Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Stalna služba u Petrinji
Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12
Poslovni broj: P-295/2023-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužitelja VG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Zvonimira Stiperski-Berislav Balenović, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupane po punomoćnicima iz OD Leko i partneri, odvjetnicima iz Zagreb, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 24. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zam. punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude dana 6. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da isplati tužitelju VG iznos od 3.862,79 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:
4,12 eur od 01.04.2008., pa do isplate;
18,25 eur od 01.11.2008., pa do isplate;
3,58 eur od 01.12.2008., pa do isplate;
19,24 eur od 01.01.2009., pa do isplate;
21,63 eur od 01.02.2009., pa do isplate;
22,68 eur od 01.03.2009., pa do isplate;
19,38 eur od 01.04.2009., pa do isplate;
19,91 eur od 01.05.2009., pa do isplate;
15,61 eur od 01.06.2009., pa do isplate;
14,86 eur od 01.07.2009., pa do isplate;
12,76 eur od 01.08.2009., pa do isplate;
14,88 eur od 01.09.2009., pa do isplate;
14,64 eur od 01.10.2009., pa do isplate;
12,62 eur od 01.11.2009., pa do isplate;
15,51 eur od 01.12.2009., pa do isplate;
19,15 eur od 01.01.2010., pa do isplate;
23,57 eur od 01.02.2010., pa do isplate;
28,14 eur od 01.03.2010., pa do isplate;
26,91 eur od 01.04.2010., pa do isplate;
26,89 eur od 01.05.2010., pa do isplate;
29,49 eur od 01.06.2010., pa do isplate;
46,80 eur od 01.07.2010., pa do isplate;
43,10 eur od 01.08.2010., pa do isplate;
53,07 eur od 01.09.2010., pa do isplate;
49,87 eur od 01.10.2010., pa do isplate;
43,08 eur od 01.11.2010., pa do isplate;
56,21 eur od 01.12.2010., pa do isplate;
72,56 eur od 01.01.2011., pa do isplate;
61,29 eur od 01.02.2011., pa do isplate;
65,38 eur od 01.03.2011., pa do isplate;
59,88 eur od 01.04.2011., pa do isplate;
60,71 eur od 01.05.2011., pa do isplate;
82,56 eur od 01.06.2011., pa do isplate;
84,03 eur od 01.07.2011., pa do isplate;
102,88 eur od 01.08.2011., pa do isplate;
93,74 eur od 01.09.2011., pa do isplate;
83,66 eur od 01.10.2011., pa do isplate;
82,40 eur od 01.11.2011., pa do isplate;
81,51 eur od 01.12.2011., pa do isplate;
85,94 eur od 01.01.2012., pa do isplate;
90,60 eur od 01.02.2012., pa do isplate;
90,95 eur od 01.03.2012., pa do isplate;
87,82 eur od 01.04.2012., pa do isplate;
89,37 eur od 01.05.2012., pa do isplate;
90,83 eur od 01.06.2012., pa do isplate;
88,51 eur od 01.07.2012., pa do isplate;
89,29 eur od 01.08.2012., pa do isplate;
87,99 eur od 01.09.2012., pa do isplate;
84,67 eur od 01.10.2012., pa do isplate;
88,06 eur od 01.11.2012., pa do isplate;
90,11 eur od 01.12.2012., pa do isplate;
89,43 eur od 01.01.2013., pa do isplate;
81,93 eur od 01.02.2013., pa do isplate;
88,32 eur od 01.03.2013., pa do isplate;
88,63 eur od 01.04.2013., pa do isplate;
86,35 eur od 01.05.2013., pa do isplate;
78,78 eur od 01.06.2013., pa do isplate;
78,59 eur od 01.07.2013., pa do isplate;
80,14 eur od 01.08.2013., pa do isplate;
82,85 eur od 01.09.2013., pa do isplate;
87,46 eur od 01.10.2013., pa do isplate;
85,18 eur od 01.11.2013., pa do isplate;
87,76 eur od 01.12.2013., pa do isplate;
87,28 eur od 01.01.2014., pa do isplate;
89,40 eur od 01.02.2014., pa do isplate; sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da naknadi tužitelju VG troškove parničnog postupka u iznosu od 1.581,81 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 6. studenog 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 125,00 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj VG podnio je ovome sudu tužbu tuženika Privredne banke Zagreb d.d., radi isplate. U tužbi je naveo kako su dana 25.01.2007. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj ugovora 9012245016, solemniziran dana 26.01.2007. kod Javnog bilježnika Ivana Čubelića iz Siska, pod brojem OU-101/2007, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 27.835,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Predmetni kredit otplaćivan je u mjesečnim ratama, a rok otplate je bio 84 mjeseca. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe (dakle ništetne), i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu- švicarski franak uz koju je vezana glavnica i mjesečni anuiteti, te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Stoga tužitelj ovom tužbom potražuje natrag sve mjesečne iznose koje je tuženiku platio temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi, budući da je tuženik te iznose stekao bez osnove. Napominje se da je nepoštenost, nedopuštenost i ništavost ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđena i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 (VTSRH Pž-6632/17) donesenim u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. U odnosu na zastaru potraživanja tužitelja s osnova stjecanja bez osnove, tužiteljica napominje da je to pitanje meritorno riješeno Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je izričito navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. od 14. lipnja 2018. Također, u odnosu na nedopuštenost i nepoštenost odnosno ništavost odredbe o ugovorenoj valuti CHF, tužitelj uvodno napominje da je o takvim ugovornim odredbama svoje odluke u korist potrošača donio i Europski sud za ljudska prava, i to u predmetima C-26/13 (presuda od 30. 4. 2014.) i C-51/17 (Presuda od 20. 9. 2018). Iako je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule, Zakonom o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora (čl. 83.), određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 1. i 6. Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca – kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca – kune - kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Stoga su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je obveza tužitelja na vraćanje kredita iskazana vezano uz valutu švicartski franak, te je tuženik s osnove promjene tečaja švicarskog franka u razdoblju od 31.03.2008. god., pa do dana 31.01.2014. god. bez osnove stekao ukupan iznos 3.856,55 Eur/ 29.057,20 kuna, a čiji povrat tužitelj sada potražuje ovom tužbom. Slijedom svega navedenoga, predlaže se naslovnom sudu da temeljem provedenih predloženih dokaza udovolji njegovom tužbeno zahtjevu.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik Privredna banka Zagreb d.d. naveo je kako osporava osnov i visinu utuženog potraživanja. Prije svega, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF i EUR, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs- Rev 1990/91. Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno. Tuženik ističe kako osporava i visinu utuženog potraživanja. Tuženik se, nadalje, protivi i provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.
3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 7-11 spisa), otplatnu tablicu (str. 12-13 spisa), pregled uplata po kreditu (str. 32-34 spisa), knjigovodstvenu karticu (str. 35-46 spisa), saslušan je tužitelj VG (str. 47-48 spisa) te je izvršen uvid u nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Dragane Bubalo (str. 54-60 spisa).
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP- a, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.
5. Podneskom od 23. rujna 2025. tužitelj je, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 3.862,79 eura sa zakonskim zateznim kamatama.
6. Tužitelj VG u svom je iskazu naveo kako je kupovao 2007. godine vozilo za svoje potrebe marke Renault, i to u auto kući Cindrić u Sisku. Dokumentaciju za kredit dobio je u auto kući, s kojom dokumentacijom je potom otišao u Privrednu banku u Sisku, a potom kod Javnog bilježnika radi ovjere ugovora. U auto kući ga sigurno nisu upozorili na ovako velike rizike u svezi sklapanja ugovora, samo su mu rekli kolika je kamata i koliki je postotak od iznosa za sklapanje ugovora. Ne sjeća se da li mu je odmah u auto kući rečeno kolika će mu biti rata, ali zna da je uz ugovor poslije dobio i otplatni plan kredita. Ne sjeća se više gdje je dobio ugovor koji je već bio gotov pripremljen, ali zna da je onda s tim otišao u banku. Nije utjecao na pojedine odredbe ugovora o kreditu, misli da na njih nije niti mogao utjecati, ali mu se tada sve činilo korektnim. Prilikom potpisivanja spornog ugovora u banci nije rekao da mu nešto ne bi bilo jasno. Nije se raspitivao tada o sklapanju ugovora u drugim valutama. Auto kuća je imala ugovor s još jednom bankom, ne sjeća se kojom, ali je rekao da nije zainteresiran budući je u PBZ imao tekući račun i s njom je poslovao. Sigurno je pročitao cijeli ugovor prije njegova potpisivanja. Prilikom ovjeravanja potpisa na ugovoru kod Javnog bilježnika nije rekao da mu nešto nije jasno i tražio dodatno pojašnjenje, niti Javni bilježnik nije pokazivao znakove da bi u ugovoru bilo nešto čudno. Zna što je valutna klauzula. Prije toga je imao ugovoreni kredit s valutnom klauzulom. Ne sjeća se više da li je dizao devizni kredit. Sporni kredit je podigao budući je isti nudila banka s kojom dugo posluje. Ne sjeća se točno koliki je iznos kredita tada bio. Zanimao ga je samo iznos rate kredita. Upoznat je s odredbom ugovora da se rata kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima iskazanim u CFH, a u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Ugovor je potpisao svojevoljno. U banci mu nisu objasnili da bi mu se rata kredita povećala za pedeset posto. Možda su ga uputili na opće uvjete poslovanja, a možda su mu i dali iste pismeno, ali mu iste nitko nije objašnjavao. Pretpostavlja da u ugovoru stoji odredba kako je upoznat s općim uvjetima poslovanja jer se radi o takvoj formalnosti. Ne bi rekao da mu je bilo jasno sve što je navedeno u općim uvjetima poslovanja i nije pretpostavio da bi u njima bilo navedeno nešto što bi ga upozorilo na ovo što se dogodilo. Bilo mu je važno otplatna lista i konačni iznos kredita, a ostalo je smatrao formalnošću, pa ga je zato i potpisao. Ne zna što utječe na promjenu tečaja valute. Nitko mu nije rekao ništa vezano za promjenu valute, a u ugovoru je stajalo da je rata vezana uz valutnu klauzulu. Misli da se već susretao s promjenama tečaja prilikom nekih svojih poslovanja. Zna gdje se može provjeriti vrijednost određene valute u odnosu na kunu.
7. Uvidom u Ugovor o kreditu od 25. siječnja 2007., broj ugovora 9012245016 (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, utvrđeno je da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 27.835,29 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit odobrava za kupnju vozila (čl. 2. Ugovora), zatim, da je rok otplate 84 mjeseci te da se kredit u iznosu od 27.835,29 CHF i kamata iz čl. 4. Ugovora otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (čl. 6. Ugovora).
8. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. 11. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).
9. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.
10. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP-a obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 6. Ugovora o kreditu od 25.1.2007., broj ugovora 9012245016, u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.
11. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
12. U odnosu na odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu od 25.1.2007., broj ugovora 9012245016, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, Sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
13. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
14. Dakle, temeljem svega navedenog Sud zaključuje da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu od 25.1.2007., broj ugovora 9012245016, u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bila sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.
15. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
16. Sud je na prijedlog tužitelja, izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Dragani Bubalo koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 20. siječnja 2025. navela kako pojedinačni mjesečni iznosi razlike koje je tužitelj plaćao po osnovi povećanog tečaja CHF (na dan plaćanja pojedinog anuiteta) u odnosu da je plaćao anuitete po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen sveukupno iznose 3.862,79 €.
17. Tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju vještaka dok je tuženik u cijelosti osporio nalaz i mišljenje vještakinje ističući da je baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka fiksiran tečaj CHF, što nije bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu.
18. Sud u cijelosti prihvaća izračun vještakinje Dragane Bubalo kao stručan, temeljit, logičan i obrazložen, kojeg prihvaća i tužitelj, a koji izračun vještakinje prigovori tuženika nisu uspjeli dovesti u pitanje. Sud je poklonio svoju vjeru nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Dragane Bubalo te je na temelju takvog vještačenja utvrdio iznos razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita, a koji ukupno iznosi 3.862,79 eura.
19. Stoga je, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužitelju je dosuđen ukupan iznos utužene razlike po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a zatezna kamata na svaki pojedini mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma dospijeća obveze plaćanja sukladno nalazu i mišljenju vještaka i zahtjevu tužitelja, u kojem dijelu nije bilo prigovora stranaka.
20. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, Sud smatra kako isti nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora - donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi isplate u ovom predmetu podnesena sudu dana 13.06.2023., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.
21. Obzirom da je tužitelj u sporu uspio u cijelosti tuženik mu je dužan sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP nadoknaditi parnični trošak u cijelosti. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), za zastupanja na ročištima 23.05.2024., 21.10.2024. i 24.09.2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 9/1 Tarife), za sastav podneska od 23.09.2025. u iznosu od 200,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife) i trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura, što ukupno uz PDV iznosi 1.581,81 eura. Sud nije udovoljio zahtjevu tužitelja za naknadu troška za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), jer na to ročište punomoćnik tužitelja nije pristupio, pa je u dom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova valjalo odbiti.
U Petrinji, 6. studenog 2025.
Sutkinja
Blaženka Navara
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1.Tužitelj VG, po punomoćnicima iz ZOU Zvonimira Stiperski-Berislav Balenović, odvjetnicima iz Siska
2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d., po punomoćnicima iz OD Leko i partneri, odvjetnicima iz Zagreb
