Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1187/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, Dragice Samardžić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća,na temelju nacrta odluke kojeg je sastavila viša sudska savjetnica-specijalist BU, u parničnom predmetu tužitelja EU iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Tei Tončić i Milanu Jelovcu, odvjetnicima iz Pule, protiv tuženika Republika Hrvatska OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Općinskom državnom odvjetništvu Pula- Pola, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pula broj Pn-130/2023-58 od 28. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća žalba tuženika pa se presuda Općinskog suda u Puli-Pula broj Pn-130/2023-58 od 28. veljače 2025.

- potvrđuje u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 926,40 eura sa zateznom kamatom koja teče od 3. srpnja 2019. do isplate ,

- preinačava u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju isplati daljnji preko iznosa od 926,40 eura do iznosa od 4.632,03 eura sa pripadajućom kamatom na način da se u tom dijelu ( za iznos od 3.705,63 eura ) tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan,

- preinačava u dijelu pod toč. III. izreke na način da će svaka stranka snositi vlastite troškove.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 4.632,03 eura zajedno sa pripadajućim kamatama koje teku od 3. srpnja 2019. ( toč. I. izreke ), dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za iznos od 1.340,50 eura tužitelj odbijen ( toč. II. izreke). Također, pod toč. III. izreke tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka odmjeren u iznosu od 1.918,87 eura.

2. Protiv toč. I. i toč. III. presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22, 155/23, dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu sukladno žalbenim razlozima.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev za isplatu neimovinske i imovinske štete u iznosu od 5.972,53 eura zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik odgovoran za štetu koja mu je nastala u štetnom događaju od 20. kolovoza 2017.

6. Tuženik je osporio osnovu i visinu potraživanja smatrajući da je tužitelj isključivo odgovoran za nastalu mu štetu što je i dalje sporno u ovoj žalbenoj fazi.

7. Prvostupanjski je sud već jednom donio presudu kojom je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, a koju presudu je ovaj žalbeni sud ukinuo i vratio na ponovno suđenje s uputom da je, zbog pogrešnog pravnog stava o načinu utvrđivanja odgovornosti tuženika, ostvaren žalbeni razlog propisan odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a, odnosno da je ostalo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka, upotpunjenog u ponovljenom postupku, utvrđene su odlučne činjenice:

- da je tužitelj 20. kolovoza 2017. pao sa mosta sa visine od cca 8 m i pri tom se teško povrijedio,

- da se most pod težinom tužitelja počeo ljuljati te se isti urušio iako je tužitelj most prelazio oprezno i polako hodajući po željeznoj konstrukciji i držeći se cijelo vrijeme za rukohvat ponašajući se pri tom kao svaka druga prosječna osoba,

- da se most se nalazio na kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojoj je kao posjednik upisano pomorsko dobro što znači da je vlasnik Republika Hrvatska a na navedena nekretnina područje je bivše vojarne Valelunga,

- da mjesto pada u vrijeme očevida u naravi predstavlja usjek u kojem su vidljivi ostaci mosta i to šine i metalne cijevi,

- da se iz fotografije koju je predložio tuženik ne može utvrditi kada je nastala niti utvrditi da li je, i u kojem je vremenu i na kojem području, bilo ograničeno kretanje,

- da se prema Zapisniku od 24. listopada 2020. može samo utvrditi da je od tada postojala zabrana, a se ne može utvrditi da je i prije toga postojao bilo kakav znak kojim bi se neovlaštenim osobama zabranio pristup na nekretninu,

- da iz dopisa Ministarstva proizlazi kako prilikom preuzimanja u posjed vojne nekretnine Valelunga nisu imali na uvid fotografije spornog vojnog prostora jer nekretnina nije fotografirana, nije fotografiran ulaz u kompleks i da u vrijeme štetnog događaja predmetni prostor niti je bio ograđen niti je bio u nekom posebnom režimu, niti je građanima bilo zabranjeno kretanje po tom prostoru.

9. Kao i prilikom donošenje prethodne presude prvostupanjski sud je zauzeo stav da je tuženik, kao vlasnik opasne stvari, propustio istu nadzirati povećanom pažnjom i da odgovora za štetu tužitelju. Nadalje, da tužitelj svojim ponašanjem ni na koji način nije uzrokovao štetu jer je preko mosta prelazio oprezno i polako hodajući po željeznoj konstrukciji, dakle, u konkretnim se okolnostima ponašao uobičajeno kao svaki prosječan čovjek. Pri tom se pozvao na odredbu članka 1064. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

10. Nakon što je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ocijenjena odgovornost tuženika za štetu, radi utvrđivanja visine štete provedeno je medicinsko vještačenje tužiteljevih ozljeda, po stalnom sudskom vještaku dr. Tini Tepšić, specijalisti ortopedu, kojim je utvrđeno da je tužitelj uslijed pada sa visine zadobio natuk cijelog tijela, stabilni prijelom prvog slabinskog kralješka i ugriznu ranu jezika,

- da je tužitelj trpio bolove jakog intenziteta na sam dan ozljede i tijekom hospitalizacije koja nije popuštala na primjenu analgetika u trajanju od tri dana, bolove srednjeg intenziteta narednih deset dana, bolove slabog intenziteta u razdoblju od tri mjeseca,

- pretrpio strah jakog intenziteta koji je trajao jedan dan sve do završetka obrade u bolnici, strah srednjeg intenziteta u trajanju od dva dana, strah blagog intenziteta u trajanju od dva mjeseca,

- da je kod tužitelja, zbog predmetne ozljede, došlo do trajnog umanjenja životne i radne sposobnosti za 7% u odnosu na ranije zdravo stanje što se ogleda u ograničenim kretnjama u slabinskom djelu kralježnice, problemima kod dužeg stajanja, sjedenja, prigibanja, nošenja i podizanja tereta i sl. jer mu to sve izaziva bolove.

11. Sukladno odredbi čl. 1095. ZOO-a tužitelju je dosuđena i naknada imovinske štete. Tužitelju je tuđa pomoć i njega bila potrebna u najvećem opsegu po otpustu iz bolnice i to u trajanju od 7 dana po tri sata dnevno i narednih 7 dana po dva sata dnevno, radi nošenja stvari, oblačenja, pripremanja kašaste hrane zbog rane na jeziku te pri postavljanju ortoze. Iduća dva mjeseca pomoć mu je trebala u manjem obimu, te mu je trebao prijevoz na fizikalnu terapiju, odnosno 60 dana po jedan sat dnevno. Ukupno je tužitelju trebalo 95 sati tuđe pomoći i njege koju su mu pružali ukućani cca 2,65 eura / 20,00 kn po satu, po je po tom osnovu utvrđeno da mu pripada 252,17 eura / 1.900,00 kn. To bi tužitelju pripadala naknada štete u sveukupnom iznosu od 4.632,03 eura / 34.900,00 kn dok je sa preostalim dijelom u iznosu od 1.340,50 eura / 10.100,00 kn njegov zahtjev odbijen kao neosnovan. Tužitelju je na dosuđeni iznos naknade štete sud je dosudio i zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana podnošenje izvansudskog zahtjeva s pozivom na odredbu čl. 1103. u svezi s čl. 29. ZOO-a.

12. U žalbi tuženik ističe da je tužitelj isključivo odgovoran za nastanak štete, a podredno, da postoji doprinos tužitelja za nastanak štete i to u visini od 80% na strani tužitelja. Smatra da je u postupku dokazao da je neovlaštenim osobama pristup na navedenu nekretninu bio zabranjen, a da je tužitelj, kao poslovno sposobna osoba, poduzeo opasnu radnju prelaženja mosta na vlastiti rizik. Stoga da nema pravo na naknadu štete. Još smatra da je tužitelj doprinio visini štete jer nije, nakon završenog liječenja obavljao fizikalne terapije i nije nosio ortrozu onoliko dugo koliko mu je propisano od strane liječnika.

13. Budući da ZOO ne sadrži definiciju opasne stvari, sudskoj je praksi prepušteno da, u svakom konkretnom slučaju, odluči hoće li neka određena stvar biti kvalificirana kao opasna. Stoga je potrebno da se u predmetnom slučaju podrobnije utvrdi namjena, osobine, položaj, mjesto i način uporabe mosta sa kojeg je tužitelj pao kako bi se istog uopće moglo kvalificirati kao opasnu stvar koja predstavlja povećanu opasnost nastanka štete za okolinu, pa je zbog toga treba nadzirati povećanom pažnjom. Tek tada se šteta nastala u vezi s opasnom stvari smatra da potječe od te stvari, i za nju odgovara njezin vlasnik.

14. Vezano za oslobođenje ili, srazmjerno tužiteljevom doprinosu, umanjenje od odgovornosti, na koje tuženik u žalbi upire, odredba čl. 1067. ZOO-a propisuje slučajeve oslobođenja od odgovornosti za štetu prouzročenu opasnom stvari, a u skladu s kojom se vlasnik opasne stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (stavak 1), ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti (stavak 2), ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete (stavak 3), ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje (stavak 4).

15. Na temelju provedenog dokaznog postupka i svih specifičnosti konkretnog slučaja ovaj drugostupanjski sud ne može prihvatiti kao pravilan stav prvostupanjskog suda o isključivo tuženikovoj odgovornosti za predmetnu štetu. Prema rezultatima dosadašnjeg raspravljanja utvrđeno je da je derutna i neodržavana konstrukcija željezničke pruge/mosta, u krugu bivše vojarne, opasna stvar. Također, utvrđeno je da je tuženik kao vlasnik nije ogradio, nije istakao zabranu pristupa, kretanja ili upozorenje da se tamo građani kreću na vlastitu odgovornost. Međutim, to ipak ne znači da će automatski, i baš u svakom slučaju, za štetu koja se dogodi trećim osobama, odgovarati isključivo tuženik.

16. Ovaj žalbeni sud u konkretnom slučaju, i to baš u ponašanju tužitelja, u smislu odredbe čl. 1067. ZOO-a, nalazi elemente da se tuženik djelomično oslobodi od odgovornosti za štetu. To je, naime, tužiteljevo iznimno rizično i nepromišljeno ponašanje. Tužitelj je kao punoljetna i poslovno sposobna osoba znao da prelazi preko mosta čija redovna namjena nije prelazak pješaka, da je isti oronuo, zapušten i neprikladan za kretanje, ali ipak preuzeo taj rizik jer je stanje mosta bilo očigledno loše i vidljivo opasno. Neprihvatljiv je stav prvostupanjskog suda koji je tužiteljevo ponašanje opisao kao ponašanje prosječnog čovjeka koji je poduzeo sve mjere opreza pa je most prelazio izbjegavajući trule grede, hodajući po čeličnoj konstrukciji i držeći se ograde. Naime, upravo suprotno, utvrđeno stanje mosta i njegova visina ( 8 metara od tla) svakog prosječnog čovjeka odvratila bi od prelaska.

17. Dakle, ponašanje tužitelja je bilo rizični i značajno je doprinijelo nastanku predmetne štete. Iako je stanje mosta bilo naočigled oronulo i zapušteno, a most nije imao karakter javne, uređene pješačke komunikacije, i bez posebne zabrane opasnost prelaska preko mosta bila je lako uočljiva svakom prosječnom građaninu koji je mogao i morao biti svjestan mogućih posljedica takvog postupanja. Izostanak znaka zabrane ne može imati pretežiti značaj, jer se ne može zahtijevati od vlasnika da upozorava na opasnost koja je očigledna sama po sebi i protivna osnovnim pravilima osobne sigurnosti. S druge strane, ovaj sud nalazi da je i tuženik, kao vlasnik mosta, propustio poduzeti odgovarajuće mjere radi sprječavanja nastanka štete, osobito jer nije onemogućio pristup opasnoj stvari ili nije uklonio ili sanirao očigledno opasnu konstrukciju. Stoga, primjenom odredbe članka 1092. ZOO-a, po ocjeni ovog suda, doprinos tužitelja nastanku vlastite štete iznosi 80%, a tuženika 20%.

18. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja; težinu tjelesnih ozljeda koje je zadobio tužitelj, njegovu dob i posljedice koje je trpio, sve nelagodnosti liječenja, trajanje i intenzitet pretrpljenih fizičkih i duševnih boli i straha, trošak liječenja, tuđe pomoći i njege, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio visinu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti i imovinske štete u sveukupnom iznosu od 4.632,03 eura, a u sveukupnosti slučaja nisu od odlučnog značaja na visinu štete žalbeni navodi da tužitelj nije dovoljno dugo nosio ortozu.

19. Kako navedenu naknadu valja umanjiti za doprinos tužitelja vlastitoj šteti (80%), tuženika je trebalo obvezati na isplatu iznosa od 926,40 eura sa zateznim kamatama, sukladno odredbi članka 29. ZOO-a, u svezi članka 1103. ZOO-a, koje kamate teku od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Za više traženo do presuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan ( iznos od 3.705,63 eura ).

20. Dakle, iz svega navedenog proizlazi kako prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenio materijalno pravo stoga je valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženika i preinačiti pobijanu presudu na temelju odredbe članka 373. toč.3. ZPP-a u dijelu pod toč. I. izreke.

21. Na temelju odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a valjalo je donijeti i novu odluku o troškovima postupka. Prema shvaćanju ovog suda, kada se zajedno uzme u obzir tužiteljev uspjeh, kako u osnovi tako i u visini, tužitelj je u ovom sporu uspio sa 50% i stoga ima pravo na naknadu parničnog troška temeljem odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a, jer bi drugačije, kada bi uspjeh tužitelja gledali samo matematički, došlo do kršenja tužiteljevog prava na pristup sudu (ustaljena sudska praksa Europskog suda za ljudska prava, konkretno odluku Klauz protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10). Drugim riječima, svaka će stranka snositi svoj parnični trošak

22. Zbog navedenog riješeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Split, 5. studenog 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ankica Matić