1

                            Poslovni broj: Gž-752/2021-4

                     

              Republika Hrvatska

      Županijski sud u Dubrovniku                                                                                                 

                    Dubrovnik                                                                                   

Poslovni broj: Gž-752/2021-4

 

 

 

 

U    I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca, Noemi Butorac kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Srđana Kuzmanića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz M., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. b. d.d., K., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik Ž. D., odvjetnik u P., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-947/2020-16 od 30. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 4. listopada 2023.

 

p r e s u d i o    j e

 

I Žalba se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-947/2020-16 od 30. lipnja 2021. u pobijanom dijelu (točke I, II i III izreke)

 

a)  potvrđuje u točkama I i II izreke, te u dijelu točke III izreke kojim je naloženo tužitelju platiti parnične troškove u iznosu od 11.604,95 EUR(slovima: jedanaesttisućašeststotinačetirieuraidevedesetpetcenti/87.437,50 HRK (slovima:osamdesetsedamtisućačetiristotinetridesetsedamkunaipedesetlipa)[1]

 

b)  preinačava u preostalom dijelu točke III izreke tako da se odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.757,71 EUR (slovima:tritisućesedamstotinaipedesetsedameuraisedamdesetjedancent)/28.312,50 HRK (slovima:dvadesetosamtisućatristotinedvanaestkunaipedesetlipa)1.

 

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio proglašenje nedopuštenom ovrhe u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu koji se vodi pod posl. brojem Ovr-5617/2018 od 30. rujna 2018., preinačen rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž Ovr-366/2019 od 11. listopada 2019. Slijedom toga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, dok su tuženiku dosuđeni troškovi parničnog postupka u svoti od 15.362,67 EUR/115.750,00HRK.

 

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – u daljnjem tekstu: ZPP) i povrede iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 338. ZPP-a. Tužitelj je pobijao i odluku o parničnim troškovima. Iz sadržaja žalbe proizlazi da  tužitelj pobija točke I, II i III izreke, dok ne pobija točku IV izreke kojom je djelomično odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova. Tužitelj nema ni pravnog interesa pobijati  taj dio prvostupanjske presude.

 

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

4. Na žalbu nije odgovoreno.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Tuženik je pokrenuo ovršni postupak protiv tužitelja pred prvostupanjskim sudom koji se vodi pod brojem Ovr-5617/2018 radi ostvarenja novčane tražbine u svoti od 2.314.100,78 HRK sa zakonskim zateznim kamatama od 19. veljače 2009. pa do dana plaćanja i radi naplate troškova ovršnog postupka. Zakljčkom broj Ovr-5617/18-13 od 30. siječnja 2020. upućen je tužitelj (ovršenik) na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz članka 50. stavak 1. točke 9. i 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22– u daljnjem tekstu: OZ).

 

7. Tužitelj tvrdi da je ovrha nedopuštena jer je nastupila zastara tražbine i jer ovršna isprava nije podobna za ovrhu radi naplate zateznih kamata s obzirom da u njoj nije navedeno na koje se razdoblje utvrđuje stopa ugovornih kamata, kolika ta stopa iznosi i kroz koje se razdoblje obračunava i da izjava o zapljeni računa (zadužnica) nema svojstvo ovršne isprave jer iz nje ne proizlazi pravo ovrhovoditelja da sam odredi vrijeme ispunjenja obveze, odnosno njeno dospijeće.

 

8. Nakon što je utvrdio:

 

-            da je rješenjem prvostupanjskog suda broj Ovr-5617/2018, donesenim na temelju zadužnice broj OV-5780/08 od 13. ožujka 2008., određena ovrha radi naplate tražbine tuženika u iznosu od 2.314.100,78 HRK sa zakonskim zateznim kamatama od 19. veljače 2009. do isplate i troškova ovršnog postupka u iznosu od 34.375,00 HRK sa zakonskim zateznim kamatama od 13. rujna 2018. do isplate na poslovnim udjelima tužitelja trgovačkim društvima M. N. d.o.o. i N. trgovina i distribucija d.o.o.;

-            da je tužitelj podnio žalbu protiv tog rješenja, između ostalog i zbog žalbenih razloga iz članka 50. stavak 1. točka 9. i 11. OZ-a u kojoj je u bitnom naveo da je nastupila zastara tuženikove tražbine te da ovršna isprava nije podobna za ovrhu i da se na temelju ovršne isprave ne mogu naplatiti zatezne kamate;

-            da je Županijski sud u Splitu rješenjem broj Gž Ovr-366/2019-2 od 11. listopada 2019. potvrdio rješenje o ovrsi prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je određena ovrha radi naplate tražbine u iznosu od 2.314.100,78 HRK, te u dijelu u kojem je određena ovrha radi naplate troškova ovršnog postupka sa pripadajućim zateznim kamatama, a preinačio je rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha radi naplate zateznih kamata na iznos od 2.314.100,78 HRK od 19. veljače 2009. do isplate uz obrazloženje da u ovršnoj ispravi nije navedena obveza plaćanja zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice;

-            da iz obrazloženja navedene drugostupanjske odluke proizlazi da je rješenje o ovrsi doneseno na temelju zadužnice na kojoj je potpis tužitelja ovjeren i da stoga ima svojstva ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha, da je ta ovršna isprava stekla svojstva ovršnosti;

-            da je zaključkom prvostupanjskog suda broj Ovr-5617/18-13 od 30. siječnja 2020., ispravljen zaključkom od 12. veljače 2020,. upućen tužitelj na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga propisanih odredbom članka 50. stavak 1. točka 9. i 11. OZ-a;

-            da je zadužnica sastavljena prije 1. siječnja 2010. i da je na njoj ovjeren potpis tužitelja kod javnog bilježnika a tužitelj se suglasio da se radi naplate vjerovnikove (tuženikove) tražbine po ugovoru o kreditu broj …-… od 13. ožujka 2008. u iznosu od 7.860.000,00 HRK uvećane za obračunate kamate zaplijene svi njegovi računi otvoreni kod svih pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa te da se novčana sredstva u iznosu vidljivom na obračunu dugovanja, koji će banka priložiti u slučaju potrebe aktiviranja zadužnice, isplate vjerovniku na njegov žiro račun;

-            da je tuženik 10. veljače 2009. podnio spornu zadužnicu na  naplatu Z. b. d.d. i da je na temelju zadužnice izvršena naplata u ukupnom iznosu od 1.093.710,00 HRK;

-            da je na temelju specifikacije izvršenja osnove za plaćanje (zadužnice) u razdoblju od svibnja 2015. do listopada 2019. naplaćena glavnice u iznosu od 83.961,05 HRK, a da je na osnovi odredbe članka 32. stavak 1. Zakona o provedbi ovrhe nad ovršenim sredstvima („Narodne novine“, broj 91/10 – u daljnjem tekstu: ZPONS) FINA preuzela od Z. b. predmetnu osnovu za plaćanje radi izvršenja;

-            da u razdoblju od 13. veljače 2009. pa do svibnja 2015. nije izvršavana osnova za plaćanje po spornoj zadužnici,

 

prvostupanjski sud je, smatrajući da se parnica radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može pokrenuti samo iz razloga koje je ovršenik istaknuo u žalbi povodom koje je upućen na parnicu, zaključio da su činjenični navodi tužbe u kojima se tvrdi da je ovrha određena na temelju isprave koja nije podobna za ovrhu, tj. nije podobna za naplatu ugovornih zateznih kamata jer u zadužnici nije navedeno na koje razdoblje se utvrđuje stopa ugovornih kamata i koliko ta stopa iznosi kroz razdoblje na koje se obračunava, te da izvadak iz poslovnih knjiga i preslika ugovora o kreditu ne predstavlja ovršnu ispravu, razlozi za podnošenje žalbe protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave iz članka 50. stavak 1. točka 1. OZ-a, a koje je tužitelj istaknuo u svojoj žalbi, i zbog kojih nema mjesta upućivanju na parnicu, a niti je tužitelj upućen na parnicu radi ovih razloga, već je o tim razlozima odlučio drugostupanjski sud povodom žalbe protiv rješenja o ovrsi, zbog čega je zaključio da se zbog navedenih razloga ne može udovoljiti tužbenom zahtjevu.

 

9. Polazeći od toga da zadužnica, u smislu odredbe članka 183. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08), ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate, da postupak izravne naplate nije obustavljen već je zadužnica zadržana u očevidniku radi obave prijenosa kada sredstva pristignu na račun, iz čega zaključuje da je provedba ovrhe zapljenom računa na temelju zadužnice bila propisana bez vremenskog ograničenja, da provedba ovrhe na osnovi zadužnice i po odredbama ZPONS-a nema vremensko ograničenje, da postupak nije obustavljen,da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, prvostupanjski sud je zaključio da je podnošenjem zadužnice na naplatu Zagrebačkoj banci d.d. došlo do prekida zastare, da zastarni rok nakon djelomične naplate nije počeo teći iznova u smislu članka 245. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – u daljnjem tekstu: ZOO), te je, smatrajući prigovor zastare neosnovanim, odbio tužbeni zahtjev.

 

10. Za svoja činjenična utvrđenja i pravne zaključke sud je dao jasne i uvjerljive razloge koji nisu dovedeni u pitanje navodima žalbe.

 

11. O žalbenim razlozima da ovršna isprava nije podobna za ovrhu, da nije postala ovršna i da prijedlog za ovrhu nije u skladu s ovršnom ispravom odlučeno je u ovršnom postupku.

 

11.1. O opozicijskom žalbenom razlogu (prigovoru zastare) odlučuje se u parničnom postupku jer je  ovrhovoditelj osporio postojanje tog razloga. Prvostupanjski sud je pravilno pristupio razjašnjenju spora kada je naveo da se parnica može pokrenuti zbog razloga  koji je iznesen u žalbi protiv rješenja o ovrsi i zbog kojeg je ovršenik upućen u parnicu.

 

12. Protivno shvaćanju žalitelja ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, a da nisu počinjene ni povrede odredaba parničnog postupak na koje se ukazuje u žalbi, a to je povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. i povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 338. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ne postoje nikakve proturječnosti u pobijanoj presudi. Protivno shvaćanju žalitelja ovaj sud nalazi da se iz obrazloženja pobijane presude može zaključiti koje odredbe mjerodavnog prava je sud primijenio, o čemu će naknadno biti riječi u ovoj odluci. Netočna je žalbena tvrdnja da je prvostupanjski sud isključio primjenu odredbe članka 245. ZOO-a jer je tu odredbu primijenio i zaključio da iz činjenične građe ne proizlazi da je zastarni rok počeo teći iznova u smislu te odredbe.

 

13. Prvostupanjska presuda se temelji na zaključku da je podnošenjem zadužnice na naplatu Z. b. d.d. došlo do prekida zastare i da zastarni rok za tuženikovu tražbinu iznosi pet godina, i pri tom se sud pozvao na članak 225. ZOO-a kojim je propisan opći zastarni rok. Istina,  prvostupanjski sud nije naveo odredbu ZOO-a kojom je reguliran prekid zastare, ali je jasno da sud polazi od toga da je zastara prekinuta podnošenjem zadužnice na naplatu. Odredbom članka 241. ZOO je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine.

 

13.1. Nadalje, među strankama je bilo  sporno je li zastarijevanje počelo ponovno teći nakon što je naplaćena novčana svota po zadužnici 12. rujna 2009. s obzirom da u narednih pet godina nije bilo zapljene ni prijenosa sredstava po zadužnici kod Z. b. d.d. Ovdje valja navesti da je člankom 245. stavak 3. ZOO propisano da u situaciji kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbina u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da zastarni rok nije počeo teći iznova 13. rujna 2009.

 

14. U ovom predmetu nije došlo do izvršenja osnove za plaćanje, niti je zadužnica povučena, pa prekid zastarijevanja nastao podnošenjem zadužnice na naplatu u smislu članka 241. ZOO-a nije prestao, dakle i dalje traje. (tako i VSRH, Rev-1027/2021-2 od 3. svibnja 2012.)

 

15. Ovdje valja navesti da je 4. kolovoza 2018. na snagu stupio Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima objavljen u „Narodnim novinama“ broj 68/18 (dalje: Novi ZPONS), kojim je bilo propisano da je Agencija dužna u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona prestati izvršavati osnove za plaćanje koje na dan njegova stupanja na snagu ispunjavaju uvjete iz članka 12. stavak 1. Novog ZPONS-a (članak 33. stavak 1. Novog ZPONS-a), a člankom 12. stavak 1. Novog ZPONS-a je propisano da u situaciji kada se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti. Iz navedenog proizlazi da i u situaciji kada bi bilo udovoljeno uvjetima za primjenu članka 33. stavak 1. Novog ZPONS-a, tj. ako Agencija prestane izvršavati osnovu za plaćanje u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu Novog ZPONS-a zastara nije mogla nastupiti jer je prijedlog za ovrhu podnesen prvostupanjskom sudu 27. srpnja 2020.

 

16. Budući je tužitelj u cijelosti izgubio spor pravilno mu je naloženo platiti parnične troškove.

 

16.1. Tužitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku priznao trošak zastupanja po odvjetniku za sastav podneska od 11. prosinca 2020. i zastupanje na pripremnom ročištu. U odnosu na podnesak smatra da se ne radi o obrazloženom podnesku na temelju  Tbr. 8. stavak 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 – u daljnjem tekstu: Tarifa)  već o podnesku za koji bi, u smislu Tbr. 8. stavak 3. Tarife stranci pripadala nagrada od 25%, ali ne više od 50 bodova. U odnosu na zastupanje na pripremnom ročištu smatra da je isto odgođeno iz procesnih razloga zbog čega mu ne pripada nagrada u punom iznosu.

 

16.2. Na pripremnom ročištu se raspravljalo o glavnoj stvari pa žalba tužitelja u tom dijelu nema svog opravdanja.

 

16.3. Osnovano žalitelj ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku priznao trošak za sastav podneska od 11. prosinca 2020. u punom iznosu. Prema Tbr. 8. točka 1. Tarife za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, ali ne više od  4 takva podneska u prvostupanjskom postupku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. točka 1., 3., 6. i 7. Tarife. Za sastav ostalih podnesaka pripada 25% nagrade iz Tbr. 7. točka 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od  50 bodova. U podnesku od 11. prosinca 2020. tuženik ponovo analizira činjenice i ukazuje na sudsku praksu koja podupire njegova pravna shvaćanja. Takav podnesak ne može se smatrati obrazloženim u smislu Tbr.8. točka 1. Tarife, već se radi o ostalom podnesku (Tbr.8. točka 3. Tarife).

 

17. Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka je valjalo također odbiti jer je i njegova žalba protiv odluke o glavnoj stvari odbijena.

 

18. Radi iznesenog na temelju odredbe članka 368. stavak 1. i članak 373. stavak 3. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

 

 

Dubrovnik, 4. listopada 2023.

 

 

                                                                                                                                            Predsjednica vijeća:

 

                                                                                                                                            Noemi Butorac, v.r.