REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-262/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi ništetnosti, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici broj P-269/2024-15 od 31. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 6. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici broj P-269/2024-15 od 31. siječnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 96872/05 od 06. prosinca 2005. godine, zaključenog između tužitelja FI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika OTP BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (kao pravnog slijednika SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242), kao kreditora koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva: 3,00% (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora“.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak od 1421,31 EUR-a (tisuću četiristo dvadeset jedan euro i trideset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka uvećanog za trošak žalbe, odnosno da se ista presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj: 96872/05, sklopljenog 6. prosinca 2005. između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika Societe Generale - Splitske banke d.d., kao davatelja kredita u dijelu u kojem je između njih ugovorena naknada za obradu kredita od 3,00 %- minimalno 200,00 kuna, pri čemu tužitelj temelji svoj zahtjev na tvrdnji da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je ona od strane tuženika kao kreditora unesena u tzv. "tipski ugovor" sastavljen od strane tuženika, na koji on, kao potrošač nije mogao utjecati, a što je protivno kogentnim odredbama članka 81. stavak 1. i 2. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača (broj: 96/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja navedenog ugovora.

6. Prvostupanjski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza, kao osnovan prihvatio takav tužbeni zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo budući je ista bila sastavni dio predmetnog tipskog ugovora o kreditu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a bila je uvjet njegovog sklapanja, pri čemu mu nije ni pojašnjeno na što se ta ugovorna odredba zapravo odnosi i zašto iznosi baš 3,00 % od iznosa odobrenog kredita, a niti to proizlazi iz sadržaja predmetnog ugovora, pa je posljedično tome ova ugovorna odredba nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03, te sukladno odredbi članka 87. stavak 1. navedenog Zakona i ništetna.

6.1. Pri tome, sud prvog stupnja zaključuje i da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade. Međutim, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije u ovom postupku dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, pa sud prvog stupnja, nadalje zaključuje da je ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Osim toga, sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da pobijana presuda nije zahvaćena apsolutno bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, pa da je stoga podnesena žalba tuženika u tom dijelu neosnovana.

7.1. S obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem sadržajno ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a, za istaknuti je da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

8. U provedenom postupku utvrđene su sve bitne činjenice na koje je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo na koje se poziva u obrazloženju svoje odluke. Na temelju odredbe članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, koja je u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 dalje: ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice suda prvog stupnja, koje ni žalitelj u svojoj žalbi nije uspio dovesti u sumnju, radi čega tako utvrđeno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da se u odnosu na ovu spornu ugovornu odredbu o ugovorenoj naknadi za obradu kredita radilo o ugovornoj odredbi koja je u navedenom ugovoru o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kao trgovca, te zbog toga tužitelj, kao potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj i da je ona tužitelju kao prosječnom potrošaču bila nedovoljno jasna i razumljiva, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je te ugovorna odredba nepoštena jer je ona, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, posljedično čemu je ona ništetna, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu žalitelja ocijenjena neosnovanom.

10. Iz utvrđenja suda prvog stupnja jasno proizlazi zaključak da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Osim toga, obzirom da je tužitelj u poslovnicu tuženika ( njegovog pravnog prednika) pristupio u namjeri sklapanja navedenog ugovora o kreditu i da mu je predočen navedeni ugovor o kreditu sa tom već unaprijed poznatom činjenicom odnosno ugovornom odredbom o potrebi plaćanja naknade za obradu kredita u navedenom postotku u odnosu na odobreni kredit, što samo po sebi znači da je već u to vrijeme imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne i njenoj visini i njenoj krajnjoj svrsi.

11. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti i je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo i nije se ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

12. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava u vezi zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade, ili kako je bio čest slučaj da ukoliko potrošač ne bi pristao na sve nametnute ugovorne odredbe, istome ne bi bio odobren kredit.

13. Činjenični zaključci i primjena materijalnog prava kod utvrđenja ništetnom sporne ugovorne odredbe sukladna je već ustaljenoj sudskoj praksi, uključujući i praksu Vrhovnog suda RH ( odluka Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.), pa je zbog toga žalba tuženika i u tom dijelu utvrđena neosnovanom.

14. Žalba žalitelja nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su- IV47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici, to sud prvog stupnja pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara eventualne tužiteljeve novčane tražbine, jer je donošenjem ove presude tek počeo teći zastarni rok od pet godina za ostvarenje te iste tužiteljeve tražbine.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a i odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, s tim što se u žalbi odluka o naknadi troškova nije posebno ni specificirano pobijala, pa je posljedično tome žalba tuženika kao neosnovana odbijena i u tom dijelu.

16. O zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučeno je na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, budući da isti nije uspio sa svojom žalbom, pa mu stoga ne pripadaju ni zatraženi troškovi.

17. Zbog svega iznesenog sud drugog stupnja je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučio kao u izreci ove presude.

U Požegi, 6. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević