaruje te je ugovaranje iste bilo u interesu obiju strana i ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj ne prema tuženiku nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu, a tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog ugovora postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Tuženik smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, a metoda i kriterij promjene kamate propisane su tuženikovim Općim aktima čija je primjena ugovorena člankom 9. stavak 3. Ugovora o kreditu te je tužitelj potpisom ugovora izjavio da je tekstom istih Općih akata upoznat. Tuženi navodi da ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim te tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta te osim toga odluke donesene u postupku kolektivne zaštite ne mogu se primijeniti na ovaj pojedinačni spor jer je ugovorena stopa od 2,95% u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila akcijska stopa a ne redovna tržišna koja je iznosila u to vrijeme 5,20%. Tuženik ističe da je promjena kamatne stope tužitelju posljedica objektivnih tržišnih okolnosti te u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala obveza da se u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktni parametri i metode izračunatih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim da je tuženik i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama i Zakonom o potrošačkom kreditiranju, koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje Odluke mijenja kamatne stope kada je  za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Tuženi navodi da je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora. Tuženi navodi da promjene parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog Ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećavao kamatnu stopu, a sklapajući Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u  određenom trenutku promijeniti i tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. Tuženik navodi da obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtijeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije te potražuje troškove postupka.

              4. Tužitelj je podneskom od 02. svibnja 2023., a obzirom na službenu valutu u Republici Hrvatskoj, uredio tužbeni zahtjev tako da traži da se tuženiku naloži da isplati tužitelju iznos od 4.165,93 eur/31.388,21 kn1 sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom te troškovima postupka.

              5. Rješenjem ovoga suda P-928/2019-8 od 03. siječnja 2022. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti, a isto rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Gž-107/2022-3 od 08. studenog 2022. godine.

6. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je ispitao tužitelja Z. B. kao stranku, izvršio je uvid u preslik ugovora o kreditu zaključen između stranaka broj …. sa otplatnom tablicom, prijepisom knjigovodstvene kartice (list 4-15), u preslik dopisa tuženika upućenog tužiteljici od 19. studenog 2007. (list 16), u preslike dopisa tuženika upućenih tužiteljici (list 17-24), u preslik sudske prakse, u preslik promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima R. A. d.d. (list 45-46), u preslik članka A. P., u preslik sudske prakse (list 83-116, 119-142), te u cjelokupan spis.

 

7. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a, a o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

8. Predmet spora je isplata preplaćenog iznosa zbog ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od  4.165,93 eur/31.388,21 kn1, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a koje iznose je tužitelj tuženiku isplatio po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog ugovora, odnosno predmet spora je utvrđenje da li su odredbe ugovora o kreditu broj …. koji su zaključile stranke 16. kolovoza 2007. godine u djelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula (kako je to naprijed obrazloženo) ništetne.

 

9. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, presude Visokog trgovačkog osuda broj Pž-6632/2017-10. od 14. 06. 2018. godine i da li su odredbe Ugovora o kreditu broj 188-50-4317543 od 16. kolovoza 2007. godine sklopljenog između stranaka  u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula ništetne. 

 

10. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi iz Ugovora o kreditu, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 16. kolovoza 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu broj  …., kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 18.835,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate 84 mjeseci i tužitelj se obvezao kredit otplatiti sa kamatom, a koja kamata je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,49 % godišnje.  

 

11. Odredbom članka 1. Ugovora o kreditu broj …, koji su zaključile stranke dana 16. kolovoza 2007. godine i koji je solemniziran po javnom bilježniku R. S. iz V. G. pod brojem OV-… dana 16. kolovoza 2007. godine, između ostaloga ugovoreno je da iznos kredita iznosi kunsku protuvrijednost CHF 18.835,16 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita dok je člankom 2. istog Ugovora ugovorena redovna kamata 5,49% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem tog ugovora, a  člankom 7. istog Ugovora, ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom Planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke.

 

12. Iz iskaza tužitelja Z. B. između ostalog  proizlazi da se zaposlila u Državnoj geodetskoj upravi u Bjelovaru te je na posao svakodnevno putovala iz V. P., a nakon jedne godine kako se zaposlila odlučila si je kupiti automobil poradi putovanja na posao. Za kupnju automobila morala je podići kredit te je otišla u autokuću C. K. u B. i tamo su joj rekli da imaju dogovor sa tuženikom, da će oni sve riješiti kako bi joj bio odobren kredit i da tim novcem od kredita može platiti automobil. U toj autokući rekli su da je najpovoljniji kredit u CHF što je doista tada i bio i da će odobriti kredit na 7 godina, a rata će iznositi 1.090,00 kn. Nakon nekog vremena nazvali su je iz autokuće i rekli da je sve pripremljeno i da dođe potpisati i ona je otišla, dali su joj ugovor koji je pogledala i vidjela da joj odgovara cijena i rok trajanja kredita i rekli su da ode kod javnog bilježnika u V. G. radi potpisivanja ugovora što je i učinila. Ugovor o kreditu koji je predmet postupka pretpostavlja da je sastavila banka jer ju je sve dočekalo pripremljeno u toj autokući i uopće nisu razgovarali o odredbama toga ugovora niti su neke odredbe toga ugovora po njenome dolasku mijenjane. Zna da je po tome ugovoru rata s obzirom na tadašnji tečaj trebala iznositi 1.090,00 kn mjesečno i normalno je da s obzirom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa da rata kredita može rasti, no nije znala niti smatrala da može doći do tako velikog povećanja rata. Naime, rata kredita je u početku iznosila 1.090,00 kn i to vrlo kratko vrijeme, a kasnije je rasla do skoro 2.000,00 kn mjesečno. Isto tako, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je to bilo veliko povećanje s obzirom da je imala plaću u iznosu od 4.100,00 kn mjesečno, te ističe da joj uopće nije bio ponuđen kredit u drugoj valuti već joj je isključivo ponuđen kredit u CHF i da ju uopće nisu upozorili na nekakve rizike ugovora u kojem je iznos kredita vezan uz valutu CHF, a kada je kod javnog bilježnika došla potpisati predmetni ugovor tamo joj je ugovor pročitan i ona je ugovor tamo potpisala te nema primjedbi na postupanje bilježnika kod potpisivanja toga ugovora.

 

13. Tužiteljica je u tužbi izričito navela da je po osnovi spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi tuženiku isplatila iznos od 31.388,21 kn i to u anuitetima i na dane kako je to izričito navedeno u tužbi, a tijekom postupka tužiteljica je podneskom od 02. svibnja 2023. s obzirom na činjenicu da je uvedena službena valuta euro u Republici Hrvatskoj, navela da od tuženika potražuje isplatu novčanog iznosa koji je istome platila po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to iznos od 4.165,93 eur/31.388,21 kn1 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Tužitelj i tuženi na ročištu održanom dana 24. kolovoza 2023. godine izričito su predložili da se donese odluka temeljem stanja spisa, a tuženi je izričito naveo da iznos koji je predmet spora ne čini spornim i da nema potrebe za provođenjem vještačenja.

 

14. Dakle, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu a kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula te da je tijekom otplate kredita došlo do promjena stope kamate tako da je ona u početku iznosila 5,49% a kasnije je iznosila 6,45% godišnje, 7,75%, 7,50%, 6,75%, a kako to i proizlazi iz dostavljenih dopisa tuženika upućenih tužiteljici, a isto tako je za vrijeme otplate kredita došlo do promjene tečaja CHF pa je s obzirom na sve to došlo do promjene iznosa anuiteta kojim je tužitelj tuženiku otplaćivao predmetni kredit, a kako sve to proizlazi iz dostavljenog obračuna za koji je tuženik izričito naveo da ga ne osporava i da čini nesporan iznos tužbenog zahtjeva te da nema potrebe za provođenjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Dakle tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj tuženiku na ime otplate kredita a uzimajući u obzir razlike nastale zbog ugovorene promjenjive kamatne stope i ugovorene valutne klauzule uplatio ukupan iznos od 4.165,93 eur/31.388,21 kn1 više, nego što bi platio da je kamatna stopa i tečaj ostao takav kakav je bio u trenutku dana sklapanja ugovora o kreditu odnosno isplate kredita.

 

15. Nesporno je da je Visoki trgovački sud RH u presudi pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrdio u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

Nadalje nesporno je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine odbio revizije tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Dakle, u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s osnove promjenjive kamatne stope u skladu sa člankom 502.c a u svezi članka 502.a ZPP-a. Promjenom kamatne stope, koja je s vremenom mijenjana na štetu tužitelja, došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je potvrđeno da je između ostalih i tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).  Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 16. kolovoza 2007. godine, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 5,49 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

 

16. Stoga, u odnosu na odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj …. od 16. kolovoza 2007. godine, u članku 2. i 7. i to u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa  u skladu s Odlukom kreditora za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, a kako to nedvojbeno proizlazi i iz iskaza tužitelja, dok po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. Nadalje, u odnosu na odredbe Ugovora o kreditu broj …, u člancima 1. i 7. i to u dijelu u kojem je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu od 18.835,16 CHF u protuvrijednosti u kunama u dijelu i u djelu u kojem je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti plativo po srednjem tečaju kreditora za CHF, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Dakle, proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju trajanja kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu broj  … od 16. kolovoza 2007. godine u člancima 1., 2. i 7. i to  u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 102. ZZP/07.

 

17. U odnosu na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, a polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba predmetnog ugovora kojom je sukladno Odluci banke o kamatnim stopama prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterije koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao pravo utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Člankom 102. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Ovakav način promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Takva presuda prema odredbi čl. 138a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je tuženiku u konkretnom slučaju na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope isplatio više nego što je ugovoreno, s obzirom da je ugovorena kamatna stopa od 5,49 % a tuženik je svojom jednostranom odlukom o promjenjivim kamatnim stopama mijenjao ugovorenu kamatu na način da je istu povećavao. Naime uvidom u dostavljenu dokumentaciju utvrđeno je da je tuženik mijenjao kamatnu stopu koja je u početku iznosila 5,49 %  s tim da je za vrijeme otplate kredita kamatna stopa mijenjana te je iznosila 6,45%, 7,75%, 7,50%, 6,75%. 

 

18. U odnosu na prigovor tuženika o zastari potraživanja ovaj sud smatra da je prigovor neosnovan jer temeljem odredbe čl. 215. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a kako je presuda Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 donijeta 13. lipnja 2014. godine s kojim datumom je postala i pravomoćna i presuda navedenog Trgovačkog suda u Zagrebu, od tog dana je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenih kamata, zbog čega nije istekao rok iz čl. 225. ZOO-a jer je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. godine, s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina s obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva neosnovana isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. godine. Prema ustaljenoj sudskoj praksi VSRH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje VSRH je izrazio u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017. godine, a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.

Dakle, tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. godine u odnosu na zahtjev za preplaćene kamate s obzirom da je presuda Trgovačkog suda broj P-1401/12 postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na zahtjev na ime valutne klauzule, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, pa se dakle zastarni rok računa od pravomoćnosti navedenih presuda. Tužba u ovom predmetu je podnesena 12. lipnja 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 13. lipnja 2014. godine za preplaćene kamate, odnosno od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.

 

19. Dakle, u ovom postupku tužitelj traži da se utvrdi da su ništetne odredbe članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj …, zaključenog između stranaka i to u dijelu u kojima je u ispunjenju ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i da se naloži tuženiku da isplati tužitelju preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi promjene tečaja valute CHF u odnosu na početni tečaj, a kako je sve to naprijed obrazloženo.

 

20. Kao što je naprijed obrazloženo po ocjeni ovoga suda ništetne su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka i to u članku 1., 2. i 7. u dijelu u kojem je u ispunjenju ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to je sud utvrdio da su navedene odredbe predmetnog ugovora ništetne i naložio je tuženiku da tužitelju na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i ugovorene valutne klauzule isplati ukupan iznos od 4.165,93 eur/31.388,21 kn1 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dana uplate pojedinih mjesečnih rata, a što je nedvojbeno utvrđeno prema dostavljenom izračunu tužitelja, a za koji izračun je tuženik izričito naveo da ga ne osporava i da čini nespornim iznos tužbenog zahtjeva tj. njegovu visinu, a kako to tužitelj tužbenim zahtjevom i potražuje. Naime tužitelj je tužbenim zahtjevom postavljenim u podnesku od 02. svibnja 2023. izričito naveo da na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje od tuženika isplatu ukupnog iznosa od 4.165,93 eur/31.388,21 kn1 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a tuženik je izričito naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, a kako je to naprijed obrazloženo pa je onda sud u cijelosti prihvatio tako postavljeni tužbeni zahtjev jer je postavljen s utvrđenim činjeničnim stanjem a kako je to naprijed obrazloženo. Imajući u vidu navedeno, sud je utvrdio da su ništetne naprijed citirane odredbe Ugovora o kreditu koji su stranke zaključile i to članak 1., 2. i 7. u dijelu kojima su u ispunjenju ugovora ugovorene promjenjive kamatne stope i valutna klauzula i naložio je tuženiku da tužitelju na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule isplati iznos od 4.165,93 eur/31.388,21 kn1 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, od dana uplate pojedinih mjesečnih rata, a što je nedvojbeno i nesporno utvrđeno, te odlučio kao u izreci temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, a odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18). Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), valjalo je prihvatiti zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio po promijenjenim kamatnim stopama kao i temeljem rasta tečaja valute CHF.

 

21. Sud je poklonio vjeru iskazu tužiteljice Z. B. ispitanog kao stranke jer je njezin iskaz logičan i uvjerljiv te je potvrđen ostalim provedenim dokazima. Sud je odlučio da neće provesti dokaz saslušanjem svjedoka R. S. koja je kao javni bilježnik solemnizirala predmetni ugovor o kreditu budući je po ocjeni ovoga suda provedenim dokazima činjenično stanje utvrđeno a ponovnim odgađanjem i pozivanjem iste samo bi se nepotrebno odugovlačio postupak. Naime, R. S. kao javni bilježnik je potvrdila(solemnizirala) ugovor o kreditu broj … koji su stranke zaključile te je o toj solemnizaciji izdala potvrdu broj OV-… od 16. kolovoza 2007. (list 6) i iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je prilikom solemnizacije navedenog ugovora na propisan način utvrdila identitet stranaka, ispitala predmetni ugovor i utvrdila da on po svome obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svome sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta te je utvrdila da su sudionici pravnog posla sposobni i ovlašteni za poduzimanje pravnog posla, istima ispravu pročitala te ih upozorila da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javno bilježničkog akta, te nakon što su sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njih i da to odgovara njihovoj pravnoj volji isti su potpisali navedenu ispravu o čemu j eona izdala predmetnu potvrdu. Dakle, iz potvrde koju je R. S. kao javni bilježnik izdala nedvojbeno proizlazi da je postupka u okviru propisanih ovlasti i da je o tome izdala potvrdu te da je stranke upozorila na posljedice solemnizacije tj. da ih je upozorila da potvrđena isprava ima snagu ovršenog javnobilježničkog akta a što je bila dužna time da ona nije bila dužna upozoravati stranke o značenju pojedinih ugovornih odredbi.

 

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 164. ZPP-a.

 

23. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio u parnici, dužan je tužitelju nadoknaditi troškove postupka u cijelosti, a imajući u vidu odredbe članka 154. st. 2. ZPP-a, s obzirom da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.  Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora prilikom poduzete pojedine parnične radnje. Sud je tužitelju priznao troškove koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 199,08 eur/1.500,00 kuna1, za sastav obrazloženih podneska od 29. listopad 2019., 25. siječnja 2022., 02. svibnja 2023. u iznosu od 199,08 eur/1.500,00 kn1, za sastav svakog podneska, za zastupanje tužiteljica na ročištima održanim 15. veljače 2023. te 24. kolovoza 2023. u iznosu od 199,08 eur/1.500,00 kn1 za svako ročište, a ročište od 28. listopada 2022. u iznosu od 99,54 eur/750,00 kn1 budući se na istom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Nadalje, potrebni i opravdani troškovi tužitelja odnose se na troškove poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 323,51 eur/2.437,50 kn1, te na trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 176,22 eur. Dakle, ukupni troškovi tužitelja iznose 1.793,75  eur/13.515,01 kn1 te budući su isti bili potrebni i opravdani, sud je naložio tuženiku da ih tužitelju i plati.

24.  S obzirom na izloženo presuđeno je kao u izreci.

 

U Garešnici, 04. listopada 2023. godine

S u d a c :

 

                                                                                        Jarmilka Kučera-Slivar v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja s pozivom na platež sudske pristojbe na tužbu i presudu
2. Punomoćniku tuženika