REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj 163 P-1711/2024

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Jadranki Nižić - Peroš, u pravnoj stvari tužitelja ŠČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Odvjetničkom društvu Surić&partneri d.o.o., odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Zadar, Domovinskog rata 3, zastupane po Odvjetničkom društvu Žurić i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave 2. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, te objave 6. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se postojanje tužiteljevog potraživanja prema tuženiku u ukupnom iznosu od 34.914,46 EUR.

II. Utvrđuje se postojanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju u iznosu od 3.568,93 EUR uvećano za zatezne kamate tekuće od dana 9. siječnja 2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Prebijaju se potraživanja utvrđena pod točkama I. i II. izreke ove presude i nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude isplati tužitelju ŠČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 31.3454,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, i to za iznos od 7.507,91 EUR, tekućom od 01.10.2015. godine, za iznos od 8.721 EUR, tekućom od 01.10.2015. godine, za iznos od 10.275,12 EUR, tekućom od 01.10.2015. godine, za iznos od 1.965,81 EUR, od dana donošenia presude do isplate, te za iznos od 3.444,07 EUR, od dana donošenia presude do isplate, sve po stopi od 15% godišnie do 31. prosinca 2007.godine, a od 01. siječnja 2008.g. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnie, od 01.07.2011. godine do 31. srpnia 2015. godine po stopi od 12% godišnie, od 01. kolovoza do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14% godišnie, od 01. siječnja do 30. lipnia 2016. godine po stopi od 8,05% godišnie, od 01. srpnia do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7,88% godišnie, od 01. siiečnia do 30. lipnia 2017. godine po stopi od 7,68% godišnie, od 01. srpnia do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41% godišnie, od 01. siječnja do 30. lipnia 2018. godine po stopi od 7,09% godišnie, od 01. srpnia do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82% godišnie, od 01. siječnja do 30. lipnia 2019. godine po stopi od 6,54% godišnie, od 01.07.2019. godine do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnie, od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnia 2020. godine po stopi od 6,11% godišnie, od 01. srpnia 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po stopi od 5,89% godišnie, od 01. siječnja 2021. godine od 30. lipnia 2021. godine po stopi od 5,75% godišnje od 01 srpnia 2021. godine od 31. prosinca 2021. godine po stopi od 5,61 % godišnie, od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnia 2022. godine po stopi od 5,49% godišnie, od 01. srpnia 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi od 5,31 % godišnie, od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnia 2023. godine po stopi od 5,50% godišnie, od 01. srpnia 2023. godine do 31. prosinca 2025. godine po stopi od 7,00[0] /0 godišnie, od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnia 2024. godine po stopi od 7,50% godišnie, od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po stopi od 7,25% godišnie, od 01. siiečnia 2025. godine do 30. lipnia 2025. godine po stopi od 6,15% godišnje, od 1. srpnja 2025. godine po stopi od 5,15% godišnje, a u slučaiu promiene kamatne stope sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, po stopi odredenoi za svako polugodište, uvećaniem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primieniuie referentna stopa koia ie na snazi za dan 1. siiečnia, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju ie Europska središnia banka primiienila na svoje posliednje glavne operaciie refinancirania ili granična kamatna stopa proizašla iz natiečainih postupaka za variiabilnu stopu za posliednie glavne operaciie refinancirania Europske središnje banke.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi prouzročeni parnični trošak tužitelju u iznosu od 5.386,71 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom s tijekom od donošenia presude do isplate, po stopi određenoi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primienjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnia, a za drogo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operaciie refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječainih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnie banke, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019. navodi kako je Ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 177.837,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske poštanske banke na dan isplate kredita, a koji iznos kredita se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan tečaja za CHF, zajedno sa kamatom po godišnjoj karnatnoj stopi koja je ugovorena kao promjenjiva. Odredbom članka 3.1. Ugovora ugovorena je godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 4,39 % godišnje, te je takoder temeljem odredbe članka 7. Ugovora tuženik bio ovlašten izmijeniti mjesečni anuitet za slučaj promjene redovne kamatne stope sve sukladno svojoj Odluci. Shodno tome, tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu stopu po ovom Ugovoru na način da je ista od 15. siječnja 2008. pa sve do konačne otplate kredita bila veća od prvotno ugovorene. Činjenica promjene (povećanja) kamatne stope rezultirala je povećanjem mjesečnog anuiteta, a kamatna stopa mijenjana je jednostranom odlukom tuženika. S obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne odredbe, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve one iznose koje mu je naplatio u razdoblju od 15. siječnja 2008. ć do 15. rujna 2015. ć na temelju povećane kamatne stope, umanjene za iznose koje bi mu naplatio po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi. Odredbom članka 1. Ugovora ugovoreno je da je švicarski franak valuta uz koju je vezana glavnica, drugim riječima, ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima. Dakle tuženik je u trenutku sklapanja Ugovora tužitelju stavio na raspolaganje iznos u kunama koji je odgovarao protuvrijednosti od 177.837,00 CHF i to po srednjem tečaju za CHF važećem na dan isplate (korištenja) kredita koji je 03. ožujka 2006. iznosio 4,671275 kuna za 1 CHF, dok je odredbom članka 3. Ugovora tuženik obvezao tužitelja da dobiveni iznos (zajedno s naprijed opisanom kamatom) vrati kroz trideset godina (360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećem na dan plaćanja). lako je u početku otplate kredita tečaj CHF u odnosu na koji su se vršile isplate bio relativno stabilan, nakon 2008.. naglo je krenuo rast tečaja s početnih 4,410301 kuna za 1 CHF, da bi do 15. kolovoza 2011. dosegao 6,755 kn za 1 CHF. Činjenica promjene (povećanja) srednjeg tečaja CHF rezultirala je povećanjem mjesečnih anuiteta. U tom smislu, a s obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne odredbe, tuženik je dužan vratiti, tužitelju sve one iznose koje mu je naplatio u razdoblju od 15. siječnja 2008. do 15. rujna 2015. na ime povećanja srednjeg tečaja CHF u odnosu na početni srednji tečaj Cl-IF koji je vrijedio na dan isplate kredita. Nadalje, dana 7. siječnja 2016. tužitelj i tuženik sklopili su Dodatak br.2 Ugovora o kreditu temeljem Zakonom o izmjeni i dopunama o potrošačkom kreditiranju (NN br 102/2015), potvrden po javnom bilježniku Alkica Kolega Zubčić, pod poslovnim brojem:OV-204/16, u cilj provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošaèkorn kreditiranju (NN br 102/2015). Predmetnim Dodatkom promijenjena je valuta na koju je vezana glavnica iz švicarskog franka u eure, te je uspostavljen novi otplatni plan predmetnog kredita u valuti EUR sa kamatnom stopom vezanom za eurski tečaj. Tužitelj je podneskom od 1. rujna 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da isti nije umanjio za iznos pretplate utvrđenne u konverziji.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužba u cijelosti neosnovana te ističe prigovor zastare potraživanja. Tužitelj da je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 12. lipnja 2019. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 29/18, dalje: „ZOO"), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom. Tuženik ukazuje na općepoznatu činjenicu da je 30. rujna 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147013, 9/15, 78/15, 102/15; dalje u tekstu: „ZPK") kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora o kreditu u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka broj 2. Ugovora o kreditu od 7. siječnja 2016. (dalje u tekstu: „Dodatak broj 2. Ugovora o kreditu”). S obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, ugovor o kreditu koji nije bio predmetom rasprave niti ocjene (ne)poštenosti u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenute od strane udruge Potrošač, bespredmetno je raspravljanje o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača” kao pravnog standarda. Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. lako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnosti nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora na tužbu. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora.Podneskom od 9. ožujka 2020. tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjevi to tužiteljevog potraživanja prema tuženiku koje je predmet ove parnice i pretplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, kojom je utvrđena pretplata tužitelja u iznosu od 26.890,10 kuna (3.569,17 EUR) uvećano za zatezne kamate od dana 9. siječnja 2016.

3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovora o kreditu (l.s. 912), potvrda privatne isprave (l.s. 13), dodatak 2 Ugovora o kreditu (l.s. 14-16), amortizacijski plan (l.s. 19-23), pregled uplata po kreditu (l.s. 24-29), kretanje tečaja (l.s. 55), potvrdu banke o pretplati (l.s. 60, 65), pregled uprata po kreditu (l.s. 61-62, 65-66), provedeno je financijsko vještačenje (23. listopada 2020.) sa dopunom (13. siječnja 2021. i 5. prosinca 2024.) od strane stalnog sudskog vještaka za financije Snježane Herceg (l.s. 97-103, 114-126, 251-253) te je saslušan tužitelj (l.s. 258).

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

5. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

- da su stranke zaključile dana 3. ožujka 2006. Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranjem novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. Br. E-459 k. o. [katastarska općina] (dalje u tekstu: Ugovor),

- da je Ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 177.837,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske poštanske banke na dan isplate kredita, a koji iznos kredita se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan tečaja za CHF, zajedno sa kamatom po godišnjoj karnatnoj stopi koja je ugovorena kao promjenjiva,

- da je odredbom članka 3.1. Ugovora ugovorena godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 4,39 % godišnje, te je takoder temeljem odredbe članka 7. Ugovora tuženik bio ovlašten izmijeniti mjesečni anuitet za slučaj promjene redovne kamatne stope sve sukladno svojoj Odluci,

- da su stranke zaključile Dodatka broj 2. Ugovora o kreditu od 7. siječnja 2016. te da je tuženik utvrdio preplatu u iznosu od 26.890,10 kuna (3.569,17 EUR) (l.s.60), koja se koristila za namirenje budućih dospjelih anuiteta za konvertirani kredit,

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke sa dopunama (l.s. 97-103, 114-126, 251-253) utvrđeno da zbirno potraživanje tužiteljice, nakon odbitka preplate iz konverzije, uz obračun zateznih kamata, iznosi 31.345,54 EUR, kako slijedi: na dan isplate kredita ugovoreni iznos od 177.837,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke iznosio je 829.477,47 kn (iskazuje se zbog prigovora tužiteljice na primijenjeni tečaj CHF/ HRK), razlika između nedospjele glavnice nakon konverzije u EUR, iskazane u kunama primjenom ugovornog tečaja, i nedospjele glavnice prema otplatnom planu s fiksnom kamatnom stopom (iskazane u kunama prema tečaju važećem na dan isplate kredita) iznosi ukupno 7.507,91 EUR, razlika obveza (preplata) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana dospijeća posljednje obveze prije konverzije, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 11.859,14 CHF, odnosno 8.721,55 EUR, zatezne kamate na pojedinačne iznose kamata, obračunate do 7.1.2016., iznose 4.965,81 EUR, razlika obveza (preplata) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana dospijeća posljednje obveze prije konverzije, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 10.275,12 EUR, zatezne kamate na razliku tečaja obračunate do 7.1.2016. iznose 25.949,34 kn 3.444,07 EUR, potraživanje tužiteljice umanjeno je za iznos preplate od 3.568,93 EUR, shodno izračunu konverzije.

5.1. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka sa dopunama ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim i izrađenim prema nalogu suda. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost dok je vještak obrazložio i otklonio sve prigovore na nalaz i mišljenje.

6. Iz iskaza tužitelja saslušanog kao stranke na ročištu pred ovim sudom proizlazi da je odlaskom u OTP banku htjela podignuti kredit za kupnju stana, a odlaskom u banku prilikom razgovora o kreditu nitko je nije upozorio na nikakve rizike u svezi sklapanja ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF. Došla je s namjerom podignuti kredit u EUR ali su joj u banci rekli da je kredit u CHF povoljniji i njega su ponudili, a na što je ona pristala. Po zanimanju je knjigovođa te su joj samo okvirno poznati termini promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Sama je osobno otplaćivala kredit. U banci su joj rekli da je to jako dobar kredit u CHF i povoljan, kamatna stopa da je dobra, a ispalo je tako da su ih nagovarali da podignu kredit u CHF jer su oni došli po kredit u EUR dok je nisu upozorili na nikakve rizike.

7. Prvenstveno je istaći da je, po ocjeni ovog suda, tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imao status potrošača i stoga se isti može pozivati na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

8. Naime, prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

9. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

10. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja, kao i odredbi samog ugovora u kojem je navedena namjena kredita – stambeni kredit – kupnja stana, jasno proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja prijepornog ugovora imao status potrošača.

11. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

12. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

13. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

16. Ovdje valja reći da je sukus, u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku, utvrđenje da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U- III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

17. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

18. Kako je dakle, u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, to ovaj sud zaključuje da su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene, što ih čini ništetnima.

19. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

20. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženik tvrdi da je tužitelju dao takve obavijesti, takvu svoju tvrdnju, međutim, tijekom postupka nije dokazao.

20.1. Ovome valja dodati da je tezu tuženika o davanju svih potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja ugovora u svojem iskazu opovrgnuo tužitelj, pa ovaj sud nalazi utvrđenim da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora.

20.2. U navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli u EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

20.3. Iz iskaza tužitelja, u bitnom, proizlazi da o ni jednoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu nije mogao pregovarati niti na nju utjecati, da se radilo o tipskom ugovoru, te da nije upozoren na postojanje rizika.

20.4. U konkretnom slučaju je i analizom predmetnog ugovora ovaj sud zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

21. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva odnosno da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju te promjenjivom kamatnom stopom, na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

22. Što se tiče prigovora tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

23. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužiteljica ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Š protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

24. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

25. Također je istaći da se radi o aktu kojim se bankama temeljem zakona nalaže izmjena odredaba iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

26. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate, sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.

27. U konkretnom slučaju, visina tražbine utvrđena je na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Snježane Herceg, stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, a kako je prethodno i navedeno.

28. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

29. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

30. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

31. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, uzevši u obzir samo pozitivnu razliku, što je uvažio i ovaj sud, prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužitelj i nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao. Ocjena je ovog suda da tuženik takvo svoje eventualno potraživanje ne može zahtijevati u ovoj parnici, bez obzira što se radi o novčanom potraživanju, jer je tužitelj kredit otplaćivao u određenim iznosima kako ga je tuženik pozivao, a što znači da tog određenog dana nije tuženiku platio manje novčanih sredstava, već upravo onoliko koliko je tuženik od njega zahtijevao.

31.1. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove pretplate u postupku konverzije. Prema odredbi čl. 195. ZOO dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja ovaj sud je isti našao osnovanim te je stoga odlučeno kao pod I. do III. izreke ove presude. Dakle, na temelju nalaza i mišljenja vještakinje, ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženik uslijed promjene tečaja i kamatne stope više obračunao tužitelju iznose od 34.914,46 EUR, od kojeg iznosa je valjalo umanjiti priznatu preplatu iz konverzije u utvrđenom iznosu od 3.568,93 EUR, što rezultira iznosom od 31.345,54 EUR, koji je tužitelj više platio tuženiku, a koji iznos nije obuhvaćen konverzijom, i tek isplatom tog iznosa će tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu i promjene kamatne stope.

32. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

33. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

34. Tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja, istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

35. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

36. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, pa kako je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republika Hrvatske broj Rev 2245/2017 i po shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

37. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja je valjalo prihvatiti za iznos od 31.345,54 EUR.

38. Tužitelju je dosuđen tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev-116/86 od 16. lipnja 1988.). Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO.

39. Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 5. ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa), po kojima je tužitelju, a sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav podnesaka od 8. svibnja 2020. i 18. svibnja 2021. u iznosu od po 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 3.), te pristup ročištima na dane 10. ožujka 2020., 12. svibanj 2020., 18. svibnja 2021., 11. rujna 2024., 22. kolovoza 2025. i 2. listopada 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) u iznosu od po 500,00 EUR, što uvećano za PDV od 25 % te trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR te troška pristojbe na presudu u iznosu od 113,54 EUR, sveukupno iznosi 5.386,71 EUR.

U Zadru, 6. studenog 2025.

Sutkinja

Jadranka Nižić – Peroš, univ.spec.iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku

- Tuženiku po punomoćniku