Poslovni broj:Pr-26/2025-70

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj:Pr-26/2025-70

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po opunomoćenici Margiti Plažanin, Počiteljska 5, Zagreb, protiv tužene Opće županijske bolnice Požega, Osječka 107, Požega, OIB:40589450667, zastupanog po opunomoćeniku Petru Kaniću, odvjetniku iz Požege, uz sudjelovanje umješača Opće županijske bolnice Pakrac i bolnica hrvatskih veterana, Pakrac, Bolnička 74, Pakrac, zastupana po opunomoćenici ŠO, dipl.iur., radi isplate dijela plaće, v.p.s. 2.186,03 EUR, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 1. listopada 2025., provedene u nazočnosti opunomoćenika stranaka, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, 5. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj Općoj županijskoj bolnici Požega, Osječka ul.107,Požega, OIB:40589450667 da tužiteljici AO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 984,15 EUR bruto, sa zakonskom zateznom kamatom, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekućim:

- za lipanj 2015.godine na iznos od 4,79 eura/ od 09.07.2015.

- za kolovoz 2015.godine na iznos od 39,93 eura/ od 07.09.2015.

- za rujan 2015.godine na iznos od 9,57eura/ od 09.10.2015.

- za listopad 2015.godine na iznos od 71,85eura/ od 06.11.2015.

- za studeni 2015.godine na iznos od 201,58eura/ od 09.12.2015.

- za prosinac 2015.godine na iznos od 18,66eura/ od 12.01.2016.

- za siječanj 2016.godine na iznos od 36,97 eura/ od 09.02.2016.

- za travanj 2016.godine na iznos od 23,27 eura/ od 10.05.2016.

- za svibanj 2016.godine na iznos od 6,79 eura/ od 08.06.2016.

- za lipanj 2016.godine na iznos od 6,84 eura/ od 08.07.2016.

- za srpanj 2016.godine na iznos od 17,53 eura/ od 08.08.2016.

- za kolovoz 2016.godine na iznos od 24,94 eura/ od 07.09.2016.

- za listopad 2016.godine na iznos od 10,23 eura/ od 08.11.2016.

- za studeni 2016.godine na iznos od 23,88 eura/ od 07.12.2016.

- za siječanj 2017.godine na iznos od 5,69 eura/ od 07.02.2017.

- za ožujak 2017.godine na iznos od 10,88 eura/ od 06.04.2017.

- za travanj 2017.godine na iznos od 31,47 eura/ od 08.05.2017.

- za lipanj 2017.godine na iznos od 5,79 eura/ od 06.07.2017.

- za srpanj 2017.godine na iznos od 101,62 eura/ od 07.08.2017.

- za kolovoz 2017.godine na iznos od 64,98 eura/ od 06.09.2017.

- za listopad 2017.godine na iznos od 74,66 eura/ od 07.11.2017.

- za prosinac 2017.godine na iznos od 192,23 eura/ od 08.01.2018.

do isplate i to do 31.07.2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015 do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna, u roku od 15 dana.

II Odbija se tužiteljica AO s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.201,88 EUR

III Nalaže se tuženoj Općoj županijskoj bolnici Požega, Osječka ul.107, Požega, OIB:40589450667 naknaditi tužiteljici AO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu 1.406,07 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 5. studenoga 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica AO podnijela je tužbu protiv OŽB Požega radi isplate.

1.1. Tvrdi da je bila zaposlena kod tuženice na radnom mjestu medicinske sestre, od 1.1.2014.g. do 1.1.2018.g., a da joj je radni odnos reguliran Ugovorom o radu, Zakonom o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17 i 98/19), Internim pravilnikom poslodavca, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj:143/13), Dodatkom I. KU 96/15,Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj: 141/12), Dodatkom II. TKU-a (Narodne novine br. 150/13), Ispravkom Dodatka II.TKU- a ("Narodne novine" broj: 153/13),TKU-om ("Narodne novine" broj:24/17), TKU-om ("Narodne novine" broj: 128/17), kao i Rješenjem o plaći.

1.2. Rad tužiteljice bio je organiziran u raznim oblicima rada (smjene, turnusi i ostalo), pa je zbog takve organizacije rada u svakom mjesecu u spornom razdoblju ostvarila velik broj prekovremenih sati. Plaća tužiteljice regulirana je sukladno čl.47. KU 143/13 prema kojem, plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Osim potonjeg mjerodavnog materijalnog prava, u spornom razdoblju na snazi je bio i TKU 128/17, 47/18, koji se paralelno primjenjuje na tužiteljicu, a koji plaću radnika u članku 50. definira na identičan način kako je opisano u naprijed navedenom KU.

1.3. U odredbama čl.51, 57, 60. KU (143/13) te u odredbi čl. 53. i 54. TKU (128/17, 47/18), propisani su dodaci i uvećanja osnovne plaće koji se isplaćuju tužiteljici i koji se obračunavaju za svaki efektivno odrađeni sat. Tužiteljica je od 01. travnja 2015. godine, kao medicinska sestra ostvarila pravo na povećanu plaću jer je radila u otežanim uvjetima, što je propisano odredbom članka 86. ranijeg ZOR-a ("Narodne novine" broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) te sadašnjeg ZOR-a u članku 94. ("Narodne novine" broj:91/14 i 127/17). Nadalje, odredbom članka 57. KU zdravstva ("Narodne novine" broj: 143/13), u primjeni od 01. prosinca 2013. godine), propisano je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću.

1.4. Tužena u navedenom spornom razdoblju nije tužiteljici isplaćivala dodatak od 20% zbog otežanih uvjeta rada, odnosno posebnih uvjeta rada (odnosno dodatke iz čl.57.KU) na jedan dio odrađenih sati, a tužiteljica je radila, u redovnom i prekovremenom radu.

1.5. Tužiteljica je u vremenskom periodu važenja Dodatka I KU zdravstva (koji je zaključen 01. listopada 2015. godine) ostvarila pravo na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Člankom 59.a Dodatka I KU ("Narodne novine" broj: 96/15) propisano je da, iznimno od članka 59. ovog Ugovora, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće.

1.6. Tužena od 01. listopada 2015. godine tužiteljici nije isplaćivala dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću za sve određene sate, već je navedeni dodatak isplaćivala samo za jedan dio odrađenih sati, a tužiteljica je radila u redovnom i prekovremenom radu. Tužiteljica je u navedenom vremenskom razdoblju kao medicinska sestra radila u otežanim uvjetima rada, pa joj je prema čl. 94. Zakona o radu, pripadalo pravo na povećanu plaću. Obzirom da je tužena pogrešno obračunavala i isplaćivala plaće tužiteljici po gore navedenim osnovama, posljedično je pogrešno i isplaćivala plaću odnosno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, blagdana, neradnih dana (primjena Zakona o blagdanima i neradnim danima, i međunarodni ugovori), te bolovanja. Budući da je tužena tužiteljici pogrešno obračunavala i isplatila plaće po svim gore navedenim osnovama, posljedično je tužiteljici pogrešno obračunavala i isplatila sve naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, konkretno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad (bolovanje). Prema članku 36. KU (143/13), za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a prema st.2. istog članka, radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

1.7. Prema članku 58. stavak 1. (TKU128/17, 47/18), ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, a prema st.2. istog članka naknada u 100 % iznosu njegove plaće u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, pripada zaposleniku kada je na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu (potonja odredba sadržana je u TKU 24/17 i TKU 141/12, u čl. 59.).

1.8. Prema čl.9.st.3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19), ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Stoga je tužena bila u obvezi postupiti u skladu s navedenim odredbama i na taj način, primjenom povoljnijeg prava, pravilno obračunati plaću tužiteljici te isplatiti iznos predmetnog potraživanja tužiteljici.

1.9. Budući da su podaci o rasporedu rada i obliku rada vidljivi samo na evidencijama rada, a radi se o dokumentaciji kojom raspolaže tuženik, tužiteljica ističe da nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev, te temeljem članka 186.b. Zakona o parničnom postupku, predlaže da sud naloži tuženiku da u roku 15 dana u spis dostavi: tužiteljičinu evidenciju rada za period od 01.4..2015. g. pa do 1.1.2018. g i isplatne liste tužiteljice za period od 01.4.2015. g. pa do 1.1.2018. g.

1.10. Sukladno odredbi članka 186.b. st. 4. Zakona o parničnom postupku navodi da će po pribavi navedene dokumentacije i nakon provedenog financijskog vještačenja na ranije specificirane okolnosti, urediti tužbeni zahtjev i predložiti sudu da donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužiteljici na ime razlike plaće, isplati mjesečne iznose, čija se točna visina ima utvrditi provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja uz pripadajuću zateznu kamatu tekuću od svakog 15.og. u mjesecu za prethodni mjesec.

2. Tužena Opća županijska bolnica Požega se u odgovoru na tužbu (list br. 8-16) u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporavajući osnov i visinu istaknutog tužbenog zahtjeva.

2.1.Tužena u prvom redu stavlja primjedbe i prigovora formalnim nedostacima tužbe jer drži kako tužba nije u skladu sa sadržajem odredbe članka 186. i 186. b Zakona o parničnom postupku kojima je određeno što tužba i tužbeni zahtjev trebaju sadržavati kako bi se po takvoj tužbi moglo dalje valjano postupati. Nenavođenje određenog glavnog zahtjeva kao i nedostaci vezani za činjenične tvrdnje, takvog su opsega i značaja da ih nije moguće zanemariti. Propust da se prilože barem osnovni dokazi za tvrdnje tužiteljice, ozbiljne su mane ove tužbe. Smatra da se radi o nedostatcima uslijed kojih ova tužba nije pogodna za daljnje pravično raspravljanje.

2.2. Ističe da tužiteljica ima na raspolaganju obračune plaće koje je primila uz plaću, no nije niti jedan takav obračun priložila kao dokaz uz svoju tužbu, a tužena nema saznanja da bi tužiteljica uopće tražila bilo kakve podatke o svome radu od Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana.

Tužiteljica ne samo da nije priložila niti se pozvala na odgovarajuće dokaze već je i činjenične tvrdnje „reducirala“ do te mjere da je narušila načelo „jednakosti oružja“ i procesni balans tako da je tužena u ovom parničnom postupku u bitno lošijem procesnom položaju od tužitelja. Poziva se na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu LB INTERFINANZ A.G. protiv HRVATSKE/29549/04 od 27. 3. 2008., koji je tako ocijenio slične okolnosti.

2.3. Smatra da nije moguće zahtijevati od tužene potpuni odgovor na nepotpunu tužbu pod prijetnjom prekluzije navođenja činjenica i predlaganja dokaza po zaključenju pripremnog ročišta.

2.4. Tužena drži kako u ovom predmetu nisu ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe u smislu odredbe članka 186. b Zakona o parničnom postupku te i tome prigovara i predlaže da sud ne dopusti raspravljanje po ovakvoj tužbi kao ni daljnje faze parničnog postupka.

2.5. Protivljenje tužbi tužiteljice je u prvom redu zbog toga što tužena drži kako tužiteljica nije imala prekovremenog rada za koji bi joj pripadala plaća. Tužiteljica tužbom traži isplatu neodređenog novčanog iznosa na ime dodatka na plaću i za pretpostaviti je da se tužiteljica rukovodi stajalištem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom tužbi liječnika a što tužiteljica u tužbi i naznačuje ali ne obrazlaže. Ako je tužba usmjerena u tome pravcu, onda tužena stavlja prigovor da tužiteljica nije imala prekovremenog rada odnosno nije imala sati rada izvan svoga redovnog radnog vremena. Kako tužiteljica nije imala takovih efektivno odrađenih prekovremenih sati nije ni moglo doći do povrede njenih prava vezanih za isplatu plaće kako se to pogrešno navodi u tužbi. Kako se osporava osnova potraživanja tužiteljice sporna su i sporedna potraživanja tužiteljice.

2.6. Tužena nadalje ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na tuženu. Ne osporava da je u jednom razdoblju Opća županijska bolnica Pakrac bila dio sustava Opće županijske bolnice Požega ali je upravo Opća županijska bolnica Pakrac uvijek organizirala i evidentirala rad i poslove tužiteljice unutar svoje bolnice. Po okončanju povezanosti ovih bolnica između njih je izvršena podjela temeljem Odluke o podjeli Opće županijske bolnice Požega i Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana a sve temeljem odluke osnivača Županijske skupštine Požeško- slavonske županije od 12. rujna 2017. Opća županijska bolnica Požega i Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana, zaključile su 14. veljače 2018. godine sporazum kojim su utvrdile kriterije za diobenu bilancu. Rečeni sporazum stupio je na snagu danom potpisa. Tužena naglašava da je Sporazumom od 14. veljače 2018. u članku 2. točka 4. izrijekom navedeno da će se svi eventualni budući sudski sporovi podijeliti prema lokaciji u skladu sa Sporazumom o preuzimanju radnika i diobenom bilancom obveza prema dobavljačima. Posljedica rečenoga Sporazuma je da sve obveze vezane za tužiteljicu temeljem diobene bilance, snosi Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana a ne tužena. Imajući u vidu navedeno tužena je predložila sudu pozvati kao umješača na strani tužene u ovaj parnični postupak, Opću županijsku bolnicu Pakrac i bolnicu hrvatskih veterana, [adresa].

2.7.Tužena ističe i prigovor zastare prava sukladno odredbi čl. 227. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da iz sadržaja tužbe proizlazi da tužiteljica zahtjev za isplatom dodataka na plaću temelji na pravu koje proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013) koji se primjenjuje od 1. prosinca 2013. Pravo na isplatu dodataka na plaću je novčano potraživanje koje dospijeva svakog mjeseca, pri čemu rok dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa odgovara roku dospijeća isplate plaće radniku.

2.8. Iz navedenoga proizlazi da pravo na isplatu dodatka na plaću predstavlja pravo iz kojeg proizlaze povremene tražbine, na koje se primjenjuje odredba čl. 227. Zakona o obveznim odnosima, čije se odredbe supsidijarno primjenjuju na radne odnose u dijelu u kojem isti nisu regulirani odredbama Zakona o radu.

Odredba čl. 139. Zakona o radu određuje rok zastare potraživanja iz radnih odnosa, dok odredba čl. 227. Zakona o obveznim odnosima regulira institut zastare prava i primjenjuje se na sve ugovorne odnose (na koje se Zakon o obveznim odnosima barem podredno primjenjuje) čiji predmet tražbine čine povremene tražbine koje proistječu iz osnovnog prava, primjerice prava na uzdržavanje, prava na kamate na pozajmljeni novac, pravo na zakupninu za nekretninu danu u zakup i sl.

2.9. Sukladno navedenom, pravo na isplatu dodatka na plaću, kao pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine za djelatnike u zdravstvu nastalo je 1. prosinca 2013., tj. prvim danom primjene Kolektivnog ugovora. Dakle, pravo tužiteljice na isplatu dodataka na plaću prema obračunu kojim bi u osnovicu za izračun visine dodataka na plaću bile uključene i neke druge naknade, pod pretpostavkom da su osnovane, nastupile su za tužiteljicu prvim danom primjene Kolektivnog ugovora. Budući da je tužba podnesena u svibnju 2020., zaključuje da je protekao rok zastare prava od 5 godina sukladno odredbi čl. 227. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

2.10.Osim prigovora zastare prava, tužena stavlja opreza radi i prigovor zastare pojedinih iznosa potraživanja koji će se možda tražiti u utuženom razdoblju jer je protekao zakonski rok od pet godina od dospijeća pojedinih iznosa koje tužiteljica kani zatražiti tužbenim zahtjevom.

2.11. Tužena se protivi prijedlogu tužiteljice da sud donese rješenje kojim će tuženoj naložiti ediciju podatka odnosno isprava koje nema. Tužiteljica zna da isprave i evidencije na koje se poziva može imati Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana no predlaže da se to traži od tužene koja to nema.

2.12. Ističe da tužena ne vrši obračun plaća svojim radnicima. Sukladno Zakonu o radu (NN 93/14, 127/17 i 98/19), Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13), Dodatku I. KU 96/15, Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (dalje skraćeno: TKU/NN 141/12), Dodatku II. TKU (NN 150/13), Dodatku II. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 92/2019) obračun plaća obavlja Fina putem Centraliziranog obračuna plaća u javnom sektoru (COP).

Kako je tužiteljica obavljala poslove u Općoj županijskoj bolnici Pakrac i bolnici hrvatskih veterana ta je ustanova vodila evidenciju rada i obavljanja poslova vezanih za tužiteljicu a tužena je evidentirala rad djelatnika u Općoj županijskoj bolnici Požega. Smatra da je zbog toga tužbena teza tužiteljice o navodnim nedostacima ili pogreškama u obračunavanju dodataka na plaću izvan utjecaja tužene, a time i izvan bilo kakve odgovornosti tužene.

2.13. Tužbena teza koja se odnosi na sadržaj rada u otežanim uvjetima, prekovremenog rada, kao i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, nije detaljnije obrazložena već je samo naznačena kao i zaključak da tužiteljici nisu plaćeni dodaci vezani za rad u prekovremenom radu, nije točna i nije ničim dokazna.

Navodi da je odredbom čl. 57. st. 2. KU propisano da se dodaci na plaću obračunavaju na osnovnu plaću, dok su odredbom čl. 47. KU definirani pojmovi plaće, osnovne plaće i dodataka na osnovnu plaću. Plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

2.14. Radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Osnovna plaća uvećat će se radnicima na određenim radnim mjestima i poslovima. Definicija osnovne plaće sadržana u KU jasna je i ne ostavlja mogućnosti za različite interpretacije. Odredbom članka 47. stavak 3. KU određeno je da se svi dodatci na plaću obračunavaju na osnovnu plaću koja je definirana člankom 47. stavak 2. KU, iz čega proizlazi zaključak da tuženica pravilno obračunava i isplaćuje dodatke na plaću tužiteljici, pravilno uzimajući za osnovicu obračuna osnovnu plaću tužiteljice onako kako je ona definirana člankom 47. stavak 2. KU. Osnovna plaća je mjesečna plaća ostvarena u redovnom mjesečnom fondu radnih sati, bez dodataka i uvećanja, a sati prekovremenog rada plaćaju se posebno i uvećano, na način propisan KU. U tom smislu, zahtjev tužiteljice ne samo da nije utemeljen na odredbama kolektivnih ugovora, štoviše, protivan je jasnim i nedvosmislenim odredbama koje reguliraju način obračuna tužbom zatraženih dodataka na plaću.

2.15. Prekovremeni rad, kao i ostala uvećanja plaće iz članka 51. KU i dodatak za posebne uvjete rada iz članaka 57. KU obračunavaju se u propisanom postotku od osnovne plaće, te se dodaju na osnovnu plaću, i čine plaću radnika, kako je to definirano u članku 47.KU. Izneseni stavovi potvrđeni su i u zaključcima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora u zaključcima 58., 95. i 106.

2.16. Tužena se protivi financijskom vještačenju jer tužiteljica ni na koji način nije dokazala odlučne činjenice vezane za svoj status osobe koja bi imala pravo na dodatke, a niti je učinila izvjesnim da je uopće imala prekovremenog rada na koji je trebalo kao osobi sa statusom iz čl. 59 a I. Dopune Kolektivnog ugovora od 1.10.2015., te dodatke i priznati.

2.17. Tužena se protivi tako neodređenom zahtjevu u cijelosti, kao i činjeničnim navodima tužbe, te predlaže da sud odbije tužiteljicu u cijelosti s tužbenim zahtjevom.

3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu, tužiteljica u podnesku od 31.8.2020. (list br. 25-27) ističe da je već u konstrukciji stupnjevite tužbe sadržano pravo i dužnost tužitelja na preciziranje neodređeno postavljenog zahtjeva.

3.1. Smatra da tužena u svom odgovoru na tužbu iznosi čitav niz paušalnih, proizvoljnih teza, ukazuje na navodne propuste kako tužiteljice tako i suda, a sve iz razloga što nema dostatnu argumentaciju za očitovanje na navode iz tužbe. Navodi tužene da je u ovom postupku u bitno lošijem položaju od tužiteljice, samo pokazuju, da svojim elaboriranjem želi otkloniti od sebe odgovornost koja proizlazi iz ugovornog odnosa sa tužiteljicom.

3.2. Napominje, da je Vrhovni sud RH ne samo za liječnike već i za medicinske sestre, te ostale zaposlenike u zdravstvu, donio svoje mišljenje kako bi jasno ukazao na primjenu dodataka za posebne uvjete rada odnosno otežane uvjete rada, te dodatka za odgovornost za zdravlje i život ljudi i to kumulativno, a sve vezano za strukturu plaće. Isto tako navedeni sud je time doveo do ujednačavanja različite sudske prakse na nacionalnoj razini.

3.3. Prigovor promašene pasivne legitimacije smatra neosnovanim, jer je tužena kao poslodavac pasivno legitimirana u ovom predmetu u kojem tužiteljica potražuje isplatu razlike plaće po više osnova. Tužiteljica je za utuženo vremensko razdoblje imala sklopljen ugovor o radu upravo sa tuženom Zdravstvenom ustanovom Općom županijskom bolnicom Požega. Tužena je ta koja ima pravnu osobnost, a ne mjesto rada tužiteljice koje je navedeno kao podružnica Gradska bolnica Pakrac, te koja nije bila ugovorna strana kod sklapanja ugovora o radu s tužiteljicom. Nadalje navodi da se tužena poziva na dokumentaciju koja je sklopljena nakon 1.1.2018. godine, tako da ista nema utjecaja, ni pravnog osnova u odnosu na utuženo razdoblje i na rad tužiteljice i njezina prava iz sklopljenog ugovora o radu u vremenskom periodu od 1.1.2014.godine do 1.1.2018.godine. Pozivanje na Sporazum od 14.02.2018. godine i to na članak 2.toč.4. je u suprotnosti s tužbom i tužbenim zahtjevom koji isključivo obuhvaća gore navedeni period, s tim da je precizirano razdoblje utuženja za vremenski period koji nije u zastari,a to je period od 1.4.2015. pa do 1.1.2018.godine. Plaća tužiteljice za travanj 2015. godinu isplaćena je u svibnju 2015.godine. Dakle, Sporazum je sklopljen dana 14.2.2018.godine, a utuženo razdoblje je od 1.4.2015. pa do 1.1.2018.godine.

3.4. Što se tiče zastare ističe da je, kao lex specialis, u radnom pravu Zakon o radu koji u članku 139. navodi da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. Naime da je tužena kao poslodavac isključivo odgovorna za organizaciju rada i svih pratećih procesa pa tako i obračuna plaća kao i eventualnu štetu koja bi nastala za slučaj da je obračun izvršen pogrešno.

3.5. Nadalje navodi da je nejasan navod tužene kada se protivi dostavi evidencije rada za tužiteljicu, jer zakonska obveza tužene je da posjeduje navedenu dokumentaciju i da ju u arhivi čuva, slijedom čega je upravo odgovor tužene nerazuman, a ne zahtjev tužiteljice. Tužiteljica danas radi u Općoj županijskoj bolnici Pakrac i bolnici hrvatskih veterana s kojom ima sklopljen ugovor od 1.1.2018. Do 1.1.2018. bila je na snazi funkcionalna i organsku povezanost Opće županijske bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana i OŽB Požega.

3.6. U odnosu na citiranje odredbi važećih propisa na koje se poziva tužena kada je u pitanju plaća, tužiteljica nema primjedbi već ističe kako osporava iznesena tumačenja određenih odredbi koje iznosi tužena u odgovoru na tužbu, odnosno njene pravne stavove po pitanju primjene istih navedenih propisa, kad je u pitanju način obračuna plaće. Napominje da podatke o radu tužiteljice ima tužena koja je obvezna i odgovorna za podatke o načinu rada tužiteljice, dok Fina u radno pravnom procesu ne sudjeluje na način da umjesto tužene izrađuje raspored rada tužiteljice, vodi evidenciju rada, bolovanje i tomu slično, tako da je za sav ugovoren i radni odnos u pogledu radnog vremena, ali i oblika rada odgovoran poslodavac, jer on vodi cjelokupnu organizaciju rada i njenu provedbu na nivou ustanove.

3.7. Ističe da je nelogična tvrdnja tužene vezano za dodatke na prekovremeni rad, te da je obračunavanje dodataka na plaću izvan utjecaja tužene, a što je u suprotnosti sa statutarnim odredbama tužene.

3.8. Slijedom navedenog, tužiteljica ustraje s tužbom i tužbenim zahtjevom u ovoj pravnoj stvari, protivi se navodima tuženice koji su u suprotnosti s tužbom i tužbenim zahtjevom, te potražuje naknadu prouzročenog parničnog troška.

3.9. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev potražujući iznos od 2.186,03 EUR u koji iznos je uključena i razlika plaće na ime prekovremenog rada.

4. Podneskom od 1. prosinca 2020.(list br.33) Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana prihvatila je miješanje na strani tuženice.

5. Sud je pod brojem Pr -130/2020-55 dana 25. listopada 2024. donio presudu kojem je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice te naložio tuženoj isplatu iznosa od 2.186,03 EUR

5.1 Povodom žalbe tuženice i umješača, Županijski sud u Puli donio je rješenje pod brojem Gž R-2017/2024-2 kojim je ukinuo prvostupanjsku odluku navodeći da prvostupanjski sud nije dao nikakvo obrazloženje o istaknutom prigovoru zastaru u pogledu preinačenog tužbenog zahtjeva a koji se odnosi i na isplatu neisplaćenih prekovremenih sati rada

6. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u izvadak iz sudskog registra, Sporazum između OŽB Požega i OŽB Pakrac i bolnica hrvatskih veterana od 14.2.2018., Odluku OŽB Požega od 2. veljače 2018 i Odluku OŽB [adresa] od 7. veljače 2018., u platne liste i podatke o preraspodjeli sati iz šihterice, Nalaz i mišljenje vještaka Dajane Hart od 17. svibnja 2022.(list br. 277-285) koja vještakinja je i neposredno saslušana na glavnoj raspravi. Proveden je dokaz saslušanjem svjedokinje EO i tužiteljice, te je izvršen uvid u sve priloge spisu.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23"), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, do iznosa od 984,15 EUR odbivši tužiteljicu sa preostalim djelom tužbenog zakona u iznosu od 1.201,88 EUR.

7.1. Naime u ponovljenom postupku tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti dok su tužena i umješač ostali kod svih navoda iznesenih tijekom postupka. Kako se Županijski sud u svojoj odluci poziva samo na zastaru, tužena i umješač smatraju da nije potrebno provoditi nikakve druge dokaze osim već provedenih, te da sud utvrdi da li je došlo do zastare u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev ili ne.

8. Po ocjeni suda osnovano je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu, jer ista ne posjeduje evidenciju rada iz koje bi bilo vidljivo da li je tužena navela u obračunu plaće sve odrađene sate, te nije dužna za razliku od tužene čuvati obračunske liste za tako dugi vremenski period, a koje isprave su nužne za provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. No sve da ih je tužiteljica i posjedovala ista nije stručna da bi mogla obračunati razliku plaće na ime dodataka, a koji obračun ne predstavlja čistu matematičku operaciju. Dakle, tužiteljica ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev dok se ne provede knjigovodstveno vještačenje, a kojim će se utvrditi postojanje razlike plaće, a time i osnovanost njenog zahtjeva. Stoga je sud ocijenio da u daljnjem postupku može postupati po tužbi i tako postavljenom tužbenom zahtjevu.

8.1. Napominje se da tužena nije u lošijem položaju zato što tužiteljica nije uz tužbu priložila dokaze (obračunske liste i evidenciju rada) jer ih tužena posjeduje u svojim evidencijama. Dobro su joj poznati svi ti dokazi čije pribavljanje tužiteljica zahtjeva.

9. Nije sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju kod tužene bila zaposlena na temelju ugovora o radu na radnome mjestu medicinske sestre.

10. Sud ocjenjuje prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovanim jer je uvidom u obračunske isprave za isplatu plaće tužiteljice za utuženo razdoblje utvrđeno da je poslodavac tužiteljici bila upravo tužena Opća županijska bolnica Požega, koja je dakle i isplaćivala plaću tužiteljici.

10.1. Kako tužiteljica ovom tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom potražuje dodatke za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za otežane uvjete rada za sve odrađene sate rada (u redovnom i prekovremenom radu), za koje isti nisu isplaćeni te razliku naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, blagdana, neradnih dana i bolovanja do koje je došlo jer poslodavac nije tužiteljici obračunao i isplatio ranije navedene dodatke na sve odrađene sate rada, za razdoblje od travnja 2015. do prosinca 2017. kada je tuženica bila poslodavac tužiteljici s kojom je i sklopila ugovor o radu to je tužena u ovom postupku pasivno legitimirana, odnosno obvezna je isplatiti razliku plaće.

10.2.Sukladno zaključenom Sporazumu tužena može eventualno potraživati isplaćene iznose od novog poslodavca tužiteljice.

11. Tužiteljica je tužbom od tuženika potraživala razliku plaće za period od travnja 2015. do zaključno prosinca 2017. na ime dodataka na posebne uvjete rada i dodataka za odgovornost za život i zdravlje, te naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i zbog privremene nesposobnosti za rad, a nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 22.7.2022. (list br. 294) specificirala tužbeni zahtjev potražujući iznos od 2.186,03 EUR/16.470,67 kuna kojim obuhvaća i cjelokupni prekovremeni rad kod tuženice za razdoblje od travnja 2015. do zaključno prosinca 2017.

11.1. Prema odredbi članka 190. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kada se tuženik protivi sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

11.2. Prema odredbi članka 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva.

11.3. Sud nalazi da je tužiteljica preinačila tužbu jer je umjesto postavljenog tužbenog zahtjeva radi isplate dodataka za prekovremene sate rada, razlike naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora, blagdana i neradnih dana te bolovanja zatražila i isplatu prekovremenih sati rada što je promjena istovjetnosti zahtjeva.

11.4. Tuženica i umješač su se protivili preinaci tužbe, no sud je dopustio preinaku tužbe jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje radno-pravnog odnosa tužiteljice i tuženica kroz utuženo razdoblje.

12. Tužena je istaknula prigovor zastare potraživanja u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, a koji se odnosi na potraživanje na ime prekovremenog rada.

12.1. Prema odredbi članka 139. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17 i 98/19), ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za 5 godina. Tužiteljica tužbom potražuje isplatu razlike plaće za period od travnja 2015. do zaključno prosinca 2017. Budući da se plaća sukladno članku 92. stavak 1. Zakona o radu isplaćuje nakon obavljenog rada, a prema stavku 3. istog članka plaća i naknada plaća za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do 15-tog dana u idućem mjesecu to je plaća tužiteljice za mjesec travnja 2015. dospjela 15. svibnja 2015. Kako je tužba tužiteljice podnesena 4. svibnja 2020. tužiteljičino potraživanje na ime dodataka zbog otežanih uvjeta rada te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, kao i na ime razlike plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora nije zastarjelo, dok je zastario dio potraživanja na ime prekovremenog rada.

12.2. Naime, tužiteljica je podneskom od 22.7.2022. preinačila tužbeni zahtjev tako da uz dodatke obuhvaćene tužbom potražuje preinačenim tužbenim zahtjevom i razliku plaće na ime prekovremenog rada za razdoblje od lipnja 2015. do prosinca 2017.

12.3. Po ocjeni suda, a imajući u vidu petogodišnji rok zastare te datum preinačenja tužbenog zahtjeva, nastupila je zastara za sve iznose koji se odnose na prekovremeni rad, a dospjele do 22.7.2022., odnosno nije nastupila zastara potraživanja za iznose dospjele od kolovoza do prosinca 2017. godine.

13. Sporno je pitanje ima li tužiteljica pravo na isplatu razlike plaće za utuženi period na ime dodataka na posebne uvjete rada i dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi u prekovremenom radu te naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i zbog privremene nesposobnosti za rad te na ime odrađenog prekovremenog rada.

14. Pravo tužiteljice na isplatu dodataka na plaću proizlazi iz odredbi Kolektivnog ugovora, odnosno iz odredbe čl. 91. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14) koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad.

14.1. Naime, u razdoblju koje je predmet postupka plaća tužiteljice je regulirana odredbama Zakona o radu ( "Narodne novine" broj 149/09 i 93/14, dalje ZR), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" br. 143/13, 96/15 i 29/18, dalje KU) te Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" br. 141/12 i 24/17, dalje TKU).

14.2. KU/13 u članku 57., a KU/18 u članku 55. propisuje da radniku u zdravstvu i zdravstvenom osiguranju na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Prema Popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak, zdravstveni radnik u intenzivnoj skrbi –ima pravo na dodatak na plaću od 25%. Isto tako KU/13 u članku 58. propisuje da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ostali zdravstveni i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u postupku dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće.

14.3. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. prosinca 2019. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj: 143/13 i 96/15) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. Kolektivnog ugovora i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. Kolektivnog ugovora imaju pravo na dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu. Sud je vezan navedenim pravnim shvaćanjem VSRH jer je isto doneseno o pitanju važnom za jedinstvenu primjenu prava.

14.4. Obzirom na navedeno, po mišljenju suda osnovan je zahtjev tužiteljice kojim potražuje dodatak za otežane uvjete rada i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, za koje KU i TKU propisuje posebne dodatke na plaću, kako za vrijeme redovnog rada tužiteljice tako i za vrijeme prekovremenog rada tužiteljice jer tužiteljica i za vrijeme prekovremenog rada, kao i za vrijeme redovnog rada radi u otežanim uvjetima, te je odgovorna za život i zdravlje ljudi.

15. Budući tužena nije tužiteljici isplaćivala puni iznos plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju time je tužiteljica uskraćena za dio iznosa naknade za godišnji odmor.

15.1. Odredbom članka 51. stavak 11. KU/13 (49 KU/18) propisano je da je poslodavac obvezan svakom radniku platiti prekovremeni rad.

16. Kako bi utvrdio iznos razlike plaće koji je tužena dužna platiti tužiteljici sud je proveo vještačenje po financijsko-knjigovodstvenom vještaku Dajani Hart.

16.1. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju od 17. svibnja 2022. (list br.277-285), navela da je izradila nalaz vještačenja na način da je obračunala bruto plaću tužiteljici za sve sate rada koji joj nisu obračunati niti isplaćeni i koji se prema odrađenim satima iz Evidencije radnog vremena smatraju prekovremenim radom (primjenjujući zaključak br.148 do 21. prosinca 2015.,a nakon toga Zaključak br.153), a koji se prema KU isplaćuju uvećano za 50% te pripadajuće dodatke na sve odrađene prekovremene sate rada i u skladu s tim dobila nove iznose bruto plaće koja je trebala tužiteljici biti isplaćena. Prema tim novim iznosima bruto plaće, preračunala je naknade za godišnji odmor koje su trebale biti isplaćene. Kada se gleda utuženo razdoblje u istome prekovremeni sati nisu obračunati na platnoj listi, nisu plaćeni niti je po njima mogla biti uvećana bruto plaća koja je služila za obračun naknade za korištenje godišnjeg odmora (prosjek plaće prethodna tri mjeseca) i naknade za bolovanje. Obračun je napravljen na način da su se svi navedeni dodaci za odrađene prekovremene sate rada obračunali u skladu sa člankom 47. Kolektivnog ugovora ("Narodne novine" broj:143/2013), što znači na temelju cijene sata rada za redovan rad, odnosno na temelju osnovne plaće uvećane za koeficijent radnog mjesta i uvećanja po osnovi minulog rada. Pregledom Evidencije rada tužiteljice, odnosno šihterica, vještakinja je utvrdila da tužiteljica niti u jednom mjesecu u kojem postoji višak odrađenih sati rada nije zakinuta po osnovi dodataka za odrađene sate subotom, nedjeljom, noću, blagdanom, za koje prema KU ima pravo na uvećanu plaću. Jer, uvijek je taj višak odrađenih sati rada u stvari oduzet od sati redovnog rada koji je najmanje plaćen, bez ikakvih dodataka, dok su dodaci za odrađene sate subotom, nedjeljom, noću ili blagdanom isplaćeni, što je utvrdila usporedbom šihterica i obračunskih lista plaće. Tužiteljici je obračunata i isplaćena uvećana plaća po svim ovim osnovama u skladu sa KU (za rad subotom uvećanje plaće 25%, za rad nedjeljom 35%, smjenski rad 10% i rad noću 40%). Obračun plaće od strane tuženice napravljen je na bazi mjesečnog fonda sati, na koje sate su obračunati svi pripadajući dodaci, što znači da je potrebno obračunati razliku dodatka za posebne uvjete rada i dodatka za odgovornost za život i zdravlje ljudi, za stvarno odrađene sate osim navedenog redovnog fonda sati. Nadalje, ističe da je potrebno sukladno Zaključku 148. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/13 obračunati razliku plaće i po osnovi viška odrađenih sati preko fonda radnih sati, koji se smatraju prekovremenim radom.

16.2. Vještakinja je u Rekapitulaciji izračuna (tablica br.2) dala izračun na način da je obračunala bruto plaću na odrađene prekovremene sate rada tužiteljice te sve pripadajuće dodatke u skladu s odredbama KU zdravstva kao i razlike naknade za godišnji odmor i bolovanje iz kojeg izračuna proizlazi da je manje isplaćena bruto plaća za razdoblje od travnja 2015. do prosinca 2017. u iznosu od ukupno 16.470,67 kuna. Od navedenog iznosa, iznos od 11.365,22 kuna se odnosi na sate prekovremenog rada, iznos od 191,78 kuna se odnosi na razliku dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi, iznos od 1.401,39 kuna se odnosi na razliku dodataka za posebne uvjete rada, iznos od 3.512,28 kuna se odnosi na razliku naknadu za godišnji odmor, dok nema razlike naknade za vrijeme bolovanja.

17. Umješač Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana u podnesku od 7. travnja 2023. (list br. 381) navela je da je sav rad bio organiziran sukladno potrebama organizacije rada odnosno pacijenata budući da su obavezni pružati zdravstvenu zaštitu tijekom 24 sata, a prilikom organizacije rada glavne sestre vodile su brige i o potrebama radnika. Sav rad organiziran je u dobroj vjeri i u dogovoru s radnicima, poslodavcu nikada nije bila namjera zakinuti radnika te su svi bili upoznati da će manjak sati morati odraditi, da će dobiti punu plaću za mjesec kada su radili manje, odnosno da će višak sati morati odraditi. Rad tužiteljice ne može se gledati samo u utuženom razdoblju. Tužiteljica je radila i prije utuženog razdoblja i nastavlja raditi na navedeni način tijekom 2018., odnosno koristiti eventualni višak – manjak sati. Nakon što se utvrdilo da se rad više ne može organizirati na navedeni način, nakon sastanka sa glavnim sestrama i predstavnicom sindikata, pristupilo se plaćanju eventualnog preostalog viška sati.

17.1. Napominje da je iz nalaza i mišljenja vještaka vidljivo da tužiteljica radi s viškom i manjkom sati, da joj je za manjak isplaćena puna satnica, da je slobodne dane koristila prijepodne, kada su joj isplaćeni svi dodaci uključujući i dodatke na posebne uvjete rada i odgovornost.

17.2. Protivi se specificiranom tužbenom zahtjevu budući da se radi o zahtjevu koji je postavljen izvan prvotno utuženog, te se radi o prekoračenju tužbenog zahtjeva. Navodi naime, da je tužiteljica prvotno utužila dodatke na posebne uvjete rada i odgovornost, a naknadno mijenja tužbeni zahtjev potražujući i prekovremeni rad. Da je utužila odmah prekovremeni rad, postupak bi se drugačije vodio.

17.3. Podredno ističe prigovor zastare u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev.

18. Tužena u podnesku od 17.5.2023. (list br.353) ističe da vještakinja nije postupila po rješenju suda te da je obračunala sate prekovremenog rada iako to tužbom nije traženo niti je bilo u nalogu suda. Smatra da tužiteljica to nije ni tražila jer je svjesna da je koristila slobodne dane. Predložila je da vještakinja dopuni nalaz i mišljenje na način da izračuna razliku isplaćenog iznosa, te iznosa koji je trebao biti isplaćen prema stvarno odrađenim radnim satima. Ističe da se mora uzeti u obzir tako utvrđeni iznos, jer je tužiteljica primala punu plaću iako je stvarno odrađeni broj sata rada manji.

18.1. Na glavnoj raspravi održanoj 2. srpnja 2024. tužena se usprotivila uređenom tužbenom zahtjevu, ističući da se tako uređeni tužbeni zahtjev ima smatrati preinakom tužbe u smislu odredbe čl. 190. i 191 ZPP-a, kojoj preinaci izričito se protivi. Tužena ističe da se preinaka ogleda u tome što tužiteljica potražuje naknadu za odrađeni, a navodno neisplaćeni prekovremeni rad, a u tom smislu nije postavljen zahtjev za isplatu temeljem takve činjenične osnove. Stoga da bi donošenjem meritorne odluke temeljem takvog zahtjeva predstavljalo prekoračenje tužbenog zahtjeva u smislu odredbi čl. 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a.

19. Očitujući se na primjedbe vještakinja je na glavnoj raspravi (list br. 362) navela da je u izradi svog nalaza primijenila Zaključak 148. koji je bio na snazi do 21. prosinca 2015., a nakon toga je primijenila Zaključak br.153. kojim su stavljeni izvan snage svi dotadašnji Zaključci br. 21, 48 i 148. Primijenila je Zaključak 148 iz razloga jer je isti novijeg datuma nego li su Zaključci 21 i 48 te je povoljniji za radnika u odnosu na navedene Zaključke, a koji su bili na snazi u isto vrijeme do donošenja Zaključka br. 153. Vještakinja je navela da je tužiteljica u mjesecima kada je radila manje, primala punu plaću te je tako bilo ukupno 174 sati manjka za koje je primila punu plaću sa svim pripadajućim dodacima. Postojao je i višak sati rada. Ističe da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je tužena vodila evidenciju kretanja viška, odnosno manjka sati tužiteljice, te je u mjesecima u kojima je tužiteljica odrađivala manje sati rada, a isplata je bila za puni mjesečni fond sati, tada umanjivala kumulirani saldo viška sati rada iz prethodnih razdoblja. Tužiteljica je višak sati iz prethodnog razdoblja iskoristila u siječnju 2018. Istakla je da je u platnim listama vidljiv i manjak i višak sati rada pod šiframa 1137, 1462, i 1931. Inače umanjenje sati je računato u omjeru 1:1, a ne 1:1,5, kako je propisano zakonom u slučaju prekovremenog rada. Iz priložene dokumentacije nije primijetila da postoji pisani zahtjev za slobodne dane na ime prekovremenih sati, a niti u dokumentaciji postoji odluka poslodavca o eventualnom načinu korištenja slobodnih dana.

20. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je uredila tužbeni zahtjev u skladu s istim, potražujući isplatu iznosa od 2.186,03 EUR/16.470,67 kuna bruto, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, u koji iznos je dakle uključena i razlika plaće po osnovi prekovremenoga rada.

21. Iz iskaza svjedokinje EO, glavne sestre u jedinici intenzivnog liječenja, proizlazi da je zajedno s tužiteljicom u jedinici intenzivnog liječenja radila u razdoblju od 2015. pa nadalje. Kao glavna sestra zadužena je za raspored rada za svaki mjesec. Sestre inače rade u turnusima po 12 sati dan, 12 sati noć, pa imaju slobodan dan. Posao je organizirala u tekućem mjesecu za slijedeći mjesec. Raspored rada je radila u dogovoru sa sestrama. U slučaju da im je trebao slobodan dan, a bile su raspoređene za rad, dobile bi slobodan dan, ukoliko služba ne bi trpjela. Znao je u određenim mjesecima biti manjak sati, a i višak sati. Tako kada su imali manjak sati, a slijedeći mjesec višak sati, manjak sati se prebijao sa viškom sati. Nastojala je da zaposlenici uvijek imaju propisani broj sati koliko je moguće, a u dogovoru sa sestrama mogao se prebijati višak sati s manjkom sati. Plaća je uvijek isplaćivana u punom iznosu, za puni fond radnih sati iako je bio odrađen manji broj sati. Raspored rada je bio dostupan svima i nije bilo nikad pismenih prigovora. U program je unosila broj sati prema rasporedu rada i na temelju tih podataka je isplaćivana plaća. Ističe da zaposlenici, pa tako ni tužiteljica, nisu podnosili pisani zahtjev za slobodne dane, a niti je poslodavac donosio odluku o takvoj organizaciji rada. Tužiteljica je bila u radnom odnosu u navedenom periodu. Ako se u mjesecu odmah krenulo s prvim danom u turnusu, moglo se do kraja mjeseca nakupiti više sati, a ako se krenulo kasnije broj sati je bio manji. Nije uvijek mogla uvažiti višak sati i dati slobodne dane u slijedećom mjesecu, jer je ovisilo o potrebama službe i broju zaposlenika. Vjeruje da su radnici znali da ukoliko imaju manjak sati da to moraju odraditi, a ako imaju višak da će dobiti slobodne dane. Samo su se usmeno dogovarali oko korištenja slobodnih dana kad je rađen raspored rada i kada je odrađen višak. Vodila je evidenciju sati rada zaposlenika i ista nije brisana. Kad je bio manjak sati postojala je šifra za nadopunu satnice do pune.

22. Tužiteljica AO istakla je da je radila u jedinici intenzivnog liječenja od 2000. pa sve do danas. U utuženom razdoblju glavna sestra je bila EO. Glavna sestra je činila raspored rada u dogovoru sa sestrama. Radili su u turnusima po 12 sati, 12 sati dan, 12 sati noć pa potom slobodan dan. Imali su i višak i manjak sati, manjak je rješavan na način da su to nadoknadili, drugi mjesec ako su imali višak sati prebijao se s manjkom sati. Kad su imali manjak sati isplaćivana im je plaća u punom iznosu, a kad je bio višak sati dobili su isto plaću u punom iznosu ali bez dodataka na taj višak. Tek krajem 2018., odnosno 2019. je krenula isplata za prekovremeni rad i dodatke na prekovremeni rad. Za višak su znali dobiti slobodne dane, kada su išli iz noćne smjene sljedeći dan (treći dan) dobili bi slobodan dan kad je bilo moguće.

23. Po ocjeni suda rad kroz utuženo razdoblje ukoliko je bio duži od punog radnog vremena predstavlja prekovremeni rad. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da ona ne osporava navode tuženice i umješača da je za višak sati rada koristila slobodne dane, a isto proizlazi i iz iskaza svjedoka te iz nalaza i mišljenja vještaka. Vještak je uvidom u evidencije rada utvrdio da je tužiteljica određene mjesece imala manjak i višak radnih sati dok joj je plaća uvijek isplaćena prema punom mjesečnom fondu sati, bez iskazanih manjkova i viškova. Tužiteljica je za svaki mjesec dobila punu plaću kao da je radila puni mjesečni fond sati. Sati koje nije odradila obračunati su kao redovan rad te su na navedene sate obračunati i dodaci za posebne uvjete rada i dodaci za odgovornost za život i zdravlje ljudi budući su plaćeni kao redovan rad.

24. Iz priložene dokumentacije nije moguće utvrditi za koje su prekovremene sate korišteni slobodni dani, kada, te jesu li pravilno obračunati.

25. Odredbom čl. 51. st. 11. KU/13 (49 KU/18) propisano je da je poslodavac obvezan svakom radniku platiti prekovremeni rad. Ako radnik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev, umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada iz stavka 1. podstavka 4. ovoga članka, odobriti korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta za utvrđivanje ukupnog broja sati i slobodnih dana), sukladno mogućnostima organizacije rada. Nesporno je da nije bilo pisanog zahtjeva tužiteljice za korištenje slobodnih dana, niti je poslodavac donosio pisanu odluku o korištenju slobodnih dana.

25.1. Iz iskaza vještakinje proizlazi da je umanjenje sati računato u omjeru od 1:1 a ne 1:1,5 kako je propisano odredbom čl. 51. stavak 11. KU/13.

26. Radnik u situaciji u kojoj je za određeni prekovremeni rad koristio slobodne dane u omjeru 1:1,5 uistinu nema pravo i na slobodne dane i plaćanje prekovremenog rada, kako pravilno ukazuje tuženik obzirom da bi za iste koristio i slobodne dane i bio prekovremeno plaćen.

26.1. Međutim, u konkretnom slučaju na temelju dostavljene dokumentacije i načina vođenja iste od strane tuženice, nije bilo moguće utvrditi je li i za koje prekovremene sate je tužiteljica koristila slobodne dane i u kojem omjeru sati, pa se stoga niti ne može izvesti zaključak da bi tužiteljica kao radnica za prekovremene sate koji su egzaktno iskazani u nalazu i mišljenju vještaka, koristila slobodne dane. Sam način evidentiranja prekovremenih sati i slobodnih dana mora biti proveden od strane poslodavca, a da je pri tome moguće na jasan, razumljiv i transparentan način utvrditi je li takvo postupanje u skladu sa odredbom čl. 51. st. 11. KU/13 (49 KU/18), a što u konkretnom postupku nije slučaj. Te činjenice se trebaju dokazivati materijalnom dokumentacijom u vidu isprava tuženice kao poslodavca iz kojih će jasno i nedvosmisleno proizlaziti za koje su točno prekovremene sate korišteni slobodni dani i u kojemu periodu, a koju dokumentaciju tužena nije dostavila, dok saslušani svjedoci KO i PO u svojim iskazima potvrđuju činjenicu prema kojoj tuženica kao poslodavac za korištenje slobodnih dana nije donosila pisanu odluku niti su radnici podnosili pisani zahtjev za korištenje slobodnih dana.

26.2. U svakom konkretnom postupku neophodno je dokazati i utvrditi za koje je prekovremene sate radnik koristio slobodne dane sukladno odredbi čl. 51. st.11. KU/13 (49 KU/18), pri čemu je na poslodavcu obveza vođenja evidencije koja na jasan, razumljiv i transparentan način mora omogućiti takvu usporedbu i izračun, dok će u protivnom sud takvu činjenicu utvrditi primjenom pravila o teretu dokazivanja.

26.3. Kako tuženica nije dokazala za koje je prekovremene sate tužiteljica koristila slobodne dane, a budući iz nalaza vještaka proizlazi da su dodaci za posebne uvjete rada i zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi uvijek obračunavani na bazi mjesečnog fonda sati, odnosno nisu obračunavani na evidentirane prekovremene sate rada, tuženica je tužiteljici dužna isplatiti navedene dodatke za evidentirane prekovremene sate rada. Isto tako, budući tuženica nije dokazala da su tužiteljici u utuženom razdoblju obračunati prekovremeni sati, zbog čega po njima nije mogla biti uvećana bruto plaća tužiteljice koja je služila za obračun naknade za korištenje godišnjeg odmora i naknade za bolovanje, tuženica je dužna tužiteljici isplatiti razliku koja je zbog toga nastala tužiteljici, a koju ista potražuje tužbom.

26.4. Osim toga, sukladno Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja u sustavu zdravstva, a kako to proizlazi i iz Zaključka br. 142 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje navedenog ugovora od 3. ožujka 2015.godine, nema preraspodjele radnog vremena. Kod tužene se o preraspodjeli viška/manjka odrađenih sati dogovaralo usmeno, protivno čl. 47. stavak 2. Zakona o radu kojim je propisano da ako preraspodjela nije predviđena Kolektivnim ugovorom, poslodavac je dužan utvrditi plan preraspodijeljenog radnog vremena. U slučaju preraspodjele viška / manjka odrađenih sati rada koji se smatraju prekovremenim radom poslodavac dakle treba sačiniti plan preraspodijeljeno radnog vremena, s naznakom poslova i broja radnika uključenih u preraspodijeljeno radno vrijeme te tražiti suglasnost inspektorata za takav plan. Sve da je i dopuštena preraspodjela u sustavu zdravstva bilo bi potrebno postupiti na navedeni način, a ne preraspodjeljivati višak/manjak sati na način kako je to učinila tužena.

27. Zbog svega navedenoga sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje, budući smatra da je isti dan savjesno i u skladu s pravilima struke te je na njemu utemeljio svoju odluku i tuženoj naložio da tužiteljici isplati razliku plaće u ukupnom iznosu od 984,15 EUR bruto. Naime, tužiteljica potražuje na ime odrađenog prekovremenog rada te dodataka na posebne uvjete rada, dodataka za odgovornost za život i zdravlje u prekovremenom radu te naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom ukupni iznos od 2.186,03 EUR.

27.1. Kako je sud utvrdio da je nastupila zastara potraživanja na ime prekovremenog rada za iznose dospjele do kolovoza 2017., sud je u cijelosti dosudio iznose na ime dodataka za iznimnu odgovornost za zdravlje i život ljudi, za otežane uvjete rada i razliku plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, dok je na ime prekovremenog rada dosudio ukupno iznos od 306,55 EUR i to za srpanj 2017. iznos od 85,,16 EUR koji iznos dospijeva u kolovozu 2017., ukupno za taj mjesec sa svim dodacima iznos od 101,62 EUR. Za listopad 2017. dosudio je na ime prekovremenog rada iznos od 60,30 EUR odnosno za taj mjesec je dosudio ukupan iznos od 74,66 EUR, te za prosinac 2017. godine na ime prekovremenog rada dosudio je iznos od 161,09 EUR, ukupno sa ostalim dodacima iznos od 192,23 EUR.

27.2. Slijedom navedenog sud je odbio tužiteljicu s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.201,88 EUR.

28. Imajući u vidu sve navedeno sud je odbio prijedlog tužene radi dopune nalaza i mišljenja na način da vještak prikaže isplaćenu plaću i plaću koja je trebala biti isplaćena na temelju stvarno odrađenih sati, ocjenjujući da navedeni podaci nisu od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva, posebice jer tužena u ovom stadiju ne može istaknuti protutužbeni zahtjev. Isto tako irelevantan je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, dostavljeni izračun vrijednosti korištenja slobodnih dana.

28.1. Sud je vještakinji naložio da izračuna sve dodatke na osnovnu plaću sukladno Kolektivnom ugovoru, a što uključuje i dodatak za prekovremeni rad. Vještakinja nije mogla izračunati dodatke na iznimnu odgovornost za zdravlje ljudi i posebne uvjete rada na prekovremeni rad, a da prije toga ne utvrdi koliko je ostvareno prekovremenih sati rada, tako da nije postupila suprotno nalogu suda.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku.

29.1. Obzirom da su stranke djelomično uspjele u parnici, sud je utvrdio postotak u kojemu je svaka od njih uspjela. Obzirom je tužiteljica u ovom postupku utužila plaća za prekovremene sate rada, te dodatke na plaću za prekovremene sate rada (dodatke za posebne uvjete rada, dodatke za odgovornost za život i zdravlje ljude i naknadu za godišnji odmor), a sud je prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na dodatke na prekovremene sate rada i naknade plaće za godišnji odmor, te djelomično za prekovremene sate rada, tužiteljica je uspjela s osnovom tužbenog zahtjeva u visini od 100% i 45 % sa visinom tužbenog zahtjeva, tako da je u odnosu na osnovu i visinu uspjela sa 72,50 %.

Tuženik je uspio sa 55 % visine tužbenog zahtjeva i 0 % s osnovom, što u konačnici iznosi 27,50 % te je sud od postotka s kojim je uspjela tužiteljica oduzeo postotak s kojim je uspio tuženik, tako da je postotak koji je preostao nakon navedenog obračuna 45 % u kojem postotku je sud odmjerio naknadu ukupnih troškova tužiteljice.

29.2. Sud je priznao tužiteljici nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 19.6.2020. (list br. 27) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za pristup pripremnom ročištu od 22. listopada 2020., u iznosu od 50,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 30.3.2021.(list br. 37-39) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 7. travnja 2021. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 12. svibnja 2021.(list br. 208 u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 22.7.2022. (list br. 294) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 30. rujna 2022. u iznosu od 100,00 EUR (50 % nagrade) nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 2. srpnja 2024. (list br. 362) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 24. rujna 2024. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za pristup ročištu radi objave presude dana 25. listopada 2024. u iznosu od 100,00 EUR. Naknadu za zastupanje na glavnoj raspravi održanoj 1. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR i nagradu za pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 100,00 EUR.

Ukupno troškovi na ime zastupanja s PDV-om iznose 2.687,50 EUR, a obzirom na uspjeh u parnici priznat je iznos od 1.209,37 EUR.

29.3.Trošak vještačenja iznosi 265,45 EUR i priznat je u cijelosti kao neophodan, tako da su tužiteljici priznati ukupni troškovi postupka u iznosu od 1.474,82 EUR.

30. Obzirom da je tuženik uspio sa žalbom u odnosu na zastaru potraživanja sa osnova prekovremenog rada, a imajući u vidu postotak uspjeha tuženika od 27,50 %, to je sud tuženiku priznao na ime sastava žalbe nagradu u iznosu od 68,75 EUR.

31. Sud je navedeni iznos odbio od ukupno priznatog troška tužiteljice te naložio tuženoj da na ime troškova parničnog postupka tužiteljici plati iznos od 1.406,07 EUR.

31.1. Sud nije priznao ostale podneske kao nesvrsishodne sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a. Opunomoćenica, dostavlja nepotrebno niz podnesaka u kojima ponavlja navode iz ranijih, a sve navode je mogla istaći u podnescima za koje joj je priznata nagrada. Osim toga isti dan su dostavljana po dva različita podneska što se sve moglo sažeti u jednom.

32. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi, 5. studenoga 2025.

S u d a c

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu :

Protiv rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave iste. Podnosi se sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Margita Plažanin, odvjetnica iz Zagreba, Počiteljska br. 5

2. Odvjetnik Petar Kanić, Požega

3. Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana, Pakrac, Bolnička 74, Pakrac