Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-955/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Sande Celjen Ivančić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Martina Alagić, odvjetnica iz Vukovara, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koji zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj: P-257/21-18 od 3. siječnja 2024., u sjednici održanoj 5. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj: P-257/21-18 od 3. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je kako je ništetna odredba članka 9. Ugovora o kreditu broj 5140030250-27000059973/2007, zaključenog 6. lipnja 2007. između tužitelja i tuženika u dijelu u kojemu je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća uz naknadu prema Tarifi Banke (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 968,65 eura / 7.298,26 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 14. svibnja 2013. pa do isplate (točka II. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.043,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude 3. siječnja 2024. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude i rješenja.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim članka 9. Ugovora o kreditu sklopljenog 6. lipnja 2007. između tužitelja i pravnog prednika tuženika u dijelu u kojemu je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća uz naknadu prema tarifi Banke, a posljedično tome i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 968,65 eura / 7.298,26 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koji je platio s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženik (Slavonska banka d.d.), kao banka sklopili ugovor o kreditu 6. lipnja 2007. po kojemu je banka odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.500,00 CHF (švicarskih franaka) na rok vraćanja od 21 (dvadesetjedne) godine, kao što nije sporno ni da je kredit isplaćen tužitelju i da je otplaćen u cijelosti i to prijevremenom otplatom 14. svibnja 2013.

7. U žalbenom postupku i dalje je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba članka 9. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća uz naknadu prema tarifi banke.

8. S obzirom na to kada je sklopljen ugovor o kreditu, a glede ocjene valjanosti dijela sporne ugovorne odredbe, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj 96/03., 46/07. i 79/07. – u daljnjem tekstu: ZZP/03.).

9. Prvostupanjski je sud nakon provedenog postupka utvrdio sljedeće:

- da iz iskaza tužitelja proizlazi kako nije imao mogućnost pregovarati o odredbama ugovora o kreditu i da je osporavao obvezu plaćanja izlazne naknade prilikom zatvaranja kredita, ali da je plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita postavljeno kao uvjet zatvaranja kredita, koji da mu je postao odviše tegoban za plaćanje zbog znatnog povećanja anuiteta, ali da je naknadu platio bez obzira što je predmetnu odredbu smatrao nepravednom, a sve kako bi u konačnici zatvorio kredit,

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo da je pravni prednik tuženika dao tužitelju na uvid tarifu banke prema kojoj bi ista bila ovlaštena zaračunati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, niti je tuženik tijekom postupka sudu dostavio tu tarifu,

- da iz iskaza svjedokinje, djelatnice tuženika proizlazi kako se ne sjeća pojedinosti oko informiranja o odredbama ugovora o kreditu u konkretnom slučaju,

- da je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 14. svibnja 2013. u iznosu od 7.298,26 kn, a koju je odredio sam tuženik, bez dostavljenih parametara sukladno kojima je odredio njenu visinu, a ova visina da proizlazi iz pregleda prometa za klijenta datiran na 5. svibnja 2021.,

- da potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

9.1. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim da je tužitelj, kao korisnik kredita, sklapajući s prednikom tuženika ugovor o kreditu, pristao i na odredbu članka 9. tog ugovora, kojom je regulirana naknada koju je banka ovlaštena zaračunati sukladno svojoj tarifi u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, s time što je utvrdio da visina te naknade tom odredbom nije bila određena, već da je tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknada za djelomičnu ili prijevremenu otplatu. Pritom je taj sud naveo da, iako ugovorna odredba nije u suprotnosti s odredbom članka 224. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), ista je ništetna, iz razloga što se radi o novčanoj obvezi koja nije određena po visini, niti je odrediva, a sam ugovor ne sadrži parametre po kojima bi se njenu visinu trebalo odrediti, već je njeno određivanje prepušteno samovolji banke.

9.2. Kako je dalje, prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelju naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 14. svibnja 2013. u iznosu od 7.298,26 kn / 968,65 eura, a koju je odredio tuženik, bez dostavljenih parametara sukladno kojima je odredio njenu visinu, te kako je utvrdio da tuženikov prigovor zastare nije osnovan, pri čemu je naveo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO- a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to je taj sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni žalbenim razlozima tuženika nisu dovedeni u sumnju.

10.1. Naime, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je odredba članka 9. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća uz naknadu prema tarifi banke ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Budući da je navedena odredbe ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može izvrši prijevremenu otplatu kredita, samo uz uvjete koje odredi kreditor, što je u konkretnom slučaju značilo da je banka korisniku kredita zaračunala naknadu sukladno tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke, jer ta novčana obveza nije bila određena po visini, niti je bila odrediva iz razloga što ugovor ne sadrži parametre po kojima bi njenu visinu trebalo odrediti, to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetne ugovorne odredbe u tom dijelu.

10.2. Dakle, i prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe ZZP/03, prihvativši tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom dijela odredbe članka 9. ugovora jer je ta odredba sastavljena od strane tuženika i stranke o njoj nisu posebno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj. Navedena odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, jer osim što je podložna jednostranim tuženikovim promjenama, njome je potrošač (ovdje tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Neosnovano je pozivanje tuženika u odnosu na njegov odbijeni prijedlog da prvostupanjski sud nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu na okolnost sklapanja tog ugovora, iz razloga što javni bilježnik ne može dokazivati činjenicu obaviještenosti potrošača prema postojećem zakonskom okviru niti je on imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na odredbu koja se odnosi na naknadu prijevremenog zatvaranja kredita, kada visina te naknade nije bila poznata niti je bila ugovorena u trenutku solemnizacije ugovora.

12. Nadalje se u pogledu žalbenih navoda da je bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, ističe, kako je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.", zbog čega je neosnovano pozivanje tuženika i na odluke Suda EU.

13. Za ukazati je i to, da unatoč tome što je odredba članka 9. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća uz naknadu prema tarifi banke, bila gramatički razumljiva i uočljiva, ona je ipak bila nejasna jer tužitelj kao potrošač nije mogla razumjeti doseg te odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbe proizlaze za njega, odnosno kolika bi visina te nakanade u koje trenutku zatvaranja kredita iznosila, pa je i po ocjeni ovoga suda sporna odredba u navedenom dijelu nepoštena i time ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03., kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14. Budući da prethodno sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo, tj. odredbu članka 1111. ZOO-a kada je tuženiku naloženo da tužitelju vrati utuženi iznos, koji je pravilno prvostupanjski sud utvrdio prema podatku iz pregleda prometa tuženika od 5. svibnja 2021., a iz kojeg proizlazi da je tužitelj platio 14. svibnja 2013. iznos od 7.298,26 kuna prema sada važećoj valuti 968,65 eura, koji iznos tužitelj i potražuje uz pripadajuću zateznu kamatu na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a, koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, i koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, jer je tuženik kao banka u konkretnom slučaju bila nepoštena već u trenutku stjecanja, točnije, u trenutku kada je tužitelj izvršio spornu uplatu u svrhu prijevremene otplate kredita, zbog čega neosnovano tuženik pobija dosuđenu kamatu.

15. Pravilno je prvostupanjski sud postupio i kada nije prihvatio prijedlog tuženika za provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, pri čemu je pravilno naveo da osporavana odredba ne govori o naknadi štete koju bi banka trpjela prijevremenom otplatom kredita, niti o parametrima i načinu utvrđivanja eventualne štete, a niti je prilikom prijevremene isplate kredita od strane tužitelja, utvrđivana visina štete koju bi banka prijevremenom otplatom kredita eventualno trpjela.

16. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare jer zastara nastupa protekom roka od pet godina od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku individualnih restitucijskih zahtjeva, znači, zastara u ovom slučaju počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu ove tužbe.

17. Odluka o parničnom trošku pravilno se temelji na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članak 155. stavka 1. ZPP-a, s time što se u odnosu na visinu trebala temeljiti Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa, koja je stupila na snagu 25. studenog 2023.), a ne ranije važeća Tarifa.

18. Stoga se u pogledu žalbenih navoda tuženika koji se odnose na odluku o troškovima postupka, ističe, kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koja je stupila na snagu 25. studenog 2023., kojom je izmijenjena vrijednost boda i koja od tada iznosi 2,00 eura, da treba primijeniti Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (u ovom slučaju donijeta je 3. siječnja 2024.), pa je parničnoj stranci trebalo dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eura i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 25. studenog 2023., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna / 1,33 eura, kako to tvrdi tuženik, odnosno prema vrijednosti boda od 15,00 kuna / 1,99 eura, kako je postupio prvostupanjski sud, ali kako u tom dijelu odluke o trošku nije žalbu izjavio tužitelj, to neosnovano tuženik pobija i odluku o trošku, kao što neosnovno tvrdi da tužitelj nije zatražio trošak kada iz zapisnika s ročišta na kojem je zaključeno raspravljanje proizlazi da je zatražio trošak i o tome priložio troškovnik.

19. S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 5. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanda Crljen Ivančić