Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], LČ

Poslovni broj: P-365/2024-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice LČL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz OD Golubić & Šikić j.t.d.,odvjetnicima u Čakovcu protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 24.rujna 2025. u nazočnosti tužitelja uz zamjenika punomoćnika tuženika, dana 6.studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877,da tužiteljici LČL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 7.520,71 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od

26,29 EUR od 31.03.2009 do isplate

28,51 EUR od 30.04.2009 do isplate

28,51 EUR od 31.05.2009 do isplate

28,51 EUR od 30.06.2009 do isplate

28,51 EUR od 31.07.2009 do isplate

28,51 EUR od 31.08.2009 do isplate

28,51 EUR od 30.09.2009 do isplate

28,51 EUR od 31.10.2009 do isplate

28,51 EUR od 30.11.2009 do isplate

28,51 EUR od 31.12.2009 do isplate

28,51 EUR od 31.01.2010 do isplate

28,51 EUR od 28.02.2010 do isplate

28,51 EUR od 31.03.2010 do isplate

28,51 EUR od 30.04.2010 do isplate

28,51 EUR od 31.05.2010 do isplate

28,51 EUR od 30.06.2010 do isplate

28,51 EUR od 31.07.2010 do isplate

28,51 EUR od 31.08.2010 do isplate

28,51 EUR od 30.09.2010 do isplate

28,51 EUR od 31.10.2010 do isplate

28,51 EUR od 30.11.2010 do isplate

21,64 EUR od 31.12.2010 do isplate

21,64 EUR od 31.01.2011 do isplate

21,64 EUR od 28.02.2011 do isplate

21,64 EUR od 31.03.2011 do isplate

21,64 EUR od 30.04.2011 do isplate

21,64 EUR od 31.05.2011 do isplate

122,33 EUR od 30.06.2011 do isplate

178,15 EUR od 31.07.2011 do isplate

161,35 EUR od 31.08.2011 do isplate

142,96 EUR od 30.09.2011 do isplate

124,75 EUR od 31.10.2011 do isplate

123,37 EUR od 30.11.2011 do isplate

131,90 EUR od 31.12.2011 do isplate

139,33 EUR od 31.01.2012 do isplate

140,33 EUR od 29.02.2012 do isplate

135,19 EUR od 31.03.2012 do isplate

138,66 EUR od 30.04.2012 do isplate

141,03 EUR od 31.05.2012 do isplate

137,04 EUR od 30.06.2012 do isplate

138,09 EUR od 31.07.2012 do isplate

135,09 EUR od 31.08.2012 do isplate

128,71 EUR od 30.09.2012 do isplate

135,61 EUR od 31.10.2012 do isplate

138,92 EUR od 30.11.2012 do isplate

136,51 EUR od 31.12.2012 do isplate

123,49 EUR od 31.01.2013 do isplate

134,55 EUR od 28.02.2013 do isplate

135,52 EUR od 31.03.2013 do isplate

131,18 EUR od 30.04.2013 do isplate

117,70 EUR od 31.05.2013 do isplate

117,36 EUR od 30.06.2013 do isplate

120,67 EUR od 31.07.2013 do isplate

125,98 EUR od 31.08.2013 do isplate

133,33 EUR od 30.09.2013 do isplate

129,54 EUR od 31.10.2013 do isplate

132,22 EUR od 30.11.2013 do isplate

135,27 EUR od 31.12.2013 do isplate

118,97 EUR od 31.01.2014 do isplate

122,55 EUR od 28.02.2014 do isplate

121,38 EUR od 31.03.2014 do isplate

117,41 EUR od 30.04.2014 do isplate

116,14 EUR od 31.05.2014 do isplate

116,71 EUR od 30.06.2014 do isplate

121,22 EUR od 31.07.2014 do isplate

125,00 EUR od 31.08.2014 do isplate

124,22 EUR od 30.09.2014 do isplate

127,50 EUR od 31.10.2014 do isplate

129,72 EUR od 30.11.2014 do isplate

128,41 EUR od 31.12.2014 do isplate

128,78 EUR od 31.01.2015 do isplate

128,78 EUR od 28.02.2015 do isplate

128,78 EUR od 31.03.2015 do isplate

128,78 EUR od 30.04.2015 do isplate

128,78 EUR od 31.05.2015 do isplate

128,78 EUR od 30.06.2015 do isplate

128,78 EUR od 31.07.2015 do isplate

128,78 EUR od 31.08.2015 do isplate

128,78 EUR od 30.09.2015 do isplate

po stopi kako slijedi

- za razdoblje od 31. ožujka 2009. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 6,15% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2025. do isplate pod stopi od 5,15% godišnje,

a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Tužiteljica se s dijelom tužbenog zahtjeva i to iznad dosuđenog iznosa od 7.520,71 euro do iznosa traženog u tužbi odbija.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.577,98 EUR-a uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 5,15 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom dana 20.rujna 2004. sklopila Ugovor o kreditu broj: 146-169/2004 u iznosu kunske protuvrijednosti od 100.000,00 CHF s redovnom kamatom po stopi od 5,25 % godišnje s rokom otplate do 30.9.2024. Ugovorena je godišnja kamatna stopa u visini od 5,25 % time da je banka ovlaštena u slučaju promjene na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. Tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima sukladno otplatnom planu prema kojem anuitet iznosi 673,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti po središnjem tečaju banke. Tužitelj tvrdi da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vraćanju kredita u CHF ništetne i nepoštene, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH ( dalje VTS) broj: Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. kojom je presuđeno da se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4.srpnja 2013. u dijelu izreke koji glasi da se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Nadalje, poziva se na presudu P-1401/12 od 4.srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu, presudu VTS , broj: Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014., presudu i rješenje VS RH broj: Revt-249/14-2, odluke Ustavnog suda RH , broj. U-III-2521/215 i dr. od 13.prosinca 2016. , rješenje VSRH broj. Revt-575/16-5 od 3.listopada 2017., Direktivu 93/13 EEZ, čl.4.st.2. suda EU, odredbe čl.1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog tužitelj je tvrdio da je tuženik nesavjesni stjecatelj jer se radi o ništetnim – nepoštenim ugovornim odredbama koje je u ugovor unjela banka i temeljem istih od tužitelja naplaćivala nepripadajuće iznose, te je predložio da sud donese presudu kojom se u točci I. naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 11.897,03 kune, u točci II. da isplati tužitelju iznos od 56.305,93 kune, sve uz pripadajuće zakonske zatezne kamate kao i da nadoknadi tužitelju troškove ovog postupka.

2. Podneskom od 7.7.2025. tužitelj je sredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te je predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 7.520,71 euro uvećano za zakonske zatezne kamate kao i da mu nadoknadi troškove ovog postupka.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava činjenične navode tužbe iznesena tumačenja tužitelja, protivi se dokaznim prijedlozima, ističe prigovor zastare, te osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Navodi da tužitelj u tužbi nije naveo da su stranke sklopile Aneks ugovora radi konverzije kredita, s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik navodi da je tužba podnijeta 12.6.2019., da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecaja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, što znači da je za sva potraživanja nastala prije 12.6.2014. nastupila zastara potraživanja. Protivi se tumačenju pravnog shvaćanja VS RH u predmetu Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018. kako bi isto imalo značaj materijalno pravne norme ili predstavljalo drugi oblik materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o prigovoru zastare. Nadalje, tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu koji je zaključen 20.9.2004. iz razloga što su te odredbe stavljene izvan snage i ne proizvode pravne učinke. Konverzija, odnosno Aneks ugovora, ima retroaktivni učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom aneksu. Ističe da prema Odluci VS RH broj: Rev- 2221/2018-11 od 3.rujna 2019. tužitelj nema pravni interes ako je proveo konverziju. VS RH dopušta vođenje parnica i nakon donošenja izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koji se uvodi mogućnost konverzije ali samo u odnosu na potrošače koji to pravo nisu iskoristili. Tuženik nadalje smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu jer je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom i pregovarati da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR ili s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

3.1. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, da su na tržištu takvi krediti prisutni već godinama, i da je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Navodi da navedene predmetne odredbe ugovora nisu suprotne Načelu savjesnosti i poštenja, da tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla, i troškovi poslovanja. Tuženik navodi da je aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača vezano uz rizike glede rasta tečaja CHF, između ostalog u svom glasilu „ HYPO TIMES“ i to još od 2005.godine. Tuženik navodi da nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Slijedom navedenog predlaže da se odbije tužba i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u odgovor na tužbu s prilozima ( list 12-43 spisa), podnesak tuženika od 21.1.2020. s prilozima ( list 44-60 spisa), podnesak tuženika od 18.5.2020. (list 61-68 spisa), podnesak tuženika od 16.10.2020. s prilozima ( list 69-96 spisa), ovosudno rješenje broj. P-572/2019-11 od 5.ožujka 2021. (list 99-100 spisa), podnesak tuženika od 9.3.2021. ( list 102-106 spisa), ovosudno rješenje broj: P-572/19-15 od 5.travnja 2024. (list 111-113 spisa), podnesak tuženika od 8.1.2025. (list 121 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, smjer financije Mikac Matije (list 137-149 spisa), podnesak tužitelja od 7.7.2025. (list 159-162 spisa), podnesak tuženika od 18.7.2025. (list 165- 166 spisa), podnesak tuženika od 25.7.2025. (list 167-170 spisa), očitovanje vještaka od 22.kolovoza 2025. (list 173 spisa), podnesak tužitelja od 12.rujna 2025. (list 174 spisa), te su saslušani stalni sudski vještak i tužiteljica u svrhu dokazivanja, dok je tuženik podneskom od 8.1.2025. odustao od saslušanja svjedokinje RČ.

5. Tužiteljica je izjavila da su joj sredstva kredita trebala za izgradnju obiteljske kuće , time da u toj kući i sada živi sa svojom obitelji. Za kredit se raspitivala u više banaka, no tuženik joj je ponudio najpovoljnije uvjete, dakle najmanju kamatu i najmanju ratu. Kada je tražila kredit tada joj je djelatnik banke, kao najpovoljniju opciju ponudio kredit u CHF, tako da su ju na neki način i nagovorili na predmetni kredit. Djelatnik banke nije joj spominjao nikakve rizike vezane uz CHF, nije spominjao termin valute utočišta, za isti termin čula je pred par dana. Isto tako nije spominjao koju valutu i na koji način u RH štiti HNB. Znala je da je kredit s promjenjivom kamatom pa da slijedom toga rata kredita može rasti, no nije očekivala porast od 50 %. Djelatnik banke nije joj objasnio o čemu ovisi promjena kamatne stope niti joj je prezentirana odluka banke ili neki drugi interni akt u kojem bi bili navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Kada je dobila poziv banke za sklapanje ugovora i kada je došla u banku ugovor je već bio napisan i nije imala mogućnosti intervenirati na isti. Kod potpisivanja ugovora, time da je ugovor potpisala kod javnog bilježnika nije bilo riječi o valuti, niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Koliko se sjeća ugovor je već bio dostavljen k javnom bilježniku, te misli da je kod javnog bilježnika prvi put vidjela taj ugovor. Koliko se sjeća bila je nazočna samo javna bilježnica i nije bilo nikog od djelatnika banke. Kada je došlo do povećanja rate kredita nije išla pitati u banku za razlog jer je mislila da na to ne može utjecati, s obzirom da se to svima događalo. Prva rata kredita bila je oko 2.900,00 kuna, a najviša oko 4.600,00 kuna. Otplatu kredita vršila je putem trajnog naloga. Kredit je konvertiran, od banke je dobila pismeno u kojem se nalazilo dosta tablica, izračuna iz CHF u euro, i prijedlog konverzije koji je trebala potpisati. Misli da je prijedlog potpisala kod kuće, no nije se mogla točno sjetiti da li je potpisani prijedlog osobno odnijela u banku ili je poslala poštom. O Aneksu nije razgovarala s djelatnikom banke. Ako se dobro sjeća Aneks nije trebalo ovjeravati kod javnog bilježnika. Uz osnovni ugovor o kreditu dobila je otplatni plan u kojem su sve rate kredita bile iste, radilo se jedino o razlici iznosa kod glavnica i kamata za svaki mjesec. Nije se mogla sjetiti da li je prilikom izračuna konverzije utvrđeno da je bilo što preplatila, samo je sigurna da nije bila u minusu. Kada je sklapala ugovor bila je stručni suradnik u razvojnoj Agenciji, po struci je dipl. informatičar. Nikad nije imala obrt, firmu, niti poslovne udjele. Kuća za koju su uzeli kredit služila je za njihove potrebe, nikad je nisuiznajmljivali, niti je u istoj bilo kad bio poslovni prostor.

5.1. Ukupan iznos kredita bio je 486.000,00 HRK, Ugovor o kreditu je pročitala i mislila je da ga razumije, a tek je kasnije shvatila da ga nije razumjela. Znala je da sklapa ugovor o kreditu sa CHF, te da rata kredita može porasti ukoliko poraste valuta CHF ali nije očekivala da će porast biti 50 %. U banci ju nisu upozorili na razliku u riziku glede uzimanja kreidta u CHF ili EUR. Nije mogla utjecati na odredbe Ugovora o konverziji. U banci joj nisu kazali čega se odriče ukoliko potpiše konverziju. Prilikom pregovora o kreditu nije joj bilo objašnjeno što znači valutna klauzula i nije pitala djelatnika banke što to znači. Javni bilježnik je kratko prošao ugovor i najviše su se zadržavali na hipoteci jer je velik dio njene obitelji potpisao hipoteku. Nije imala primjedbi na osnovni ugovor o kreditu, niti je tražila od javnog bilježnika da joj pojasni pojedine odredbe. Pročitala je aneks ugovora, mislila je da ga razumije, ali djelomično, i nije shvaćala posljedice istog. Nije imala pitanja prema tuženiku vezano uz Aneks jer je smatrala da ne može ništa promijeniti. Prilikom razgovora o sklapanju ugovora o kreditu vjerovala je djelatniku banke da joj nudi najpovoljniji kredit. U konverziju su išli s obzirom da je konverzijom rata kredita pala.

6. Uvidom u financijsko knjigovodstveno vještačenje utvrđeno je da je stalni sudski vještak Mikac Matija naveo

-da je u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. tužiteljica preplatila iznos od 7.520,71 euro u odnosu na iznos koji bi platila da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja,

- od gore navedenog iznos od 1.134,10 eura odnosi se na preplatu uslijed promjene kamatnih stopa dok se iznos od 6.386,61 euro odnosi na preplatu uslijed promjene tečaja,

- vještak navodi da su u izračun uključena i razdoblja nižih kamatnih stopa i nižeg tečaja otplate od početnih,

- nova glavnica po konvertiranom kreditu obračunata je u iznosu od 25.959,86 kuna ( 3.398,41 eur) više nego što bi iznosila po početnim uvjetima,

- prema simuliranom kreditu koristeći promjenjivu kamatnu stopu koja je važila za kunske kredite u razdoblju otplate do dana konverzije korisnica kredita bi temeljem kamatnih stopa imala manjak od 190.863,85 kuna u odnosu na realno uplaćeno i preplatu temeljem tečaja od 48.119,56 kuna što znači da bi ukupan manjak uplata po tako simuliranom kunskom kreditu iznosio 142.744,29 kuna.

7. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, već je slijedom istog sredio tužbu i tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te je predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.520,71 euro uvećano za zakonske zatezne kamate kao i nadoknaditi mu troškove ovog postupka.

8. Tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva tužitelja navodeći da se navedena procesna radnja ne smatra smanjenjem tužbenog zahtjeva , te ukazuje na praksu VS RH broj: Rev-X-210/15-2 od 30.rujna 2015. Podredno tuženik traži naknadu parničnog troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva. Glede nalaza i mišljenja vještaka navodi da je isti neodređen jer vještak ne obrazlaže način izračuna u istom, pa predlaže da se vještak pozove radi očitovanja o istaknutim prigovorima.

9. Vještak se očitovao na primjedbe tuženika podneskom od 22.kolovoza 2025. te je naveo da je način izračuna obrazložen na strani 2 nalaza, da tuženik u svom podnesku ne navodi konkretne prigovore na izračun, već isključivo primjedbe pravne prirode.

10. Na ročištu 24. rujna 2025. saslušan je stalni sudski vještak Mikac Matija, te je iskazao da je izvršio izračun na način da je preplata izračunata kao odnos realno uplaćenih kunskih iznosa koji proizlaze iz visine anuiteta i razine tečaja na pojedini dan uplate, i iznosa koji bi bili naplaćeni da se visina anuiteta i razina tečaja nisu mijenjali u odnosu na početne. Na upit tuženika da li je kod izračuna točke B mijenjao kamatnu stopu prema realiziranom otplatnom planu koja je vrijedila za kunske kredite ili ju je mijenjao na mjesečnoj bazi sukladno tablici G.1. vještak je iskazao da je točci G simulacija kunskog kredita napravljena na način da se kamatna stopa mijenjala na iste datume kao što se mijenjala po realnom kreditu u CHF.

11. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 7.7.2025..god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

12. U čl. 2 st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

13. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

14. Nije sporno da su prednik tužitelja kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 100.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita. Namjena kredita bila je izgradnja kuće. Otplata kredita dogovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima. Ugovorena je kamata, redovna od 5,25 %, godišnje promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Ugovoreno je trajanje kredita do 30.9.2024.

15. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

16. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke ) oštećeni, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12, presude Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž- 7129/13 od 13.6.2014., Pž-6632/2017 od 14.6.2018., odluke VSRH broj: Rev- 249/2014-2, odluke Ustavnog suda broj: U-III-2521/15 i dr. od 13.prosinca 2016., te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba),te odredbe čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima.

17. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

18. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje prednik tuženika.

19. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

20. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

21. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

22. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

23. Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

25. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

26. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

27. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 1.6.2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

28. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

29. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

30. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

31. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

32. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

33. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

34. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

35. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

36. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje dana 12.6. 2019.god.

37. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

38. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

39. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

40. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

41. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

42. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

43. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

44. 1.tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

45. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

46. Analizirajući iskaz tužiteljice sud je smatrao utvrđenim da su joj sredstva kredita trebala za izgradnju obiteljske kuće u kojoj kući i sada živi sa svojom obitelji. Razvidno je da joj je djelatnik tuženika kao najpovoljniju opciju ponudio kredit u CHF, da je ona vjerovala djelatniku banke da joj nudi najpovoljniji kredit, radi čega se odlučila na isti. Prema navodima tužiteljice istoj nisu bili spominjani nikakvi rizici vezani uz kredit u CHF , time da, s obzirom da se radilo o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, djelatnik banke nije joj objasnio o čemu ovisi promjena kamatne stope niti joj je prezentirao odluku banke u kojoj bi bili navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope, dakle da tužiteljica nije mogla zaključiti koliko bi kamatna stopa po predmetnom kreditu mogla rasti i o čemu ovisi porast kamatne stope. Nadalje, prema navodima tužiteljice koje tuženik nije pobijao ista je ugovor o kreditu prvi put vidjela kod javnog bilježnika kojom prilikom nije bio nazočan nitko od djelatnika banke, kako bi joj eventualno objasnio pojedine odredbe ugovora ili kako bi ista mogla dobiti odgovor na pitanje nakon što je pročitala predmetni ugovor o kreditu. S obzirom da je rata kredita tužiteljice porasla od oko 2.900,00 kuna mjesečno na 4.600,00 kuna mjesečno logično je i životno da je prihvatila Aneks o konverziji, s obzirom da joj je prezentirano da će joj se buduća rata kredita smanjiti ukoliko potpiše isti. Isto tako sud je smatrao logičnim iskaz tužiteljice da je mislila da razumije Aneks ugovora, da je od banke dobila pismeno u kojem se nalazilo dosta tablica i to izračuna iz CHF u EUR, kao i prijedlog konverzije, da je mislila da Aneks djelomično razumije, a da nije imala pitanja vezano uz Aneks jer je mislila da ne može ništa promijeniti. Naime, uvidom u obavijest o konverziji razvidno je da je tužiteljici tuženik dostavio rekapitulaciju provedene konverzije temeljem Aneksa o konverziji. Iz rekapitulacije proizlazi da nije postojala preplata kredita već da je postojao manjak od 1.909,04 kune (251,19 eura) na dan 30.9.2015. odnosno da je konačni saldo manjak iz postupka konverzije na dan provođenja konverzije 649,48 kuna ( 85,23 eura), te da je tužiteljica dužna iznos manjka podmiriti najkasnije do 30.3.2016. Iz izračuna konverzije od 6.11.2015. razvidno je da je utvrđen iznos manjka za podmirenje na dan 30.9.2015. u iznosu od 336,42 eura, da preplata na dan 30.9.2015. iznosi 0 eura, da je iznos nove revidne obveze na dan 485,52 eura. Dakle, sami iznos koji je tuženik naveo u izračunu konverzije od 6.11.2015. i obavijesti o provedenoj konverziji od 29.2.2016. su različiti, pa je i logičan iskaz tužiteljice da te iste tabele kao i sam Aneks nije u cijelosti razumjela, te je sklapanjem Aneksa u kojem je bio naveden fiksni iznos otplate rate kredita u eurima osigurala sebi i obitelji određenu sigurnost glede visine mjesečnih rata kredita u budućnosti koje su prema otplatnom planu vezanom uz Aneks bile znatno niže od najvišeg iznosa predmetnih rata koje je plaćala po osnovnom ugovoru o kreditu.

47. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

48. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

49. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

50. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

51. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

52. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

53. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

54. Predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

55. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

56. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

57. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

58. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

59. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

60. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

61. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

62. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

63. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

64. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

65. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

66. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

67. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

68. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

69. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

70. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

71. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

72. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

73 Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa od 24.2.2016.. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

74. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

75. Kamatna stopa određena Aneksom od 24.2.2016.. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

76. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

77. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

78. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

79. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

80. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

81. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

82. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

83. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

84. Ovaj sud smatra da se tužiteljica sklapanjem Aneksa nije odrekla tih prava, niti je dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, te se Aneksom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dali takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Aneksa valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla..

85. Nadalje, tim Aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

86. Dakle, tužiteljica ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

87. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

88. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

89. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

90. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

91. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Aneksa i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZID ZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.

92. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

93. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

94. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

95. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

96. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

97. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je prednik tužitelja potrošač, i u Ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba, a i u Aneksu ugovora o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

98. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

99. Tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 7.7.2025.

100. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu , kao i očitovanju vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja, te je i odgovorio na pitanja koja mu je tuženik postavio na ročištu dana 24.rujna 2025.

101. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, već je sukladno istom precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 7.7..2025. Tuženik je izjavio prigovor na nalaz i mišljenje vještaka, te je u svom prigovoru istaknuo da vještak nije obrazložio način izračuna u istom na koju primjedbu je vještak odgovorio u svom očitovanju od 22.8.2025., te je odgovorio i na sva pitanja koja mu je tuženik postavio na ročištu 24.rujna 2025. , time da je odgovor na pitanje da li je vještak utvrdio postojanje razdoblja u otplati predmetnog ugovora u kojemu je tužitelj namirivao manje iznose od navedenih u početnom otplatnom planu sadržano već u samom nalazu i mišljenju vještaka.

102. Tuženik se podneskom od 18.7.2025. protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva navodeći da je tužitelj podneskom od 7.7.2025. djelomično povukao tužbu. Naime, tužbom je u točci I. tužbenog zahtjeva potraživana isplata od 168.404,96 kuna ( 9.078,639 eura) , a podneskom od 7.7.2025. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev za isplatu potražujući iznos od 7.520,71 euro. Dakle, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, pa navedeno sniženje predstavlja povlačenje dijela tužbenog zahtjeva, slijedom čega dolazi do primjene odredbe čl. 193. ZPP. S obzirom da se tuženik protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva , to je sud odlučio o cijelom zahtjevu kako je postavljen u tužbi. Povlačenje tužbe kao procesna radnja nije apsolutna i ograničena je između ostalog zaštitom od šikaniranja tuženika, te kad se tuženik upustio u raspravljanje ima pravni interes da se postupak okonča donošenjem meritorne odluke. Stoga je sud povučeni dio tužbenog zahtjeva odbio.

103. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

104. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

105. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

106. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.

107. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 19.10.2020., 7.7.2025., 15.9.2025. u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8.t.1.),zastupanje na ročištu dana 21.10.2020., 11.12.2024., 14.3.2025., 24.9.2025. ( tbr. 9.1. ) u iznosu od 200,00 eura,, zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr.9.3.) u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.700,00 eura, čemu treba dodati iznos PDV-a od 25 % odnosno 425,00 eura. Tužitelju su priznati troškovi predujma za vještačenje u iznosu od 331,81 euro, trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 121,18 eura, a slijedom čega je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 2.577,98 eura. Tužitelju nisu priznati troškovi sudske pristojbe za presudu s obzirom da je tužitelj oslobođen od plaćanja istih. Sud nije odredio troškove postupka za tuženika koji je potraživao s obzirom na dio povučenog tužbenog zahtjeva s obzirom da slijedom navedenog nisu nastali nikakvi posebni troškovi, a tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

108. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 6.studeni  2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.