Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Stalna služba u Prelogu

U, [adresa]

Poslovni broj: P-395/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, Stalna služba u Prelogu, po sutkinji toga suda Nini Markuliji, u pravnoj stvari tužitelja UF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, (ranije OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, a ranije Societe Generale – Splitska banka d.d. Split, Ruđera Boškovića 16), zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 24. rujna 2025., u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Jasne Preložnjak- Bedić, odvjetnice u Čakovcu i zamjenika punomoćnika tuženika PF, odvjetničkog vježbenika kod Odvjetničkog društva Sevšek & partneri d.o.o. u Varaždinu, 6. studenog 2025. objavio i

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja UF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] koji glasi:

„ 1.Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguraju prijenosom prava vlasništva broj 41707/07 od 24.01.2007., potvrđen-solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Marodi, Čakovec, Matice Hrvatske 14 dana 24.01.2007. pod brojem: OU-129/07-1 pa stoga predmetni ugovor ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane, kao ni za sudužnika.“

II. Nalaže se tužitelju UF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknaditi tuženiku OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 troškove postupka u iznosu od 1.000,00 eura (tisuću eura) sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovog suda 2. lipnja 2023. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovora u kojoj navodi kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik sklopili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguraju prijenosom prava vlasništva broj 41707/07 od 24.01.2007., potvrđen-solemniziran kod javnog bilježnika Ivama Marodi dana 24.01.2007. pod brojem OU-129/07-1, a koji ugovor je unaprijed pripremio tuženik. Tužitelj se poziva na presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesene u povodu kolektivnih tužbi za zaštitu prava i interesa potrošača (kolektivni spor), kojima je pravomoćno utvrđeno da su odredbe u ugovorima o kreditu 8 banaka u odnosu na koje je podignuta kolektivna tužba, a među kojima je i tuženik, a kojim odredbama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke-tuženika, kao i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, nepoštene i time ništetne, tako da u pojedinačno pokrenutim postupcima pred sudom, nije potrebno ponovno provoditi dokazni postupak radi utvrđivanja jesu li odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne. Nadalje, tužitelj navodi kako je iz predmetnog ugovora o kreditu vidljivo da on sadrži nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, a vidljivo je i da sadrži nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Navodi kako su odredbe u ugovoru o kreditu o kamati, kamatnoj stopi, kao i valuti i valutnoj klauzuli bitni sastojci ugovora o kreditu i bez kojih ugovor o kreditu ne može opstati. Stoga tužitelj smatra kako je ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, obzirom su ništetne odredbe ugovora o kreditu bez kojih isti ne može opstati. Tužitelj također ističe kako ima pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje ugovora o kreditu ništetnim, jer na temelju presude koja bude donijeta po tužbi za utvrđenje, tužitelj za ubuduće osigurava svoja prava i pravne interese. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva br. 41707/07 od 24. siječnja 2007. te da isti ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, kao ni za sudužnika.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 41707/07, međutim, osporava da bi pojedine odredbe Ugovora bile nepoštene, a time i ništetne. Smatra kako se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti u konkretnom postupku, već u istom tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz kolektivnog spora i na koji način primjenjiva u konkretnom slučaju. Također, tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje navodeći kako tužitelj nije dokazao postojanje pravnog interesa za podnošenje deklaratorne tužbe te kako je istu pravnu zaštitu mogao ostvariti podnošenjem kondemnatorne tužbe. Isto tako, tuženik navodi kako eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu ne povlači za sobom i ništetnost cijelog ugovora o kreditu. Stoga predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika podneskom od 9. listopada 2023. u kojem u cijelosti osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu. Navodi kako tužitelj ne može ostvariti pravo na isplatu koja mu pripada na temelju ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, ukoliko se prethodno u sudskom postupku, po tužbi tužitelja, ne utvrdi da je predmetni ugovor o kreditu ništetan. Stoga ostaje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. Tužitelj je tijekom postupka ostao kod tužbenog zahtjeva u cijelosti, dok je tuženik isti u cijelosti osporavao.

5. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja UF te je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (listovi 5-11), sudsku praksu (listovi 27-30).

6. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. U čl. 2 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. ZPP- a, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

8. U čl. 221.a. ZPP-a određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

9. Nesporno su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj: 41707/07 od 24. siječnja 2007. s namjenom kupnje novog vozila marke Volkswagen, tip Golf Plus. Također, nesporno je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.569,37 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s nominalnom kamatnom stopom od 5,15% godišnje promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan.

10. Sporno jest mogu li se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava primijeniti u konkretnom slučaju, kao i je li ugovor o kreditu ništetna u cijelosti, dakle, sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti.

11. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

12. Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, dalje: ZZP) koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

14. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

15. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

18. Presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

19. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

20. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak.

21. Isto tako, Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

22. S obzirom na izneseno, prigovor tuženika kako se utvrđenja iz kolektivnog spora, a koja se odnose na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, ne primjenjuju u konkretnom slučaju, nije osnovan.

23. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

24. Iz iskaza tužitelja u bitnom proizlazi kako je s ovdje tuženikom sklopio ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila te mi je u auto kući u kojoj je kupovao vozilo bilo sugerirano da uzme kredit u Splitskoj banci i da će tamo najlakše dobiti kredit. Kad je došao kupiti vozilo ugovor ga je već čekao, bilo je sve navedeno i rata koliko će iznositi i on ga je potpisao. Ugovor je samo odnio na ovjeru kod javnog bilježnika. Njemu je bilo prilikom sklapanja ugovora poznato da sklapa ugovor u valuti CHF, ali nije mu bilo rečeno ništa da bi ta valuta bila rizičnija od bilo koje druge valute. Dobio je otplatni plan na kojem je bilo navedeno da će rata iznositi oko 1.900,00 tadašnjih kuna i na otplatnom planu je pisalo da će rata biti jednaka cijelo vrijeme otplate. On je taj kredit otplatio u redovnom roku, dakle u roku od 7 godina, ali rata se mijenjala i to tako da je već teško pratio iznose tih rata, na kraju je to došlo i na oko 3.000,00 kuna, pa i više. Vozilo je inače kupio za osobne obiteljske potrebe i u to vrijeme nije bio vlasnik nikakvog obrta niti trgovačkog društva. Na upit zamjenika punomoćnika tuženika iskazao je da se nije informirao o ponudama kredita kod drugih banaka. Razumio je odredbe ugovora, točnije, njemu je bio bitan taj otplatni plan i da vidi koliko će iznositi rata. Taj kredit mu je tada bio najpovoljniji i rata je iznosila nešto manje nego bi to bilo u eurima ili kunama. Također, tužitelj je iskazao kako nije znao što znači promjenjiva kamatna stopa. Nije bio svjestan rizika promjene kamatne stope, odnosno da mu je netko rekao da će mu rata narasti s 1.900,00 na 3.000,00 kuna takav kredit sigurno ne bi uzimao.

25. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao životno uvjerljiv i vjerodostojan.

26. Iz iskaza tužitelja sud nedvojbeno utvrđuje da tužitelj ima status potrošača kao i da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao niti pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

27. Odredbom čl. 118. ZZP-a određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika , a navedeno je i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

28. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica i u kojoj su plaćani anuiteti.

29. Prema članku 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

30. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22,155/23, dalje: ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

31. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

32. Prema članku 59. ZZP-a, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

33. Prema članku 26. st. 3. ZOO-a, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

34. Sukladno čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

35. Nedvojbeno je anuitet plaćan u kunama i to vezano uz tečaj tuženika za valutu CHF u kojoj je anuitet izražen. No o promjenama anuiteta nije se pregovaralo.

36. Točno je da je temeljem čl. 22. ZOO-a dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom pripremljenom, svom obrascu ugovora, na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnika kredita (tužitelja). Međutim, valja primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

37. Naime, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

38. Nadalje, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

39. Također, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

40. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

41. Stoga, utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora o kreditu.

42. Međutim, eventualna ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njihovog izuzimanja u primjeni, s obzirom da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštene odredbe u cijelosti ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog Zakona, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštenih odredbi. Analizirajući druge odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud nije utvrdio da bi one bile ništetne.

43. Naime, sukladno odredbi čl. 1021. ZOO-a, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

44. Nadalje, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je kako ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, dok je stavkom 2. citirane odredbe propisano kako će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

45. Odredbom čl. 87. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP/07 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

46. Dakle, ništetni dio spornih odredaba ima se smatrati kao da nikada nije postojao, konkretno, obzirom da su parnične stranke kao ugovorne stranke ugovorile da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 5,15%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini 5,15%, sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope te tečaj CHF na dan korištenja kredita, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, kao i da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF. (tako i Županijski sud u Splitu, Gž-477/2025-3 od 9. srpnja 2025.)

47. U pogledu predmetnog pravnog pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj: Rev-807/2023-2 od 29. siječnja 2025. i Rev-259/2022-3 od 9. listopada 2024. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem: „....bitni sastojci ugovora o kreditu (članak 1021. ZOO) jesu: iznos koji banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita, ugovorena kamata koju se korisnik kredita obvezuje plaćati banci, te obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca.... banka se obvezala staviti na raspolaganje tužitelju navedene iznose CHF u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan korištenja kredita i nije sporno da je banka ove svoje obveze ispunila kako je ugovoreno....valutna klauzula (članak 22. stavak 1. ZOO) spada u tzv. zaštitne klauzule. Kada su obveze stranaka vezane uz tečaj CHF, što ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli in concreto postane izvor drastičnog odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita u pogledu vrijednosti obveza (zbog čega je ta odredba ništetna), opravdano je zaključiti da ugovor može opstati bez te sporedne odredbe ugovora jer se stabilnost u pravima i obvezama stranaka valutnom klauzulom ne postiže. Naprotiv, u većoj mjeri, u ovim slučajevima, stabilnost u pravima i obvezama stranaka se postiže bez tzv. zaštitne klauzule kojom se ne ostvaruje svrha na koju upućuje njen naziv, a s obzirom na to da je valuta ispunjenja obveza iz ovih ugovora hrvatska kuna, time što odstranjivanjem valutne klauzule krediti ostaju na snazi kao krediti u kojima su obveze ugovornih strana određene u kunama i ne odstupa se bitno od volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora, uz pretpostavku, dakako, da su ugovori sklopljeni s poštenim namjerama ugovornih strana koje isključuju namjeru da se zbog naknadnih okolnosti stekne nerazmjeran dobitak.... dakle, to što je odredba o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF ništetna, nije razlog zbog kojeg ti ugovori ne bi mogli opstati (članak 324. ZOO).... utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke (nakon navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu) nema za učinak nemogućnost opstanka tih ugovora jer uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen...“.

48. S obzirom na sve izneseno, sud utvrđuje kako ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnoj pravnoj stvari za sobom ne povlači i ništetnost cijelog predmetnog ugovora o kreditu, obzirom isti bez njih može opstati, stoga je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan i presuđeno je kao u izreci ove presude.

49. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a te obzirom da je tuženik u sporu uspio u cijelosti, istom pripada pravo na naknadu troškova postupka u cijelosti, a koji mu je dužan naknaditi tužitelj.

50. Tuženiku su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje: Tarifa) te su istom priznati trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, zastupanje na ročištu 5. veljače 2025., 19. ožujka 2025. i 24. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eura za svaku radnju sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife te pripadajući pdv za svaku radnju u ukupnom iznosu od 200,00 eura, dakle sveukupno u iznosu od 1.000,00 eura.

51. Slijedom svega navedenog, presuđeno je kao u izreci.

Prelog, 6. studenog 2025.

Sutkinja:

Nina Markulija

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćnici

2. Tuženik po punomoćnicima