Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-792/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Radolović Kuprešak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-118/2018-21 od 21. travnja 2022., u sjednici vijeća 6. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-118/2018-21 od 21. travnja 2022. u točkama I, II i III izreke u cijelosti, točki V izreke djelomično za tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 19.100,00 kn/2.535,01 eur[1] sa zateznom kamatom, te u točki VII izreke.

II Djelomično se prihvaća žalba tuženice te se preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u točki IV izreke te u preostalom dijelu točke V izreke za dosuđeni parnični trošak tužitelju preko iznosa od 19.100,00 kn/2.535,01 eur i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji je glasio:

IV " Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane, da tužitelju VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovi potraživanja za vrijeme aktivne pripravnosti 4 sata po redovnoj cijeni sata isplati iznos od 103.848,67 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom

- na iznos od 4.848,48 kn od 16. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 3.320,16 kn od 16. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 5.252,52 kn od 16. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 6.271,40 kn od 16. listopada 2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.121,21 kn od 16. studenog 2014. pa do isplate,

- na iznos od 4.057,97 kn od 16. prosinca 2014. pa do isplate,

- na iznos od 4.628,10 kn od 16. siječnja 2015. pa do isplate

- na iznos od 2.556,95 kn od 16. veljače 2015. pa do isplate,

- na iznos od 5.811,29 kn od 16. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.065,40 kn od 16. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 7.305,63 kn od 16. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.162,26 kn od 16. lipnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.594,03 kn od 16. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 5.682,15 kn od 16. kolovoza 2015. pa do isplate,

- na iznos od 5.036,46 kn od 16. listopada 2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.029,34 kn od 16. studenog 2015. pa do isplate,

- na iznos od 5.682,15 kn od 16. siječnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 3.113,31 kn od 16. svibnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 5.448,30 kn od 16. lipnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 419,10 kn od 16. srpnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.261,50 kn od 16. kolovoza 2016. pa do isplate,

- na iznos od 1.553,66 kn od 16. rujna 2016. pa do isplate,

- na iznos od 3.669,25 kn od 16. listopada 2016. pa do isplate

- na iznos od 1.167,49 kn od 16. studenog 2016. pa do isplate,

- na iznos od 5.837,47 kn od 16. prosinca 2016. pa do isplate

- na iznos od 572,79 kn od 16. ožujka 2017. pa do isplate,

- na iznos od 3.508,81 kn od 16. travnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 3.051,14 kn od 16. svibnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 3.187,28 kn od 16. lipnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 633,07 kn od 16. srpnja 2017. pa do isplate,

osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.".

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 8.325,00 kn/1.104,92 eur sa zateznom kamatom.

III Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.406,25 kn/186,64 eur u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tuženice za naknadu žalbenog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke tuženici je naloženo isplatiti tužitelju na ime rada na izdvojenom objektu umanjenom za osam sati odmora dnevno iznos od 66.277,29 kn bruto, sada 8.796,51 eur sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose za razdoblje od lipnja 2012. do kolovoza 2013., točkom II. izreke tuženici je naloženo isplatiti tužitelju po osnovu neiskorištenih slobodnih dana uključujući subote i nedjelje iznos od 33.432,40 kn bruto, sada 4.437,24 eur sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose za razdoblje od svibnja 2014. do lipnja 2017., točkom III. izreke tuženici je naloženo isplatiti tužitelju po osnovu naknade za neiskorištenu dnevnu stanku iznos od 26.546,41 kn bruto, sada 3.523,31 eur sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku kao u izreci presude za razdoblje od lipnja 2012. do lipnja 2017., točkom IV. izreke tuženici je naloženo isplatiti tužitelju po osnovi potraživanja za vrijeme aktivne pripravnosti od četiri sata po redovnoj cijeni sata iznos od 103.848,67 kn bruto, sada 13.783,09 eur sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku kao u izreci presude za razdoblje od svibnja 2014. do lipnja 2017., osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim iznosima bruto razlike plaće, koji dio zahtjeva tužitelja je odbijen.

2. Točkom V. izreke tuženici je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 27.425,00 kn, sada 3.639,92 eur sa zateznom kamatom, točkom VI. izreke odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.000,00 kn sa zateznom kamatom, dok je točkom VII. izreke u cijelosti odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 10.500,00 kn, sada 1.393,59 eur.

3. Protiv te presude u točkama I, II., III., IV., V. i VII. izreke žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora su navedeni zahtjevi tužitelja za isplatu razlike plaće na ime rada na izdvojenom objektu (umanjeno za osam sati dnevnog odmora), naknade za dva nedodjeljena slobodna dana – subota i nedjelja nakon rada na izdvojenom objektu, zbog neosiguravanja tužitelju dnevne stanke u trajanju od 60 minuta, razlike plaće za vrijeme aktivne pripadnosti od četiri sata po redovnoj cijeni sata u navedenim utuženim razdobljima i u navedenim utuženim novčanim iznosima.

7. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio i zaključio:

-da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženice kao djelatna vojna osoba u ..., ... sa Sjedištem zapovjedništva ustrojstvene jedinice u ...,

-da iz stranačkog iskaza tužitelja, koji je ocijenio kao vjerodostojan, u bitnom proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju na temelju izdane zapovijedi bio upućivan na izdvojene objekte tako da je radio po sedam dana po 24 sata u kontinuitetu, potom je koristio sedam slobodnih dana, nakon čega je bio pozivan četiri dana na obuku u Đakovo s organiziranim osam satnim radnim vremenom, a potom je ponovno bio upućivan na rad na terenu na izdvojene objekte u trajanju od sedam dana po 24 sata, dnevno, s time da se rad na izdvojenom objektu po sedam dana u kontinuitetu obavljao dva puta mjesečno; da tužitelj tvrdi da tijekom sedmodnevnog rada na terenu tijekom 24 sata dnevno nije smio napuštati radno mjesto obavljajući poslove elektroničkog izviđanja, da je te poslove obavljao u trajanju od oko 8 – 12 sati pa i više tijekom dana, a nakon tog vremena da bi obavljao poslove osiguranja, čišćenja snijega, košnje trave, održavanja objekta, da je u pravilu imao odmor za spavanje i to najviše u trajanju od 4 – 6 sati "u komadu"; da tužitelj tvrdi da nije iskoristio sve slobodne dane nakon obavljenog rada na izdvojenom objektu u trajanju od sedam dana, da je tuženica u slobodne dane računala i dane vikenda, subote i nedjelje koji su inače neradni dani zbog čega tužitelj smatra da ima pravo na razliku plaće za nedodjeljena dva slobodna dana, subotu i nedjelju u utuženom periodu, da tužitelj tvrdi da tijekom obavljanja rada tuženica nije omogućavala korištenje dnevnog odmora u trajanju od 60 minuta; da tužitelj tvrdi da je inače bio i voditelj smjene na objektu, da je morao voditi evidenciju radnog vremena na način da dnevno radno vrijeme na papiru ne smije prijeći osam sati, iako da su on i pripadnici postrojbe stvarno odrađivali puno više sati, da je u utuženom periodu imao čin nadnarednika i da mu se rad u utuženom razdoblju nije isplaćivao sukladno tom činu, već prema "najnižem činu",

-da je tužitelj prije podnošenja tužbe tuženici (nadležnom državnom odvjetništvu) podnio zahtjev za mirno rješenje spora u smislu odredbe čl. 186.a ZPP-a.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu te imajući u vidu utuženo razdoblje sud je zaključio da u konkretnom slučaju u primjenu dolaze Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 118/09 i 118/12 – dalje Odluka) koja je stupila na snagu 1. listopada 2009., zatim Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" broj 118/09 – dalje Pravilnik), Odluka o rasporedu radnog vremena koja je stupila na snagu 1. lipnja 2014. ("Narodne novine" broj 66/14, 23/15 i 84/15 – dalje Odluka/14), koja se primjenjivala od 1. lipnja 2014. do 31. listopada 2017., da je člankom VI Odluke/14 propisano da pripadnici OS RH koji zbog potrebe službe provode 24 sata na radnom mjestu mogu raditi najviše 12 sati, a preostalo vrijeme im se računa kao aktivno dežurstvo; dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću, zatim da za vrijeme aktivnog dežurstva pripadniku OS RH ne pripada uvećanje plaće iz točke XIII Odluke, a koja propisuje uvećanje osnovne plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom u drugoj smjeni i turnusu te da sukladno odredbi čl. VI Odluke/14 navedeni dodaci se ne mogu primijeniti na period kojeg pripadnik OS RH provodi u aktivnom dežurstvu, da prema odredbi čl. XI Odluke/14 iznimno, kad rad u operativnom Središtu, operativnom dežurstvu Vojne policije, Snagama brzog odgovora, na izdvojenom objektu i drugi oblik službe (osim stražarske) koji zahtjeva 24-satni boravak na radnom mjestu nije organiziran u smjenama ili turnusima može se organizirati dnevnom kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva; nakon 24-satnog boravka na radnom mjestu pripadnik OS RH ostvaruje pravo na 24-satni odmor (slobodan dan), odnosno u slučaju višednevnog boravka na radnom mjestu ostvaruje pravo na višednevni proporcionalni odmor u omjeru 1:1; sukladno odredbi čl. 2. iste Odluke tjedno radno vrijeme određuje se na pet radnih dana od ponedjeljka do petka, da nadalje prema odredbi čl. XVIII st. 1. Odluke/14 koja je stupila na snagu 1. lipnja 2014. dežurstvo djelatnih vojnih osoba se odvija neprekidno u trajanju od 24 sata, a djelatna vojna osoba koja je obnašala službu dežurstva oslobađa se svih obveza prvi sljedeći radni dan, da prema čl. XII st. 3. iste Odluke djelatnoj vojnoj osobi za sedam dana rada pripada sedam dana odmora, a prema odredbi čl. XIV Odluke djelatna vojna osoba za vrijeme dežurstva može raditi najviše 12 sati, a preostalih 12 sati je u stanju aktivne pripravnosti za rad te da za vrijeme aktivne pripravnosti ne smije bez dopuštenja nadređenog napuštati mjesto rada, da odredbom čl. III st. 6. Odluke/12 je propisano da pripadnik OS RH kojem je određeno dnevno radno vrijeme dulje od osam sati ima pravo na proporcionalno uvećani dnevni odmor na način da dnevni odmor kod 12-satnog dnevnog radnog vremena iznosi ukupno 60 minuta, a može se ovisno o procesu rada koristiti u više dijelova, zatim da odredba čl. XI st. 2. Odluke/14 propisuje da djelatna vojna osoba koja radi u turnusima ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta u skladu s naravi i potrebama posla, sud je zaključio da iz navedenih propisa proizlazi utemeljenost pravne osnove tužbe, pritom, dodajući da su navedeni podzakonski propisi doneseni na temelju Zakona o oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09) i Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 73/13), a kojim aktima je pored rasporeda tjednog radnog vremena uređeno pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i drugim neradnim danima, rad u smjenama, turnusima i na drugi način, prekovremeni rad, dežurstvo i stražarska služba, rad na izdvojenom objektu.

9. Sud je, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke, koji je ocijenio kao objektivan i izrađen u skladu s pravilima struke i dokumentacijom u spisu, utvrdio visinu tužiteljevog potraživanja s osnova razlike plaće na izdvojenom objektu umanjeno za osam sati odmora u utuženom periodu u iznosu od 66.277,29 kn, neiskorištenih slobodnih dana pri čemu je tuženik u slobodne dane računao subotu i nedjelju, koji su inače neradni dani, u iznosu od 33.432,40 kn, po osnovi naknade za nekorištenje dnevne stanke u trajanju od 60 minuta u iznosu od 26.546,41 kn, te s naslova aktivne pripravnosti u iznosu od 103.848,67 kn bruto, te je zaključio da je tužitelj visinu tužbenog zahtjeva provedenim knjigovodstvenim vještačenjem dokazao.

10. Zbog tih razloga je odlučio kao u izreci presude (točka I, II., III. i IV. izreke), primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a tužitelju je dosudio parnični trošak u iznosu od 27.425,00 kn, preostali dio zahtjeva tuženika u iznosu od 5.000,00 kn sa zateznom kamatom (točka VI. izreke koji dio presude tužitelj žalbom ne pobija) je odbio kao neosnovan, dok je točkom VII. izreke u cijelosti odbio zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška.

11. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

12. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženica u žalbi ukazuje, jer suprotno žalbenim navodima, presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu i rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio zahtjeve tužitelja su jasni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

13. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud izveo sve predložene dokaze po strankama, koje je ocijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a.

14. Prema shvaćanju ovog suda, neosnovani su žalbeni navodi tuženice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na presuđenja iz točke I, II. i III. izreke pobijane presude, dok je, pobijana presuda u točki IV. izreke kojom je tužitelju dosuđena razlika plaće za vrijeme aktivne pripadnosti od četiri sata po redovnoj cijeni sata donijeta uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući da je ovaj zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan na što tuženica osnovano u žalbi ukazuje.

15. Tuženica neosnovano u žalbi osporava pravilnost pobijane presude u točki I izreke u odnosu na isplatu razliku plaće za rad na izdvojenom objektu, u utuženom razdoblju jer osnovanost ovog tužbenog zahtjeva proizlazi u okviru citirane točke 5 Odluke ("Narodne novine" 118/09), prema kojoj se pod aktivnim dežurstvom smatra i rad na izdvojenom objektu. Pritom je prvostupanjski sud pravilno zaključio o neosnovanosti prigovora tuženice da se u konkretnom slučaju radi o posebnom obliku rada u turnusu PORT jer sukladno toč. 5. citirane Odluke pod aktivnim dežurstvom osim višednevnog boravka na radnom mjestu smatra se i rad na izdvojenom objektu. Treba reći da ovakav oblik organizacije radnog vremena nije bio reguliran tada važećom Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 118/09, 118/12), već se može uzeti da je radno vrijeme tužitelja organizirano "na drugi odgovarajući način" kao u čl. III. st. 1. ove Odluke, odnosno "kao dnevna kombinacija radnog vremena i aktivnog dežurstva" iz čl. XI. ove Odluke.

16. Prema odredbama čl. XIII. Odluke ovako "na drugi odgovarajući način" organizirano radno vrijeme, odnosno ovakva "dnevna kombinacija radnog vremena i aktivnog dežurstva" nije predviđena kao zasebna osnova za uvećanje plaće. Prema tome pri obračunu isplate plaće tužitelja u razdoblju od 1. lipnja 2014. mogu se primijeniti druge osnove za uvećanje plaće iz čl. XIII. Odluke što znači da dolaze do primjene uvećanja po osnovi prekovremenog rada od 50%, po osnovi rada noću 40%, po osnovi rada subotom 25%, rada nedjeljom 35%, rada blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom 150%, rada u drugoj smjeni 10%, dvokratnog rada 10% i rada u turnusu 5%, time da se međusobno isključuju samo dodatak za rad u turnusu i dodatak za rad u drugoj smjeni, međutim, u konkretnom slučaju utuženi period za ovo potraživanje isplate razlike plaće jest od lipnja 2012. do kolovoza 2013. Stoga proizlazi pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da u utuženom razdoblju, do stupanja na snagu nove Odluke o rasporedu radnog vremena ("Narodne novine" broj 66/14) tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće za rad na izdvojenom objektu umanjeno za osam sati odmora dnevno, jer se u skladu s točkom 5 ranije Odluke pod aktivnim dežurstvom osim više dnevnog boravka na radnom mjestu smatra i rad na izdvojenom objektu.

17. Stoga žalbeni navodi tuženice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na ovaj dio prvostupanjskog presuđenja nisu osnovani pri čemu je sud visinu tužbenog zahtjeva pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke.

18. Stoga žalbeni navodi tuženice da je tužitelju u cijelosti isplatila plaću sa svim dodacima za dvanaest sati rada i to osam sati za redovan rad, a za ostale sate kao prekovremeni rad, te da tužitelj nema pravo tražiti razliku plaće za rad na izdvojenom mjestu rada za šesnaest sati rada (24 sati dnevno umanjeno za 8 sati) nisu osnovani jer iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj rad na izdvojenom mjestu rada obavljao u trajanju od sedam dana neprekidno po 24 sata u kojem vremenu nije smio fizički napuštati mjesto rada. U takvim okolnostima, a budući da je životno da svaka fizička osoba objektivno ne može raditi 24 sata dnevno, to je prvostupanjski sud pravilno utvrđujući visinu naknade na izdvojenom mjestu istu umanjio za osam sati dnevnog odmora te tužitelju pravilno dosudio razliku plaće u navedenom iznosu.

19. Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi u kojima tuženica osporava pravilnost pobijane presude u točki II izreke kojom je tužitelju dosuđena naknada za dva nedodjeljena slobodna dana subotu i nedjelju, nakon sedmodnevnog rada na izdvojenom objektu, ovo iz razloga jer je u dokaznom postupku pravilno utvrđeno da je tuženica nakon sedmodnevnog rada na izdvojenom objektu tužitelju odobravala pet dana, u koje je kao slobodan dan računala subotu i nedjelju, a kako su to inače neradni dani, tužitelj ima pravo na korištenje sedam slobodnih dana, slijedom čega tužitelj osnovano traži isplatu naknade za slobodne dane koji su padali u subotu i nedjelju pri čemu je visina tužbenog zahtjeva i po tom osnovu pravilno utvrđena.

20. Nadalje pravilno je prihvaćen i zahtjev tužitelja za isplatu naknade zbog neodobravanja (nekorištenja) 60 minuta dnevnog odmora kod 12-satnog radnog vremena na koju tužitelj ima pravo u smislu citiranog čl. III st. 6. Odluke ("Narodne novine 118/09 i 118/12) kojom je određeno da pripadnik OS RH kojemu je određeno dnevno radno vrijeme dulje od osam sati ima pravo na proporcionalno uvećani dnevni odmor na način da dnevni odmor kod 12-satnog dnevnog radnog vremena iznosi ukupno 60 minuta, a može se ovisno o procesu rada koristiti u više dijelova. Nadalje, odredbom čl. XI. st. 2. Odluke/14 koja se primjenjivala od 1. lipnja 2014. do 31. lipnja 2017. propisano je da djelatna vojna osoba koja radi u turnusu ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta u skladu s naravi i potrebama posla.

21. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja kada tuženica prema stanju u spisu nije dokazala da je tužitelj imao propisano točno vrijeme dnevnog odmora u okviru rada na izdvojenom objektu kao i to da je upravo sama tuženica navela da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao rad u turnusu od 12 sati pritom navodeći da je tužitelj mogao nakon odrađene smjene od 12 sati s obzirom da boravi u objektu koristiti ostalo vrijeme kao dnevni odmor, a imajući pritom u vidu utvrđenu činjenicu da je tužitelj u obavljanju svojih radnih zadataka na osnovi zapovjedni dnevno radio 12 sati (poslovi elektroničkog izviđanja, poslovi održavanja i osiguranja objekta) pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj sukladno citiranim odredbama Odluke/12 i Odluke/14 ima pravo na naknadu za neiskorišteni dnevni odmor u trajanju od 60 minuta.

22. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na prihvaćanje zahtjeva tužitelja za isplatu razlike plaće za vrijeme aktivne pripravnosti od četiri sata po redovnoj cijeni sata u razdoblju od svibnja 2014. do lipnja 2017. u utuženom novčanom iznosu od 103.848,67 kn bruto.

23. Naime, i prema shvaćanju ovog suda, tuženica osnovano ističe u žalbi da je Zakonom o službi u oružanim snagama RH ("Narodne novine" broj 73/13 i 75/15) koji je stupio na snagu 26. lipnja 2013., propisano da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću (čl. 136.) te da se ukida dodatak na aktivno dežurstvo, dok je čl. 139. st. 1. navedenog Zakona propisano da su dodaci na plaću oni dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe i za deficitarna zvanja i struke pri čemu se dodaci za posebne uvjete vojne službe dijele na dodatak za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada, a dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnostima djelatne vojne osobe, a dodatak za otežane uvjete rada ostvaruju osobe raspoređene na dužnosti s otegotnim uvjetima rada.

24. Stoga je navedeni dio zahtjeva tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan.

25. Slijedom navedenog proizlazi da su stranke djelomično uspjele u parnici pa za odlučivanje o naknadi parničnog troška u primjenu dolazi odredba čl. 154. st. 2. ZPP-a.

26. Tužitelj je uspio u parnici u omjeru od 82%, tuženica u omjeru od 18%, te konačan uspjeh tužitelja u parnici kada se umanji za omjer uspjeha tuženice iznosi 64%, u kojoj visini tužitelju treba priznati naknadu parničnog troška.

27. Prvostupanjski sud je pravilno tužitelju za cjelovit uspjeh u parnici priznao naknadu parničnog troška za troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ukupnom iznosu od 18.500,00 kn, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12 – dalje Tarifa), za PDV u iznosu od 4.625,00 kn, kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 4.300,00 kn.

28. Žalbeni navodi tuženice o tome da je sud nepripadno tužitelju priznao naknadu parničnog troška za sastav podnesaka, koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, pri čemu tuženica konkretno ne navodi o kojim se to podnescima radi nisu osnovani, pri čemu je sud pravilno tužitelju priznao naknadu parničnog troška za sastav podnesaka od 21. prosinca 2017., 8. siječnja 2020., 26. siječnja 2021., 26. ožujka 2021., dok je zahtjev tužitelja za sastav podnesaka od 8. siječnja 2020. i 26. ožujka 2021. (do traženog iznosa) odbio kao neosnovan.

29. Slijedom navedenog tužitelju pripada razmjeran dio parničnog troška u iznosu od 14.800,00 kn, tom iznosu treba pribrojiti trošak predujma za vještačenje u iznosu od 4.300,00 kn koji je trebalo priznati u cijelosti jer je bio potreban za vođenje parnice pa ukupan parnični trošak tužitelja iznosi 19.100,00 kn/2.535,01 eur, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 8.325,00 kn/1.104,92 eur trebalo odbiti kao neosnovan.

30. Tuženica je djelomično uspjela sa žalbom u omjeru od 45% pa joj za sastav žalbe primjenom Tbr. 10. toč. 1. Tarife treba priznati nagradu u iznosu od 3.125,00 kn, odnosno razmjerno uspjehu u žalbenom postupku iznos od 1.406,25 kn/186,64 eur, dok je preostali dio zahtjeva tuženice za naknadu žalbenog troška odbijen kao neosnovan.

31. Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a.

U Rijeci 6. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić