Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1163/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Mateja Marija Jandras Crnalić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 5305696535, Zagreb, Magazinska 69, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-728/2024-42 od 18. ožujka 2025., na sjednici vijeća 6. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-728/2024-42 od 18. ožujka 2025. u točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-728/2024-42 od 18. ožujka 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.846,99 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i s tijekom kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom II. naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.104,16 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Točkom III. izreke je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 250,00 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

1.1. Rješenjem sadržanim u istom otpravku s prvostupanjskom presudom dopuštena je preinaka tužbe od 12. ožujka 2021.

2. Protiv te presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik sadržajem žalbe pobija i prvostupanjsko rješenje o preinaci tužbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli.

7. U postupku nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu 31. srpnja 2007. za kupnju novog motornog vozila na temelju kojeg je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.883,54 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je kredit odobren s rokom otplate od 84 mjeseci uz redovnu kamatu po stopi 5,49 % godišnje, koje je promjenjiva u skladu s odlukom kreditora, da se kredit otplaćivao u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja i da je tužitelj isplatio predmetni kredit.

8. Cijeneći sadržaj ugovora o kreditu i prihvaćanjem iskaza tužitelja na temelju kojeg je utvrđeno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio potrošač, da nije imao otvoren obrt, niti je bio osnivač trgovačkog društva, da se o ugovornim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati, da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, a da su odredbe istog bile visokostručne i nejasne prosječnom potrošaču, te imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u smislu odredbe čl. 502. c. ZPP-a, prvostupanjski sud utvrđuje da je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu sklopljenim između stranaka, te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepoštena, da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07-dalje:ZZP). Utvrđuje da je u kolektivnom sporu utvrđena nepoštenom i ništetnom i odredba ugovora o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud smatra da tužitelju sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO), pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju tih ugovornih odredbi.

9. Prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je nastala razlika između plaćenih anuiteta kredita prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao platiti primjenjujući iznos ugovorenog kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF na dan realizacije kredita kao i ugovorene kamatne stope od 5,49 % godišnje, te da po osnovi preplaćene razlike kamata iznosi 1.272,16 eura te po osnovi preplaćenog tečaja eura 5.847,00 eura.

10. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 215. i 225. st.1. ZOO-a, cijeneći da je kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. zastara prekinuta i da je nakon prekida zastara počela ponovno teći primjenom čl. 245. st. 1. ZOO-a te utvrđuje da predmetna tražbina nije zastarjela budući da je tužba podnesena 12. lipnja 2019., niti da je zastarjela tražbina u odnosu na povišeni (preinačeni) dio zahtjeva tužitelja jer proizlazi iz iste činjenične i pravne osnove kako je određena u tužbi.

11. Prije svega, neosnovano tuženik prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 190. ZPP-a budući da je tužitelju dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka. Naime, prvostupanjski sud je pravilno pozivom na čl. 190. st. 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka, koja je uslijedila nakon što je vještak financijske struke dostavio nalaz i mišljenje i izvršio obračun preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Pri tom je prvostupanjski sud zauzeo pravilno pravno shvaćanje da su u konkretnom slučaju po provedenom vještačenju utvrđeni elementi koji su od utjecaja i opravdavaju povećanje tužbenog zahtjeva, zbog čega je bilo opravdano dopustiti takvu preinaku te je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da je to razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a koja vremenski ograničava mogućnost preinake tužbe do zaključenja prethodnog postupka, te je time otklonjena moguća povreda prava na pristup sudu zajamčenog čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10). Stoga je žalbu tuženika u tom dijelu trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

12. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi presude su jasni, nisu proturječni te se presudu može ispitati.

13. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev.

14. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku. Pritom treba napomenuti da tuženik u postupku i prema ocjeni ovog suda nije pružio primjereno obrazložene dokazne prijedloge, niti dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

12. S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj točke 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja glasi: „Utvrđuje se da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d.postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtoužena Raiffeisenbank Austria d.d.kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača(„Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“, ujedno cijeneći da tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi postojao informirani tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu odnosno spornih ugovornih odredbi, ništetne su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika , kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

13. Stoga, kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama čl. 81. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, pripada pravo na povrat onoga što je isplaćeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, te po osnovi ništetne valutne klauzule jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

14. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između stranaka na način da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu zamijenio fiksnom kamatnom stopom, jer je tužitelj, a s obzirom da u ugovoru o kreditu nisu bili navedeni nikakvi parametri od kojih će zavisiti promjena kamatne stope, jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja kredita, dok buduća kamatna stopa u samom ugovoru o kreditu nije bila ni određena, niti odrediva, a time niti razumljiva, pa je zbog navedenog, a ne zbog zabrane ugovaranja promjenjive kamatne stope, iznos koji je tuženik stekao na temelju ništetnih odredbi obračunat po jedinoj egzaktno utvrđenoj kamatnoj stopi, koju tuženik pogrešno kvalificira kao fiksnu kamatnu stopu.

15. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da bi valutna klauzula iz čl. 22. ZOO-a bila isključena od testa poštenosti. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

16. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

17. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelju, visinu kojeg je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

18. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

19. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja, niti u odnosu na preinačeni dio jer zahtjev i u tom dijelu proizlazi iz iste činjenične osnove kako je određen već u tužbi.

20. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

18. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23), pri čemu tuženik neosnovano prigovara da tužitelju nisu mogli biti odmjereni troškovi sudske pristojbe na tužbu i presudu, jer da je kao potrošač oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, budući da je tužitelj podmirio sudsku pristojbu na tužbu od 11. lipnja 2019. i presudu donesenu u ranijem tijeku postupka 9. lipnja 2022., te je njegova pristojbena obveza nastala prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o sudskim pristojbama od 5. svibnja 2023. ("Narodne novine" br. 51/23) kojim su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja pristojbi.

19. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

20. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe primjenom čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

21. Presuda suda prvog stupnja u točki III. izreke nije pobijana te ostaje neizmijenjena u tom dijelu.

U Rijeci 6. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović