REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-876/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Musulin i suradnici d.o.o. iz Zagreba, Palmotićeva 37/1, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 , radi isplate, nakon dana 18. rujna 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice JŽ, odvjetničke vježbenice u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika FŽ, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu , dana 6. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužiteljici AŽ iznos od 6.745,46 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se određuje od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužiteljici AŽ iznos od 2.907,19 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice AŽ, koji glasi: „Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.592,38 EUR uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 1.10.2015. do isplate, i to do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.".

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice AŽ za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 2.907,19 EUR, tekućih od 1. listopada 2015. do isplate.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb nadoknaditi tužiteljici AŽ troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.655,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućima od 6. studenoga 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana,

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice AŽ za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa troškova iz t. V. izreke.

VII. Nalaže se Republici Hrvatskoj naknaditi Odvjetničkom društvu Musulin i suradnici d.o.o. Zagreb, Palmotićeva 37/I, OIB: 82550210527, troškove delegacije predmeta u iznosu od 32,76 EUR, na IBAN: [broj bankovnog računa], u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 2. listopada 2006. sklopila ugovor o namjenskom kreditu br. 3207541174, temeljem kojeg joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 122.563,15 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita i uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje Tužiteljica je navela da se u konkretnom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu, sklopljenom 2006. s valutnom klauzulom, odnosno ugovornom odredbom kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita, što ukazuje na zaključak da se u konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli, a navedena je odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica je navela da ju tuženik nije na transparentan način informirao o pojedinostima mehanizma ugovorene valutne klauzule i o odnosu s drugim ugovornim odredbama na način da bi ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Tužiteljica stoga tvrdi da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u.

1. 2. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača.

1. 3. Nadalje, tužiteljica je navela da je s tuženikom 5. veljače 2016. sklopila dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) te da su tim dodatkom ugovora o kreditu promijenjene odredbe iz ugovora o kreditu i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita. Tužitel jica smatra da konverzija nije pravilno izračunata, odnosno da nije provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 jer je u okviru konverzije izračunata glavnica kredita koja je veća od glavnice koja je trebala biti utvrđena imajući u vidu posljedice ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora. Navela je da u trenutku provođenja konverzije potrošači nisu mogli dati slobodan i informirani pristanak jer je konverzija provedena gotovo tri godine prije nego što je valutna klauzula, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu, pa u trenutku provođenja konverzije nisu mogli znati da konvertiraju valutu koja je ništetna, a niti bi do konverzije uopće došlo da je valutna klauzula ranije pravomoćno utvrđena ništetnom, jer se ne bi imalo što konvertirati. Osim toga, o sadržaju konverzije nije se moglo pregovarati jer je ista b ila regulirana zakonom i potrošač ju je mogao samo prihvatiti u obliku u kojem je ponuđena, ili odbiti, (po principu "uzmi ili ostavi"), a bili su ekonomski prisiljeni prihvatiti ju. Tužiteljica stoga smatra da ima pravo tražiti i razliku glavnice jer je konverzijom odmjerena glavnica u većem iznosu nego što je trebala biti utvrđena imajući u vidu posljedice ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

1. 4. Kako je u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u, tužiteljica je navela da je tuženiku zbog takve ugovorne odredbe preplatila iznos od 11.245,03 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama, što ukazuje na zaključak da provedenom konverzijom nije u cijelosti obeštećena, a osim toga konverzija nije pravilno izračunata od strane tuženika.

1. 5. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da se tuženiku naloži isplata iznosa temeljem preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do provedene konverzije u iznosu od 6.412,06 EUR, zatim isplata iznosa s osnova više plaćenih anuiteta nakon konverzije kredita od 680,49 EUR , sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od dana plaćanja pa do isplate. Također je zatražila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 4.152,48 EUR s osnova razlike između neotplaćene konvertirane EUR glavnice u kunskoj protuvrijednosti i neotplaćene CHF glavnice po tečaju na dan isplate kredita, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. rujna 2015. do isplate.

1. 6. Tužiteljica je u tužbi također navela da joj pripada pravo na naknadu troškova vještačenja koje joj je bilo potrebno za određeno postavljanje tužbenog zahtjeva i to u iznosu od 180,00 EUR.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je priznao činjenicu da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu te dodatak tom ugovoru, kojim je provedena konverzija kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15. Tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice navodeći da tužiteljica nije aktivno legitimirana zahtijevati navodne preplate po kreditu jer iste nisu vršene samo od strane tužiteljice, već i od strane drugih osoba (između ostalih, od strane UŽ, TŽ i OŽ). Napomenuo je da je TŽ sudionik kreditnog odnosa po predmetnom ugovoru o kreditu kao sudužnik te zajedno s tužiteljicom nastupa kao solidarni dužnik, pa je tuženik prema odredbi čl. 43. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO) ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Tuženik smatra da zbog toga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa predstavljaju uplate koje su izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužiteljice. Tuženik stoga smatra da tužiteljici nije pravno dopušteno potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti jer uplate nisu vršene samo od nje, već i od strane drugih osoba.

2. 2. Tuženik je osporio tužiteljici svojstvo potrošača navodeći da je na njoj teret dokazivanja takvog statusa te je istaknuo prigovor zastare navodne tražbine tužiteljice.

2. 3. Nadalje, tuženik smatra da je odlučna činjenica u ovom predmetu da su ugovorne strane 5. veljače 2016. sklopile dodatak ugovora o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15, čime su stvorile novu pravnu osnovu na način da je tužiteljičin kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, čime je njezin položaj izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je naveo da je postupio sukladno odredbama ZID ZPK/15, da je detaljan pregled svih elemenata izračuna konverzije učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a da je prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribavio mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je isti izrađen u skladu s propisanim načinom izračuna. Tako je i tužiteljici pravovremeno i u skladu sa zakonom dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. uz usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu, koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita te tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit, tako i za EUR kredit, uzimajući pri tome cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Potpisivanju dodatka ugovoru o kreditu prethodio je stoga prihvat izračuna konverzije, nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere istih te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Tuženik je istaknuo da je bio u zakonskoj obvezi tužiteljici ponuditi sklapanje dodatka ugovoru, dok je tužiteljica bila ugovorna strana koja je odlučivala o tome želi li, ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos. Tužiteljica je slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom provođenjem konverzije kredita iz CHF-a u EUR, čime je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana s retroaktivnim učinkom konverzije te je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana retroaktivnim priznanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF-u, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu. Tuženik stoga smatra da tužitelj ica nakon sklapanja dodatka ugovora o kreditu više nema pravni interes bilo što potraživati temeljem osnovnog ugovora o kreditu.

2. 4. Tuženik je prigovorio zatraženom tijeku zakonskih zateznih kamata, smatrajući da bi tužiteljica mogla eventualno imati pravo na zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe, a ne od ranije jer je tek podnošenjem tužbe prema njemu postavila zahtjev za povrat stečenog bez osnove, a da u trenutku stjecanja tuženik nije bio nepošten te da ga se treba smatrati savjesnim stjecateljem.

2. 5. Tuženik je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu razlike nedospjelog iznosa glavnice jer je iznos preostale glavnice utvrđen dodatkom ugovoru o kreditu posljedica sklapanja tog ugovora, koji je pravno valjan i na sklapanje kojeg je tužiteljica pristala te je u odnosu na taj zahtjev također istaknuo prigovor zastare.

2. 6. Tuženik je također osporio osnovanost tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova vještačenja provedenog prije podnošenja tužbe, navodeći da je to vještačenje tužiteljica samostalno ugovorila neovisno o tijeku postupka te da isto nije bilo nužno jer je u tužbi predloženo izvođenje financijskog vještačenja tijekom ovog postupka.

2. 7. Tuženik je predložio da sud odbaci tužbu, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve kao neosnovane.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 2. rujna 2025. postavila tužbeni zahtjev na način da je pod točkom I. zatražila isplatu iznosa od 6.745,46 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015., a koji iznos je dobila tako što je od ukupnog iznosa više plaćenih razlika u anuitetima s osnove promjene tečaja od 8.841,58 EUR oduzela iznos preplate priznat konverzijom kredita. Pod točkom II. tužiteljica je zatražila isplatu dijela razlike glavnice od 1.592,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015., a koja je financijskim vještačenjem izračunata u iznosu od 4.206,26 EUR, s time da je tužiteljica zatražila manji iznos kako ne bi povisila vrijednost predmeta spora u odnosu na vrijednost predmeta spora iz tužbe. Pod točkom III. tužiteljica je zatražila isplatu iznosa od 2.907,19 EUR, koji se odnosi na izračunate zakonske zatezne kamate na pozitivne tečajne razlike do konverzije te je na taj iznos zatražila i zakonske zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. do isplate.

4. Tuženik se protivio preinaci tužbe u odnosu na iznos kojeg je tužiteljica potraživala s osnove navodne ništetnosti valutne klauzule te zakonskih zateznih kamata na iznos navodne preplate, dok se u odnosu na iznos s osnove razlike u glavnici protivio djelomičnom povlačenju tužbe.

5. 1. Iako zbroj svih zatraženih glavnih tražbina prema tužbenom zahtjevu iz podneska tužiteljice od 2. rujna 2025. ne prelazi zbroj tražbina prema tužbenom zahtjevu iz tužbe, odnosno ukupno gledajući, tužbeni zahtjev nije povećan u odnosu na zahtjev iz tužbe, tužiteljica je tehnički drugačije istoga postavila. Sud je stoga dopustio preinaku tužbe jer tužiteljica bez svoje krivnje, a prije provođenja financijskog vještačenja, nije mogla znati za točan iznos tražbina po pojedinim osnovama. Osim toga, preinaku tužbe sud je ocijenio svrsishodnom za konačno rješenje spora među strankama.

5. 2. Što se tiče smanjenja tražbine po osnovi razlike u glavnici, sud isto nije smatrao povlačenjem tužbe, jer ukupni iznos predmetnih tražbina nije niti smanjen, niti povišen, a tužiteljica je zahtjev za isplatu razlike u glavnici istaknula upravo na način i s namjerom da ne povisuje ukupnu vrijednost predmeta spora.

6. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama br. 13-31, 214-303 i 502-532 spisa te je izvršio uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. na stranicama br. 535- 549 spisa.

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u, a nesporno je bilo da je konverzija kredita provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

8. 2. Sporna je bila aktivna legitimacija tužiteljice za podnošenje tužbe, pravna valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, informiranost tužiteljice prilikom sklapanja ugovora o kreditu, tijek zakonskih zateznih kamata, je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine, sporno je bilo može li tužiteljica bilo što osnovano potraživati od tuženika po osnovnom ugovoru o kreditu nakon provedene konverzije te činjenica je li tužiteljica provedbom konverzije kredita u cijelosti obeštećena za iznose koje je platila tuženiku temeljem valutne klauzule u CHF-u, sporan je bio osnov i visina tužiteljičinih tražbina.

9. Uvidom u ugovor o kreditu od 2. listopada 2006., koji je solemniziran kod javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba, pod poslovnim brojem OU-781/06 dana 7. listopada 2006., utvrđeno je da je isti sklopljen na iznos od 122.563,15 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a kao namjena kredita navedeno je da se radi o stambenom kreditu za kupnju stana u [adresa]. Način vraćanja kredita određen je odredbama čl. 7. ugovora, prema kojima je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 614,46 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

10. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu od 5. veljače 2016. utvrđeno je da da je istim određen iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije i to 67.119,46 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Hrvatske narodne banke na dan konverzije iznosi 512.260,95 kn, Također je utvrđena preplata tužiteljice u iznosu od 15.793,21 kn, odnosno 2.096,12 EUR. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR prelazi zbroj anuiteta po kreditu u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. te da tužiteljica kao korisnik kredita ima pravo raspolagati s ukupnim iznosom preplate u skladu s dodatkom ugovoru, o čemu će kreditoru dati nalog za postupanje.

11. 1. Tužiteljica je iskazala da je prije sklapanja ugovora o kreditu odlučila riješiti stambeno pitanje se sebe, supruga i dijete te se s njima odseliti iz kućanstva u kojem su do tada živjeli s njezinima majkom i bakom. Odlučili su kupiti stan te se obratila banci radi dobivanja kredita kojim bi kupila stan. Ne sjeća se više zbog kojih razloga nije mogla dobiti kredit s valutnom klauzulom u eurima, već isključivo s valutnom klauzulom u CHF, ali joj je to bila jedina opcija dobivanja kredita u iznosu koji joj je bio potreban za kupnju stana. O valuti CHF nije ništa znala, a što se tiče ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, bilo joj je jasno da će joj iznos kredita biti isplaćen u kunama prema tečaju CHF-a ili EUR- a u odnosu na kunu. Kako nije bila kreditno sposobna za dobivanje kredita s valutnom klauzulom u EUR, ostala joj je jedina mogućnost sklopiti ugovor o kreditu s valutnoj klauzulom u CHF-u. Osim što su joj ponudili takav ugovor, djelatnici tuženika joj ništa drugo nisu govorili o valuti CHF, niti o eventualnim rizicima takve valutne klauzule. Ugovor o kreditu sastavila je ovlaštena osoba tuženika, a ona je ugovor pročitala i u tom trenutku joj ništa posebno nije bilo neobično, bio je to obrazac ugovora o kreditu kakav banke inače sastavljaju kod kreditiranja građana. U početku su mjesečni anuiteti kredita iznosili oko 2.800,00 kn, što je za nju bilo podnošljivo te je iste mogla normalno plaćati, ali nakon nekog vremena iznosi su se povećali na oko 4.800,00 kn te joj je bilo teško pronaći sredstva za otplatu kredita. Ona uopće nije očekivala takav rast mjesečnih anuiteta, a da je znala da će se dogoditi nešto takvog, ugovor ne bi sklopila pod takvim uvjetima. Godine 2016. prihvatila je konverziju kredita u nadi da će joj daljnja otplata kredita biti lakša. Sredstvima kredita kupljen je stan u kojem su stanovali do 2011., a kako više nisu imali dovoljno sredstava za otplatu kredita i za normalan život, odselili su se u Kanadu te je stan više godina bio prazan, a od mjeseca prosinca 2024. stan su iznajmili i u njemu sada žive podstanari. U međuvremenu se s obitelji vratila iz Kanade te sada žive u [adresa], ali u drugom stanu. Tužiteljica je iskazala da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila zaposlena u knjigovodstvenom servisu te nije imala nikakav obrt, niti trgovačko društvo. Dana 28. veljače 2025. u cijelosti je otplatila predmetni kredit sredstvima koje je naslijedila iza pokojne majke.

11. 2. Odgovarajući na pitanja, tužiteljica je iskazala da s tuženikom nije mogla pregovarati o odredbama ugovora o kreditu, mogla je taj ugovor sklopiti i sredstvima kredita kupiti stan, ili odustati od sklapanja istoga, ali i od kupnje stana. Djelatnici banke nisu ju upozorili na nikakve rizike te je ponovila da u slučaju da je znala što će se dogoditi, da takav ugovor nikako ne bi sklopila. Dodatak ugovoru o kreditu potpisala je u očekivanju da će joj biti manja rata i da će kredit lakše moći otplaćivati , a ugovor o konverziji kredita također je bio pripremljen od strane djelatnika banke kao standardni ugovor i na odredbe istoga također nije mogla utjecati. Nakon sklapanja dodatka ugovoru mjesečni anuiteti su jedno vrijeme bili manji, ali su se potom ponovno povećali. Ugovor o kreditu otplaćivala je na način da su se sredstva s njezinog računa neposredno uplaćivala na račun banke, a nakon što je otišla u Kanadu, suprug i ona su slali novce sestri u Hrvatsku, koja bi s tim novcima plaćala mjesečne rate kred ita.

12. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatke aktivne legitimacije tužiteljice za potraživanja preplaćenih iznosa u odnosu na anuitete koje su po predmetnom ugovoru o kreditu platile druge osobe. Nesporno je da su za uplate određenih mjesečnih anuiteta kao uplatitelji evidentirani TŽ, koja je bila sudužnik u predmetnom ugovoru o kreditu, zatim UŽ i OŽ. Na str. 330 - 331 spisa nalaze se izjave TŽ i UŽ, iz kojih proizlazi da su oni navedene uplate izvršili u ime i za račun tužiteljice, dok je OŽ u međuvremenu preminula. Iz iskaza tužiteljice proizlazi logično obrazloženje zašto su treće osobe navedene kao uplatitelji pojedinih anuiteta kredita (jer je ona odselila u Kanadu, a u Hrvatsku je slala novce kojima bi druge osobe podmirivale njezine kreditne obveze). Osim toga, ističe se da tuženik nije aktivirao sredstvo osiguranja tražbine po predmetnom ugovoru o kreditu na način da bi od sudužnika TŽ zahtijevao ispunjenje obveze, već su sve uplate od strane trećih osoba izvršene dobrovoljno i u ime te za račun tužiteljice. Sud je stoga ocijenio da je tužiteljica aktivno legitimirana zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa svih uplaćenih mjesečnih anuiteta neovisno o tome tko je tehnički proveo novčanu transakciju, a to je bila stvar međusobnog dogovora tužiteljice i tih trećih osoba te ne isključuje pravo tužiteljice tražiti isplatu temeljem instituta stečenog bez osnove.

13. 1. Sud je nadalje utvrđivao je li tužiteljica sklopila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., A,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

13. 2. Iz iskaza tužiteljice te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da ona ugovor nije sklopila u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za kupnju stana za potrebe obitelji. Tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, niti je bila vlasnik bilo kakvog trgovačkog društva, a u stanu koji je kupljen sredstvima kredita živjela je sa članovima svoje obitelji dok se nije odselila u Kanadu, nakon čega je stan neko vrijeme bio prazan. Činjenica da je tužiteljica počela iznajmljivati stan trećim osobama od 2024. ne isključuje potrošačku svrhu ugovora jer je objektivna namjena ugovora o kreditu u trenutku njegova sklapanja bilo rješavanje stambenog pitanja tužiteljice i članova njezine obitelji.

13. 3. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

14. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

14. 3. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužiteljica bila obvezna otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.

15. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

15. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.

– u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

15. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

15. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, navedena valutna klauzula nametnuta je tužiteljici od strane tuženika kao jedina opcija kreditiranja s obzirom na njezinu kreditnu sposobnost. Djelatnici tuženika tužiteljicu nisu upoznali sa činjenicom da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF-a, kao što je to činila u odnosu na EUR, zbog čega tužiteljica nije mogla predvidjeti budući značajni rast tečaja CHF-a, odnosno nije znala za velik rizik tako ugovorene valutne klauzule.

15. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2. listopada 2006., a solemniziran kod javnog bilježnika 7. listopada 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

15. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

15. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

15. 9. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. 1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim procesnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

16. 2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su joj djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao jedinu opciju kreditiranja s obzirom na njezinu kreditnu sposobnost, a da ju nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banke nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF -a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužiteljicu kao potrošača o svim okolnostima koje bi u mogućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu i posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih, zbog čega je sa članovima obitelji teško pronalazila sredstva za otplatu kredita, što je konačno rezultiralo privremenim odlaskom tužiteljice i članova obitelji u Kanadu, odakle su u Hrvatsku slali zarađeni novac za otplatu kredita. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u značajno narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na nju. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

16. 3. Sud je stoga u okviru odlučivanja o prethodnom pitanju utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu CHF, a koje su sadržane u čl. 7. ugovora o kreditu.

17. 1. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, to se navedene odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17. 2. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je plat ila na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

18. 1. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Darfin d.o.o. Zagreb, a istim je također utvrđeno da je je konverzija kredita u konkretnom slučaju izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15 te da su prilikom toga u izračun konverzije uzete sve uplate tužiteljice.

18. 2. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 66.616,26 kn, odnosno eurska protuvrijednost od 8.841,58 EUR.

18. 3. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 2,09 kn, odnosno 0,28 EUR.

18. 4. Nadalje, utvrđeno je da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije , iznosi 31.031,63 kn, odnosno 4.118,61 EUR.

18. 5. Prema dodatku ugovoru o kreditu, utvrđen je više uplaćeni iznos tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR (preplata), koji na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.096,12 EUR-a.

18. 6. Financijski vještak je izračunao da zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije (30. rujna 2015.) iznose 2.907,19 EUR, pa kada se od zbroja tih zateznih kamata s iznosom više plaćenih razlika anuiteta s osnove valutne klauzule oduzme iznos preplate utvrđene konverzijom dobije se iznos od 9.652,65 EUR.

18. 7. Konačno, vještak je naveo da je preostala glavnica prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije utvrđena u iznosu od 67.119,46 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan konverzije iznosi 512.260,95 kn. Prema tečaju na dan isplate kredita preostala glavnica kredita iznosila bi 103.362,18 CHF, odnosno 480.568,92 kn, a razlika između navedenih iznosa je 31.692,03 kn ili 4.206,26 EUR.

19. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka, ali je i nadalje osporavao osnovu tužiteljičine tražbine kao i u dotadašnjem tijeku postupka, o čemu su razlozi izneseni u ostatku obrazloženja ove odluke. Kako stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, a nalaz i mišljenje vještaka izrađeni su temeljem sve potrebne dokumentacije, u skladu s nalogom suda, nepristrano i stručno, sud je iste prihvatio u cijelosti.

20. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužiteljica, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljičino stanje kreditne obveze i da joj se za ubuduće olakša situacija u koju je bi la dovedena izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njezin položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate, a u konkretnom slučaju je utvrđeno da tužiteljica ima pravo raspolagati s ukupnim iznosom preplate u skladu s dodatkom ugovoru, o čemu će kreditoru dati nalog za postupanje. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovoru o kreditu tužiteljica obeštećena za iznose koje je preplatila uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljičinu tražbinu.

20. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: J 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužiteljica tijekom postupka nije niti izričito osporavala pravnu valjanost dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija, a iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je dodatak ugovoru o kreditu pravno valjan te da je isti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

21. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj ica konverzijom kredita djelomično obeštećena zbog preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule u CHF-u i to s iznosom preplate priznate konverzijom kredita od 2.096,12 EUR, koji iznos je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine njezine tražbine s osnova preplaćenih iznosa do konverzije kredita, odnosno do 30. rujna 2015 . Za preplaćene iznose anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove se povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja. Tuženik je stoga navedeni iznos tužiteljici dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, kako je to opisano u nalazu vještaka, a kamate su izračunate i navedene u apsolutnom iznosu za razdoblje do 30. rujna 2015. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

21. 2. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom za iznos preplate priznate konverzijom kredita umanjila glavnu tražbinu koja predstavlja zbroj preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta do 30. rujna 2015., odnosno nije sukladno redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO -a za iznos preplate priznat konverzijom kredita umanjila tražbinu s osnova zakonskih zateznih kamata koje su izračunate u apsolutnom iznosu do 30. rujna 2015., čemu je tuženik prigovorio.

21. 3. Kada bi se tužiteljičina tražbina umanjila sukladno redu uračunavanja po čl. 172. ZOO-a, za iznos preplate priznate konverzijom kredita umanjile bi se izračunate zakonske zatezne kamate koje do 30. rujna 2015. iznose 2.907,19 EUR, pa bi preostali dio nenamirenih zakonskih zateznih kamata iznosio 811,07 EUR, dok bi cjelokupna glavnica od 8.841,58 EUR ostala nenamirena. Međutim, prema načinu na koji je tužiteljica postavila zahtjev pod točkama I. i II., kada je za iznos preplate priznate konverzijom kredita umanjila glavnu tražbinu (8.841,58 – 2.096,12) i tako dobila iznos od 6.745,46 EUR, ukupni iznos dobiven primjenom reda uračunavanja iz čl. 172 ZOO -a, zbrajanjem glavne tražbine i dijela zakonskih zateznih kamata koji ne bi bio namiren preplatom priznatom konverzijom kredita (8.841,58 + 811,07), što iznosi 9.652,65 EUR, bio bi jednak zbroju glavne tražbine tužiteljice iz točke I. zahtjeva i iznosa kamata u nominalnom iznosu iz t. III. zahtjeva (6.745,46 EUR + 2.907,19 = 9.652,65 EUR).

21. 4. Kako bi primjenom reda uračunavanja iz čl. 172. ZOO-a bio dobiven isti ukupni iznos tužiteljičinih tražbina koje potražuje posljednje postavljenim tužbenim zahtjevom, sud je prihvatio tako postavljen tužbeni zahtjev, s napomenom da je takav način obračuna povoljniji za tuženika jer je smanjen iznos glavne tražbine, pa kamate teku na manji iznos glavnice, nego što bi to bilo u slučaju uračunavanja preplate iz konverzije prema čl. 172. ZOO-a.

21. 5. Sud je odbio zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na apsolutni iznos kamata obračunatih do 30. rujna 2015., jer bi to bilo protivno odredbi čl. 31. ZOO - a. Naime, prema toj zakonskoj odredbi, na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno. Sukladno takvoj zakonskoj odredbi, tužiteljica bi kao vjerovnik mogla zatezne kamate utužiti kao glavnu tražbinu tek nakon prestanka glavne tražbine. Kako glavna tražbina tužitelj ice s osnove preplaćenih anuiteta do provedene konverzije kredita nije prestala, tužiteljica na izračunati nominalni iznos kamata do 30. rujna 2015. nema pravo tražiti plaćanje daljnjih zakonskih zateznih kamata te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

22. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine koja se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta do provedene konverzije kredita . Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženom u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Takav stav izražen je i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 12. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao. Kako nije zastarjela glavna tražbina, nije zastarjela niti sporedna tražbina za plaćanje zakonskih zateznih kamata, kako je to propisano odredbom čl. 223. ZOO-a. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare na preinačeni dio tužbe, jer tužiteljica ukupno gledajući nije povisila tužbeni zahtjev u odnosu na iznos istoga iz tužbe, a njezin konačno postavljeni tužbeni zahtjev temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te je podnošenjem tužbe prekinut tijek roka zastare, neovisno o naknadnim razlikama u tehničkom načinu isticanja tražbina.

23. Sud je stoga prihvatio tužbene zahtjeve u iznosima koji su zatraženi pod točkama I. i II. Konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a odbio je zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata na apsolutni iznos kamata izračunatih do 30. rujna 2015.

24. 1. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, tužiteljica potražuje i isplatu dijela iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužiteljica nije dokazala da bi dodatak ugovoru bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj ica na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazano da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne.

24. 2. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.592,38 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama te je istoga odbio.

25. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2., u vezi sa čl. 155. ZPP-a, a donijeta je razmjerno uspjehu stranaka u parnici u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev. Sud je pri tome uzeo u obzir vrijednost predmeta spora prema visini posljednje postavljenog tužbenog zahtjeva od ukupno 11.245,03 EUR.

25. 2. Tužbeni zahtjev prihvaćen je u ukupnom iznosu od 9.652,65 EUR, pa uspjeh tužiteljice u kvantitativnom smislu iznosi 86%, dok tuženikov uspjeh iznosi 14%. Tuženik je tijekom postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva, s time da je i u pogledu osnove uspjeh tužiteljice jednak (86%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice. Oduzimanjem uspjeha tužiteljice u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (86%-14%) dobiva se iznos od 72% uspjeha tužiteljice te joj je u tom omjeru dosuđena naknada troškova zastupanja po punomoćniku.

25. 3. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7. 1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 11. ožujka 2024., 20. studenoga 2024. i 2. rujna 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za sastav podneska od 10. veljače 2025. po tbr. 8./4. u visini od 25 bodova,

- za zastupanje na ročištima 6. veljače 2025. 21. svibnja 2025. i 2. rujna 2025. po tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 725 bodova ili 1.450,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 362,50 EUR, što ukupno iznosi 1.812,50 EUR.

25. 4. Ovom presudom nisu odmjereni troškovi zastupanja tužiteljice po punomoćniku za pristup na ročište za objavu i uručenje presude jer u trenutku izrade ove presude nije izvjesno hoće li njezin punomoćnik pristupiti na to ročište ili ne, odnosno hoće li za tužiteljicu taj trošak nastati. O zahtjevu za naknadu troškova zastupanja za pristup na ročište za objavu i uručenje presude po potrebi će se odlučiti naknadno.

25. 5. Sud tuženiku nije odmjerio troškove za provedeno financijsko vještačenje prije podnošenja tužbe, jer je odluka u ovom predmetu utemeljena na nalazu i mišljenju sudskog vještaka kojemu je sud povjerio vještačenje, pa trošak izvansudskog financijskog vještačenja nije bio potreban za svrhovito vođenje postupka.

25. 6. Sud je tužitelju dosudio 72% odmjerenih troškova zastupanja po punomoćniku, što iznosi 1.305,00 EUR. Navedenim troškovima dodani su u cijelosti troškovi s osnova plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR, jer su troškovi vještačenja na način kako je to predložila tužiteljica u cijelosti bili potrebni, neovisno o uspjehu stranaka u postupku.

25. 7. Sud je stoga tuženiku naložio da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.655,00 EUR, dok je preko tog iznosa odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troškova kao neosnovan.

26. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

27. 1. Punomoćnik tužiteljice zatražio je i naknadu troškova delegacije i to putnih troškova za pristup na tri ročišta.

27. 2. Prema odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23) predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda će odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, a prema odredbi st. 4. i 5. istoga članka, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

27. 3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj Su-IV-223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.

27. 4. Sud je punomoćniku tužiteljice odmjerio troškove delegacije predmeta i to putne troškove prema cijeni javnog prijevoza. Iz računa Autobusnog kolodvora Zagreb, kojeg je priložila punomoćnica tužiteljice, proizlazi da cijena autobusne karte na relaciji Zagreb – Zabok u jednom smjeru iznosi 5,46 EUR, odnosno u dva smjera 10,92 EUR, što za pristup na tri ročišta u ovom predmetu sveukupno iznosi 32,76 EUR.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 6. studenoga 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Musulin i suradnici, Zagreb, Palmotićeva 37/1

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6

3. ODO u Zlataru, Zlatar, Trg slobode 14a, u odnosu na točku VII. izreke

Po pravomoćnosti:

Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Zagreb, Katančićeva 5, u odnosu na točku VII. izreke