REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: Pn-71/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu ovog suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB 84397956623, za Područni ured u Požegi, Ulica Republike Hrvatske 1c, Požega protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, radi naknade štete, nakon glavne rasprave održane 4. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja FB i presude objavljene 6. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:
"Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 17.692,01 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908- 19-19-03415207083), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe."
II Svaka stranka snosi svoje troškove.
Obrazloženje
1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je tužbu protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. radi naknade štete. U tužbi navodi da je na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda u Požegi broj K-59/98 od 18. rujna 1998., tuženik bi bio u obvezi periodično podmirivati tužitelju štetu na ime isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja GB, jer je imenovani osiguranik zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivio tuženikov osiguranik OB. Kako se isplata invalidske mirovine osiguraniku tužitelja GB vrši i poslije 30. rujna 2022., do kada je šteta utužena, nastala je nova šteta koju je tuženik dužan podmiriti. Konkretno, sada šteta iznosi 17.692,01 eur, a sastoji se od isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 01. listopada 2022. do 31. kolovoza 2025. u punom iznosu u smislu članka 161. stavka 2. točka 1. ZOMO (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr.). Tužitelj ističe da u sudskoj praksi ne postoji jedinstveni stav koji pravni propis primijeniti u ovakvim predmetima, da li članak 161. ZOMO (Narodne novine broj 157/13 i dr.) ili članak 27. ZOOP-a (Narodne novine broj 151/05 i dr.), te vezano za to tužitelj posebno upire u novi Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 96/2025) i njegove članke 156. do 165. u kojima je ponovno zakonodavac potvrdio da se u predmetima naknade štete od osiguravajućih zavoda ima primjenjivati kao kasniji i specijalniji zakon, Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Članak 165. novog Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 96/2025) izričito regulira da se na naknadu štete zavodu primjenjuju isključivo odredbe ZOO i odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Iznos od 17.692,01 eura predstavlja za tužitelja štetu za koju temeljem članka 161. do 170. ZOMO (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr.) odgovara tuženik, stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom je tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 17.692,01 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-03415207083), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.
2. Tuženik Croatia osiguranje d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da tuženik u ovom predmetu čini nespornim svoju pasivnu legitimaciju kao osiguravatelja vozila reg. oznake [registarska oznaka] koje vozilo je na dan nastanka štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti, nastanak prometne nezgode od 14. studenog 1997., činjenicu da je osiguranik tužitelja, GB, u navedenoj prometnoj nezgodi zadobila tjelesne ozljede. Nesporno je i da je tužitelj osiguranici priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog nastale opće nesposobnosti za rad, uslijed ozljede na radu. Nesporno je i da je tužitelj protiv tuženika pred Općinskim sudom u Požegi pokrenuo parnični postupak pod poslovnim brojem Pn-61/2023, a u kojem postupku je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan. Tužbenom zahtjevu tužitelja, tuženik se protivi u cijelosti imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju, po pitanju opsega i visine štete, imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi. Naime, izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete). Samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis i mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju. Odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je slijedeće: „ (1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“ Uvažavajući naprijed spomenutu odredbu, evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine, a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. No, kako je osiguraniku tužitelja, priznato pravo na invalidsku mirovinu upravo zbog ozljede na radu, tuženik smatra da isti ne trpi nikakav oblik štete, jer ne postoji razlika koju bi bio u obvezi platiti tužitelju sukladno već citiranoj odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje, tuženik se poziva na najnoviju sudsku praksu, odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-90/2023 od 04. travnja 2023., gdje je zauzeto upravo takvo pravno shvaćanje kako to tvrdi tuženik. U prilog tom prigovoru tuženika da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa mirovine, obračunato sukladno odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu govori i druga brojna novija sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerice, presuda VSRH broj Rev-12/2022 od 12.01.2022., broj Rev-909/2021 od 08.09.2021., broj Revx-388/2018 od 25.08.2020., broj Rev-5292/2019 od 16.06.2020., broj Rev-1354/2016 od 18.05.2021., broj Revd-3715/2021 od 08.09.2021., broj Rev-66/2022 od 01.02.2022., broj Revt-634/2017 od 16.03.2022., broj Rev-1235/2021 od 22.02.2022., broj Rev-3401/2018 od 20.04.2022. Također, ovakav stav VSRH prihvatili su i trgovački sudovi pri rješavanju ove vrste sporova te je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici 09.06.2022. o tom pitanju donio novo pravno shvaćanje prema kojemu je, za suđenje, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme vršenja isplata mirovina. Kako iz zauzetog pravnog shvaćanja proizlazi da za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine evidentno je da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim. Slijedom navedenog tuženik smatra da tužitelj uz tužbu nije dostavio obračun razmjernog dijela niti je dokazao osnovanost ni visinu postavljenog zahtjeva. Jednako tako, iako tuženik smatra da je teret dokaza da trpi štetu i u kojem iznosu isključivo na tužitelju, tuženik opreza radi predlaže provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja stvarne štete sukladno članku 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Slijedom svega iznesenoga, tuženik se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja protivi u cijelosti te predlaže istoga odbiti, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.
3. U podnesku od 21. listopada 2025. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika te je naveo da je obračun visine utužene tražbine odnosno isplaćene invalidske mirovine osiguraniku GB koji je izradio ovlašteni aktuar Odjela za pravne poslove Središnje službe javna isprava u smislu članka 140 a. ZOMO i članka 230 ZPP. Dakle, bitno je da je tužitelj kao pravna osoba sa javnim ovlastima izdao obračun odnosno potvrdu kojom potvrđuje činjenicu isplate svom osiguraniku u određenom iznosu i da je taj dokument ovjeren pečatom tužitelja, te nije potrebno određivati vještačenje i kod odluke uzimati u obzir nekakvu pretpostavljenu invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu jer je Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis i ništa ne može biti iznad Zakona. Tužitelj ističe da je osiguraniku tužitelja GB rješenjem priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog predmetne prometne nezgode, te da nekakva druga fiktivna, pretpostavljena invalidska mirovina zbog ozljede na radu nikada neće biti u isplati. Dakle, što se tiče visine potraživanja koje se potražuje tužbom, tužitelj ističe da je on u spis uz tužbu dostavio obračun svoje službe za isplatu mirovina koji predstavlja javnu ispravu o isplaćenoj visini mirovine prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (ZOMO) koju potražuje tužbom i koji zakon treba primijeniti kao lex specialis, te stoga tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tužitelj posebno upire u novi Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 96/2025) i njegove članke 156. do 165. u kojima je ponovno zakonodavac potvrdio da se u predmetima naknade štete od osiguravajućih zavoda ima primjenjivati kao kasniji i specijalniji zakon, Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Članak 165. novog Zakona o mirovinskom osiguranju izričito regulira da se na naknadu štete zavodu primjenjuju isključivo odredbe ZOO i odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u preslik presude Općinskog suda u Požegi broj K-59/98-6 od 18. rujna 1998., rješenje HZMO, Područne službe u Požegi od 11. svibnja 2001., nalaz i mišljenje o invalidnosti Hrvatskog zavoda za mirovinsko od 11. siječnja 2001., mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju HZMO-a i obračun isplate na teret proračuna Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 12. rujna 2025.
5. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, uvidom u preslik presude Općinskog suda u Požegi broj K-59/98-6 od 18. rujna 1998. utvrđeno je da je dana 14. studenog 1997. osiguranica tužitelja GB u prometnoj nesreći koju je prouzrokovao OB zadobila ozljede teške naravi na način da je NB prilikom pretjecanja GB koja je tom prilikom upravljala biciklom upravljajući autobusom registarskih oznaka [registarska oznaka] propustio zauzeti dovoljan bočni razmak za sigurno vršenje radnje pretjecanja pri blagom pomicanju biciklistice u lijevo zbog obližnje lokve vode prednjim desnim vrhom autobusa zahvatio zadnji lijevi bok autobusa od čega je biciklistica izgubila ravnotežu i pala na kolnik. NB proglašen je krivim zbog izazivanja prometne nesreće i osuđen je na novčanu kaznu.
5.1. Tuženik Croatia osiguranje d.d. nije osporio da je pasivno legitimiran kao osiguravatelj vozila reg. oznaka [registarska oznaka] koje vozilo je na dan nastanka štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti niti je osporio nastanak predmetne prometne nesreće od 14. studenog 1997. niti činjenicu da je osiguranik tužitelja GB u prometnoj nesreći zadobila tjelesne ozljede.
6. Nesporno je uvidom u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Požegi od 11. svibnja 2021. utvrđeno da je osiguraniku tužitelja GB zbog ozljede na radu nastala opća nesposobnost za rad i priznato joj je počevši od 17. siječnja 2001. pravo na invalidsku mirovinu.
7. Uvidom u obračunate isplate na teret proračuna Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje utvrđeno je da je tužitelj svom osiguraniku GB isplaćivao invalidsku mirovinu te je u razdoblju od 1. listopada 2022. do 31. kolovoza 2025. isplaćen ukupan iznos od 17.692,01 eur.
8. Tužitelj ovom tužbom potražuje naknadu štete na ime isplaćene invalidske mirovine osiguraniku GB za razdoblje od 1. listopada 2022. do 31. kolovoza 2025. iznos od 17.692,01 eur.
9. Dakle, iz rješenja tužitelja od 11. svibnja 2001. proizlazi da je tužitelj svom osiguraniku GB zbog ozljede na radu i nastale opće nesposobnosti za rad priznao pravo na invalidsku mirovinu.
10. Prema odredbi članka 165. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 96/2025) za naknadu štete zavodu nepripadne isplate, odnosno stjecanja bez osnove primjenjuju se isključivo odgovarajuće odredbe propisa kojim se uređuju obvezni odnosi i odgovarajuće posebne odredbe ovog zakona, osim ako ovaj zakon ne propisuje drukčije.
10.1. Prema odredbi članka 156. stavak 1. istog zakona zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.
10.2. Člankom 159. stavak 1. istog zakona određeno je da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 156. ovog zakona izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornih vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izravno pravo na naknadu štete).
11. Za odlučivanje o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, ovdje prometne nezgode.
12. Prema odredbi članka 27. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23) društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili imovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
12.1. Dakle, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine prema odredbi članka 27. stavak 3. istog zakona obveza postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen i kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji odgovara osiguravatelj, ovdje tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.
13. Dakle, uvidom u rješenje tužitelja od 11. svibnja 2001. sud je utvrdio da je tužitelj svom osiguraniku priznao invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu i sud nalazi da zbog toga tužitelj ne trpi nikakvu štetu isplatom svom osiguraniku invalidske mirovine koju bi tuženik bio dužan nadoknaditi tužitelju budući da ne postoji razlika invalidske mirovine kakvu ima u vidu članak 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.
14. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja odbio i odlučio kao u izreci.
15. Budući da je tuženik u ovom postupku uspio, a trošak postupka nije tražio odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.
U Požegi 6. studenog 2025.
S u d a c
Ilka Leko
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.
DNA:
1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Požegi, Ulica Republike Hrvatske 1c, Požega
2. Croatia osiguranje d.d., Zagreb, V. Jagića 33