Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1088/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Milan Rimay, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., OIB:36514183925, Zagreb, Velimira Škorpika 21, kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 9. lipnja 2025. broj P-11010/2023-20, u sjednici vijeća 6. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 9. lipnja 2025. broj P-11010/2023-20 pod toč. I., II. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nepobijane toč. III. i IV. izreke navedene presude ostaju neizmijenjene.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 01062 sklopljenog između stranaka 22. listopada 2007. kojom je ugovorena obveza plaćanja troškova zaključenja ugovora u iznosu od 748,17 CHF, pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 440,68 EUR sa zateznom kamatom od 24. listopada 2007. do isplate, pod toč. III. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 01062 sklopljenog između stranaka 22. listopada 2007. u čl. 5.1. Uvjeta kojim je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, pod toč. IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.355,59 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, dok je pod toč. V. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.629,42 EUR sa zateznom kamatom.

2. Navedenu presudu pod toč. I., II. i V. izreke pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. S obzirom tuženik ne pobija presudu pod toč. III. i IV. izreke kojima je utvrđena ništetnom ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule vezane uz CHF i tuženik obvezan isplatiti tužitelju s osnova restitucijskog zahtjeva iznos od 4.355,59 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, to je ovaj sud pod toč. III. izreke ove presude konstatirao da prvostupanjska presuda u navedenom dijelu ostaje neizmijenjena jer nije bila predmetom razmatranja drugostupanjskog suda.

6. Polazeći od pobijanog dijela presude koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom su ugovoreni troškovi zaključenja Ugovora o kreditu i restitucijski zahtjev po tom osnovu (toč. I. i II. izreke), te nespornih činjenica - da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu br. 01062 od 22. listopada 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim su u čl. III. ugovoreni troškovi zaključenja ugovora u iznosu od 748,17 CHF dok je u čl. II. navedeno da iznos kredita uključuje troškove zaključenja ugovora u visini navedenoj u toč. III. Ugovora o kreditu i isplaćuje se trgovcu uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja ugovora, te da je tužitelju po tom osnovu prilikom isplate kredita ustegnut iznos od 440,68 EUR, te spornih činjenica koje se odnose na pitanje - je li navedena odredba Ugovora o kreditu nepoštena (ništetna) i da li je nastupila zastara za restitucijski zahtjev s osnova novčanog iznosa koji je plaćen temeljem te odredbe, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je sklopio Ugovor o kreditu da bi kupio vozilo za osobne potrebe, da nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva, da se o uvjetima kreditiranja informirao samo u auto salonu u kojem je kupio vozilo i da nije bio u prostorijama tuženika, da je pročitao Ugovor o kreditu prije no što ga je potpisao i da mu je bila bitna visina rate kredita, kao i da je pritom vidio obvezu plaćanja troškova zaključenja tog ugovora za koje mu nije rečeno na što se odnose

- da je tuženik dostavio uz podnesak Izjavu svog zaposlenika TG na okolnost dokazivanja da je tuženik učestalo održavao edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika koji su upozoravali korisnike kredita da u ugovorima s valutnim klauzulama postoji rizik promjene tečaja, a koju Izjavu sud nije prihvatio kao dokaz jer se svjedoci saslušavaju neposredno na sudu i dodatno jer saslušanje TG kao svjedoka nije relevantan dokazni prijedlog s obzirom da tuženik niti ne tvrdi da je on sudjelovao u pregovorima s tužiteljem prije sklapanja Ugovora o kreditu

- da u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se odnose troškovi zaključenja ugovora i zašto su oni određeni upravo u iznosu od 748,17 CHF pa se radi o nerazumljivoj i nedorečenoj ugovornoj odredbi

- da nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je ništetnost utvrđena tek u ovom postupku to zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima teče od pravomoćnosti ove presude,

te primjenjujući čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., u daljnjem tekstu: ZZP/07) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), prvostupanjski sud zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo i koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, cijeneći i da se radi o tipskom ugovoru opisanom u čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO), pa je usvojio zahtjev za utvrđenje ništetnosti pod toč. I. izreke. Posljedično navedenom i primjenom čl. 323. st. 1. ZOO sud je ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev za isplatu troškova zaključenja ugovora u iznosu od 440,68 EUR sa zateznom kamatom od 24. listopada 2007. primjenom čl. 1115. ZOO imajući u vidu da je tuženik nepošten stjecatelj iznosa koji je stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe.

7. U žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati. Naime, tuženik je već u odgovoru na tužbu isticao da je iznos "ulazne" i "izlazne" naknade jasno propisan i razumljiv, da se ulazna naknada odnosi na troškove obrade kredita, troškove osoblja koji je točno određen prije sklapanja Ugovora o kreditu te je tužitelju objašnjen jer se o tome s tuženikom moglo pregovarati, što znači da je tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima koje je prihvatio podnošenjem zahtjeva za zaključenje Ugovora o kreditu. Troškovi obrade kredita uključuju trošak solemnizacije, sporazuma o osiguranju, upisa fiducijarnog vlasništva i troška police obveznog auto osiguranja, koje troškove bi korisnik kredita ionako sam snosio jer su bili nužni za ispunjenje pravnog posla. U toč. 10. Ugovora o kreditu je propisano da trošak javnog bilježnika podmiruje korisnik kredita, koji trošak je također obuhvaćen troškom zaključenja ugovora, pri čemu u spisu postoji Kupon br. 01062 kao prilog Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je tužitelj ostvario pravo na besplatne troškove javnog bilježnika (solemnizacija ugovora i ovjera potpisa) te objave u „Narodnim novinama“. Postojala je mogućnost da sve te troškove snosi osobno korisnik kredita, ali bi ih tada platio u većem iznosu, pa je zato nejasno na što se odnosi zaključak prvostupanjskog suda pod toč. 17. obrazloženja u kojem sud opisuje da u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se odnose troškovi zaključenja tog ugovora i zašto su određeni upravo u iznosu od 748,17 CHF. Ponavlja da su ulazni računi kojima bi se dokazali navedeni troškovi uništeni jer su protekli zakonski rokovi za njihovo čuvanje pa tuženik nije mogao dostaviti račune kojima bi dokazao stvarne troškove zaključenja Ugovora o kreditu, a za koje je sasvim životno i logično da postoje. Dakle, tužitelj je bio upoznat sa svim troškovima zaključenja Ugovora o kreditu te je isti odabrao platiti fiksni postotak, odnosno fiksno određen novčani iznos umjesto da plaća pojedinačne troškove koji bi premašili navedeni fiksni iznos. Ovi troškovi kredita nisu identični tzv. ulaznim naknadama kod klasičnih kredita jer se kod ovakvih kredita kao što je predmetni plaća i naknada za upis sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima (FINA registar) što je također obuhvaćeno troškovima zaključenja ugovora. Ustraje u prigovoru zastare navodeći da je tužba podnesena 2023. za tražbinu iz 2007.

8. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u pobijanom dijelu jer presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tog dijela zahtjeva i te činjenice imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Na utvrđeno činjenično stanje koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a prema st. 4. citirane zakonske odredbe ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik pripremio Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, s time da tuženik u prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo dokaze nije predlagao, a upravo je teret dokazivanja te činjenice na tuženiku primjenom čl. 96 st. 4. ZZP/07.

11.1. Tuženik je imao mogućnost predložiti dokaze na tu okolnost i istu nije iskoristio, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik i da na isti nije mogao utjecati, pa tako niti na odredbu o plaćanju troškova zaključenja ugovora, te osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 96. st. 2. ZZP jer je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu prema uvjetima i odredbama koje je tuženik unaprijed formulirao na standardnom obrascu ugovora o kreditu, koji je sadržavao i odredbu troškovima zaključenja ugovora u iznosu od 748,17 CHF, tijekom postupka je ta činjenica potvrđena iskazom samog tužitelja pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda - da se o spornoj odredbi nije pregovaralo.

12. Sud Europske unije je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučio:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

13. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

14. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje troškova zaključenja ugovora (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) što upućuje na zaključak da tužitelj nije mogao imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja troškova zaključenja ugovora. Nasuprot tome tuženik je u odgovoru na tužbu (pod toč. IX.) i do zaključenja prethodnog postupka tvrdio da je navedena ugovorna odredba zakonito ugovorena jer se odnosi – na administrativne troškove obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije i sastavljanje ugovora koji su tužitelju objašnjeni i koje je isti prihvatio kada je podnio tuženiku zahtjev za zaključenje Ugovora o kreditu, ističući da su ulazni računi koji bi dokazali te troškove uništeni jer su protekli zakonski rokovi za njihovo čuvanje.

15. Tuženik sada u žalbi tvrdi da su troškovima zaključenja ugovora obuhvaćeni – trošak solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika, upisa fiducijarnog vlasništva i sklapanja police obveznog auto osiguranja, a ujedno navodi da je tužitelj ostvario pravo na „besplatne troškove javnog bilježnika i troškove objave u Narodnim novinama“, ali da je bilo potrebno platiti (i) upis javnobilježničkog osiguranja tražbine vjerovnika na osobnom vozilu u registru FINA-e.

16. Iz navedenog pod toč. 15. i 16. ovog obrazloženja proizlazi da tuženik sada u žalbi iznosi nove činjenice pravdajući troškove zaključenja ugovora troškom solemnizacije kod javnog bilježnika i za kojeg istodobno navodi da nije postojao jer je tužitelj ostvario pravo na besplatne troškove javnog bilježnika na temelju Kupona br. 01062 (koji ne postoji u spisu) što je proturječno samo sebi i nerazumljivo, dok isto tako žalbene tvrdnje da isti uključuju i troškove upisa fiducijarnog vlasništva i sklapanja police obveznog auto osiguranja predstavljaju nove činjenice koje tuženik nije isticao do zaključenja prethodnog postupka i na iste se ne može pozivati u žalbi u smislu čl. 352. st. 1. ZPP.

16.1. Pritom valja ukazati da niti iz jedne odredbe Ugovora o kreditu ne proizlazi da je na osobnom vozilu upisano fiducijarno vlasništvo ili zasnovano založno pravo ili da je tuženik sklopio policu obveznog auto osiguranja u ime tužitelja.

16.2. Naime, pod toč. IV. Ugovora o kreditu pod naslovom „Sredstva osiguranja plaćanja:“ u toč. a) do g) navedena su sredstva osiguranja – osiguranje prijenosom vlasništva na vozilu i zasnivanjem založnog prava na vozilu, suglasnost o zapljeni plaće/stalnih primanja, zadužnica, bjanko zadužnica, mjenica, jamac platac, dok je pod toč. 10. Uvjeta Ugovora o kreditu navedeno da „Davatelju kredita pristoji pravo od Korisnika kredita zahtijevati sredstva osiguranja (jamstvo, zasnivanje fiducijarnog vlasništva ili založnog prava u korist Davatelja kredita, izjave o zapljeni plaće ili računa, zaključenje police osiguranja i sl.)“, ali niti iz jedne daljnje ugovorne odredbe ne proizlazi da je između stranaka ugovoreno osiguranje prijenosom vlasništva na vozilu ili zasnivanje založnog prava na vozilu ili sklapanje police osiguranja, kako navodi tuženik u žalbi.

17. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj upoznat sa svrhom plaćanja troškova zaključenja ugovora i da bez istih nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, to valja zaključiti da tuženik o interesima tužitelja kao potrošača nije vodio računa . Kod ocjene postupanja tuženika i je li ono u protivnosti s načelom savjesnosti i poštenja (zahtjevu dobre vjere) potrebno je ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio odredbu o podmirivanju troškova zaključenja ugovora i nakon pojedinačnih pregovora, pa kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o navedenoj ugovornoj odredbi i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer je platio troškove za koje nije postojala svrha to je pravilno istu utvrdio ništetnom (čl. 102. st. 1. ZZP/07).

18. Posljedično navedenom pravilno je sud ocijenio osnovanim i restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO) u iznosu od 440,68 EUR koji je plaćen po tom osnovu sa zateznom kamatom temeljem čl. 1115. ZOO s obzirom da se tuženica koja je stekla novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je unijela u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenom stjecateljicom, te je pravilno ocijenjen neosnovanim prigovor zastare jer zastara teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost u ovom postupku, radi čega je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. i II. izreke.

19. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

20. Kako tuženik pobija odluku o troškovima postupka samo u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, a da ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), to je odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. V. izreke.

21. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 6. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek