REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-473/2024-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ME iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Adnan Omanović, odvjetnik iz Zagreba, protiv Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 23. rujna 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika i nazočnosti zamjenika punomoćnika tuženika MEE, te presude javno objavljene 6. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl.1. Ugovora o kreditu broj 312859 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dne. 15. rujna 2008.g. u dijelu u kojem je tražbina iskazana u valuti švicarskog franka (CHF), a koja glasi: „…po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita…“

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 312859 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dne. 15. rujna 2008.g. u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: „…po prodajnom tečaju

Kreditora važećem na dan dospijeća…“

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 12.504,09 EUR (dvanaesttisućapetstočetirieuradevetcenti), sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 10.630,62 EUR teku od 1. listopada 2015. do isplate, i to, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. obračunava po prosječnoj kamatnoj stopi koju utvrđuje HNB na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.g. do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 6.736,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 30. rujna 2015. do isplate, za iznos zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 1.873,47 EUR od 30. rujna 2015. do isplate, te za iznos zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 10.630,62 EUR od 30. rujna 2015. do 1. listopada 2015.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.400,00 EUR (tritisućečetiristoeura), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. studenog 2025. do isplate po stopi koja se obračunava uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženom Volksbank d.d. dana 15. rujna 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj 312859 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama. Temeljem istog ugovora tužena da je tužiteljici odobrila i isplatila kredit za kupnju apartmana u Povljani na Pagu, u iznosu od 108.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Člankom 4. ugovora o kreditu da je ugovorena je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora, za koju je određeno da je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora. Člankom 7. ugovora o kreditu da je određeno je da je sklopljen je sa rokom otplate od 25 godina, otplaćivanjem kredita u 300 mjesečnih anuiteta koji se sastoje od dijela glavnice i kamate. Istim člankom da je određeno je da su mjesečni anuiteti plativi u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća kreditora, a da korisnica kredita pristaje da kreditor promijeni iznos mjesečnog anuiteta u slučaju kreditorove izmjene visine kamatne stope, koja će se promjena izvršavati jednostranom obaviješću korisnici kredita o odluci banke o promjeni visine anuiteta. Prvi anuitet za otplatu određen je u iznosu 668,75 CHF. Stranke da su dana 27. siječnja 2016. sklopile Aneks br. 1 ugovora o kreditu 312859 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF. Aneksom br. 1 ugovora provedena konverzija kredita tužiteljice. Navedena konverzija je provedena na način da je tužiteljica prihvatila tuženikov izračun konverzije, koji je izvršen tako da je njezin kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sa datumom valute dne. 30. rujna 2015.g., u skladu sa čl. 19a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015). Tužiteljici da su Ugovorom o kreditu iz 2008. kao i Aneksom br. 1 ugovora o kreditu povrijeđena prava potrošača. Ugovorom o kreditu tuženik da je u ugovor uključio kako valutnu klauzulu u švicarskim francima koja je otplatu glavnice vezala uz promjenjivi tečaj valute na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta, a uz to je u ugovor uključio i klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja će biti promjenjiva jednostranom odlukom banke i pukom dostavom pisane obavijesti korisnici kredita o navedenoj promjeni – na koju korisnica nije mogla utjecati. Navedeno postupanje banke prilikom zaključenja Ugovora o kreditu predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljici kao potrošaču kredit kao poslovni proizvod Banke–tuženika prezentiran je kao gotov proizvod na čije sastavne dijelove tužiteljica kao klijentica–potrošač nije mogla utjecati već je prihvatila sklapanje ugovora smatrajući tuženika kvalitetnom i pouzdanom kreditnom institucijom koja je financijski paket-kredit osmislila kako bi njoj kao potrošaču pružio najkvalitetniji i najmanje tegoban i štetan način otplate kredita. Tužiteljica iz odredaba ugovora o kreditu niti iz informacija koje je dobila prilikom ugovaranja nije bila niti je mogla biti svjesna potencijalnih realnih mogućnosti rasta kamatnih stopa kao niti raspona potencijalnih izmjena tečaja švicarskog franka, uz čiji je tečaj bila vezana njezina otplata kredita. Prema laičkom poimanju i „imidžu“ valute švicarskog franka, radi se o izrazito čvrstoj i stabilnoj valuti u koju potrošači imaju povjerenja. Za tužiteljicu kao potrošača-laika, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi predstavljale su eventualne promjene koje bi se očitovale u razlici od potencijalno nekoliko kuna na razini mjeseca, a ne na način da je tužiteljica od 2008.g. do 2016.g. kada je sklopila Aneks br. 1 ugovora nakon otplaćenih 84 anuiteta, bila dužna još 407.224,83 kuna, od početnih 493.741,71 kuna glavnice koje su joj isplaćene prilikom odobrenja kredita. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da je odlukom posl.br. Pž-7129/13 potvrdio je presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od dne. 4. srpnja 2013.g. kojom je presudio u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući tuženika. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dne. 31. siječnja 2022. zastara u pojedinačnim predmetima koje potrošači pokreću radi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba u ugovorima o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF i odredbama o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama u tim kreditima nastupa dne. 14. lipnja 2023. Na konkretan pravni posao da se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Člancima 81.- 87. istog zakona određeni su pojmovi nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Tako čl. 83. ZZP određuje da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Člankom 87. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba silom zakona ništetna. Članak 1. Ugovora tužiteljice i tužene jest nepoštena ugovorna odredba budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu tužena propustila tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana kao i zbog činjenice da je tužena ugovornu klauzulu ugovorila i koristila protivno njezinoj zakonom predviđenoj svrsi. Banka je kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolagala informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužiteljica kao potrošač nije imala stručnog znanja niti iskustva kojim bi uvidjela sve moguće rizike niti posljedice koji bi mogli nastati iz ovakvih ugovornih odredaba. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka je svoj kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji slijedom čega je tužiteljica prihvatila tako prezentirane činjenice, budući da je u konkretnu banku i pristupila iz osjećaja povjerenja u njihove poslovne proizvode i stručnost. Prilikom ugovaranja predmetnog kredita, tužena nije transparentno tužiteljici prikazala niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanima valutnom klauzulom EUR tako da tuženica nije mogla na temelju dostupnih informacija procijeniti koji je kredit i zašto uistinu povoljniji te je na taj način bila uvjerena da je bolje pristati na valutu CHF za koju se kasnije ispostavilo da je rizičnija. Tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama već je bila u situaciji izabrati jedan od ponuđenih kreditnih „paketa“ banke.

Prema Zakonu o zaštiti potrošača, odredbama o potrošačkom kreditiranju, bila je dužnost tužene da tužiteljici kao potrošaču u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja i kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi ona donijela potpuno informiranu odluku. Dužnost je tužene bila i da prije sklapanja ugovora tužiteljici pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njezinim potrebama, njezinoj financijskoj situaciji te joj pojasniti sve bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužiteljicu. Navedeni podaci trebali su biti sadržani u ugovoru o kreditu, a ista obveza proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Nadalje, sama načela obveznog prava, načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidaba sa zabranom zloupotrebe prava te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani ukazuju na potrebu pridržavanja propisanog ponašanja u poslovnoj praksi tuženika. Radi svih navedenih konkretnih propusta tužene pri ugovaranju kredita sa tužiteljicom tužiteljica nije raspolagala svim informacijama koje su bile potrebne kako bi mogla donijeti informiranu odluku o prihvaćanju odabranog kreditnog proizvoda banke. Navedenim postupanjem tužene banke, prilikom otplate mjesečnih anuiteta od tužiteljice je bez pravne osnove stekla iznos od 67.827,35 kuna, odnosno 9.002,24 EUR. Drugi temelj kojim je tužiteljica pretrpjela oštećenje od strane tužene jest obračun preostalog dijela kredita prilikom konverzije kredita. Prvenstveno se ističe da konverzija na temelju zakona nije novacija ugovora, a obnova je u svakom slučaju bez učinka ukoliko su bitne odredbe prijašnjeg ugovora bile ništetne. Člancima 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/2015) nije ni u kojem slučaju propisana konvalidacija ništetnih ugovornih odredaba. U prilog navoda tužiteljice govori i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2868/2018. Tužiteljica upućuje i na Presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izričito navedeno kako činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Tužena banka da je tužiteljičinim preplaćenim iznosima anuiteta zatvarala konvertiranu glavnicu, umjesto pravu glavnicu po početnom otplatnom planu. Tužena da je konverziju kredita vršila po novom, zatečenom u tom trenutku, višem tečaju, na način da je tako obračunat ostatak kredita za otplatu konvertirala u kunski kredit sa valutnom klauzulom u eurima. Takav obračun da je nepravilan, jer je proveden temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba. Budući da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, konverziju je trebalo napraviti prema početno ugovorenom tečaju i kamatnoj stopi. Iz navedenih razloga nepravilnog obračunavanja, konvertirana glavnica je značajno viša od glavnice po početnom otplatnom planu iz razloga što konvertirana glavnica u sebi sadrži tečajne razlike koje su nastajale u odnosu na početno ugovoreni tečaj rastom tečaja švicarskog franka u razdoblju otplate.Za preostalu neotplaćenu glavnicu prema početnom tečaju i kamati tužiteljica kao potrošač je bila dužna platiti samo iznose onih anuiteta koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu, odnosno bez tečajnih razlika. Tužiteljica je radi navedenog pogrešnog obračunavanja konverzije oštećena za iznos od 45.191,47 HRK, odnosno, 5.997,94 EUR.

1.1. Slijedom toga, tužiteljica smatra da joj konverzijom kredita nije pružena zaštita kao potrošaču jer sklapanjem Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom na činjenicu da je preplatila iznos koji joj je priznat prilikom konverzije, te stoga tužiteljica, prema preciziranom tužbenom zahtjevu za isplatu, kao u podnesku od 3. srpnja 2025., predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da joj plati iznos od 12.504,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate, i to, s osnove preplate uzrokovane rastom tečaja CHF, te zakonske zatezne kamata na taj iznos dospjele do dana sklapanja Aneksa ugovora o kreditu 30. rujna 2015., umanjeno za preplatu priznatu Aneksom, te iznos od 6.736,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 30. rujna 2015. do isplate, a koji iznos potražuje s osnove razlike glavnice preostale za otplatu obračunate Aneksom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, u odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, u bitnome osporava sljedeće: tvrdi da je potraživanje tužitelja u zastari, da je provedena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a, sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost da nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač, tužitelj da nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP).

2.1. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, tuženik tvrdi da je metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu neosnovana. Naime, tuženik osporava anticipiranu metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev na isplatu. Tužitelj da potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta, međutim, tuženik tvrd da sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita jer da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Tuženik smatra da ukoliko bi sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, tada da nastaje pravna praznina unutar samog Ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga tuženik tvrdi da nema mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta.

2.2. Podredno, u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe prigovor radi prebijanja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu. Navodi da je Aneksom utvrđena preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 13.080,01 HRK / 1.736,02 EUR. Tuženik da je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate. S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, tužitelj da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kredit dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, te stoga tuženik ističe prigovor radi prebijanja da sud utvrdit postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 13.080,01 HRK / 1.736,02 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 28.1.2016. do 31.12.2022.

2.3. Tuženik stoga predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 312859 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 15. rujna 2008. solemniziranog po javnom bilježniku Elizabeti Škunca u Pagu, dana 22. rujna 2008.g. pod brojem OV-5507/2008, Aneksa br. 1 ugovora o kreditu 312859 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od dne. 27. siječnja 2016.g. solemniziranog po javnom bilježniku Ivanu Adžiji u Zaprešiću dne. 28. siječnja 2016.g. pod brojem ovjere OV-1279/2016, u početni Otplatni plan, u Specifikaciju uplata po predmetnom kreditu, saslušao je tužiteljicu kao stranku, te je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz trgovačkog društva Darfin d.o.o. iz Zagreba.

4. U ovom postupku je nesporno:

- da su tužiteljica i pravni prednik tuženika Volksbank d.d., dana 15. 2008., zaključili Ugovor o kreditu broj 312859 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 108.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita,

- da je navedenim Ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Banke na dan dospijeća,

- da je predmetnim Ugovorom ugovorena kamatna stopa koja iznosi 5,50% godišnje, te da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Banke,

-da su tužiteljica i tuženik 27. siječnja 2016. zaključili Aneks br. 1 ugovora o kreditu 312859, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR

5. Sporno je:

- jesu li odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 15. 2008., broj 312859 , u dijelu u kojem je ugovorena ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke i valutna klauzula vezana uz CHF, ništetne

- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe, s obzirom na zaključenje Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015)

- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoren redovna promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke i valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo tijekom otplate kredita zbog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i tečaja CHF u odnosu na HRK u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, te na razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema obračunu tuženika

- je li je nastupila zastara utuženih novčanih potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utužene novčane iznose.

6. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, valja navesti da je o tom predmetu spora vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013., koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula M i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i 155/23, dalje –ZPP) i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22), važećih u vrijeme podnošenja ove tužbe, sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 ČE i AE od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, st. 4. čl. 81. ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati.

8. Na okolnost načina sklapanja predmetnog Ugovora, sud je, po prijedlogu stranaka, proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Iz njezinog iskaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu zaključila u svrhu kupnje apartmana na otoku Pagu koji je bio namijenjen ljetovanju njezine obitelji i kada je kupila tim kreditom koristila ga je samo u tu svrhu, tj. za ljetovanje njezine obitelji. Kada je namjeravala podići kredit za kupnju tog apartmana prvo se išla informirati u Zagrebačku banku jer je bila njezin klijent no tamo joj je bilo rečeno da nije kreditno sposobna nakon čega se došla informirati u tadašnju Volksbank Banku gdje joj je odmah rečeno da ispunjava uvjete za podizanje kredita u iznosu koji joj je bio potreban i to za kredit čija otplata je vezana uz CHF, pri čemu joj je još rečeno i da se radi o najpovoljnijem kreditu. Njoj su se tada uvjeti takvog kredita također činili prihvatljivi i povoljni, te je zaključila da bi, po tadašnjim uvjetima, s obzirom na svoju financijsku situaciju, mogla otplaćivati takav kredit. Pri tome je bila svjesna da ugovara kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, međutim, mislila je da bi tečaj i rata mogli samo malo varirati, ali ni u kojem slučaju nije pretpostavljala da bi CHF kao i promjenjiva kamatna stopa mogli toliko rasti koliko se kasnije dogodilo, a niti je u vezi toga bila upozorena od strane bankarskih službenika s kojima je ugovarala kredit. Međutim, ubrzo tijekom otplate kredita rata joj je znatno porasla uslijed povišenja kamatne stope i tečaja CHF tako da joj je bila gotovo dupla u odnosu na prvobitnu što joj je bilo financijski jako teško podnositi. Kada je nastupila zakonska mogućnost konvertiranja kredita vezanih uz CHF u kredite vezane uz euro o tome je dobila obavijest i ponudu od Banke koju je mogla prihvatiti ili ne, no, ona je pristala jer je smatrala sam da će si na taj način olakšati otplatu tog kredita, a tako je i bila upućena i od strane bankarskih službenika. Međutim, kada je dobila izračun takvog konvertiranog kredita bila je razočarana jer joj je i s takvim konvertiranim kreditom iznos kredita za otplatu još bio isti kao što je bio i na početku ugovaranja kredita. Također je iskazala i da je osnovni ugovor o kreditu nakon što su dogovorili osnovne parametre istog, dobila u pisanom obliku na unaprijed formuliranom obrascu kojeg je pročitala i ništa joj u vezi pojedinih odredbi od strane direktora banke koji joj je uručio taj kredit više nije pojašnjavano ili da eventualno još nešto u njemu izmijeni. Također je iskazala da joj se banka u vrijeme kad je došlo do općeg porasta tečaja CHF u Hrvatskoj i u svijetu nije obratila s mogućnošću da zaključe neki od aneksa ugovora da joj se olakša otplata tog kredita, niti joj banka u razdobljima kada je mijenjala kamatnu stopu nudila mogućnost zaključenja aneksa ugovora zbog povišenja kamatne stope.

9. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da su sporni ugovori korisnicima kredita bili ponuđeni na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu, na čije odredbe klijenti više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama tih ugovora s klijentima nije pregovaralo, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF, već im je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom od strane djelatnika Banke bio preporučen kao najpovoljniji. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi i da je predmetni kredit iskoristila u svrhu kupnje apartmana za vlastite potrebe,, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je i u tom dijelu sud u cijelosti povjerovao iskazu tužiteljice.

10. Na ovaj način sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/07. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.

11. Isto tako, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost uz pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020), a tuženik na tu okolnost nije predložio nikakve dokaze, a kao što nije predložio niti dokaze na okolnost da je tužiteljicom pojedinačno pregovarao u vezi odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

12. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo, te, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbom 97. i 99. tada važećeg ZZP/07, kojima je propisano koje odredbe potrošačkog ugovora se mogu smatrati nepoštenima pa su, sukladno odredbi čl. 102. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

13. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkama I. i II. izreke.

14. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak, promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke, valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN 36/2005 ) kojom je propisano da ,u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su naprijed navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, to tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1111. ZOO-a. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, s obzirom da je upravo tuženik sporne odredbe uvrstio u predmetni Ugovor, isti se smatra nepoštenim stjecateljem pa tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog neosnovano plaćenog iznosa.

15. Prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, te promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke, nije osnovan. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Povodom te tužbe, dana 13. lipnja 2014. donesena je presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 kojom je odbijen zahtjev u odnosu na Sberbank d.d. ( pravnog prednika ovdje tuženika) na utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17 od 14.6.2018. utvrđena je u odnosu na pravnog prednika tuženika ništetnost valutne klauzule, te je utvrđena i ništetnost promjenjive kamatne stope tako da zastara za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu za tuženika teče od 14.6.2018. Kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to je ista podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

16. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe zbog toga što su stranke zaključile Aneks osnovnom Ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužiteljica, unatoč toj činjenici, ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj, putem suda, ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

17. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir i odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja, te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

18. Prema tome, tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvarila potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu. Naime, odredbe ZID ZPK-a, temeljem kojih je provedena konverzija, niti sklopljeni Aneks Ugovoru o konverziji, ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, te promjenjiva kamatna stopa po odluci banke, niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti tih odredaba. Također, valja istaknuti da, u konkretnom slučaju, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK, nepoštene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Aneksa o konverziji.

19. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po odluci kreditora, te valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na podnošenje restitucijskog zahtjeva do postizanja potpune ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, i to, unatoč činjenici što je osnovni Ugovor konvertiran u kredit vezan uz EUR.

20. Na okolnost visine potraživanja tužitelja, sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću.

21. Što se tiče tuženikovog prigovora radi prebijanja postavljenog u odgovoru na tužbu kojim zahtijeva utvrditi postojanje njegove tražbine prema tužiteljici u iznosu od 1.736,02 EUR s osnove preplate priznate tužiteljici Aneksom Ugovora, isti je osnovan, jer se radi o iznosu za kojeg je tužiteljica, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od strane tuženika već djelomično obeštećena, pa je sud, uvaživši navedeni prigovor, u tom smislu vještaku i postavio zadatak vještačenja.

22. Tako je sud vještaku naložio sljedeći zadatak vještačenja:

-utvrditi visinu iznosa kojeg je tužiteljica preplatila tuženiku na temelju odredbi predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između prednika tuženika Volksbank d.d. i tužiteljice kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF i promjenjiva kamatna stopa po odluci banke na način da utvrdi razliku između iznosa kojeg je tužiteljica plaćala po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je plaćala tijekom otplate kredita po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio viši od tečaja na dan isplate, te razliku između iznosa kojeg je tužiteljica plaćala po višoj kamatnoj stopi u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te da navedenu razliku prikaže kao ukupan iznos i visinu i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta zbog povišenja kamatne stope i povišenja tečaja CHF te da u tako obračunati iznos uračuna iznos preplate koju je tuženik tužiteljici priznao prilikom zaključenja sporazuma o konverziji i to na način da za iznos preplate umanji prvo zakonske zatezne kamate tekuće na iznose anuiteta koji su više plaćeni zbog povišenja kamatne stope i zbog povišenja tečaja CHF, a zatim u iznos glavnice, a sve u smislu odredbi čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, te da izračuna razliku između iznosa glavnice koju je tuženik priznao tužiteljici prilikom konverzije i glavnice koja bi tužiteljici pripala da je tuženik u konverziji priznao tužiteljici glavnicu prema ugovorenom tečaju CHF u odnosu na kune na dan isplate kredita.

23. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 21. svibnja 2025. proizlazi sljedeće:

23.1. Više plaćenih razlika s osnove promjene kamatne stope nije bilo.

23.2. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 80.096,58 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 10.630,62 EUR.

23.3. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 50.756,26 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.736,51 EUR.

23.4. Zaključno, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi:

- zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije iznose 3.609,49 EUR

- više plaćene razlike s osnove promjene tečaja iznose 10.630,62 EUR

- preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.736,02 EUR.

- UKUPNO I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 12.504,09 EUR

- razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 6.736,51 EUR

- SVEUKUPNO predstavlja iznos UKUPNO I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 19.240,60 EUR.

24. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je u skladu s istim, precizirala svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 3. lipnja 2025. Tuženik nije imao primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je i dalje ostao kod ranijih primjedbi koji su pravne prirode.

25. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, te danim u skladu sa zadatkom suda.

26. Međutim, iako je vještak u svojem nalazu i mišljenju izračunao i razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke, po stavu ovog suda, tužiteljica nema pravo na isplatu tog potraživanja jer je nedospjela glavnica koja je tužiteljici od strane tuženika priznata u konverziji utvrđena je Aneksom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Pri tome valja naglasiti da tužiteljica tijekom ovog postupka niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Aneksu Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo na isplatu tog iznosa.

27. Stoga sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je izračunao razliku između glavnice prema izračunu banke na dan konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate, dok ga je u preostalom dijelu prihvatio.

28. Prema tome, kao bitno za odluku u ovom sporu, provedenim knjigovodstveno- financijskim vještačenjem utvrđeno je sljedeće:

- da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos iznosi ukupno 10.630,62 EUR,

-da ukupno obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja do dana sklapanja Aneksa o konverziji, tj. do 30.9.2015., iznose 3.609,49 EUR,

- da je tužiteljici, prilikom provedbe konverzije, Aneksom Ugovora o kreditu, na dan 30.9.2015., priznata preplata u iznosu od 1.736,02 EUR, te

-da zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na više plaćene razlike, umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom, iznosi 12.504,49 EUR.

29. Tužiteljica u svojem konačno preciziranom tužbenom zahtjevu za isplatu, u podnesku od 3. srpnja 2025., pod potražuje, s osnove preplate uzrokovane rastom tečaja, te zakonskih zateznih kamata na taj iznos dospjelih do 30. rujna 2015., umanjeno za preplatu priznatu Aneksom o konverziji, iznos od 12.504,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 30. rujna 2015. do isplate te , s osnove razlike glavnice preostale za otplatu tužiteljici obračunate Aneksom ,zahtijeva iznos od 6.736,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate.

30. Sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje glavnicu u iznosu od 12.504,09 EUR, a koji iznos predstavlja ukupni iznos preplate s osnove promjene tečaja uvećan za obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog rasta tečaja do 30.9.2015., sve umanjeno za iznos preplate koja je tužiteljici priznata konverzijom, te u dijelu u kojem na iznos od 10.630,62 EUR zahtijeva zakonske zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. do isplate, s obzirom da tužiteljici na taj iznos, u smislu odredbe 1115. ZOO-a, pripadaju zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate, a iste su joj dosuđene u apsolutnom iznosu do 30. rujna 2015., pa od tog datuma, na taj iznos tužiteljici pripadaju i daljnje zakonske zatezne kamate, dok je odbio dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim zahtijeva i daljnje zakonske zatezne kamate na iznos od 1.873,47 EUR koji iznos predstavlja zakonske zatezne kamate umanjene za iznos preplate u konverziji, s obzirom da je odredbom čl. 31. st. 1. ZOO-a propisano da na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno.

31. Nadalje, kao što je naprijed obrazloženo, s obzirom da tužiteljica nema pravo na razliku preostale glavnice priznate tužiteljici u konverziji, sud je u utvrdio neosnovanim i dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim, s navedene osnove, zahtijeva iznos od 6.736,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.9.2015. do isplate.

32. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkama II.I i IV.

33. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, iako je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.736,51 EUR, s obzirom da je u cijelosti uspjela dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)

34. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema VPS-u u iznosu od 19.240,60 EUR. Sud je tužiteljici, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za sastav podnesaka od 21.8.2024. i 3.7.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za svaki, za sastav podnesaka od 19.3.2025. i 8.4.2025., po Tbr. 8. st. 3. OT, iznos od 200,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 4.3.2025. i 23.9.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR za svaki, što ukupno iznosi 2.900,00 EUR. Tužiteljici je, nadalje, priznat trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 500,00 EUR, tako da joj je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 3.400,00 EUR. Tužiteljici su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

35. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom V.

U Pregradi, 6. studenog 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, pisano, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika