Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
1
Poslovni broj 77 Gž-914/2023-2
Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 77 Gž-914/2023-2
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja D. M.1 iz R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z.1, protiv 1. tuženika Republike Hrvatske, OIB 52634238587, kojeg zastupa Općinskog državno odvjetništvo u Z.1 i 2. tuženika Grada Z.1, OIB …, kao pravnog sljednika A. A. dr. pok. L., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1240/20222-17 od 19. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 3. listopada 2023.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1240/20222-17 od 19. siječnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjeva tužitelja u odnosu na 2. tuženika Grad Z.1 (za ½ dijela).
II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1240/20222-17 od 19. siječnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I . izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjeva tužitelja u odnosu na 1. tuženika Republiku Hrvatsku, kao i pod točkom II. izreke, te sudi:
1. Utvrđuje se da je tužitelj D. M.1, OIB: …, suvlasnik čest. zem. 290/8 u površini od 508 m2, upisane u z.k.ul. 102 k.o. Z.2 u ½ dijela, što je 1. tuženik Republika Hrvatska dužna priznati te trpjeti da tužitelj temeljem ove presude, po pravomoćnosti iste izvrši uknjižbu prava suvlasništva u ½ dijela na svoje ime, uz istovremeno brisanje tog prava sa imena 1. tuženika Republike Hrvatske.
2. Odbija se zahtjev 1. tuženika Republike Hrvatske za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.061,78 eura.
3. Nalaže se 1. tuženiku Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju D. M.1 parnični trošak u iznosu od 7.118,75 kuna/ 944,82 eura, u roku 15 dana.
III Nalaže se 1. tuženiku Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju D. M.1 trošak žalbenog postupka u iznosu od 182,08 eura/ 1.371,87 kuna, u roku 15 dana.
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da je tužitelj D. M.1, OIB: … vlasnik čest. zem. 290/8 k.o. Z.2, što su tuženici dužni priznati, te trpjeti da tužitelj temeljem ove presude, po pravomoćnosti iste izvrši uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženika odnosno njihovih pravnih prednika."
Pod točkom II izreke je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku pod 1. parnični trošak u iznosu od 1.061,78 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zatraženom u iznosu većem od dosuđenog, kao i zahtjev tuženika pod 2. za naknadom troška, odbija kao neosnovan.
2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev ili istu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.
5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva na čest. zem. 290/8 u površini od 508 m2, upisane u z.k.ul. 102 k.o. Z.2.
6. Osnovano žalitelj ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer su proturječni razlozi o određenim odlučnim činjenicama. No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1.-i 3. ZPP-a, u odnosu na 1. tuženika Republiku Hrvatsku je ovaj drugostupanjski sud tu povredu odlučio otkloniti i donijeti presudu kao u izreci.
7. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno:
- da iz z.k. izvatka za čest.zem. 290/8 k.o. Z.2 površine 508 m2 (list 6 spisa), proizlazi da je kao vlasnik upisana Republika Hrvatska za ½ dijela i A. A. dr. pok. L. za ½ dijela,
- da iz rješenja o nasljeđivanju od 30. rujna 2020. iza K. M., sina D.3 (D.1, D.2) na listu 12 spisa, proizlazi da ostavinsku imovinu čini predmetna nekretnina upisana u posjedovni list te da su mu nasljednici sin - tužitelj i kćer M. P. dok je tužitelj nasljednik predmetne nekretnine,
- da iz rješenja o nasljeđivanju od 15. prosinca 2005. iza D. M.2 (list 15 spisa), proizlazi da ostavinsku imovinu ne čini predmetna nekretnina te da su mu nasljednici supruga, sinovi K.1, V., A., T., Ž. i kćeri K.2 i V., svaki za 1/8 dijela,
- da iz povijesti z.k. upisa za predmetnu čest.zem. (list 21-25 spisa) proizlazi da su na temelju dosudnice iz 1922. kao vlasnici, svaki za ½ dijela, upisani A. A. pok. L. i G. R. pok. L. te je 1932. zabilježena agrarna prijava M. D. p. M. i R. I. pod br. 2215/31 te M. D. p. M. pod brojem 2370/31,
- da iz povijesti posjedovanja za čest.zem. 290/8 k.o. Z.2 (list 29 spisa), proizlazi da su kao posjednici prema podacima iz 1883. upisani veleposjednici G. dr. R. pok. L. ½ i A. dr. A. pok. L. 1/2. te da se od prve revizije posjeda 1948. vodi kao posjed D. M.2, a od 1993. do danas kao posjed K. M.,
- da iz rješenja o izvedenom stanju Grada Z.1 od 4. srpnja 2014. (list 33 spisa), proizlazi da je na zahtjev D. M.1 ozakonjena stambena zgrada izgrađena na predmetnoj nekretnini,
- da iz potvrde H. š. od 25. lipnja 2021. proizlazi da predmetna nekretnina nije obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima zadarskog užeg područja krša za razdoblje 1982.1991. te 01.01.2015.-31.12.2024.,
- da iz iskaza svjedoka S. P., A. P. i D. S. proizlazi da je A. bio veleposjednik kojem je tužiteljev djed D.2-D.1 davao dio uroda, da je D.2 predmetno zemljište darovao sinu K.1, koji je oko 1987. na tom zemljištu sagradio kuću te je tu kuću darovao tužitelju.
8. Nadalje, prvostupanjski sud ocjenjuje da je u odnosu na 2. tuženika Grad Z.1 promašena pasivna legitimacija, navodeći sljedeće:
- da su prema z.k. izvatku za čest.zem. 290/8 k.o. Z.2 kao suvlasnici upisani Republika Hrvatska za ½ dijela i A. A. dr. pok. L. za ½ dijela,
- da tužitelj u tužbi navodi da je kao pravni sljednik A. A. označena nadležna jedinica lokalne samouprave odnosno Grad Z.1 jer je općepoznata stvar da je A. A. umro, a nisu poznati njegovi nasljednici,
- da prema podacima iz povijesti z.k. upisa A. A. je temeljem odluke iz 1922. upisan kao suvlasnik predmetne nekretnine, dok je u povijesti posjedovanja evidentiran 1883., iz čega proizlazi da je A. A. najvjerojatnije umro (kako navodi i svjedok D. S.) jer je od njegovog rođenja prema upisima prošlo više od 100 godina,
- da tužitelj nije dokazao kada je A. A. umro (radi utvrđenja koji Zakon o nasljeđivanju je bio na snazi) niti je dokazao da je proveden ostavinski postupak kojim bi se u utvrdilo da je umro te da nema nasljednika pa da bi se temeljem toga radilo o ostavini bez nasljednika, već dapače, iz iskaza svjedoka D. S. slijedi da je imao brata R. koji je odselio u I.,
slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj samo paušalno navodi da A. A. nema nasljednike, a da to ničim ne dokazuje te kao tuženika označuje Grad Z.1 kao da se radi o ošasnoj imovini utvrđenoj bez valjano provedenog ostavinskog postupka, to je prvostupanjski sud našao da je tužitelj takvim postupanjem promašio pasivnu legitimaciju 2. tuženika.
9. Osporavajući prvostupanjsku presudu u ovom dijelu, tužitelj navodi kako ni novom presudom sud nije utvrdio je li itko pozvan na nasljedstvo iza pok. A. A., već „prvostupanjski sud sudi linijom manjeg otpora jednostavno navodeći da tužitelj nije dokazao da bi Grad Z.1 bio njegov pravni sljednik, te inzistira na postojanju rješenja kojim se utvrđuje ošasna ostavina“. Žalitelj također navodi kako iskaz svjedoka da bi A. A. navodno imao brata nije razlog da se imovina A. A. ne bi smatrala ošasnom, jer samo na temelju iskaza svjedoka nije moguće znati je li zaista i tko pozvan na nasljedstvo iza njegove smrti. Pored toga, R. G., ako je i bio brat A. A. također je vjerojatno umro i nemoguće je pronaći i njegove nasljednike, ako ih ima. Stoga žalitelj navodi kako se postavlja pitanje „što sudu još treba da bi tužitelj dokazao pasivnu legitimaciju Grada Z.1“.
10. Na opisano žaliteljevo pitanje treba odgovoriti kako slijedi.
10.1. Prema odredbi čl. 127. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 – dalje: ZN/03), ako se ne zna ima li nasljednika, ostavinski sud će oglasom pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu u roku od 6 mjeseci od objave oglasa u "Narodnim novinama", dok je u st. 2. istoga članka propisano ako se po proteku 6 mjeseci od dana objave oglasa ne pojavi ni jedan nasljednik te ukoliko nije poznato tko su nasljednici sud će utvrditi da je ostavina prešla u vlasništvo općine, odnosno grada.
10.2. Dakle, da bi sud prvog stupnja mogao ocijeniti je li predmetna imovina ošasna imovina, bilo je u postupku nužno objaviti oglas u "Narodnim novinama", kojim bi se pozvale osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu u roku od 6 mjeseci od objave oglasa, a što je izričito propisano odredbom čl. 127. st. 1. ZN/03 te se primjenjuje na osnovi odredbe čl. 253. st. 2. ZN/03 i predstavlja zakonski preduvjet za utvrđivanje ošasne imovine.
10.3. U konkretnom slučaju tužitelj nije predložio objavljivanje oglasa u "Narodnim novinama", zbog čega nije bilo moguće utvrditi da li predmetna imovina predstavlja ošasnu imovinu, u kojem slučaju prelazi na Grad Z.1, slijedom čega je sud prvog stupnja pravilno odbio tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika Grad Z.1, kao neosnovan, jer tužitelj nije nedvojbeno dokazao da se radi o ošasnoj imovini, a posljedično tome ni pasivnu legitimaciju 2. tuženika Grada Z.1. Stoga je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, u tom dijelu valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.
11. U odnosu na 1. tuženika Republiku Hrvatsku je prvostupanjski sud ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim, i to iz sljedećih razloga.
11.1. Tužitelj se u tužbi poziva na postojanje agrarne prijave odnosno presude Sreskog suda u Preku, Agr 855/31 od 19. prosinca 1940., iz koje se samo može zaključiti da je u istoj, među ostalima brojnim česticama zemlje, navedena i predmetna nekretnina te je među brojnim imenima težaka navedeno i ime D. M.3 pok. M., a ne i da bi od svih nekretnina koje su navedene u presudi razrješenjem agrarnih odnosa predmetna pripala M. D.3 pok. M., a sud prvog stupnja smatra da tužitelj ničim ne dokazuje da su osoba D. M.3 pok. M. i D. M.2 pok. M. ista osoba jer tako ne proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju D. M.2 pok. M. gdje se ne spominje da bi mu ime bilo D.1 kako je navedeno u presudi Sreskog suda i upisu iz povijesti z.k. upisa te je samo u rješenju o nasljeđivanju iza pok. K. M., navedeno sina D.3 (Dominik1, D.2).
11.2. Prvostupanjski sud nije našao da bi tužitelj dosjelošću stekao vlasništvo dijela nekretnine koji je upisan kao suvlasništvo 1. tuženika Republike Hrvatske, obrazlažući svoj zaključak time što iz rješenja o nasljeđivanju iza smrti D. M.2, umrlog 1996., proizlazi da predmetna čest.zem. nije navedena kao ostavinska imovina, dok se tužitelj poziva na to da je njegov djed D.2 usmeno darovao sinu K. predmetnu česticu na kojoj je ovaj 1987/88 izgradio kuću Prema mišljenju prvostupanjskog suda, tužitelj nije ničim dokazao da je D.2 upravo sinu K.1 darovao predmetnu česticu zemlje na kojoj je od 1948. D. M.2 upisan kao posjednik, a od 1993. je upisan K. M. koji je na predmetnoj nekretnini izgradio kuću 1987/88, što jasno proizlazi iz provedenoga postupka.
11.3. Opisano mišljenje prvostupanjskog suda ovom sudu drugog stupnja je neprihvatljivo i proturječno provedenim dokazima, jer iz iskaza saslušanih svjedoka jasno proizlazi da je D. M.2 darovao zemljište svom sinu K. M., a u prilog te tužiteljeve tvrdnje govori i činjenica da je K. M. upisan kao posjednik predmetne nekretnine od 1993. (što je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio) te je na istoj sagradio kuću, a to znači da D. M.2 nije bio ni posjednik niti vlasnik predmetne nekretnine u trenutku svoje smrti 1996. pa predmetna čestica nije niti mogla biti navedena kao ostavinska imovina iza pok. D. M.2. Stoga je provedenim dokazima proturječan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije ničim dokazao da je D.2 upravo sinu K.1 darovao predmetnu česticu zemlje, već upravo suprotno – tužitelj je tu tvrdnju dokazao.
12. Ovdje treba dodati da je u rješenju o nasljeđivanju poslovni broj O-1661/20 od 30. rujna 2020. iz pok. K. M., sina D.3 (D.1, D.2), rođ. …., a umrlog …, koje rješenje je postalo pravomoćno dana 30. rujna 2020. utvrđeno da ostavinsku imovinu sačinjava, između ostalog, nekretnina upisana u posjedovni list broj 220 k.o. Z.2, k.č.br. 290/8, zgun, - kuća, zgun; dvorište, u 1/1 dijela, na kojoj je nasljednikom u cijelosti proglašen tužitelj.
13. S obzirom da je nedvojbeno utvrđeno kako je tužiteljev pravni prednik – djed pok. D.2 (D.1) M. bio upisan kao posjednik predmetne nekretnine od 1948., a od 1993. je kao posjednik evidentiran tužiteljev otac K.1, pri čemu su svjedoci S. P. i A. P. (list 52 spisa) i D. S. (list 107 spisa) iskazali da je tužiteljev djed D.2 predmetno zemljište darovao svom sinu K.1 (tužiteljevom ocu) koji je na tom zemljištu izgradio kuću oko 1987., valja zaključiti da je pravni prednik tužitelja K. M. temeljem izvorne verzije odredbe čl. 388. st. 4. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDSP) ex lege postao suvlasnik predmetne nekretnine i to 1. siječnja 1997. godine kada je ZVDSP stupio na snagu. Također, u ovom predmetu nema nikakve naznake da bi ukidanjem odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a nitko drugi osim javne vlasti stekao ikakva prava u pogledu predmetnog zemljišta. Stoga u ovom slučaju ne bi postojali razlozi koji su potaknuli Ustavni sud Republike Hrvatske da stavi odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP-a izvan snage, zbog čega je u takvim okolnostima na temelju važećih zakonskih propisa pravni prednik tužitelja stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini dosjelošću u dijelu u kojem je ona upisana kao suvlasništvo 1. tuženika Republike Hrvatske.
13.1. Nakon što je tužiteljev otac K. M. dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u ½ dijela na kojoj je kao suvlasnik upisana Republika Hrvatska, u tom dijelu je nasljeđivanjem suvlasništvo stekao tužitelj.
14. Slijedom naprijed navedenoga i na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a je valjalo djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu te odlučiti kao pod točkom II izreke ove presude.
15. S obzirom da je donošenjem ove odluke u odnosu na 1. tuženika Republiku Hrvatsku u cijelosti uspio tužitelj, valjalo je preinačiti odluku o troškovima postupka i odbiti zahtjev 1. tuženika na naknadu parničnog troška te naložiti 1. tuženiku Republici Hrvatskoj naknaditi parnični trošak tužitelju.
16. Troškovi tužitelja za zastupanje po odvjetniku kao punomoćniku, u odnosu na 1. tuženika Republiku Hrvatsku, sastoje se od troška zahtjeva za mirnim rješenjem spora u iznosu od 1.000,00 kuna, uvećano za PDV od 250,00 kn, a u odnosu na oba tuženika kako slijedi: za sastav tužbe iznos od 1.000,00 kn, za zastupanje na ročištima dana 16. lipnja 2021. i 6. rujna 2021. u iznosu od po 1.000,00 kn te trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (prema zahtjevu tužitelja – list 55 i 117 spisa), za zastupanje na ročištima dana 26. rujna 2022., 25. listopada 2022. i 19. prosinca 2022 u iznosu od po 1.500,00 kn, uvećano za PDV u iznosu od 2.187,50 kn, što u odnosu na oba tuženika iznosi 10.937,50 kn. Pored toga, tužitelj je uplatio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 200,00 kn, na presudu 200,00 kn te na žalbu 400,00 kn, što iznosi 800,00 kn, što zajedno s troškom zastupanja u odnosu na oba tuženika iznosi 11.737,50 kn.
16.1. U skladu s odredbom čl. 161. st. 1. ZPP-a suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove, pa kako je tužitelj u sporu uspio u odnosu na 1. tuženika Republiku Hrvatsku, taj je tuženik obvezan naknaditi tužitelju trošak sastava zahtjeva za mirnim rješenjem spora u iznosu od 1.250,00 kn jer je taj trošak isključivo on uzrokovao, te ½ troškova od 11.737,50 kn, odnosno 5.868,75 kn. Stoga je 1. tuženik Republika Hrvatska dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.118,75 kuna/ 944,82 eura pa je na temelju odredbe čl. 154 .st. 1. u svezi s čl. 161. st. 1. ZPP-s odlučeno kao u točki II.3. izreke.
17. Tužiteljev trošak sastava žalbe, u odnosu na oba tuženika, iznosi 1.875,00 kuna/ 248,85 eura, uvećano za PDV od 468,75 kuna/ 62,21 eura, odnosno 2.343,75 kuna/ 311,06 eura, dok trošak plaćene sudske pristojbe iznosi 53,09 eura/ 400,00 kn što znači je 1. tuženik Republika Hrvatska, u odnosu na kojeg je tužitelj uspio sa žalbom, dužan naknaditi tužitelju, u skladu s odredbama čl. 154. st. 1., čl. 166. st. 2. i čl. 161. st. 1. ZPP-a, jednu polovicu tog iznosa, odnosno iznos 182,08 eura/ 1.371,87 kuna (točka III izreke).
18 Slijedom svega navedenoga je odlučeno kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 3. listopada 2023.
Predsjednik vijeća:
Slavica Garac, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.