Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1110/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Miha Mratovića kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa odvjetnik Marko Križanec iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa odvjetnik Hrvoje Matić iz Zagreba, radi utvrđenja, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3215/2023-11 od 30. siječnja 2025. i žalbu tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3215/2023-15 od 27. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3215/2023-11 od 30. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tužitelja, preinačuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3215/2023-15 od 27. veljače 2025. i sudi na način da se pored već pravomoćno dosuđenog iznosa od 1.099,54 EUR dosuđuje daljnji trošak postupka u iznosu od 325,77 EUR sa zateznim kamatama od 30. siječnja 2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

"I Utvrđuje se da je ništava odredba čl. 8 st. 2 Ugovora o kreditu, broj: 166- 133/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potpisanog dana 28. rujna 2005. godine od strane pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita, ND kao sudužnika, te CD i ŽD, kao založnih dužnika, koji je dana 29. rujna 2005. godine potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera, pod brojem: OV- 1570/2005, a koja glasi: Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke.

II Utvrđuje se da je ništava odredba čl. 8 st. 3 Ugovora o kreditu, broj: 166- 133/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potpisanog dana 28. rujna 2005. godine od strane pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita, ND kao sudužnika, te CD i ŽD, kao založnih dužnika, koji je dana 29. rujna 2005. godine potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera, pod brojem: OV- 1570/2005, a koja glasi: U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.659,97 EUR s zateznim kamatama, tekućim od dana 30. srpnja 2014. do isplate, prema stopi godine do 31. srpnja 2015. godine određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Addiko banci d.d. naknaditi tužitelju DD naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 1.099,54 eur s zateznim kamatama od 30. siječnja 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

2. Prvostupanjskim rješenjem odbija se prijedlog tužiteljica DD od 14. veljače 2005. radi donošenja dopunskog rješenja o naknadi troška parničnog postupka.

3. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) te predlaže da se presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

4. Tužitelj pobija rješenje zbog žalbenog razloga propisanog odredbom članka 353. točka 3. ZPP-a te predlaže da se pobijano rješenje preinači u skladu sa žalbenim navodima.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a na koje ukazuje tuženik u žalbi jer nije utvrđeno nezakonito postupanje prvostupanjskog suda zbog kojeg tuženiku nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

9. Neosnovani su žalbeni navodi da prvostupanjski sud zanemaruje dokaze koje je tuženik predložio. U skladu s odredbom članak 220. stavak 2. ZPP-a sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze, već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica.

10. Tuženik samo općenito navodi da za isplatu kredita prethodno mora osigurati novac zaduživanjem na financijskom tržištu za koje plaća kamatu zajmodavcima, a da u slučaju prijevremene otplate kredita nema istu mogućnost vratiti novac nego je dužan i dalje plaćati kamate svojim zajmodavcima ali je istodobno u obvezi vraćeni novac položiti kod City bank i/ili Deutsche Bank i na ta novčana sredstva plaćati negativnu kamatu, koje tvrdnje tuženik činjenično ne dovodi ni u kakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom.

11. Prema mišljenju ovog suda dokazivanje troška financiranja, te nastanka i visine štete / troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određen u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu / troškove u vezi prijevremene otplate konkretno kredita, a ne samo općenito naznačen u odnosu na ugovore s takvom klauzulom, pa kako tuženik nije činjenično obrazložio troškove koji su mu navodno nastali uslijed prijevremene otplate predmetnog kredita, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pri donošenju predmetne odluke.

12. Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi.

13. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a, a teret dokaza da je korisnik kredita bio valjano informiran o svim aspektima naknade za prijevremenu otplatu kredita na način razumljiv prosječnom potrošaču da bi prosječni potrošač što je u konkretnom slučaju bio korisnik kredita, mogao dati informirani pristanak za plaćanje tzv. izlazne naknade, bio je na tuženiku, što on nije dokazao.

14. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te naložio tuženiku da zbog ništetne odredbe članka 8. stavak 3. Ugovora o kreditu zaključenog između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, isplati tužitelju iznos od 1.659,97 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita zajedno da pripadajućim zateznim kamatama.

15. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovorene odredbe članka 8. stavak 2. i 3. Ugovora o kreditu broj 166-133/2005 od 28. rujna 2005. kojom su pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb i tužitelj ugovorili da je banka u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu u skladu s Odlukom o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te s tim u svezi i restitucijski zahtjev tužitelja za povrat iznosa od 1.659,97 EUR plaćen na ime naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, s pripadajućim zateznim kamatama.

16. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za slučaj prijevremene otplate kredita sadržana u članku 8. stavak 2. i 3. Ugovora o kreditu ništetna, te pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe platio tuženiku.

17. Prvostupanjski je sud na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kako slijedi:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Zagreb dana 28. rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 166-133/2005 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je prednik tuženika odobrio korisniku stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.100,00 CHF s rokom otplate do 31. listopada 2035.,

- da su odredbom članka 8. stavak 3. Ugovora o kreditu sudionici ugovorili da je banka u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.,

- da je tužitelj 29. srpnja 2014. izvršio prijevremenu otplatu kredita kojom prilikom je platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 12.507,03 kn/1.659,97 EUR,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik, te o potrošačkom kreditu što je razvidno iz ugovora o kreditu, a proizlazi iz Ugovora o kreditu,

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu ugovornu odredbu, pa tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe niti je bio upoznat u čemu se troškovi tzv. izlazne naknade sastoje, s obzirom da sporna odredba ne sadrži podatke o parametrima temeljem kojih je tuženik kao kreditor svojom odlukom odredio visinu naknade niti podatke koji mu troškovi nastaju u slučaju prijevremene otplate kredita.

18. Slijedom gornjih utvrđenja, sud prvog stupnja je tužitelju pružio zaštitu sadržaja kao u izreci pozivom na odredbe članaka 142., 1068, 398., 13., 104. i 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91.73/91.3/94.7/96.112/99. - nastavno ZOO/91) i 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje ZZP/03).

19. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita, ovdje tužitelja, na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je reći kako se na ovu odredbu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnih sporova, ali je iz provedenog dokaznog postupka zaključiti da se o navedenoj ugovornoj odredbi također nije pregovaralo te da je ista prouzročila značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača- tužitelja, te da je slijedom navedenog navedena odredba ništetna prema odredbi članka 87. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom postupku obzirom je ugovor sklopljen 18. prosinca 2003.

20. Ovo iz razloga što tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

21. Naime, dopušteno je ugovoriti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, budući je takva mogućnost propisana odredbom članka 1068. stavak 1. i 2. ZOO/91 (sada članak 1024. st. 1. i 2. ZOO/05), pa da sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđeno je da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

23. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je kako ugovorna odredba ne sadrži jasne, sažete i transparentne informacije o načinu određivanja naknade, kao ni podatak koja odluka bi se trebala primjenjivati u slučaju prijevremene otplate kredita, pa je stajalište i ovog suda da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da se radi o ništetnoj (ništavoj) ugovornoj odredbi (članak 87. stavak 1. ZZP/03, članak 102. stavak 1. ZZP/07), s tim što je teret dokaza o suprotnom bio na tuženiku, koji to, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud, nije dokazao niti je predložio konkretne dokaze.

24. Također je reći da je ugovaranje takve naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a da tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita. Navedeno je sukladno stavu VSRH u odluci Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. primjenjivom u konkretnom slučaju.

25. Primjena te odredbe prouzročila je znatnu neravnotežu u obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji je morao platiti iznose naknade, a tuženik nije dokazao postojanje ekvivalentne protučinidbe. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

26. To što je odredbom članka 1068. ZOO/91 (sada članka 1024. ZOO/05) propisana mogućnost vraćanja kredita prije roka, kao i obveza naknade štete davatelju kredita, ukoliko je štetu pretrpio, ne znači da davatelju kredita u svakom slučaju pripada pravo na naknadu.

27. Dakle, iako ugovaranje takve naknade ne bi bilo u suprotnosti s prisilnim propisima, ono je svakako nepošteno ukoliko o pravu davatelja kredita na naknadu te njezinoj visini u slučaju prijevremene otplate kredita stranke nisu pojedinačno pregovarale te ukoliko korisniku kredita nisu bile poznate sve okolnosti plaćanja takve naknade, kao što je to slučaj u ovom predmetu, a tužiteljev potpis na ugovoru ne znači i informirani pristanak na ispunjenje takve obveze.

28. Ovdje je ukazati i na Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 101/17) kojim se u naš pravni poredak prenijela Direktiva 2014/17 EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. u ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48 EZ i 2013/36/EU i Uredbe EU br. 1093/2010 (SL L 60, 28.12.2014.). Naime, iako se obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu taj zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

29. Tuženik je tijekom postupka pa i sada u žalbi isticao prigovor zastare kojeg je prvostupanjski sud s pravom ocijenio neosnovanim budući (opći) zastarni rok u konkretnom slučaju teče od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost tog dijela ugovora, a to je u konkretnom slučaju odluka u predmetnom sporu.

30. Dosljedno, i odluka o dosudi utuženog iznosa s ovog osnova čija visina (1.659,97 EUR) i datum isplate nisu sporni je pravilna te su tužitelju valjano dosuđene kamate po pravilima iz članka 214. ZOO/91 (sada članak 1115. ZOO/05).

31. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u odluci ove drugostupanjske odluke.

32. Tužitelj pobija rješenje poslovni broj P-3215/2023-15 od 27. veljače 2025. kojim se odbija njegov prijedlog radi donošenja dopunskog rješenja o naknadi parničnog troška.

33. S pravom tužitelj u žalbi ističe da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.

34. Iz stanja spisa proizlazi da sud nije priznao punomoćniku tužitelja ročište za objavu i uručenje presude 50%.

35. Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa) propisano je da za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade i Tbr. 7. točka 1., 4., 7. i 8. ali ne više od 50%.

36. Ročište za objavu presude sudska je radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude (članak 336. ZPP-a).

37. Ovu radnju određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište (članak 335. ZPP-a) na koji poziv su se dužne odazvati jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje (članak 336. stavak 1. ZPP-a).

38. Odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a propisane su smjernice sudu prilikom odmjeravanja troškova u smislu da se stranci dosuđuju samo oni troškovi koji su bili nužni za vođenje parnice, kao i da te troškove sud treba odmjeriti brižljivo vodeći računa o svim okolnostima slučaja, kao i da se za izvršene radnje stranci dosuđuje naknada troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku prema odredbama Tarife (stavak 2.).

39. Imajući u vidu naprijed citirane odredbe proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu prema članku 29. Ustava RH ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 i 152/22) te članka 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori br 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 1/10 i 13/17) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka.

40. Dakle, stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova za zastupanje na ročištu za objavu presude temeljem članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a.

41. Navedeno proizlazi iz sudske prakse te odluka Vrhovnog suda RH (Revd- 1588/23, Rev-1162/19 od 13. studenog 2019., Rev-244/2007. od 11. srpnja 2007., Revx-816/16 od 22. prosinca 2020., Revd-2804/2022 od 11. listopada 2022. i Revd- 18/2023 od 17. siječnja 2023.) u kojim odluka je zauzeto stajalište da stranci zastupanoj po odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude na temelju odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

42. Stoga je valjalo tužiteljici priznati trošak pristupa na ročište radi objave i uručenja presude u iznosu od 50 bodova što pomnoženo sa 2,00 Eur koliko iznosi vrijednost boda s paušalom daje iznos od 100 bodova. Tome se pridodaje PDV što ukupno iznosi 125,00 Eur. Nadalje, tužitelju je valjalo priznati i trošak sastava prijedloga za donošenje dopunskog rješenja od 14. veljače 2025. sukladno Tbr. 8. točka 4. u vezi Tbr. 7. točka 1. i Tbr. 46. i Tbr. 54. OT u iznosu od 62,50 EUR kao i trošak sastava žalbe u iznosu od 125,00 EUR sukladno Tbr. 10. točka 4. u vezi Tbr. 7. točka 1., Tbr. 46. i Tbr. 54., kao i trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 13,27 EUR što sveukupno iznosi 325,77 EUR.

43. Sveukupno je tužitelju pored već pravomoćno dosuđenog iznosa od 1.099,54 EUR na ime troškova postupka dosuđen daljnji trošak u iznosu od 200,77 EUR sa zateznom kamatom sukladno odredbi članka 29. stavak 2. i 8. ZOO-a.

44. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a uvažiti žalbu tužitelja, preinačiti odluku kojom se odbija prijedlog tužitelja radi donošenja dopunskog rješenja o naknadi troškova parničnog postupka, te odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U Splitu, 5. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Miho Mratović