Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-700/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Josipu Štrucelju, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske radiotelevizije, javne ustanove, Zagreb, Prisavlje 3, OIB: 68419124305, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika ZA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Povrv-35/2024-9 od 28. kolovoza 2025., 6. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Povrv-35/2024-9 od 28. kolovoza 2025. preinačava u dijelu pod točkom I izreke na način da se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi vršitelja dužnosti javnog bilježnika Mirte Marijan, sa sjedištem u Zaprešiću poslovni broj Ovrv-21217/2023 od 3. siječnja 2024. održava na snazi u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 1,69 EUR sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 5. prosinca 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana.

II U dijelu pod točkom II izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Povrv- 35/2024-9 od 28. kolovoza 2025. se potvrđuje.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja poslovni broj Povrv-35/2024-9 od 28. kolovoza 2025. presuđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev te se ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika iz Zaprešića, Mirte Marijan poslovni broj Ovrv-21217/2023 od 3. siječnja 2024. u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 1,69 EUR s pripadajućom zateznom kamatom.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka.“

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužitelj prilikom specifikacije tužbenog zahtjeva nije dostavio dokaz o obračunatoj zakonskoj zateznoj kamati nakon izvršene djelomične uplate od strane tuženika dok istovremeno navodi da je pročitao sve podnesene dokaze, zbog čega da je pobijana presuda obuhvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23

– dalje; ZPP). Predlaže žalbu prihvatiti, pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio žalbene navode tužitelja.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu u smislu odredaba članka 365. stavak 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije ostvario koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za plaćanje RTV pristojbe za razdoblje od siječnja do lipnja 2023. u ukupnom iznosu od 63,72 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

7. U ovome postupku, obzirom na vrijednost predmeta spora, radi se o postupku u sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe članaka 457. do 467.a ZPP-a. Odredbom članka 467. stavak 1. i 2. ZPP-a propisano je da se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točke 3. ZPP-a, a povodom žalbe ne primjenjuju se odredbe članka 370. ZPP-a. Zbog navedenog se u postupku u sporovima male vrijednosti o osnovanosti žalbe odlučuje na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

8. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj (tada ovrhovoditelj) prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave zahtijevao isplatu iznosa od 63,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog računa do isplate. S obzirom na to da je tuženik 4. prosinca 2023., nakon podnošenja prijedloga za ovrhu, uplatio iznos od 64,73 EUR, tužitelj je podneskom od 3. travnja 2024. povukao tužbu u dijelu u kojem je uplata izvršena i specificirao tužbeni zahtjev konačno potražujući iznos od 1,69 EUR uz pripadajuće zatezne kamate, navodeći da se iznos od 2,70 EUR koji je tuženik uplatio odnosi na zateznu kamatu obračunatu do datuma uplate, dok da se iznos od 62,03 EUR koji je tuženik uplatio odnosi na glavnicu potraživanja.

9. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev za iznos od 1,69 EUR s pripadajućim zateznim kamatama smatrajući da tužitelj nije dokazao osnovanost svog potraživanja budući da nije dostavio obračun zakonske zatezne kamate na dan izvršene uplate tuženika.

10. Kako iz spisa proizlazi da je u prilogu podneska od 3. travnja 2024. kojim tužitelj specificira tužbeni zahtjev dostavljen obračun zakonskih zateznih kamata po nesporno izvršenoj uplati tuženika (list 50 spisa), prvostupanjski je sud pogrešno zaključio da tužitelj nije dokazao osnovanost specificiranog tužbenog zahtjeva čime je počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju ukazuje tužitelj u žalbi, jer su razlozi presude proturječni sami sebi i stanju spisa.

11. Međutim, unatoč tome ovaj sud drugog stupnja je temeljem ovlaštenja iz članka 373.a ZPP-a, imajući u vidu da iz isprava priloženih u spis proizlazi da je tužitelj dostavio obračun zateznih kamata čime je dokazao osnovanost specificiranog tužbenog zahtjeva, preinačio prvostupanjsku presudu na način da je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi za iznos od 1,69 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. prosinca 2023. do isplate, zbog čega je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

12. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nema pravo na naknadu troškova pozivajući se na iznimku propisanu odredbom članka 158. ZPP-a.

12.1. Odredbom članka 158. ZPP-a propisano je da je tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan tuženiku naknaditi troškove postupka. Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik. U konkretnom slučaju proizlazi da je tuženik uplatu izvršio 4. prosinca 2023., pa kako je tužitelj djelomično povukao tužbu za nesporno namireni iznos i specificirao tužbeni zahtjev tek 3. travnja 2024., dakle više od tri mjeseca nakon što je obveza ispunjena, i to tek nakon što je postupak prešao u parnicu, ne može se smatrati da je tužba u tom dijelu povučena odmah, jer je tužitelj nakon što je tuženik platio tražbinu, morao imati saznanje o izvršenom plaćanju već prilikom knjiženja uplate, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno odbio njegov zahtjev za naknadu troškova postupka.

13. Budući da se iznos koji je tuženik platio nakon podnošenja prijedloga za ovrhu smatra uspjehom tužitelja te uzimajući u obzir da je tužitelj preinakom prvostupanjske odluke uspio i za iznos preostale neplaćene glavnice u visini od 1,69 EUR, proizlazi da je tužitelj u sporu uspio u cijelosti, slijedom čega bi mu, prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, pripadalo pravo na naknadu troškova postupka prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, 107/2025 – dalje; OT) pa bi tako tužitelju valjalo priznati trošak jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski postupak prema Tbr. 7/9 OT u visini 50 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54 uz PDV od 25% iznosi 125,00 EUR uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Također, obzirom da je tužitelj sa žalbom uspio u cijelosti, valjalo bi mu priznati i trošak sastava žalbe prema Tbr. 10/3 u visini od 30 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54 uz PDV od 25% iznosi 75,00 EUR. Ovome bi valjalo pridodati i trošak sudske pristojbe na presudu u visini od 13,27 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na žalbu protiv presude u iznosu od 26,54 EUR. Dakle, proizlazi da bi ukupan trošak koji bi tuženik bio dužan naknaditi tužitelju za cijeli postupak, uključujući i žalbeni, iznosio sveukupno 239,81 EUR.

13.1. Međutim, obzirom na okolnosti predmeta i primjenu načela razmjernosti, ovaj sud nalazi da bi priznavanje parničnih troškova tužitelju (uključujući i trošak sastava žalbe) bilo nesrazmjerno u odnosu na vrijednost predmeta spora te ponašanje i položaj stranaka u parnici. Stoga je, radi cjelovitosti ocjene, ovaj sud proveo test razmjernosti prema ustaljenoj praksi i standardima Europskog suda za ljudska prava, a na temelju odredbe članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/2014

– dalje; Ustav) i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori - "Narodne novine" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija).

13.2. Test razmjernosti provodi se kroz četiri standardna koraka odnosno četiri pitanja od kojih je prvo pitanje „Postoji li legitiman cilj?“. Da, legitiman cilj mjere kojom se odbija zahtjev za naknadu troškova postupka je osigurati pravičnost i ekonomičnost postupka te spriječiti da troškovi vođenja postupka višestruko premaše vrijednost samog predmeta spora čime se štiti načelo razmjernosti, načelo ekonomičnosti i načelo pravične ravnoteže („fair balance“) između interesa stranaka te čuva integritet sudskog postupka. Drugo pitanje koje valja postaviti jest „Je li mjera prikladna za ostvarenje tog cilja?“. Da, ovaj sud smatra da se odbijanjem troškova postupka postiže upravo cilj koji se želi ostvariti, odnosno onemogućuje se da iznos troškova višestruko premaši vrijednost potraživanja temeljem dosuđenog iznosa glavne tražbine čime se izbjegava situacija u kojoj bi tužitelj, koji je ostvario pravo na isplatu iznosa od 1,69 EUR na ime glavnog duga, tuženiku stvorio obvezu plaćanja troškova od nekoliko stotina EUR, što bi bilo u očitoj suprotnosti s načelom pravične ravnoteže, zbog čega ovaj sud ocjenjuje da je mjera odbijanja troškova postupka tužitelju prikladna jer ostvaruje svrhu očuvanja razmjernosti i pravičnosti. Treće pitanje koje se postavlja jest „Je li mjera nužna (postoji li blaže sredstvo)?“. Da, mjera je nužna jer ne postoji manje ograničavajuće rješenje odnosno blaža mjera koja bi jednako učinkovito ostvarila cilj razmjernosti, pa i ekonomske pravičnosti tj. mjera je nužna jer ne postoji manje ograničavajuće rješenje. Ovo zbog toga jer u konkretnom slučaju ne bi bilo moguće dosuditi trošak niti djelomično odnosno za sastav prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave budući je u povodu prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi, rješenjem prvostupanjskog suda stavljeno van snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinute su provedene radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, slijedom čega se ima smatrati da je postupak započeo podnošenjem tužbe za izdavanje platnog naloga pa se cjelokupni postupak ima smatrati jedinstvenim parničnim postupkom, a presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga isti se ne održava na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim tijekom parničnog postupka (zaključak sa sastanka održanog na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova 2. lipnja 2017. godine). Konačno, valja odgovoriti na pitanje „Je li mjera prikladna u užem smislu?“. Da, ovaj sud je odmjerio interese obje strane – interes tužitelja za ostvarenjem tražbine u iznosu od 1,69 EUR te interes zaštite tuženika od nerazmjernog financijskog tereta koji bi proizašao iz obveze plaćanja znatnih troškova u sporu male vrijednosti – i zaključio da se odbijanjem troškova parničnog postupka (i troška sastava žalbe) postiže pravična ravnoteža između prava na pristup sudu i obveze snošenja troškova te smatra da je upravo na taj način osigurano da nijedna strana ne snosi nesrazmjerno opterećenje. Kod toga valja napomenuti i da je pri odmjeravanju razmjernosti ovaj sud uzeo u obzir i položaj stranaka, odnosno činjenicu da je tužitelj pravna osoba koja profesionalno posluje i raspolaže odgovarajućim pravnim i organizacijskim resursima, dok je tuženik fizička osoba i umirovljenik što ga objektivno stavlja u slabiji imovinski i društveni položaj te bi i zbog toga dosuđivanje troškova u visini od 239,81 EUR u sporu za 1,69 EUR predstavljalo nesrazmjeran teret za tuženika, dok s druge strane za tužitelja iznos troška ne bi, prema ocjeni ovoga suda, predstavljao trošak bez čije naknade bi došlo do ugroze njegovog poslovanja.

14. Slijedom iznesenog, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, za zaključiti je da bi plaćanje navedenih troškova, i to kako troškova prvostupanjskog, tako i žalbenog postupka, za tuženika predstavljalo prekomjeran teret, a što bi dovelo do povrede konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, kao i konvencijskog prava na pošteno suđenje iz članka 6. Konvencije. Stoga je, unatoč preinaci odluke u meritumu, odluka o troškovima postupka potvrđena kao pravilna, premda iz drugih razloga, zbog čega je odlučeno kao u točkama II i III izreke ove presude.

U Karlovcu 6. studenoga 2025.

Sudac

Josip Štrucelj