REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-654/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Aleksandri Pomykalo kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Lozo & Partneri, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB 82031999604, zastupanog po punomoćnici TA, dipl.prav. kod tuženika, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 30. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, objavljene 6. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB 82031999604, isplatiti tužitelju NA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 4.530,73 EUR bruto, zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 107,97 EUR od 11. lipnja 2019. g. do isplate,

- na iznos od 106,14 EUR od 11. srpnja 2019. g. do isplate,

- na iznos od 109,17 EUR od 11. kolovoza 2019. g. do isplate,

- na iznos od 125,33 EUR od 11. rujna 2019. g. do isplate,

- na iznos od 103,57 EUR od 11. listopada 2019. g. do isplate,

- na iznos od 121,07 EUR od 11. studenog 2019. g. do isplate,

- na iznos od 122,85 EUR od 11. prosinca 2019. g. do isplate,

- na iznos od 122,08 EUR od 11. siječnja 2020. g. do isplate,

- na iznos od 136,12 EUR od 11. veljače 2020. g. do isplate,

- na iznos od 93,16 EUR od 11. ožujka 2020. g. do isplate,

- na iznos od 124,77 EUR od 11. travnja 2020. g. do isplate,

- na iznos od 98,26 EUR od 11. svibnja 2020. g. do isplate,

- na iznos od 103,00 EUR od 11. lipnja 2020. g. do isplate,

- na iznos od 103,56 EUR od 11. srpnja 2020. g. do isplate,

- na iznos od 109,95 EUR od 11. kolovoza 2020. g. do isplate,

- na iznos od 114,18 EUR od 11. rujna 2020. g. do isplate,

- na iznos od 115,84 EUR od 11. listopada 2020. g. do isplate,

- na iznos od 114,94 EUR od 11. studenog 2020. g. do isplate,

- na iznos od 124,88 EUR od 11. prosinca 2020. g. do isplate,

- na iznos od 122,27 EUR od 11. siječnja 2021. g. do isplate,

- na iznos od 114,32 EUR od 11. veljače 2021. g. do isplate,

- na iznos od 98,08 EUR od 11. ožujka 2021. g. do isplate,

- na iznos od 120,38 EUR od 11. travnja 2021. g. do isplate,

- na iznos od 115,53 EUR od 11. svibnja 2021. g. do isplate,

- na iznos od 119,37 EUR od 11. lipnja 2021. g. do isplate,

- na iznos od 120,38 EUR od 11. srpnja 2021. g. do isplate,

- na iznos od 117,81 EUR od 11. kolovoza 2021. g. do isplate,

- na iznos od 123,85 EUR od 11. rujna 2021. g. do isplate,

- na iznos od 113,30 EUR od 11. listopada 2021. g. do isplate,

- na iznos od 115,07 EUR od 11. studenog 2021. g. do isplate,

- na iznos od 136,40 EUR od 11. prosinca 2021. g. do isplate,

- na iznos od 122,17 EUR od 11. siječnja 2022. g. do isplate,

- na iznos od 103,24 EUR od 11. veljače 2022. g. do isplate,

- na iznos od 100,44 EUR od 11. ožujka 2022. g. do isplate,

- na iznos od 136,42 EUR od 11. travnja 2022. g. do isplate,

- na iznos od 122,91 EUR od 11. svibnja 2022. g. do isplate,

- na iznos od 116,56 EUR od 11. lipnja 2022. g. do isplate,

- na iznos od 139,13 EUR od 11. srpnja 2022. g. do isplate,

- na iznos od 116,29 EUR od 11. kolovoza 2022. g. do isplate,

po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022. g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a nakon 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto dodatku na plaću, sve u roku od osam dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 6. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako pogladiste, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je radnik tuženika, pri čemu je radni odnos zasnovan na temelju ugovora o radu za radno mjesto "vozač-parkirač". Na radnom mjestu "vozač autobusa I" tužitelj je zaposlen na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 3. svibnja 2018. s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20. Tuženik je tužitelju 22. srpnja 2022. ponudio novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto "vozač autobusa III" s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,40, iako tužitelj od svibnja 2018. obavlja iste poslove te je raspoređen u organizacijsku jedinicu Autobusni prijevoz Dubrava.

2. Tužitelj je u radnom odnosu s tuženikom više od pet godina, a od sklapanja ugovora o radu za radno mjesto "Vozač autobusa I" do danas čitavo vrijeme obavlja iste poslove vozača autobusa. Unatoč tome, tuženik je tužitelju tek na temelju Ugovora o radu od 22. srpnja 2022. za obavljanje istih poslova odredio koeficijent složenosti 2,40. Dakle, tužitelj cijelo to vrijeme svojeg radnog odnosa obavlja isti rad, jednako kao i svi ostali radnici tuženika koji obavljaju poslove vozača autobusa. No, tek je sklapanjem ugovora o radu za radno mjesto "Vozač autobusa III" tužitelj doveden u jednak položaj ostalim vozačima autobusa u pogledu koeficijenta složenosti poslova, što je odlučan kriterij za određivanje visine plaće.

3. Tužitelj ističe kako se često znalo dogoditi da po završetku svoje smjene predaje autobus kolegi koji bi nastavio voziti istu liniju bez ikakvih promjena, ali koji je već bio zaposlen na radnom mjestu "Vozač autobusa III", pa koji bi dobivao veću plaću od tužitelja iako obavljaju isti rad. Na taj način tužitelj je bio diskriminiran u odnosu na ostale radnike budući je za jednak rad i rad jednake vrijednosti dobivao znatno manju plaću od kolega.

4. Plaće radnika kod tuženika određene su odredbama Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020., te Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o. podružnice Zagrebački električni tramvaj od 24. srpnja 2015., kao i pripadajućim mu prilogom Kataloga radnih mjesta koji čini njegov sastavni dio. Tuženik je 31. ožujka 2023. donio Dodatak Kolektivnom ugovoru kojim se određuje Katalog radnih mjesta, a koji se primjenjuje od 1. ožujka 2023.

5. Do 31. prosinca 2019. plaće radnika bile su uređene Temeljnijim kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o. te Dodatkom V kojim je izmijenjena visina osnovica plaće. Prema navedenim aktima, osnovna plaća radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak određena je kao zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova, stalnog dodatka i dodatka za radni staž. Do 1. siječnja 2020. osnovica za određivanje osnovne plaće iznosila je 2.884,37 kn, dok je od stupanja na snagu novog Kolektivnog ugovora ta osnovica iznosila 3.052,20 kn.

6. Pravilnikom i pripadajućim Katalogom radnih mjesta određeni su koeficijenti složenosti radnog mjesta, prema kojemu radno mjesto "Vozač autobusa I" i "Vozač autobusa III" zahtijevaju istu razinu i vrstu stručne spreme, imaju istog neposrednog rukovoditelja, sredstva rada, uvjete rada, kao i odgovornost, a u konačnici oba radna mjesta izvršavaju se na istom mjestu rada. Proizlazi da je između ta dva radna mjesta poslodavac odredio razliku u pogledu koeficijenta složenosti radnog mjesta, koji koeficijent za radno mjesto "Vozač autobusa I" iznosi 2,20, dok je za radno mjesto "Vozač autobusa III" taj koeficijent 2,40.

7. Odredbom članka 91. Zakona o radu propisana je obveza poslodavca da radniku i radnici isplati jednaku plaću za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Tužitelj ukazuje kako se ta odredba ima tumačiti ekstenzivno, u smislu da je odlučna činjenica da je poslodavac dužan za jednak rad isplatiti jednaku plaću, kako među radnicima različitih spolova, tako i među radnicima istog spola.

8. Rad dvoje radnika je jednak, odnosno jednake je vrijednosti ako radnici obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogli jedan drugog zamijeniti. Nadalje, po ocjeni jednake vrijednosti rada uzimaju se u obzir i kriteriji stručne spreme, potrebnih vještina, odgovornosti, uvjeta u kojima se radi i slično.

9. Diskriminacija tužitelja razvidna je i iz platnih lista prema kojima je tuženik obračunavao plaću tužitelju. U platnim listama je naznačeno da je tužiteljev koeficijent složenosti poslova 2,40, a tuženik je na tako određeni koeficijent primjenjivao "korekciju" u visini -0,20. Ako je za tužiteljevo radno mjesto zakonit koeficijent složenosti poslova 2,20, zbog čega tuženik plaću tužitelja obračunava primjenom koeficijenta 2,40 uz "korekciju" -020? Dakle, sam je tuženik svjestan da je plaća tužitelja trebala biti isplaćena prema koeficijentu 2,40 kao i svim ostalim vozačima autobusa.

10. Proizlazi da je tužitelj u razdoblju od svibnja 2018. do srpnja 2022. primao manju plaću nego što je bio ovlašten i trebao primati. Stoga ovom tužbom potražuje iznos razlike plaća u navedenom razdoblju, a koje nije obuhvaćeno zastarom, u odnosu na iznos koji je primjenom koeficijenta 2,40 trebao primiti.

11. Tužitelj je podneskom od 4. studenog 2025. uredio tužbeni zahtjev kao u izreci.

12. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe da u ovom predmetu nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe jer je prije podnošenja tužbe tužitelj, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, sukladno čl. 133. Zakona o radu.

13. Nadalje, tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neutemeljeni te tužitelj ničim ne dokazuje opravdanost svog tužbenog zahtjeva. Nesporno je da je tužitelj radnik kod tuženika na radnom mjestu „Vozač autobusa“ u Autobusnom prometu Dubrava. U utuženom razdoblju, temeljem zaključenih ugovora o radu, radniku je bio utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač autobusa I“. Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova – Grupa složenosti poslova V. (VKV, SSS) 2,11 – 2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET-a iz 2015., utvrđena su sljedeća radna mjesta: VOZAČ AUTOBUSA I – koeficijent složenosti poslova 2,20, VOZAČ AUTOBUSA II – koeficijent složenosti poslova 2,30 i VOZAČ AUTOBUSA III – koeficijent složenosti poslova 2,40. Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl. 71. Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društva u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova s koeficijentom složenosti poslova od 2,11 – 2,40, kao i u skladu je s čl. 70. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2019. i trenutno važećeg Kolektivnog ugovora iz 2023., a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova s koeficijentom složenosti poslova od 2,01 – 3,00.

14. Dakle, plaća tužitelja je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom). Prema odredbi čl. 90 važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu.

15. Tužitelj je mogao odbiti ponudu ugovora o radu, tj. ne potpisati isti ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač autobusa I“ za koje je zaključio ugovor o radu. Tužiteljevi navodi kako je u neravnopravnom položaju i diskriminiran u odnosu na druge zaposlenike tuženika koji su zaposleni na istom radnom mjestu su neutemeljeni i ničim dokazani, budući da zaposlenici na navedenom radnom mjestu imaju utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20 i primaju plaću u skladu s navedenim koeficijentom. Tuženik ukazuje da je ugovor o radu dvostranoobvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika. Tužitelju su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time, tužitelj je znao i pristao da mu plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno 2,20.

16. Zaključno, navodi tužitelja da tuženik neosnovano vrši korekciju koeficijenta za 0,20 su neistiniti jer tužitelj prima plaću u skladu s koeficijentom radnog mjesta za koje je potpisao ugovor o radu. Podaci na isplatnim listama radnika automatski se ispisuju temeljem podataka koji se povlače iz sustava, odnosno programa Argosy koje poslodavac ovdje tuženik koristi za vođenje elektronske evidencije svih potrebnih osobnih podataka o radniku i podataka relevantnih za njegov radno pravni status i odnos kod poslodavca. Zbog ograničenosti mogućnosti akcija u sustavu i mogućnosti programa, a obzirom na kompleksne izmjene svih dosadašnjih organizacija i sistematizacija radnih mjesta koje je sa šiframa svih radnih mjesta potrebno evidentirati u samom sustavu, ovo pitanje je isključivo tehničke naravi i ne utječe na isplatu plaće koja je isplaćena sukladno ugovoru o radu kojeg je radnik sklopio.

17. Netočni su navodi tužitelja da svi ostali vozači autobusa kod tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40 obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj. Upravo suprotno navodima tužitelja, postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju, obzirom da voze različite autobusne linije.

18. Iz priloženih ugovora o radu, za radno mjesto „Vozač III“, u članku 2. u opisu poslova tog radnog mjesta, vidljivo je da, između ostalog „ N III“ obavlja poslove mentora u okviru svog radnog mjesta, dok takav posao nije u opisu poslova radnog mjesta „Vozač I“. Poslovi mentorstva su istaknuti kao jedna od razlika između poslova radnog mjesta „Vozač I“ i „Vozač III“ te takve poslove, između ostalog, mogu obavljati samo vozači na radnom mjestu „Vozač III“. Time se želi ukazati na važnosti u razlici u znanju, vještinama i radnom iskustvu vozača pa se u skladu s tim daju i složeniji poslovi duže zaposlenim vozačima (zaposlenim na radnom mjestu „ N III“) kao što je obavljanje mentorstva mladim novozaposlenim vozačima. Napominjemo kako mentoriranje nije istaknuto kao isključivi razlog i temelj za primjenu različitog koeficijenta složenosti poslova i nije sporno da se vozačima koji obavljaju poslove mentorstva nad novim kolegama za to isplaćuje poseban dodatak na plaću, a plaća im se obračunava i isplaćuje sukladno koeficijentu složenosti poslova koji je određenim njihovim ugovorima o radu.

19. Zbog svega navedenog tuženik je razvrstao vozače u tri skupine (Vozač I, Vozač II, Vozač III) i za sva navedena radna mjesta je utvrdio da im pripada različit koeficijent složenosti poslova (2,20, 2,30 i 2,40). Također, iz Karte radnog mjesta za Vozača autobusa I proizlazi da je potrebno radno iskustvo od 1 godine na poslovima vozača C i D kategorije, dok je za radno mjesto Vozača autobusa III potrebno radno iskustvo od 2 godine i to na poslovima vozača autobusa u ZET-u.

20. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i potraživanje zakonske zatezne kamate na porez na dobit i prirez kao sastavni dio bruto plaće radnika.

21. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u: Ugovor o radu (strana 8-9, 10-12 spisa), izvadak iz TKU (strana 13-18 spisa), isplatne liste (strana 23-88 spisa),

Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (strana 96-112 spisa), popis poslova (strana 125-126 spisa), izračun potraživanja (strana 147-148 spisa), saslušani su svjedoci ŠA i ZA (strana 161-162 spisa), saslušan je tužitelj (strana 162 spisa).

22. Ocjenjujući rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

23. U odnosu na prigovor tuženika neosnovano je pozivanje na odredbe čl. 133. Zakona o radu, da ako je tužitelj smatrao da mu je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa trebao je podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku propisanom, budući je navedenom odredbom propisano da se zahtjev za zaštitu prava podnosi u zakonskom roku, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa, a u ovom slučaju se upravo radi o novčanom potraživanju radnika za koje nije bio u obvezi podnošenja zahtjeva za zaštitu prava.

24. Među strankama je nesporno da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu za obavljanje poslova radnog mjesta Vozač autobusa I s koeficijentom obračuna plaće 2,20, a ugovorom o radu od 22. srpnja 2022. za obavljanje poslova radnog mjesta Vozač autobusa III s koeficijentom obračuna plaće 2,40.

25. Među strankama je sporno pripada li tužitelju pravo na isplatu razlike plaće između koeficijenta 2,20 i 2,40 za razdoblje od svibnja 2019. do srpnja 2022. s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

26. Izvršenim uvidom u TKU za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba i Dodatak V TKU-u Kolektivni ugovor tuženika iz veljače 2002. utvrđeno je da su u čl. 70 mjesta vozača razvrstana u grupu složenosti V. - VK i SSS s koeficijentima složenosti od 2,11 do 2,40.

27. Uvidom u Pravilnik o radu tuženika i opis poslova Vozača I i vozača III, jedina razlika u obavljanju poslova vozača autobusa III je u obavljanju poslova mentorstva u okviru svog radnog mjesta.

28. Izvršenim uvidom u Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZH d.o.o. Podružnica ZET-a iz srpnja 2015. utvrđeno je da su mjesta vozača razvrstana u grupu složenosti V. - VK i SSS s koeficijentima složenosti od 2,11 do 2,40, odnosno po nazivima radnih mjesta vozač I koeficijent 2,20, vozač II koeficijent 2,30 i vozač III koeficijent 2,40.

29. Uvidom u isplatne liste tužitelja razvidno je da je istom utvrđen koeficijent, 2,400, i da je isti korigiran na -0,20. Tijekom postupka tuženik nije dokazao opravdanost razloga za takvo korigiranja koeficijenta, odnosno umanjenje koeficijenta za 0,20.

30. Sud je iskaz svjedoka i tužitelja prihvatio u cijelosti kao životan, uvjerljiv i suglasan s dokumentacijom dostavljenom u spisu, iz kojeg proizlazi da je tužitelj u utuženom periodu obavljao iste poslove na radnom mjestu vozača autobusa kod tuženika kao i drugi radnici na istim poslovima koji su imali veći koeficijent, i da ne postoji razlika između obavljanja poslova na radnim mjestima vozača autobusa I i vozača autobusa III, a tuženik tijekom postupka svoju tvrdnju da to nije tako nije dokazao.

31. Odredbom čl. 91. st. 1. Zakona o radu ('Narodne novine' 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, u daljem tekstu ZR) propisano je da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti; st. 2. određuje da se o radu jednake vrijednosti radi ako dvije osobe različitoga spola obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti, te ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi. Pri tome odredbe ZR-a o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca sud tumači ekstenzivno tako da se ne odnose samo na osobe različitoga spola nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta, kao što je ovdje slučaj.

32. Odredbom čl. 91. st. 5. ZR-a ništetna je odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta koja je protivna čl. 91. st. 1. ZR-a, stoga su ništetne i odredbe Ugovora o radu koje je tužitelj sklopio s tuženikom, a kojima je koeficijent za obračun plaće tužitelju na radnom mjestu vozača autobusa utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima kao i drugi zaposlenici tužitelja na radnom mjestu vozača autobusa, te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u navedenom razdoblju primao plaću prema koeficijentu 2,40.

33. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i tužitelju dosudio traženi iznos razlike bruto plaće za utuženo razdoblje koju bi ostvario po koeficijentu 2,40, sa zateznim kamatama prema odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, u daljem tekstu ZOO) koji propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u bruto plaći.

34. Temeljem odredbe čl. 154. u svezi čl. 156. ZPP-a tužitelju su dosuđeni troškovi koji su bili prijeko potrebni radi vođenja parnice i zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), a čiji trošak se sastoji od troškova sastava tužbe 100 bodova, pristup na ročište 2.10.2024., 25.6.2025. i 30.9.2025. svako po 100 bodova, dva obrazložena podneska svaki po 100 bodova, ukupno 600 bodova odnosno 1.200,00 eura, uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 300,00 eura. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.500,00 eura.

35. Tužitelj je temeljem odredbe čl. 11. st. 1. točka 3. Zakona o sudskim pristojbama oslobođen od plaćanja istih.

U Zagrebu 6. studenoga 2025.

Sutkinja:

Aleksandra Pomykalo

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 5 primjeraka, u roku 15 dana od dana uručenja ovjerenog prijepisa presude, sukladno odredbi čl. 335. st. 7., 8. i 9. ZPP-a.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika