Poslovni broj: P-742/2023-24

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja TB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marija Švegler, odvjetnica iz Dubrovnika, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnik Bojana Bogdan, odvjetnica u odvjetničkom društvu Matulić & Bilić d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 26. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, 6. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se zahtjev tužitelja:

¨Utvrđuje se ništetnost dijela Ugovora o kreditu broj 9011914927 solemniziranog po Luciji Carić, javnom bilježniku u Dubrovniku, 20. rujna 2006. pod poslovnim brojem OU 789/06-01, a koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF (članak 1. i 7. Ugovora.¨.

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 9.255,06 eura sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.398,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

IV. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime nadoknade troška postupka iznos od 1.850,00 sa zateznom kamatom tekućom od 7. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 13. lipnja 2023. i tijekom postupka tvrdi da je s tuženicom 20. rujna 2006. sklopio Ugovor o kreditu uz dodatke od 26. studenog 2010. i 28. prosinca 2012., kao i dodatak koji je 2015. predmetni kredit konvertiran, a da je osnovnim ugovorom određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Smatra da su ovakve odredbe ugovora ništetne i nepoštene jer ga tuženica prije zaključenja ugovora, a niti u trenutku zaključenja ugovora, kao potrošača informirala o posljedicama nestabilnosti valute na samu otplatu kredita i rizik koji za njega postoji, a na način da bi mogao donijeti valjanu odluku i pristati na rizik otplate kredita vezano za predmetnu valutu.Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/14 od 14. lipnja 2018., a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su banke povrijedile interese potrošača na način da je ugovorena valuta koja je vezana uz CHF, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa predlaže utvrditi ništetnost navedenih odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula tako da je glavnica vezana uz tečaj švicarskog franka.

1.2. Slijedom navedenog, predlaže utvrditi ništetnost prethodno navedenih odredbi ugovora i naložiti tuženici da mu vrati stečeno temeljem takvih odredbi sa zakonskim zateznim kamatama, uz obvezu tuženice da mu nadoknadi troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica prigovara nepostojanju pravnog interesa, zastari i prekluziji isticanja ništetnosti. Navodi da je predmet kredit prestao zatvaranjem 7. srpnja 2016., time više od 6 godina od podnošenja ove tužbe radi čega smatra da je tužitelj prekludiran u isticannju ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO-a. Nadalje, tvrdi da je prvotni kredit prestao egzistirati konverzijom koju je ona bila dužna prihvatiti temeljem samog zakona, dok je tužitelj imao slobodu izbora hoće li istoj pristupiti, uz napomenu da je tužitelj u konverziji kredita priznata pretplata od 3.352,47 eura.

2.2. Tuženica smatra da se tužitelj nema pravo pozivat na utvrđenja iz kolektivnog spora potrošača jer on ne traži naknadu štete već isplatu stečenog bez osnove, dok je ugovor sklopljen u vrijeme dok nije vrijedio Zakon o zaštiti potrošača kojim je propisan obvezujući učinak odluka iz postupaka zaštite kolektivnih interesa.

2.3. U odnosu na ništetnost valutne klauzule, tvrdi da je u cijelosti prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu informirala tužitelja o bitnim parametrima, da se radi o jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj odredbi ugovora koja je ispisana velikim slovima. Ističe da je institut valutne klauzule bio zakonom propisan i dopušten, a da je tužitelj bio slobodan kredit uzeti u bilo kojoj banci.

2.4. Tuženica svakako ističe da potraživanja koja se temelje na institut stjecanja bez osnove sukladno čl. 215. i 225. ZOO-a zastarijevaju u roku od 5 godina od kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, čime su svi anuiteti dospjeli do 4. travnja 2009. (obzirom na podnošenje tužbe u kolektivnom sporu 4. travnja 2012.) zastarjeli.

2.5. Slijedom navedenog, tuženica predlaže odbiti zahtjeve tužitelja i naložiti istom da joj nadoknadi troškove ovog postupka.

3.1. Tužitelj je tijekom postupka i to nakon primitka nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za financije povećao zahtjev za isplatu tako da umjesto prvotnog iznosa od 11.946,13 eura zahtjeva isplatu iznosa od 12.653,36 eura, a iako se tuženica protivila ovoj preinaci sud je istu dopustio kao pravovremenu i svrsishodnu.

3.2. Naime, tužitelj do trenutka provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nije mogao znati točno određeni iznos tražbine jer je isti ovisio i o zadatku koji sud određuje vještaku i o samom izračunu vještaka, dok zbog povećanja ovog zahtjeva koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi nije bilo potrebno izvoditi nikakve dodatne dokaze ili radnje pa da bi raspravljanje o istom bilo neekonomično, dapače odlukom o takvu zahtjevu se u cijelosti rješava sporni odnos između stranaka.

4.1. Tijekom glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, dodatci ugovora o kreditu, otplatni planovi i pregled uplata po kreditu, saslušan je tužitelj te je provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za financije.

4.2. Daljnji dokazi nisu izvođeni jer je ocijenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka obzirom su odlučne činjenice utvrđene temeljem prethodno navedenih dokaza.

4.3. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP), odlučeno je kao u izreci presude.

5. Predmet spora je nepoštenost/ništetnost ugovorene valutne klauzule u ugovoru o kreditu kojim je otplata kredita vezana uz tečaj CHF u odnosu na kunu te vraćanje stečenog temeljem takvih ugovornih odredbi.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i tuženica sklopili predmetni ugovor o kreditu,

- da je istim ugovorena valutna klauzula kojom se isplata i otplata kredita vežu za tečaj kune u odnosu na CHF (švicarski franak),

- da je zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita mijenjana visina pojedinačnih anuiteta otplate kredita,

- da su sklopili dodatak ugovora o kreditu uz provedbu konverzije kredita i

- da je kredit u cijelosti otplaćen.

7. Sporno je među strankama:

- prekluzija prava tužitelja na isticanje ništetnosti ugovornih odredbi,

- je li se na konkretni spor primjenjuju učinci presude donesene u kolektivnom sporu,

- jesu li stranke pojedinačno pregovarale o odredbama ugovora o kreditu,

- jesu li predmetne odredbe ugovora o kreditu nepoštene time i ništetne, konkretno jesu li odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzule nerazumljive i nejasne te je li uzrokuju neravnotežu prava i obveza stranaka ugovora,

- učinci sklopljenog dodatka ugovora o kreditu (konverzije kredita) na prava tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu,

- ima li tužiteljica pravo na vraćanje više plaćenih anuiteta kredita do konverzije ugovora o kreditu,

- zastara potraživanja tužitelja i

- visina potraživanja tužitelja.

8.1. U odnosu na tvrdnju tuženice da je tužitelj izgubio pravo na isticanje ništetnosti ugovornih odredbi jer je ugovor u cijelosti ispunjen, ukazuje se na sasržaj odrebdi čl. 326. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. , dalje u tekstu. ZOO), a kojima je propisano:

(1) Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

(2) Ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati.

kao i čl. 1021. ZOO-a koji propisuje:

Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

8.2. Iz prethodno navedenog je jasno da se zabrana isticanja ništetnosti nakon ispunjenja ugovora u cijelosti odnosi samo na zabrane manjeg značaja, a to bi konkretno značilo na zabrane koje nisu od utjecaja na bitne elemente ugovora odnosno temeljna prava i obveze ugovornih strana, a što u konkretnom slučaju nije primjenjivo jer ugovorna odredba o valutnoj klauzuli predstavlja zabranu većeg značenja jer je upravo ta odredba osnova za izračun odnosno obvezu vraćanja potraživanja i time od glavnog značaja za prava i obveze ugovornih strana, čime činjenica da je ugovor ispunjen u cijelosti uz primjenu takvih odredbi ugovora nije od utjecaja na pravo ugovorne strane da ističe ništetnost takve odredbe ugovora.

9. Čitanjem ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 18. rujna 2006. utvrđeno je da se radi o namjenskom kreditu – stambenom kreditu u svrhu kupnje stambenog objekta, po kojem je tuženica pozajmila tužitelju iznos od 227.810,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja, uz kamatnu stopu koja iznosi 4,15 godišnje, i to kao promjenjivu kamatnu stopu, uz pristanak tužitelja da se ista određuje/mijenja odlukom tuženice.

10.1. Već iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da se prethodno o istim nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužitelj ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku, sve sukladno čl. 502 c ZPP-a, a kojom je je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi; u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.2. Pri tome se ukazuje, da iz sadržaja ugovora o kreditu, namjene ugovora o kreditu te uvjerljivog iskaza tužitelja u dijelu u kojem iskazuje da se radilo o kupnji stana stanovanje njega i obitelji, jasno proizlazi da je isti ugovor sklopio kao fizička osoba i to sa osobne potrebe, dok je tuženica isti sklopila kao pravna osoba koja se profesionalno bavi kreditiranjem, čime je evidentno da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. i čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 96/2003, dalje u tekstu: ZZP).

10.3.Tvrdnja tuženice da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

11.1. Iz sadržaja ugovora o kreditu, kao tipskog ugovora, kao i iz iskaza samog tužitelja, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao individualno utjecati, već isključivo o ponudi koju je tužitelj kao potrošač mogao ili ne prihvatiti u identičnom sadržaju. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je isti postupao s povjerenjem u tuženicu i to kao osoba koja je inače bila klijent ove banke te da mu je ovo bio prvi kredit u životu pa je savjete za svoje potrebe upravo i tražio od tuženice kao profesionalne ustanove.

11.2. Tuženica nije niti jednim dokazom dokazala da bi s tužiteljem indvidualno pregovarala o odredbama ugovora koji je sama unaprijed formulira, a pogotovo ne da bi tužitelja upozorila da ugovorena valutna klauzula pretpostavlja da ne postoji određeni raspon kretanja njegove obveze te da je zbog iste moguće da dođe do znatnih promjena u smislu znatnog povećanja anuiteta koji tužitelj plaća u kunama, platnom sredstvu u RH, a isključivo zbog nepoznatog i nepredvidivog tečaja strane valute, valute koja k tome nije platežno sredstvo u RH. Informiranost tužitelja bi u konkretnim okolnostima pretpostavljala da je tužitelju predočen raspon kretanja njegove obveze, odnosno da je istom jasno prezentirano da navedeni ugovor pretpostavlja da nema gornje granice rasta njegove obveze, a na koju se obvezao u trajanju od 30 godina, a niti mu je dana mogućnost da pregovara o tako preuzetim obvezama, osim po sistemu „uzmi ili ostavi“, dakle prihvaćenjem dane ponude ili ne, pri tome uz napomenu da je sama tuženica, kao trgovac, tužitelju koji je u odnosu s istom postupao s potpunim povjerenjem u savjesnost i poštenje tuženice, predstavljala predmetni kredit, svoj proizvod, kao povoljan.

12. Prethodno navedeno proizlazi iz osnovne financijske, ali životne logike jer je potpuno nelogično da bi tužitelj informirano i svjesno pristao da plati iznos koji ovisno o nepoznatom tečaju valute koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je tužitelj svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, uz moguće manje, ali ekonomski beznačajne oscilacije, a očito je da isti nije znao, niti mogao znati, a sigurno ne bi pristao, da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

13. Tužitelj je kao potrošač iz sadržaja ugovora mogao shvatiti, pa shodno tome i pristati, da tijekom otplate kredita iznos anuiteta ovisi o tečaju CHF-a, no isti u trenutku sklapanja ugovora nije znao niti mogao znati raspon takvih promjena jer isti nije određen u ugovoru na način da bi se vezao za konkretne objektivne parametre, niti je tuženica o tome pri sklapanja ugovora jasno informirala tužitelja.

14.1. Po ocjeni ovog suda, temeljem sadržaja navedenog ugovora, tužitelj je kao prosječni potrošač mogao pretpostaviti da bi zbog valutne klauzule anuitet mogao rasti ili padati u nekim uobičajenim no ne bitno odlučujućim postotcima, no isti zasigurno na temelju predmetnog ugovora nije znao niti je mogao znati, da bi anuiteti kredita zbog navedenih odredbi mogli biti i dvostruko veći, pa da bi valjano, time informirano i svjesno, pristao da s vremenom otplaćuje znatno veću cijenu zajma od prvotno ugovorene cijene, a što je tuženica kao financijska institucija, neovisno o trenutnoj stabilnosti tečaja, mogla kao stručna osoba znati.

14.2. Naime, tuženica kao banka, time stručna i profesionalna financijska institucija koja se primarno bavi poslovnima kreditiranja, ima obvezu pratiti i predviđati kretanja na financijskom tržištu te svoje poslovanje uskladiti s primarnim ciljem ostvarivanja dobiti pa je potpuno neutemeljeno njeno znanja i informiranost o rizicima ugovaranja valutne klauzule, kao i posljedice iste, poistovjetiti s informiranosti klijenta

– potrošača. Upravo radi tog položaja u kojoj je banka trgovac – stručna osoba, ista sukladno načelu savjesnosti i poštenja ima obvezu u dobroj vjeri informirati klijenta – potrošača o mogućim rizicima poslovanja, a na način da isti objektivno kao prosječna osoba shvati bitne elemente ugovora u smislu prava i obveza koja stječe istim te mogućnosti zaštite svojih prava, pa da tek temeljem navedenog odluči o prihvatu istih kako su unaprijed formulirani i određeni od strane banke.

15. Činjenica da je u unaprijed formuliranom ugovoru o kreditu sastavljenom na 5 stranica i pisanom sitnim fontom navedeno da se uplate i isplate točno određenih iznosa vežu za nepoznati tečaj i to za razdoblje od 30 godina, ne predstavlja dokaz da se radi o jasnim, uočljiv i razumljivim odredbama ugovora, dapače, navedeno kod prosječnog potrošača čini razumljivim samo iznose koji su već navedeni kao iznosi plaćanja, konkretno iznos kredita i iznos anuiteta koji su brojčano navedeni.

16. Slijedom navedenog, utvrđeno je da odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita primjenom valutne klauzule predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), time ništetne ugovorne odredbe, radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

17. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

18.1. No, kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu s datumom valute 30. rujna 2015.

18.2. Iz sadržaja predmetnog Dodatka ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 17. prosinca 2015., a u vezi s uvjerljivim i životno logičnim iskazom tužitelja, razvidno da je stranke nisu uređivale pitanje stvarnih kunskih pretplata kao službene valute u RH te valute plaćanja, da se tužitelj nije odrekla nikakvih budućih potraživanja te da je pitanje pretplate razmatrano samo u kontekstu promjene valute kredita koja se koristi kao referentna i to za buduća plaćanja. Nadalje, iz samog teksta Dodatka ugovora o kreditu jasno je da isti mijena dio odredbi postojećeg ugovora o kreditu (u Dodatku naziva ¨Osnovni ugovor¨) na način da je potrošaču jasno predočen iznos glavnice u kreditu sada u valuti euro, da je buduća otplata kredita vezana za tečaj valute euro u odnosu na kunu, da je ugovorena kamatna stopa uz pri tome jasno definirane parametri promjene iste.

22.2. Sve ostale odredbe ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene (pa i sredstva osiguranja kredita), a kako je određeno čl. 11. Aneksa uz ugovor o kreditu od 17. prosinca 2015.

22.3. Pri tome se primjećuje da je banka/tuženica i obračune konverzije unaprijed formulirala.

24. U odnosu na značenje i učinke ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u vezi s Dodatkom istog ugovora (tzv. konverzijom), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, dok je u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. po pitanju ¨"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dao slijedeći odgovor: ¨Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.¨

25. U ovom postupku nije niti sporna valjanost Dodatka (konverzije ugovora o kreditu) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu.

26. Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

27.1. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

27.2. Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

28.1. Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužitelj zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je 18. rujna 2006. sklopio ugovor vezan za valutu EUR, a ne CHF.

28.2. Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužitelj 9 godina nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu doveden u položaj osobe koja je prije 9 godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristao da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekao potraživanja po ovoj osnovi.

28.3. Naime, tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano dano te sukladno zakonskim odredbama ugovorio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no isti nije niti je objektivno mogao pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imao prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača, što je i tuženici bilo poznato kao stranci tog postupka.

29. Kao što je ranije navedeno, potrošač objektivno i faktično, pa i nakon konverzije ugovora o kreditu, nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao uz primjenu valutne klauzule u EUR u periodu do konverzije kredita jer je isti, za razliku od ovog drugog, ugovorio kredit kojem je cijena bila znatno niža kao predviđena mjesečna obveza, isti je prema ugovorenom planirao svoje financijske i u širem smislu životne mogućnosti te isti nikako nije mogao biti u položaju kao ovaj drugi potrošač koji nije tijekom otplate bio doveden u situaciju da umjesto ugovorene obveze plaća gotovo dvostruku obvezu, i to obvezu na koju nije pristao niti mogao utjecati na istu.

30. Životno je i logično da se ravnoteža i položaj u kojem se netko nalazi ne mogu retroaktivno uređivati jer položaj podrazumijeva trenutno i buduće stanje, kao stanja koja se mogu mijenjati, dok prošli položaj nije promjenjiv te se narušena ravnoteža takvog položaja može isključivo kompenzirati, u obveznim odnosima, naknadom štete odnosno isplatom.

31. Ocjena je ovog suda da time što je tužitelju konverzijom izračunata buduća obveza, na način da je ista jednaka obvezi koju bi imao da je istu već u početku preuzeo, nije prestalo pravo kao potrošača na povrat onoga što je bez valjane osnove dala, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), a što nije bilo predmet konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

32.1. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD-a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

32.2 Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

33. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C- 118/17 IB protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužitelj konverzijom pristao da tuženica zadrži taj dio njene imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

34.1. Odredbama čl. 323. ZOO-a je propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

34.2. Nadalje, odredbom čl. 324. ZOO-a je propisano:

(1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

(2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

34.3. Konačno, čl. 1111. ZOO-a je propisano:

(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala;

dok je čl. 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35.1. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa brojčano navedena u ugovoru, kao stopa koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužiteljici i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate.

To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, uzimajući u obzir da tužitelj ne zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o jednostranoj promjeni kamate stope, a i činjenicu da je zahtjev za vraćanje stečenog temeljem iste zastario, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu tečaj CHF-a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, a za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

35.2. Pri tome se ukazuje da je ocijenjeno da tuženica pogrešno smatra da je sud mogao i trebao izračun temeljiti na kriterijima koji su vrijedili za kredite vezane za druge valute, to stoga što sud nema pravo odrediti ugovorne odredbe drugačije od onoga kako iste glase, već isključivo ocijeniti valjanost ugovornih odredbi i u slučaju ništetnosti istih, primijeniti odredbe ugovora koje su kao takve i dalje na snazi ili koje su zakonom određene kao takve.

36. Stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo i financije je, sukladno navedenom zadatku suda, a nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna sukladno navedenom, mišljenja da je tužitelj platio ukupno 10.100,51 eura više zbog rasta tečaja, da je tuženica prilikom konverzije utvrdila pretplatu od 3.398,30 eura, s tim da je zakonska zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate zbog rasta tečaja do konverzije s datumom 30. rujna 2015. jednaka ukupnom iznosu od 2.552,85 eura. Ujedno nalazi da je glavnica kredita nakon konverzije za 6.172,22 eura veća od iznosa glavnice koji bi tužitelj dugovao da nije došlo do rasta tečaja do konverzije kredita, dok razlika između pretplate tečaja, zateznih kamata na te pretplate do konverzije kredita i pretplate priznate u konverziji iznosi 9.255,06 eura.

37. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja istaknuo zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 12.653,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana konverzije, a navedeni iznos predstavlja prethodno navedeni zbroj pretplate tečaja i zateznih kamata koje su tekle na ovu pretplatu do konverzije kredita.

38.1. Ocjena je ovog suda da su stranke prilikom konverzije jasno odredile buduća potraživanja po kreditu i to računajući od dana konverzije kredita, čime su sva ranija potraživanja po kreditu nastala zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule dospjela s danom konverzije kredita, a što konkretno znači da je glavnica potraživanja tužitelja u vidu stečenog temeljem ove odredbe ugovora, kao i visina zateznih kamata koje su tekle na takvu glavnicu do konverzije, dospjela s navedenim datumom, čime je od dana konverzije kredita pa nadalje tuženica došla u zakašnjenje pa je od toga dana do isplate, sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO)dužna, sukladno zahtjevu tužitelja, platiti zatezne kamate na dospjelo potraživanje tužitelja kako je određeno u izreci ove presude.

