Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž -1068/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Čvrljak, odvjetnik u Šibeniku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1654/2019 od 13. svibnja 2025., na sjednici vijeća 6. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1654/2019 od 13. svibnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.745,45 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine dijelove tog iznosa s tijekom kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja. Točkom III. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak od 3.778,10 eura zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 26. svibnja 2008. u iznosu od 8.745,45 eura sa zateznim kamatama.

6. U postupku nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) i promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, s time da se tečaj CHF tijekom trajanja ugovora mijenjao, kao i početna kamatna stopa od 6,50 % odlukom tuženika, kao. Sporna je ništetnost valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa, kao i zastara tražbine tužitelja.

7. Prvostupanjski sud, pozivom na čl. 502.c ZPP-a, cijeneći da su u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. i poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojima je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i valutne klauzule u valuti CHF, zauzima stav da su nepoštene i kao takve ništetne sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu.

8. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud pozivom na čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11, 78/15. i 29/18-dalje: ZOO) i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zauzima stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prekinuta zastara te da počinje teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u tom postupku. Stoga, cijeneći vrijeme podnošenja tužbe pozivom na čl. 225. ZOO-a zauzima stav da nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

9. Nadalje, prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da razlika (pozitivna razlika) između iznosa koje je tužitelj stvarno platio primjenom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te iznosa koji bi bio dužan platiti da je kamatna stopa ostala u visini početno ugovorene stope 6,50% godišnje, a tečaj CHF u odnosu na HRK isti kao na dan korištenja (isplate) kredita, iznosi 8.745,45 eura, te da je u istom razdoblju otplate tužitelj i manje platio tuženiku na ime promjene tečaja u iznosu od 4,91 euro, te prvostupanjski sud prihvaća postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.745,45 eura sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, dok odbija kao neosnovan prigovor radi prebijanja istaknut po tuženiku cijeneći da tuženik nije precizirao visinu istog.

10. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” br. 138/23- dalje: Tarifa/23).

11. Neosnovano tuženik navodi da je presuda zahvaćena apsolutno bitnim povredama iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i toč. 6. ZPP-a pri čemu u odnosu na taj prigovor tuženik u osnovi tvrdi da je odbijanjem njegovog dokaznog prijedloga saslušanjem javnog bilježnika, radi utvrđenja odlučnih činjenica u odnosu na obaviještenost potrošača, istom onemogućeno raspravljanje i da uslijed toga presuda ne sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama. Stav je tuženika da vezanost suda presudom u kolektivnom sporu ne isključuje pravo na dokazivanje okolnosti koje postoje u svakom pojedinom slučaju. Naime, protivno shvaćanju žalitelja, presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o odlučnim činjenicama te ju je moguće ispitati čime nije došlo do ostvarenja bitne povrede iz toč. 11. Pored toga, neprovođenjem dokaza saslušanjem javnog bilježnika koji je ugovor solemnizirao nije došlo do povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 6 ZPP-a, niti bi time bio ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi treba navesti da, prema shvaćanju ovog suda, izvođenjem ovog dokaza ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (tako i odluka Ustavnog suda broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

12. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

12. S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj točke 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja glasi: „Utvrđuje se da je petotutužena Hypo Alpe –Adria Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotutužena Hypo Alpe –Adria Bank d.d., postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača(„Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“, te ujedno cijeneći da tuženik u ovom postupku nije pružio relevantnih dokaza da bi postojao informirani pristanak tužitelja u odnosu na sklapanje predmetnih odredbi ugovora o kreditu, ništetna je odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika, te odredba kojom je ugovorena valutna klauzula, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

13. Stoga, kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama čl. 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07) , koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora, te tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

14. Žalbeni navod tuženika kojim prigovara da ne postoji pravni osnov za podnošenje ove tužbe zbog činjenice da tužitelj tužbom zahtijeva isplatu, a ne naknadu štete u smislu odredbe čl. 502. c. ZPP-a nisu prihvaćeni. Naime, iako je odredba čl. 502.c ZPP-a tek Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a od 1. rujna 2019. izmijenjena u smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana i riječ ''ili isplatu'', neovisno o tome, kada je netko nešto stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao ovdje tuženik, tada je prema odredbama ZOO-a koje reguliraju posljedice ništetnosti dužan drugoj strani vratiti sve što je primio po osnovi takvog ugovora, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos po jednoj ugovornoj strani suprotna strana oštećena i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu, što tužitelj i zahtijeva u ovom sporu.

15. U odnosu na žalbene prigovore kojima tuženik osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka, treba navesti da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio stručnim i potpunim navedeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa, s time da iz stanja spisa proizlazi da je tuženik u osnovi prigovarao nalazu i mišljenju vještaka uz tvrdnju da je predmetni ugovor „pretvoren u ugovor o kunskom kreditu s fiksnom kamatom“, koji prigovor je razmatran prilikom ocjene osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, pa isti, stoga, nije od utjecaja na utvrđenu visinu potraživanja koju je vještak utvrdio u skladu sa zadatkom koji mu je dao sud, slijedom čega, na pravilnost odluke ne utječu žalbeni prigovori tuženika kojima ističe svoje objašnjenje o metodologiji promjenjivih kamatnih stopa i tečajnoj razlici. Neosnovano tuženik smatra da je trebalo uzeti u obzir negativne tečajne razlike jer tužitelj plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove. Također, u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošača. Naime, potrošači su osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od samog početka te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogao pripisati samo bankama kao profesionalcima, a ne i potrošačima. Na strani jedne ugovorne strane zbog ništetnih ugovornih odredbi došlo je do očite neravnoteže u pravima stranaka, dakle do štete za njih, stoga se banka uopće ne bi mogla pozivati na prigovor radi prebijanja, odnosno nema osnove za uzimanje u obzir negativne razlike.

16. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

16.1. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 12. lipnja 2019., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

17. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

18. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te važeće Tarife u vrijeme donošenja pobijane odluke (Rev-940/20 od 04.07.2023., Rev-847/21 od 13.02.2024. i Rev- 562/24 od 07.05.2024.) Naime, u vrijeme odlučivanja je na snazi bila Tarifa /23. Prema Tbr. 52. toč. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima upućuje na primjenu Tarife u vrijeme poduzimanja pojedine radnje u postupku.

19. Slijedom navedenog, primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP- a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 6. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović