Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2741/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Sande Crljen Ivančić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Andreja Štefan, odvjetnica iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIIB 14036333877, koji je zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: P-369/2023-31 od 25. srpnja 2024., u sjednici održanoj 5. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: P-369/2023-31 od 25. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 10.990,50 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je sve to pobliže navedeno u izreci presude (točka I. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.225,00 eura s pripadajućim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskog suda na ponovno suđenje.

2.1. Odgovoru na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u iznosu od 10.990,50 eura skupa s pripadajućim kamatama.

6. Prema stanju spisa i utvrđenjima prvostupanjskog suda proizlazi sljedeće:

- da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 146-170/2008 od 14. travnja 2008., kojim ugovorom je prednik tuženika kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od 31.800,00 CHF,

- da je kredit tužitelj iskoristio za adaptaciju kuće,

- da je prema nalazu financijske vještakinje Slađane Srnec utvrđena tečajna razlika u iznosu od 10.990,50 eura,

- da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., u dijelu vezanom za ugovaranje valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. – u daljnjem tekstu: ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), ZOO-a, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.,

- da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/201811 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka, između ostalih i tuženika, proizlazi da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, te da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

- da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja iz razloga što je pravna osnova potraživanja stjecanje bez osnove u kojem je zastrani rok pet godine,

- da potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa iz osnove pretplate zbog valutne klauzule počinje teći od okončanja postupka podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno od 14. lipnja 2018., pa uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 29. svibnja 2023. i kako se u ovom slučaju primjenjuje opći rok zastare iz odredbe članka 225. ZOO-a, to je očito da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po nijednoj osnovi.

7. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja tako što je prethodno smatrao ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula cijeneći utvrđenja iz navedenih presuda, zbog čega je obvezao tuženika da isplati tužitelju preplaćene iznose s osnove tih ništetnih odredaba prihvaćajući pritom nalaz i mišljenje vještakinje kao detaljno prikazan, pri čemu je zaključio da potraživanje tužitelja nije ni zastarjelo.

8. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocjeno osnovanim, s time što ni žalbenim navodima tuženik pravilnost pobijane odluke nije doveo u sumnju.

8.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točke 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to članku 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07. i to člancima 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama ZOO-a, što je pravilno naveo i prvostupanjski sud.

8.2. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07. propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

9.1. Kako je spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona, koja je točke 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne, protivno žalbenim navodima tuženika.

10. Budući da prethodno sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo, tj. odredbu članka 1111. ZOO-a kada je tuženiku naloženo da tužitelju vrati utuženi iznos sukladno izračunu vještakinje na ime utvrđene razlike uz pripadajuću zateznu kamatu na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a, koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, i koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, jer je tuženik kao banka u konkretnom slučaju bila nepoštena već u trenutku stjecanja, točnije, u trenutku kada je tužitelj izvršio sporne uplate u svrhu vraćanja kredita.

11. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare jer zastara nastupa protekom roka od pet godina od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne tužbe, a imajući u umu sve prethodno navedeno, kao i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

12. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

13. Neosnovano tuženik prigovor metodologiji pri izradi nalaza i mišljenja vještakinje, kada je nalaz i mišljenje temeljila na vjerodostojnoj dokumentaciji koja se nalazi u spisu i koja je dokumentacija izdana od tuženika, dok iz tog nalaza i mišljenja proizlazi da je metodologija izračuna pretplate tečaja sačinjena u odnosu na stvarnu uplatu anuiteta u valuti i razlike između tekućeg i početnog tečaja, na način da se od uplate u valuti po tekućem tečaju oduzme ista uplata u valutu po početnom tečaju, s tim što se razlika računa na svaku pojedinačnu uplatu. Stoga se ističe da iz ugovora o kreditu proizlazi da se u ovom slučaju ne radi o kunskom kreditu da bi se primjenjivala kamata vezana za kune, jer u ovom slučaju tužitelj traži prethodno utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, odnosno posljedično tome isplatu pretplaćenog iznos po toj osnovi, tvrdeći da su ugovorene na nepošten način.

13.1. U odnosu na daljnje žalbene navode tuženika ističe se, da je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je dopustio preinaku tužbe iz razloga što je tužitelj svoj zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještakinje, jer tužitelj ne raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogao postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja.

13.2. Ukazuje se da je i prema Zaključku poslovni broj Su IV- 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021., u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

14. Zbog navedenog, bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude su i žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa na pravilnost i zakonitost pobijane odluke ne utječu ni ostali žalbeni navodi tuženika.

15. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini, jer se temelji na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članak 155. stavka 1. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa). Prvostupanjski je sud pri odlučivanju koje će troškove tužitelju zastupanom po punomoćnici u osobi odvjetnice priznati pravilno utvrdio, s time što je pogrešno taj sud očito omaškom u obrazloženju odluke naveo da je priznat trošak za podnesak od 9. siječnja 2023. umjesto da se radi o podnesku od 9. siječnja 2024., jer iz spisa proizlazi da se radi o podnesku tužitelja od 9. siječnja 2024., pa sud nije pogrešno postupio kada je i za ovaj obrazloženi podnesak tužitelju priznao trošak u iznosu od 200,00 eura.

15.1. U odnosu na daljnje žalbene navode koji se odnose na odluku o troškovima postupka, ističe se, kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koja je stupila na snagu 25. studenog 2023., kojom je izmijenjena vrijednost boda koja od tada iznosi 2,00 eura, da treba primijeniti Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa parničnoj stranci treba dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eura i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 25. studenog 2023., a ne prema ranijoj vrijednosti boda, kako to pogrešno smatra tuženik.

15.2. Neosnovano tuženik tvrdi da tužitelju ne pripada trošak ni za zastupanje na ročište za objavu presude, kada prema Tbr. 9. točke 3. Tarife za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Kako je zamjenica punomoćnika tužitelja pristupila na ročište za objavu presude 25. srpnja 2024. i kako je zatražena naknada troška za tu parničnu radnju, to nije pravilno postupio prvostupanjski sud kada je pobijanom odlukom priznao tužitelju i ovaj trošak jer mu isti pripada.

15.3. Ukazuje se da je i na sjednici Građanskoga odjela ovoga suda održanoj 1. rujna 2020. zauzeto pravno shvaćanje: "Stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. Tarife."

16. S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 5. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanda Crljen Ivančić