38.2. Sukladno prethodno navedenom, a u vezi s odredbom čl. 172. ZOO-a, kojom je propisano da kad dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje kako je navedeno pod točkom 36. ovog obrazloženja, tužitelju je pretplatom u konverziji u cijelosti namiren trošak zateznih kamata koje su tekle na više plaćene anuitete zbog rasta tečaja, te iznos od 845,45 duga po osnovi pretplate samog anuiteta, čime je tuženica na dan obračuna konverzije tužitelju po osnovi pretplate anuiteta dugovala ukupni iznos od 9.255,06 eura koji je dospio danom obračuna konverzije, time 30. rujna 2015. godine.

38.3. Pri tome se napominje da je tuženica, a sukladno prethodno obrazloženom postupanju pri ugovaranju ništetne odredbe ugovora o kreditu, odgovorna za ugovoranje iste te stoga kao nepošteni stjecatelj nema pravo umanjenje tražbine tužitelja za iznose tzv. negativnih razlika (plaćanja manjih iznosa anuiteta zbog primjene manjeg tečaja od početnog).

39.1. Konačno, a u vezi prigovora zastare potraživanja tužitelja, ukazuje se da se, sukladno čl. 328 ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, čime ne zastarijeva niti zahtjev za deklaraciju iste, za razliku od kondemnatornih zahtjeva temeljem primjene instituta stjecanja bez osnove, dok tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odrebdi ugovora ukoliko su iste proizvele ili proizvode učinke na njegova prava i obveze (već plaćeno temeljem primjene valutne klauzule i naplate troška obrade kredita, kao i mogućnost naplate troška prijevremene otplate kredita ukoliko dođe do prijevremene otplate kredita).

39.2. Sukladno čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

39.3. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

39.4. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

39.5. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

39.6. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnost odredbe o primjeni valutne klauzule pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 14. lipnja 2018., zastara za povrat stečenog temeljem ništetnosti valutne klauzule nije nastupila do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari – 13. lipnja 2023., obzirom da do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje u konkretnom slučaju, obzirom se potraživanje tužitelja temelji na izvanugovornoj osnovi, institut stjecanja bez osnove, a ne na ugovornom potraživanju na koje bi se eventualno primjenjivao rok određen čl. 226. ZOO-a.

40.1. Obzirom je tuženica nesporno na temelju ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule primila uplate od tužitelja, sukladno čl. 296. ZOO-a i čl. 323. ZOO-a, tuženica je u obvezi vratiti sve što je primila po ništetnim ugovornim odredbama.

40.2. Pri tome se ukazuje da je člankom 323. ZOO- a propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. (2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

40.3. U konkretnom slučaju, tuženica je kao jača ugovorna strana povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženica, kao trgovac, koja je kriva za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sama pretrpjela zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženica koji je odgovorna za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

41.1. Tužitelj je uspio u postupku osim u pogledu neznatnog dijela zahtjeva za isplatu, a u vezi kojeg nisu nastali nikakvi zasebni troškovi (obzirom na vrijednost spora, razloge poduzimanja radnji i činjenicu da je trošak zastupanja u istom platnom razredu i kada se uzme u obzir samo vrijednost dijela zahtjeva s kojim je tužitelj uspio kao kada se uzme u obzir ukupna vrijednost predmeta sposa) pa sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a ima pravo nadoknadu troškova postupka – zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), a sukladno podnesenom zahtjevu tužitelja, i to troška sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7. t. 1. OT-a), sastava dva obrazložena podneska u ukupnom iznosu od 400,00 eura (tbr. 8. toč. 1. OT-a) te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 22.5.2024., 5.11.2024., 25.6.2025. i 26.9.2025. u ukupnom iznosu od 800,00 eura (tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), time ukupni trošak zastupanja u iznosu od 1.400,00 eura.

41.2. Tužitelj, uz trošak zastupanja, ima pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 450,00 eura, dok nema pravo na nadoknadu troška zastupanja na ročištu od 26. siječnja 2024. jer isto nije održano.

41.3. Tužitelju je stoga dosuđen ukupni trošak postupka u iznosu od 1.850,00 eura sa zateznom kamatom koja je određena sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. ZOO-a.

Dubrovnik, 6. studenog 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženice