REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Stalna služba u Garešnici
Garešnica, V. Nazora 22
Poslovni broj: P- 458/2024-54
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru Stalna služba u Garešnici po sutkinji toga suda Dajani Gabud Jandoš kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ZŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Antonio Mihoci i Kristina Burcar Štargl, iz Garešnice, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 24. rujna 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja, na ročištu za objavu presude 06. studenog 2025. godine
r j e š i o j e
Utvrđuje se povlačenje tuženog zahtjeva za iznos od 2.421,72 € sa potraživanim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos
i
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan u dijelu, koji glasi: „1. Utvrđuje da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora: 3209325961, zaključenog između tužitelja i tuženika dana 24. svibnja 2007. godine u dijelu koji glasi „u iznosu kunske protuvrijednosti od ..... CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.
2. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB92963223473 da tužitelju MŽ iz [adresa], 73. samostalne bojne kbr. 1, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.817,33 €, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana 01.10.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023. godine, od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana."
II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 17.511,06 €, po osnovi preplaćenih iznosa-pozitivne razlike promjene tečaja CHF kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.997,90 € , zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz članka 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine za svako polugodište, od dana donošenja presude tj. dana 06. 11. 2025. do dana isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Kod ovog suda tužitelj je podnio 11. veljače 2020. dana tužbu protiv tuženika, radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu od 24.05.2007. Preinakom tužbe od 01.07.2024. postavlja zahtjev i za utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe, kako je pobliže navedeno u toč. I. 1. izreke ove odluke, te visinu zahtjeva za isplatu postavlja u euru, budući je u primjeni nova valuta u Republici Hrvatskoj euro.
2. U tužbi se navodi, da su stranke dana 24. svibnja 2007. godine zaključile Ugovor o namjenskom kreditu br. 3209325961, kreditna partija broj 7103672224 (dalje u tekstu: Ugovor), kojim ugovorom Kreditor, ovdje tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita, ovdje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 178.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok se tužitelj obvezuje navedeni iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom (čl. 1. Ugovora). Navedenim Ugovorom je ugovoreno da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora (čl. 7. Ugovora). Tuženik je u predmetnom Ugovoru iz točke 1. ove tužbe koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu pobliže opisanu u točki 1. tužbe, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik nije tužitelja kao potrošača informirao u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke tužitelja da sklopi ugovor o kreditu vezanog uz valutu švicarski franak, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora nije od strane tuženika informiran o svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu sa glavnicom vezanom uz CHF, iako ga je tuženik kao „slabiju” ugovornu stranu trebao u potpunosti informirati, što je rezultiralo preuzimanjem obveze tužitelja otplate kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz CHF i to određenih mjeseci u gotovo dvostrukom većem iznosu rate kredita od početne. Tužitelj ističe, da mu je u poslovnici tuženika od strane zaposlenika tuženika rečeno te je uvjeravan, da je sklapanje ugovora o kreditu vezanog za valutu švicarski franak najpovoljnija ponuda za njega kao potrošača, da je tečaj CHF „stabilan i nije podložan većim promjenama”. Tuženik nije ni na koji način informirao tužitelja o postojećim rizicima sklapanja ugovora o kreditu u predmetnoj spornoj valuti, iako je imao podatke koji su ukazivali na budući prekomjerni rast tečaja švicarskog franka, osim toga tuženik nije tužitelja informirao odnosno upozorio niti općenito na mogućnosti učestalih promjena tečajeva svjetskih valuta te brojnim faktorima koji utječu na promjene tečaja, zbog čega je teško predvidjeti promjene tečaja za duži vremenski period od 10 ili više godina. Tuženik nije upoznao tužitelja ni sa studijama MMF-a i drugih stručnjaka koji su još ranije (studija MMF-a iz 1997. godine) upozoravali na predvidivi pritisak kapitala iz Euro zone na tečaj švicarskog franka. Također tuženik nije ni na koji način upoznao i informirao tužitelja o činjenici da u Republici Hrvatskoj Hrvatska narodna banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema EUR-u ali ne i drugim valutama. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj:
P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da je tužena u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i tijekom zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa da je time tužena postupila suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača , te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača naprijed navedene sudske odluke, donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene u svakom pojedinom slučaju. Vezanost ovog suda za utvrđenja iz naprijed navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine je utemeljeno i na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je sačinio izračun razlike više plaćenog iznosa tuženiku temeljem Ugovora o kreditu s temelja nastalih tečajnih razlika uslijed primjene ugovorene valutne klauzule u CHF u razdoblju u kojem je ugovoreni tečaj bio manji od primijenjenog, odnosno u razdoblju od 1. rujna 2007. godine do 1. rujna 2015. godine, u kojem periodu je tužitelj na ime utvrđene tečajne razlike u kunama platio tuženiku više ukupno 150.183,39 KN/19.932,76 €. Tužitelj potražuje isplatu navedenog iznosa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno preplaćen iznos po anuitetu od dana njegova plaćanja. Tužitelj je sa tuženikom dana 21. ožujka 2016. godine zaključio Dodatak Ugovora o kreditu (tzv. konverzija) koji je tužena bila u obvezi ponuditi tužitelju sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Navedenim Dodatkom Ugovoru stranke su ugovorile da je otplata obveza po Ugovoru o kreditu u CHF umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR (dalje u tekstu: konverzija). Međutim, prilikom provođenja konverzije, tuženik nije uračunao u cijelosti razliku više plaćenog iznosa s osnova tečajne razlike niti zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose. Tužitelj je podneskom od 01.07.2024. postavio tužbeni zahtjev potražujući isplatu u euru u ukupnom iznosu od 19.932,78 €, a nakon što je provedeno financijsko vještačenje tužitelj je podneskom od 4.11.2024. postavio tužbeni zahtjev na ukupan iznos od 17.511,06 €, što predstavlja sniženje tužbenog zahtjeva, za iznos od 2.421,72 €, a time i povlačenje, kojemu se nije tuženik protivio, pa je sud temeljem čl. 193 st. 2 Zakona o parničnom postupku utvrdio povlačenje zahtjeva tužitelja za iznos od 2.421,72 €, a kako je i riješeno u izreci.
3. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare za sve iznose dospjele prije 10.02.2015. Tuženik smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i promašen već s osnova činjenice što se radi o konvertiranom kreditu. Stranke su sklopile Dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu, 21.03.2016. čime je provedena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju N.N. 102/2015, pri čemu se ističe, da je tuženik bio zakonski obvezan ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, dok je tužitelj bio taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, te je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Konverzijom su stranke retroaktivno izmijenile ugovorne odredbe na koje se tužitelj poziva da su ništetne, kao da iste nikada nisu niti postojale, a predmetni ugovor je nastavljen kao da je bio od početka vezan za valutu u EUR s kamatnom stopom primjenjivom za kredite u EUR. Prilikom konverzije tužitelju su uzete u obzir sve uplate i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15. Tužitelju je prilikom konverzije utvrđena i preplata u iznosu od 86.006,08 kn/11.414,97 €, koja je korištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv, pa tužitelj ne može potraživati dodatne iznose razlike, a zadržati priznati u konverziji preplaćen iznos. Osporava tužitelju status potrošača. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer da iz prometa po kreditu proizlazi, da su osim tužitelja i treće osobe otplaćivale kredit.
4. Sud je u postupku izvođenja dokaza izvršio uvid u dokumentaciju dostavljenu uz tužbu koju čine; Ugovor o kreditu broj 3209325961 od 24.05.2007.,Otplatni plan, Dodataka ugovoru od 21.03.2016.(list 8-47spisa), u dokumentaciju dostavljenu uz odgovor na tužbu koju čine; dopis tuženika od 12.11.2015., izračun konverzije, (74- 92). Pročitan je nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijane Matijević iz Mentat d.o.o., Bjelovar (list 266-272, 282-284). Saslušan je tužitelj. Pročitan je nalaz i mišljenje vještaka Marinele Vuković (list 363-382). Stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun sudskih vještaka niti su predlagale neposredno saslušanje sudskih vještaka, pa sud iz razloga ekonomičnosti postupka nije iste neposredno saslušavao.
5. Temeljem provedenih dokaza i njima utvrđenog činjeničnog stanja sud je presudio kao u izreci odluke iz slijedećih razloga;
- među strankama nije bilo sporno da su iste zaključile dana 24.05.2007. Ugovor o kreditu kreditne partije broj 7103672224, te je tim Ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja u iznosu 178.500,00 CHF. Namjena kredita je bila za kupnju stana. Člankom 2. određeno je, da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke i u trenutku ugovaranja iznosi 4,50 %. Člankom 7. navedenog ugovora određeno je, da će se povrat obveza iz tog ugovora obračunati po srednjem tečaju HNB za CHF (VALUTNA KLAUZULA) važećem na dan dospijeća, a anuiteti kredita dospijeva na naplatu početkom mjeseca.
- uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač
- Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način, da je utvrđeno, kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine u navedenom dijelu, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine je potvrđena.
- Iz Dodatka Ugovoru o kreditu br. 7103672224 od 21.03.2016. (list 29-34) proizlazi, da je tužitelj prihvatio ponuđenu po tuženiku konverziju sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju svog kredita po osnovnom ugovoru u kunski kredit sa valutom u EUR, te je dakle i provedena konverzija s danom 30.09.2015. Prilikom konverzije tužitelju je priznata preplata u iznosu od 86.006,80 HRK. (čl. 5 Dodatka Ugovoru), te je čl. 6 ugovoreno, da se ista koristi za namirenje budućih anuiteta.
6. Po ocjeni ovog suda na pravni odnos stranaka vezano za predmetni Ugovor o kreditu primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, a kako to proizlazi iz navedenih presuda, odnosno utvrđenje ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, nepoštenom i ništetnom, sve temeljem odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje ZPP) i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br.41/14 i 110/15), na što se i tužitelj poziva u tužbi, jer je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 93/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom postupka je utvrđeno, iskazom tužitelja te izvršenim uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, da je tužitelj zaključio predmetni ugovor za kupnju stana u [adresa] koji nije iznajmljivan, već je korišten isključivo u privatne svrhe, za potrebe tužiteljeve djece. Tuženik nije dokazao, da bi u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (bez obzira što se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru), na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga, uzimajući u obzir navedeno, odnosno djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli i da tužitelj potražuje povrat preplaćenih iznosa po toj osnovi predmetnom tužbom, proizlazi da se na pravni odnos stranaka primjenjuje tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu, te je stoga zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru osnovan.
7. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nastavnom odredbom čl. 19.c st.1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita. Dakle, imajući u vidu odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 propisani način konverzije, time da tužitelj niti ne tvrdi da bi predmetni Aneks ugovoru o kreditu bio sklopljen protivno odredbama ZID ZPK/15 i da njegovu valjanost tijekom postupka nije doveo u pitanje, a u svezi čega iz nalaza i mišljenja financijske vještakinje proizlazi i da su sve uplate tužitelja uključene u izračun konverzije i da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15, povezujući navedeno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 prema kojemu sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 ocijenivši isti usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, istaknuvši istodobno da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanja produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, to nepoštene (i ništetne) ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu nakon sklapanja Aneksa od 21.03.2016. nisu obvezivale tužitelja, jer su zamijenjene na način kao da je za cijelo ugovoreno vrijeme kredit bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštenih ugovornih odredbi sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07, jer kada je riječ o pravnim posljedicama nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima takvu ugovornu odredbu, u načelu, valja smatrati kao da nikada nije postojala (ništetnost djeluje ex tunc).
7.1. Parnične stranke su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 21.03.2016. izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način, da su sve uplate tužitelja bile uključene u izračunu konverzije kako proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka, stoga Dodatak ima restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne predviđa, da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF vraćaju tužitelju, nego se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Sporazumom/Aneksom ugovoru o kreditu. Zbog toga, prema shvaćanju ovog suda, tužitelju ne pripada zahtijevani novčani iznos s osnova ništetne odredbe (Valutna klauzula) Ugovora o kreditu, jer u imovini tuženika više nema imovine tužitelja, koju bi stekao bez pravne osnove i koju bi primjenom čl. 1111. ZOO-a bio u obvezi vratiti tužitelju. Štoviše, Dodatkom je tužitelju utvrđena preplata iznosa od 86.006,80 HRK/11.415,06 € (čl. 5 Dodatka Ugovoru), te je čl.6 ugovoreno da se ista koristi za namirenje budućih anuiteta. Dakle, pravno je shvaćanje ovog suda, da je tužitelj sklapanjem predmetnog Dodatka ugovoru od 21.03.2016. restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u Osnovnom Ugovoru o kreditu od 24.05.2007., jer ga navedena ugovorna odredba ne obvezuje, a isplate koje je temeljem iste izvršio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun u ispunjenju valjane obveze preuzete sklapanjem 21.03.2016. Dodatka osnovnom ugovoru.
7.2. Međutim, ostaje činjenica, da je utvrđeni preplaćeni iznos s osnova ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF po vještačkom nalazu pozitivna razlika bez prebijanja sa negativnim razlikama i iznosa koji je kod konverzije priznat tužitelju kao pretplata, tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu pojedini mjesečni iznosi plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), te da o tom pitanju ZID ZPK/15 kao specijalni zakon u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o obveznim odnosima, nije ništa uredio. Odredbom čl. 2. st. 2. ZZP/07 propisano je, da će se ako tim Zakonom nije drukčije određeno na obvezno pravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, te je i čl. 4. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 bilo propisano, da se ako posebnim zakonima iz stavka 1. ovoga članka ili ovim Zakonom nije drukčije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. Stoga Dodatak osnovom ugovoru od 21.03.2016. nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje su plaćene na ime nepoštene odredbe ugovora o kreditu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Stoga u skladu s općim pravilom iz čl. 1115. ZOO-a tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržanih u Ugovoru o kreditu do dana 30. rujna 2015. s kojim danom je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naime, imajući u vidu razloge ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima nije informirao tužitelja, dakle njihovu nepoštenost u smislu čl. 96. st. 1. tada važećeg ZZP/07, jer su protivno načelu savjesnosti i poštenja stvarale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao do konverzije kao nepošteni stjecatelj. Obzirom da prema čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a koji su iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete valjanim Dodatkom osnovnom ugovoru od 21.03.2016., na dan obračuna konverzije, s kojim danom je prestala obveza vraćanja, dugovao istome i zatezne kamate koje su na pojedine iznose, koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, tekle od dana kada ih je primio pa do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015., a iznose prema nalazu vještaka (list 381) 43.830,64 KN/5.817,33 €. Izneseno pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. Sukladno navedenom sud smatra, da postoji obveza tuženika plaćanja nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršen obračun konverzije sukladno Dodatku od 21.03.2016.
8. Prigovor tuženika da predmetni kredit po Osnovnom ugovoru ne bi otplaćivao samo tužitelj, već i treće osobe, pa da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran u ovome predmetu, posve je neosnovan. Naime, upravo je tužitelj bio korisnik kredita, stoga je isti temeljem te osnove aktivno legitimiran.
9. Visinu tužbenog zahtjeva sud je procjenjivao prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka Marijane Matijević i Marinele Vuković. Iz nalaza i mišljenja te dopune sudskog vještaka (list 433-445,470-481, 501-508) proizlazi, da je tužitelj kao korisnik predmetnog kredita više platio tuženiku zbog tečaja/pozitivna razlika 17.511,06 € u odnosu na početni tečaj CHF, dok zatezne kamate na preplaćene iznose od dana plaćanja do konverzije iznose ukupno 43.830,64 KN/5.817,33 €. Iz nalaza sudskog vještaka proizlazi da je kod konverzije na dan 30.09.2015. utvrđena preplata u iznosu od 86.006,80 HRK/11.415,06 €. Sud nije našao razloga za sumnju u sačinjen nalaz i mišljenje sudskih vještaka, jer su isti postupili po nalogu suda danom prilikom određivanja zadataka vještačenja, pa je sud iste u cijelosti prihvatio. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, niti su predlagale neposredno saslušanje vještaka, pa ih sud nije niti saslušavao.
10. Tužitelju su priznate kamate na dosuđen novčani iznos u toč. I. izreke, uzimajući u obzir odredbu članka 1115. i 29. Zakonu o obveznim odnosima.
11. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u dijelu kako je naznačeno u toč. I. izreke presude, dok je u preostalom dijelu kao neosnovan odbijen, kako je označeno u toč. II. izreke.
12. Razmatrajući istaknuti prigovor zastare po tuženiku, sud je imao u vidu da se tužitelj poziva na presudu iz predmeta P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, na temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku iz kojega potječe pravomoćna sudska odluka, a radi se o kolektivnom sporu kojim je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018., te je rok zastare počeo teći, od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri tome uzimajući u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora,", stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare koji iznosi 5 godina sukladno čl. 1111. i 225. Zakona o obveznim odnosima, nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018., pa imajući u vidu da je tužba u ovome predmetu podnijeta 10.02.2020., nije nastupila zastara. Stoga niti zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose /razlika po valuti / nije u zastari.
13. U pogledu navoda tuženika da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14) odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) definira pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, sud smatra da je osnovna posljedica ništetnosti ugovora prema članku 323. stavak 1. ZOO to što je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, pa se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe ima smatrati zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove sukladno članku 1111. Zakona o obveznim odnosima. Presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne obvezuje sudove samo u postupcima radi nakade štete, kako to pogrešno smatra tužena, budući da odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ne treba tumačiti gramatički, nego teleološki. Uzimajući u obzir navedeno, nije niti osnovan prigovor zastare koji je tuženik istaknuo, jer smatra da bi se trebao primijeniti trogodišnji zastarni rok, jer se dakle ne radi o postupku o naknadi štete, već povratu stečenog bez osnove i općem zastarnom roku od 5 godina sukladno čl. 225 Zakona o obveznim odnosima (N.N.33/05).
14. Tužitelj sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ima pravo na naknadu opravdanih parničnih troškova u smislu čl. 155. Zakona o parničnom postupku, time da je tužitelj uspio prosječno sa 61,30 % (100 % sa osnovom i 22,59 % sa visinom – od 25.750,11 € koji se sastoji iz potraživanih 19.932,78 po osnovi preplaćenih iznosa te na iste potraživanih zakonskih zateznih kamata koje iznose 5.817,33 €, a dosuđene su zakonske zatezne kamate 5.817,33 €) dok je uspjeh tuženika 38,70 %, pa je dakle tuženik dužan tužitelju naknaditi 22,60 % tužiteljevih opravdanih troškova nastalih u postupku. Opravdani parnični trošak tužitelja imajući u vidu Tarifu o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika u nastavku teksta (OT) čine nagrade njegovu punomoćniku za: sastav tužbe 500,00 €, za sastav maksimalno 4 obrazložena podneska u iznosu od 500 € po podnesku po Tbr. 8. toč.1. OT ( 23.09.2020., 01.07.2024., 04.11.2024. i 20.02.2025.). Nagrada za zastupanje na 4 raspravna ročišta iznosi 500,00 € po ročištu, dok za ročište od 20.01.2021. punomoćniku pripada nagrada od 250,00 € po Tbr. 9. toč 2. OT. Na ime PDV-a na priznate nagrade punomoćniku tužitelja pripada iznos od 1.187,50 €. Tužitelj je platio sudsku pristojbu na tužbu, u iznosu od 122,90 €, te ista također čini njegov opravdan parnični trošak. Tužitelj je kao potrošač oslobođen od plaćanja sudske pristojbe na presudu. Trošak vještačenja u cijelosti je snosio tužitelj te on iznosi 600,00 €, te isti također ulazi u opravdan trošak tužitelja. Za pristup ročištu za objavu i uručenje presude sa PDV-om nagrada iznosi maksimalno 125,00 €. Dakle, ukupan opravdan parnični trošak tužitelja iznosi 6.785,40 €, time da je tuženik dužan naknaditi tužitelju 22,60% od iznosa 6.185,40 €, što iznosi 1.397,90 € plus u cijelosti trošak vještačenja od 600,00 €, jer isti nije ovisio uspjehu u parnici. Dakle, tuženi je dužan tužitelju na ime troška postupka naknaditi iznos od 1.997,90 €, a kako je i riješeno u izreci.
U Garešnici 06. studeni 2025. godine
Sudac
Dajana Gabud Jandoš
P O U K A : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. Odvjetnica Nera Panjkret, Garešnica
2. Odvjetničko društvo Porobija & Porobija, Zagreb
