REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Splitu
Gundulićeva 29 a, Split
Poslovni broj Gž-3214/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Vinki Brundula Tadić, odvjetnici iz Donje Stubice, protiv tuženika Privredna banka d.d., Zagreb, OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćnici Željki Lisac, odvjetnici iz OD Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-288/2023-35 od 16. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužene, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-288/2023-35 od 16. listopada 2024.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:
I. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 7. točka 2. Ugovora o kreditu pod brojem 9011685865, od dana 18. srpnja 2006. godine, koja glasi: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja".
II. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 4. točka 2. kreditu pod brojem 9011685865, od dana 18. srpnja 2006. godine, koja glasi: “Kamata se obračunava u CHF”
III. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 12. točka 9. Ugovora o kreditu pod brojem 9011685865, od dana 18. srpnja 2006. godine, koja glasi: „Potpisom na ovom ugovoru Korisnik kredita, i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.”
IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju KĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 33.258,80 €, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine do 31.srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to:
na iznos od 2,50 € od 4.10.2006. pa do isplate
na iznos od 1,65 € od 21.3.2008. pa do isplate
na iznos od 18,85 € od 19.10.2008. pa do isplate
na iznos od 20,46 € od 19.11.2008. pa do isplate
na iznos od 19,31 € od 19.12.2008. pa do isplate
na iznos od 96,66 € od 19.1.2009. pa do isplate
na iznos od 111,59 € od 19.2.2009. pa do isplate
na iznos od 72,00 € od 15.5.2009. pa do isplate
na iznos od 51,66 € od 15.6.2009. pa do isplate
na iznos od 51,66 € od 15.6.2009. pa do isplate
na iznos od 50,09 € od 19.8.2009. pa do isplate
na iznos od 54,63 € od 25.8.2009. pa do isplate
na iznos od 59,09 € od 31.8.2009. pa do isplate
na iznos od 39,09 € od 19.10.2009. pa do isplate
na iznos od 66,63 € od 21.12.2009. pa do isplate
na iznos od 84,67 € od 15.1.2010. pa do isplate
na iznos od 103,56 € od 15.2.2010. pa do isplate
na iznos od 103,56 € od 15.2.2010. pa do isplate
na iznos od 123,06 € od 16.4.2010. pa do isplate
na iznos od 158,59 € od 17.5.2010. pa do isplate
na iznos od 158,59 € od 17.5.2010. pa do isplate
na iznos od 256,26 € od 16.11.2010. pa do isplate
na iznos od 256,26 € od 16.11.2010. pa do isplate
na iznos od 329,01 € od 16.12.2010. pa do isplate
na iznos od 323,93 € od 19.1.2011. pa do isplate
na iznos od 482,87 € od 6.6.2012. pa do isplate
na iznos od 482,87 € od 6.6.2012. pa do isplate
na iznos od 482,87 € od 6.6.2012. pa do isplate
na iznos od 478,34 € od 6.6.2012. pa do isplate
na iznos od 478,34 € od 6.6.2012. pa do isplate
na iznos od 478,34 € od 6.6.2012. pa do isplate
na iznos od 478,34 € od 6.6.2012. pa do isplate
na iznos od 478,34 € od 6.6.2012. pa do isplate
na iznos od 478,34 € od 6.6.2012. pa do isplate
na iznos od 475,38 € od 6.6.2012. pa do isplate
na iznos od 475,38 € od 6.6.2012. pa do isplate
na iznos od 475,38 € od 6.6.2012. pa do isplate
na iznos od 472,57 € od 6.6.2012. pa do isplate
na iznos od 472,57 € od 6.6.2012. pa do isplate
na iznos od 472,57 € od 6.6.2012. pa do isplate
na iznos od 472,57 € od 6.6.2012. pa do isplate
na iznos od 472,57 € od 6.6.2012. pa do isplate
na iznos od 22.537,80 € od 6.6.2012. pa do isplate, sve u roku 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Privredna banka d.d., Zagreb, Zagreb, Radnička cesta 50 da, tužitelju KĆ, [adresa], nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.260,00 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 2024., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, u roku od 15 dana.
i
r i j e š i o j e
VI. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku od 30. srpnja 2024."
2. Protiv navedene presude žali se tužena te presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu: ZPP) predlažući pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti te vratiti sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.
3. Na žalbu tuženika odgovorio je tužitelj, u odgovoru je porekao žalbene navode te je predložio odbijanje žalbe.
4. Žalba nije osnovana.
5. Suprotno žalbenim prigovorima tuženika donoseći pobijanu presudu i u postupku koji je prethodio, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ista se može ispitati. Također, nisu počinjene ni druge bitne povrede na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.
6. Između stranaka u postupku nije bilo sporno:
- da su stranke 18. srpnja 2006. zaključile predmetni ugovor o kreditu;
- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 195.000,00CHF, uz valutnu klauzulu;
- da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u 120 mjesečne rate u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja;
- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu.
7. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara predmetnog potraživanja, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.
8. Po provedenom postupku sud prvog stupnja, u bitnom, utvrđuje sljedeće relevantne činjenice:
- da iz iskaza tužitelja, koji je taj sud u cijelosti prihvatio kao istinit jer je u skladu s drugim provedenim dokazima u postupku (ugovorom o kreditu, otplatnim planom, potvrdom tuženika o plaćanju naknade), a tuženik nije dokazao suprotno, proizlazi utvrdio da je isti potrošač u smislu odredbe članka 3. t. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine cnn 96/03 – dalje ZZP/03), jer je ugovor o kreditu sklopio radi adaptacije poslovnog prostora i to isključivo kao fizička osoba (a ne u svrhu poslovne djelatnosti, niti je takva djelatnost tužitelja dokazana), dok je tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3. t. 2 ZZP/03 budući je kao bankarska institucija nudio kredite koja je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti;
- iz navoda tužitelja da su mu u banci dali gotov ugovor na potpis te da mu ništa nisu govorili o tome da bi trebao platiti nekakve naknade, proizlazi da isti nije mogao pregovarati o odredbama ugovora te da nije bio od strane tuženika informiran o visini naknade vezane za prijevremenu otplatu kredita niti na što se ta naknada točno odnosi, a tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno;
- da je predmetni ugovor sastavljen od strane tuženika na unaprijed formuliranom obrascu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati da proizlazi i iz samog sadržaja ugovora. Tako se u spornoj odredbi o prijevremenoj otplati kredita navodi da je u slučaju prijevremene otplate korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, a o kojim aktima banke se po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, pa se onda nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj ugovornoj odredbi. U ugovoru da nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka predmetnom naknadom podmiruje, niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom predmetne naknade, što tužitelja kao korisnika kredita dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora jer je odluka o visini naknade na samom tuženiku kao kreditoru, a tužitelj kao korisnik kredita na to nema nikakav utjecaj.
9. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da se o spornim odredbama ugovora o kreditu o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita nije unaprijed pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te da tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, sud je utvrdio da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene, a posljedično i ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.
10. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
11. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takve ugovorne odredbe, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
12. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod I do III izreke.
13. Slijedom navedenoga, utvrđena je obveza tuženika da tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od nje primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužitelju morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
14. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle za tuženika od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022.
15. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
16. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.
17. Odredbom članka 323. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
18. Gore navedeni zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj žalbeni sud, a žalbenim prigovorima tužene nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude.
19. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično tanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.
20. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.
21. Presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.
22. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
23. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
24. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula, uz koju je vezana glavnica, sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.
25. Prema odredbi članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
26. Kako je nesporno utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredabe preplatio tuženiku iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate upravo kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci pobijane presude.
27. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Kako do trenutka podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara dosuđenih tražbina u ovom postupku nije nastupila, a pravomoćnošću odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 14. lipnja 2018. zastara je počela teći iznova, to u trenutku podnošenja predmetne tužbe – 25. travnja 2023. zastara glavnice, niti zateznih kamata kao akcesornog potraživanja, evidentno nije nastupila.
28. U odnosu na žalbu tužene odgovoriti je da ista dijelom predstavlja ponavljanje onoga što je isticano tijekom postupka, te isticanje onih prigovora koje je prvostupanjski sud valjano otklonio, o čemu pobijana presuda sadrži valjane i jasne razloge.
29. Pravilna i odluka o trošku, utemeljena na odredbama članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a.
30. Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu, te presudu prvostupanjskog suda potvrditi, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.
U Splitu, 5. studenog 2025.
Predsjednica vijeća
Dragica Samardžić
