REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

Posl.br. P-1225/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji Vesni Posavec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Hrvoju Kardumu i Josipu Kardumu, odvjetnicima u OD Kardum i partneri j.t.d. u Zagrebu, Mihanovićeva 14, protiv tuženika Addiko bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:14036333877, zastupana po pun. Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 25. rujna 2025.god., u prisutnosti punomoćnika objih stranaka, a objavljene dana 06. listopada 2025.god.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., iz [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju ČŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 166-128/2007 o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 3.335,24 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., iz [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju ČŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano uvećane glavnice iz Ugovora o kreditu broj:

166-128/2007 i Dodatka Ugovoru o kreditu od dana 8.2.2016., isplati iznos od 1.036,79 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., iz [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju ČŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.325,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 10. travnja 2007.g. s prednikom tuženika Hypo_Alpe-Adria Bank sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 166- 128/2007 na iznos od 44.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika, važeći na dan korištenja kredita te uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu, a za kupnju stana. Za vrijeme otplate kredita tuženik je u više navrata jednostranim odlukama mijenjao i povisivao kamatnu stopu, a nije tražio suglasnost tužitelja. Prilikom sklapanja ugovora, tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je kredit u švicarskim francima ponuđen kao najpovoljniji. Značaj neravnoteže tim je veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik.

Tužitelj drži da u predmetnom ugovoru postoje dva promjenjiva elementa – valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, koja činjenica ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih odredaba se u trenutku sklapanja ugovora uopće nije moglo znati koliko će iznositi kreditna obveza tužitelja.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013.god., kojom se utvrđuje da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, pa tako i u ovoj parnici. Tužitelj i tuženik sklopili su 8.2.2016.g. Dodatak ugovoru o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj : 102/15, dalje: ZID ZPK). Istim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valute, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro. No, tužitelj i dalje ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer u vrijeme zaključivanja anexa ugovora nije još uvijek bila pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi vezanih na valutnu klauzulu kao i tražiti isplatu temeljem razlika u visini otplatnih obroka koje su nastale zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i razliku glavnice nastalu prilikom konverzije. Nakon provedenog vještačenja, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 3.335,24 eura na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli plus na iznos od 1.036,79 eura temeljem neosnovano uvećane glavnice iz ugovora o kreditu i dodatka ugovoru.

2. U odgovoru na tužbu, kao i tijekom postupka, tuženik u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Drži da presuda Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3.9.2019. isključuje pravni interes korisnicima konvertiranih kredita za utvrđenje ništetnosti. Nadalje, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja povećala sukladno sudskoj praksi ( VSRH Rev-421/92), a ističe protekom roka od 5 godina od svake pojedine uplate. Glede navoda tužitelja o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da je ista zakonom izrijekom dopuštena, a banka nije znala niti mogla znati za rast tečaja CHF, ali je u javnosti pa i u izvješćima HNB-a bilo upozorenja o mogućem rastu valute CHF. Konverzijom kredita izjednačen je položaj korisnika kredita u CHF valuti s korisnicima kredita u eurima i tada su riješeni svi pravni odnosi između stranaka. Banka je isto bila dužna učiniti temeljem izričite zakonske odredbe odnosno temeljem odredbi tada vrijedećeg Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a tužitelj je isto slobodno prihvatio.

Navodi da tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena, što znači da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sud dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa.

Nadalje, tijekom postupka, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač, podnio je prigovor na Nalaz i mišljenje vještaka jer da vještak nije primijenio kamatnu stopu primjenjivu na kredite u HRK valuti tijekom čitave otplate kredita. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev.

3.Tijekom postupka proveden je uvid u ugovor o kreditu (list 82-89 spisa), anex ugovoru od 8.2.2016., otplatni plan (list 41-43) i u knjigovodstvenu karticu prometa (list 49-59), te je provedeno financijsko vještačenje po financijskom vještaku Darku Prpiću, a ispitan je i tužitelj (list 228-229).

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tuženika, kao davatelj kredita sklopili 10. travnja 2007.g. ugovor o kreditu br. 166-128/2007 za kupnju stana, kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 44.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank na dan isplate, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućom redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze iz ugovora promjenjiva u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 325,76 CHF.

6. U svojem iskazu, tužitelj je izjavio da je 2007.g. odlučio riješiti stambeno pitanje kupnjom stana te je u poslovnici prednika tuženika zatražio kredit u kunama, ali mu je djelatnik banke sugerirao da uzme kredit u CHF valuti jer je najpovoljnija kamata. Ugovor o kreditu vidio je prvi puta kod javnog bilježnika, pročitao ga je i bio mu je prilično nerazumljiv, ali je vjerovao banci i sugestijama koje je dobio, te je ugovor potpisao. Kreditnim sredstvima kupio je stan u kojem i danas živi, nikada nije služio u druge svrhe. Svo vrijeme bio je zaposlenik, a kredit je u cijelosti otplatio.

7. Ugovor o kreditu sklopio je tužitelj kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima.

8. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit konvertirao, jer istim traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora.

Naime, ništavost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te konverzijom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane, i tužitelj postavlja zahtjev za isplatu, zbog ništetnih odredbi ugovora, to on ima pravni interes za vođenje ovoga postupka.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prednik tuženika, kao trgovac, nije informirao korisnike kredita o svim rizicima vezanim za tečaj valute CHF u kojoj se ugovor sklapa. Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev- 2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prednik tuženika postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je prednik tuženika u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli.

11. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, da je tužitelj na isto pristao i da iz navedenog tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu JŠ protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. U odnosu na navedeno, također valja istaknuti da je u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je predmetnom ugovornom odnosu slučaj. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

12. Nadalje, iz provedenog postupka je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome ništetne, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

13. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle, od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022.

14.Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

15. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i razlike glavnice nastale pri konverziji.

16. Radi utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan puštanja kredita provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da je razlika obveza s osnova promjene valutnog tečaja te zateznih kamata umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 3.335,24 eura.

Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 1.036,79 eura.

17.Tuženik je prigovorio na Nalaz i mišljenje vještaka, navodeći da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali da vještak nije primijenio u metodologiji izračuna odgovarajuću kamatu.

18.Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, vještak je svoj nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud, te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen.

19. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja sukladno čl. 190. st.2. ZPP-a na iznos utvrđen vještačenjem.

Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom, koja teče od 1. listopada 2015.g.

Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se od 1.1.2008.g. na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

20. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, valjalo je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naložiti da nadoknadi parnični trošak tužitelju.

Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima dana 10.02.2025., 27.05.2025. i 25.09.2025. po Tbr. 9/1 za svako ročište 200,00 eura, za podneske od dana 05.09.2023., 21.03.2024. i 18.08.2025. svaki 200,00 eura po Tbr. 8/1, za pristup na ročište za objavu presude dana 06.11.2025. iznos od 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.500,00 eura, što uvećano za 25% PDV u iznosu od 375,00 eura, ukupno iznosi 1.875,00 eura, te su priznati trošak vještačenja u iznosu od 450,00 eura, tako da ukupni iznos parničnog troška iznosi 2.325,00 eura.

Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja.

21. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 06. studenoga 2025.god.

S U D A C:

Vesna Posavec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno, a o istoj odlučuje Županijski sud .

DN-a:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženiku