Poslovni broj P-5156/2023-20

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Maria Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja ĆA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Mučnjaku, odvjetniku u OD Kuželički i Mučnjak u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupan po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 16. listopada 2025. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika SA, dana 05. studenoga 2025. godine

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.231,98 eura sa zateznim  kamatama  tekućima  od  dospijeća  svakog  pojedinog iznosa do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne  kamate  određenoj  za  svako  polugodište  uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje  od  godine  dana  nefinancijskim  trgovačkim  društvima izračunate  za  referentno  razdoblje  koje  prethodi  tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi:

- 15,96 EUR od dana 2.11.2008.g pa do isplate

- 17,99 EUR od dana 2.1.2009.g pa do isplate

- 20,78 EUR od dana 2.2.2009.g pa do isplate

- 22,18 EUR od dana 2.3.2009.g pa do isplate

- 18,85 EUR od dana 2.4.2009.g. pa do isplate

- 18,36 EUR od dana 2.5.2009.g. pa do isplate

- 13,14 EUR od dana 2.6.2009.g. pa do isplate

- 8,54 EUR od dana 2.7.2009.g. pa do isplate

- 10,37 EUR od dana 2.8.2009.g pa do isplate

- 13,85 EUR od dana 2.9.2009.g. pa do isplate

- 11,86 EUR od dana 2.10.2009.g. pa do isplate

- 9,93 EUR od dana 2.11.2009.g. pa do isplate

- 14,37 EUR od dana 2.12.2009.g. pa do isplate

- 18,58 EUR od dana 2.1. 2010.g. pa do isplate

- 23,01 EUR od dana 2.2.2010.g. pa do isplate

- 21,85 EUR od dana 2.3.2010.g. pa do isplate

- 29,31 EUR od dana 2.4.2010.g. pa do isplate

- 27,38 EUR od dana 2.5.2010.g. pa do isplate

- 31,14 EUR od dana 2.6.2010.g. pa do isplate

- 52,26 EUR od dana 2.7.2010.g. pa do isplate

- 47,45 EUR od dana 2.8.2010.g. pa do isplate

- 65,49 EURod dana 2.9.2010.g. pa do isplate

- 55,98 EUR od dana 2.10.2010.g. pa do isplate

- 48,82 EUR od dana 2.11.2010.g. pa do isplate

- 70,58 EUR od dana 2.12.2010.g. pa do isplate

- 84,04 EUR od dana 2.1.2011.g. pa do isplate

- 74,28 EUR od dana 2.2.2011.g. pa do isplate

- 75,71 EUR od dana 2.3.2011.g. pa do isplate

- 68,71 EUR od dana 2.4.2011.g. pa do isplate

- 70,87 EUR od dana 2.5.2011.g. pa do isplate

- 94,69 EUR od dana 2.6.2011.g. pa do isplate

- 98,04 EUR od dana 2.7.2011.g. pa do isplate

- 124,40 EUR od dana 2.8.2011.g. pa do isplate

- 114,83 EUR od dana 2.9.2011.g. pa do isplate

- 99,92 EUR od dana 2.10.2011.g. pa do isplate

- 99,53 EUR od dana 2.11.2011.g. pa do isplate

- 97,90 EUR od dana 2.12.2011.g. pa do isplate

- 103,31 EUR od dana 2.1.2012.g. pa do isplate

- 109,27 EUR od dana 2.2.2012.g. pa do isplate

- 109,45 EUR od dana 2.3.2012.g. pa do isplate

- 2.199,00 EUR od dana 15.3.2012.g. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 226,56 eura sa zateznim kamatama tekućima na pojedine

iznose:

4,26 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

6,19 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

5,34 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

5,98 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

9,95 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

12,81 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

14,50 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

13,45 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

12,16 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

15,66 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

16,45 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

13,83 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

13,54 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

8,76 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

4,39 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

0,36 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

9,13 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

12,06 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

8,10 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

14,42 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

13,48 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

9,22 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

2,52 EUR od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje  od  godine  dana  nefinancijskim  trgovačkim  društvima izračunate  za  referentno  razdoblje  koje  prethodi  tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa  koju  je  Europska  središnja  banka  primijenila  na  svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.319,39 eura sa zateznim kamatama tekućima od 05. studenoga 2025.  do  isplate  po  stopi  određenoj  za  svako  polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa  koju  je  Europska  središnja  banka  primijenila  na  svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 88,78 eura, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 23. studenog 2006. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 3207936615. Navedenim kreditom tužitelju je stavljen na raspolaganje iznos od 33.479,80 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nije uručena nikakva daljnja dokumentacija, opći uvjeti banke ili odluka o načinu obračuna kamatne stope, niti je tužitelj adekvatno informiran o uvjetima samog kredita. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se nastavno obrazlaže, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Dana 14.06.2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu broj: Pž-6632/17 u kolektivnom postupku koju je Savez udruge za zaštitu potrošača „Potrošač“ kao ovlašteni tužitelj pokrenuo protiv osam banaka u Republici Hrvatskoj, između ostalog i protiv ovdje tuženika, kojom je utvrđeno da su tuženi u razdoblju od 01.10.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima u kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedena presuda obvezuju sudove na temelju čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača i na temelju čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Tužitelj predlaže da se o ništetnosti citiranih odredaba Ugovora o kreditu raspravi kao o prethodnom pitanju imajući u vidu činjenicu kako se o ništetnosti takvih ugovornih odredaba već odlučilo spomenutim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda RH posl. broj: Pž-7129/13 od 13. 06. 2014. te Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), citirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući navedeno u vidu, tužitelj ističe kako je dana 03.09.2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl.br. Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navedeno na konačan način potvrđuje osnovu ove tužbe te su takvim utvrđenjem vezani sudovi u ovakvoj i drugim istovrsnim pojedinačnim parnicama. Povećanje anuiteta kredita na temelju povećanja tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu – kunu, uzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika. Tužitelj potražuje povrat svih iznosa koji su plaćeni na temelju primjene valutne klauzule. Tužitelj je od tuženika zatražio dostavu relevantne dokumentacije temeljem koje je dao sačiniti stručan izračun preplate te je utvrdio da je na ime tako plaćenih iznosa anuiteta tuženiku preplatio ukupan od 4.231,96 EUR (31.885,71 kuna). Tužitelj potražuje i trošak sastava stručnog izračuna preplate u iznosu od 500,00 kuna, a koji iznos je tužitelj platio temeljem ponude br. 0106-0721. Tužitelj predlaže da se, ako tuženik osporava izračun preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule tužitelja iz točke IV. ove tužbe, provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost točnog utvrđenja visine preplaćenog iznosa te zadržava pravo da, nakon što se provede navedeno vještačenje, uskladi tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka. U tom se slučaju predlaže provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje sa zadatkom vještaka da utvrdi: preplaćeni, odnosno više plaćeni iznos po svakom anuitetu zbog većeg tečaja primijenjenog prilikom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Tužitelj si pridržava pravo po provedenom financijskom knjigovodstvenom vještačenju konačno urediti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Odredbom članka 160. Zakona o kreditnim institucijama određeno da je tuženik kao kreditna institucija dužan jedanaest godina čuvati sve isprave koje se odnose na otvaranje i zatvaranje te evidentiranje promjena stanja na računima za plaćanje te depozita, kao i ugovore i druge isprave o zasnivanju poslovnog odnosa. Pod rokom od jedanaest godina podrazumijeva se razdoblje nakon isteka godine u kojoj je poslovna promjena nastala, odnosno u kojoj su knjigovodstvene isprave sastavljene. Ako se isprave odnose na dugoročne poslove, takve se isprave čuvaju tijekom cijelog razdoblja trajanja poslovnog odnosa i najmanje jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao. Kako je predmetni kredit zatvoren 14.03.2012., prema odredbi članka 160. Zakona o kreditnim institucijama rok za čuvanje ugovorne dokumentacije od jedanaest godina počeo je teći dana 01.01.2013. te je istekao 01.01.2024. te je po proteku istog sva ugovorna dokumentacija uništena. Stoga kako je tuženik tužbu tužitelja od 05.06.2023. zaprimio 12.01.2024., tuženik ističe da ne raspolaže sa zatraženom dokumentacijom te stoga istu nije u mogućnosti dostaviti tužitelju. Tuženik prije svega ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c Zakona o parničnom odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 05.06.2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 05.06.2018. nastupila zastara. Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje isplatu troškova vještačenja u iznosu od 66,36 EUR čije je provođenje samostalno ugovorio neovisno od tijeka ovog postupka, tuženik ističe da isto nije bilo nužno za vođenje predmetnog postupka, a osobito jer tužitelj dodatno predlaže u postupku provesti financijsko vještačenje. Sukladno odredbi članka 152.. 154. i 155. ZPP-a, svaka stranka prethodno podmiruje troškove koje je uzrokovala svojim radnjama, a koji troškovi postupka se naknađuju prema uspjehu u sporu i to samo oni troškovi za koje sud ocijeni da su bili potrebni za vođenje parnice. Obzirom vještačenje nije bilo određeno u tijeku postupka rješenjem od strane suda, da glede istoga tuženiku nije omogućeno predložiti zadatak vještaku te isti vještak neće iskazivati na ročištu, a tužitelj dodatno predlaže provođenje neovisnog vještačenja u postupku, razvidno je da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje parnice, pa tužitelj isti neosnovano potražuje od tuženika.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tuženik je podnio prigovor radi prijeboja za razdoblje kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF o kojem je isplaćen, koji je specificirao nakon provedenog vještačenja podneskom od 17. prosinca 2024.

4. Tužitelj je podneskom od 19. prosinca 2024. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je po izvedenom vještačenju povećao tužbeni zahtjev, pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo povišenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. , 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje:ZPP) te je odlučeno kao u izreci rješenja.

5. Tužitelj se protivio negativnim tečajnim razlikama te istaknutom prigovoru radi prebijanja.

6. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 18-26 spisa), otplatnu tablicu (list 8-11 spisa), promet po kreditu/specifikacija uplata (list 12-17 spisa), proveo vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. te saslušao tužitelja.

7. Ostali dokazi čitanjem isprava nisu izvedeni niti cijenjeni, jer je činjenično stanje dovoljno utvrđeno.

8. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, a prigovor radi prebijanja neosnovan.

9. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen je 23. studenoga 2006. ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila u iznosu CHF 33.479,80 obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita, uz kamatnu stopu od 5,00 %, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i valutnu klauzulu te otplatu od 84 mjeseca,

-u financijskoj dokumentaciji navedeni su anuiteti, stopa i datumi dospijeća/plaćanja istih.

10. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kupovao automobil te su otišli u auto- kuću Baotić i tamo su im ponudili da kupe auto na kredit. U auto-kući Baotić rekli su im da odu u Zagrebačku banku jer oni imaju aranžman i najpovoljniji kredit. U banci su ih čekali već pripremljeni ugovori koje su potpisali te im nisu ništa govorili. Otišli su s tim ugovorima kod javnog bilježnika. U auto-kući su im rekli da je kredit u švicarcima najpovoljnija opcija. Nisu mu u banci objasnili način na koji je kredit sastavljen, valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Nije prije potpisivanja ugovora pročitao ugovor u cijelosti. Nije u vrijeme potpisivanja ugovora bio član nekog trgovačkog društva ili vlasnik obrta. Automobil kupljen kreditom je koristio za osobne potrebe i za obitelj.

11. Iskaz tužitelja sud prihvaća u cijelosti kao iskren i uvjerljiv, a na isti ni tuženik nije imao primjedbi.

12. Naime, tužitelj nije pročitao Ugovor, čime nije postupio s dužnom pažnjom te se ne smatra da je postupio kao prosječni potrošač, ali sukladno presudi Europskog suda od 10. lipnja 2021. u predmetu C-198/20, zaštita predviđena Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, predviđena je u korist svih potrošača, a ne samo onih koji se mogu smatrati "prosječnim potrošačem", koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.

13. Naime, u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17-10 te je stoga glede istih pravomoćna. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP 07 i odredbi čl. 502. c ZPP-a takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud.

14. Cijeneći izloženo, a uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF (upravo suprotno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv te u skladu s gornjim utvrđenjima iz kolektivnog spora), sud odredbu ugovora o kreditu od 23. studenoga 2006. koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF nalazi nepoštenom i stoga ništetnom (čl. 87. ZZP 03). Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, odnosno da ugovor sadrži formalnu odredbu da je tužitelj bio upoznat s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i da mu je tuženik objasnio taj rizik, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule pogotovo izvodom iz biltena, dok tuženik nije predložio svjedoke na tu okolnost.

15. Nadalje, tuženik pogrešno tumači Direktivu 93/13 i presudu Suda Europske unije C-81/19, obzirom da je valutna klauzula ugovorna odredba dispozitivnog karaktera i nikako ne može biti isključena iz polja primjene Direktive 93/13.

16. S obzirom na utvrđenje da se stoga radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu citiranih odredaba ZZP 03 koja je ništetna (čl. 87. ZZP 03 u svezi odredaba čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema utvrđenjima suda tuženik nepošten stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništetnim odredbama), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose po osnovi rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, sve sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja.

17. Iz reklamnih materijala tužitelj kao potrošač nije mogao procijeniti rizike sklapanja ugovora vezanog uz valutu švicarski franak.

18. Sud je provedenim financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, čiji nalaz i mišljenje sud s obzirom da je odgovoreno na postavljeni zadatak prihvaća cijeneći ga stručnim i obrazloženim te u skladu s pravilima znanosti i vještine (kao takvog ga je prihvatio i tužitelj u odnosu na preplaćene iznose, dok tuženik također ne osporava matematički izračun vještaka, već općenito prigovara provođenju takvog dokaza na način kao u ovom postupku) utvrdio da ukupan iznos preplata, uzimajući u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 4.231,98 eura. Također, vještak je u svom nalazu naveo datume dospijeća preplaćenih razlika, kako pravilno potražuje tužitelj tužbenim zahtjevom.

19. Što se tiče samog zadatka danog vještaku, kojemu tuženik prigovara, valja navesti kako je takav zadatak dan vještaku s obzirom na činjenicu da u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena ugovorna odredba ništetna, valja primijeniti iznos kredita, odnosno svakog mjesečnog anuiteta, bez vezanja za kretanje valute CHF, s obzirom da je odredba Ugovora kojom se otplata veže uz valutu CHF, ništetna iz gore navedenih razloga, a u slučaju ništetnosti pojedine odredbe uzima se da nije ni napisana, tako da je za ocjenu osnovanosti tako postavljenog tužbenog zahtjeva sud dao zadatak vještaku da utvrdi visinu razlike između onoga što je tužitelj platio na temelju Ugovora o kreditu i onoga što bi platio da se odredbe koje su utvrđene ništetnima ne uzimaju u obzir, gledano za svaki mjesec plaćanja.

20. Tuženik je svoj zahtjev u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika do kojih je došlo u razdobljima kada je tečaj švicarskog franka bio niži od onoga u vrijeme isplate kredita, postavio kao prigovor radi prebijanja.

21. Takav prigovor ocijenjen je neosnovanim. Naime, u pogledu potraživanja na temelju stjecanja bez osnove, u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Međutim, odredbom čl. 1112. ZOO-a propisano je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Naime, kako je prethodno citirano, u kolektivnom sporu utvrđeno je kako je upravo tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Upravo iz navedenoga utvrđenja proizlazi da je tuženik bio upoznat s navedenim parametrima kretanja valute uz koju je Ugovor bio vezan te stoga nije ovlašten naknadno, s obzirom na odredbu čl. 1112. ZOO-a, zahtijevati vraćanje; dok iz spisa ne proizlazi niti tuženik tvrdi da je zadržao pravo na povrat niti da je platio kako bi izbjegao prisilu ili da isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

22. Zbog navedenoga, prigovor radi prebijanja ocijenjen je neosnovanim, odnosno, kako je odredbom čl. 338. st. 3. ZPP-a propisano da izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (čl. 333. ZPP-a), a utvrđeno je da potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja ne postoji, odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom II.

23. U odnosu na institut zastare mjerodavan je članak 241. ZOO-a, prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a vezano uz odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP-a, kojima je reguliran procesno pravni institut podnošenja tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Stoga je utvrđeno da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla i pravna norma bila bi lišena svog korisnog učinka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Zastara restitucijskog zahtjeva u ovome predmetu bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe te je počela ponovno teći (ispočetka) od dana kada je postala pravomoćna odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj P-1401/2012 (koja je postala pravomoćna 10. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost vezanosti za valutu CHF), stoga zastara u ovom slučaju ponovno teče od 11. lipnja 2018. za povrat po osnovi preplate zbog valutne klauzule, a kako je zastarni rok za restituciju u ovome slučaju opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO, to potraživanje tužitelja nije zastarjelo, jer je tužba podnesena 06. lipnja 2023.

24. Na neosnovanost prigovora zastare ne utječe niti preinaka tužbe iz podneska tužitelja nakon izrade nalaza i mišljenja, odnosno, prigovor zastare nije osnovan niti u odnosu na preinačene iznose, s obzirom da se ne radi ni o kakvom novom zahtjevu, već o usklađenju s nalazom i mišljenjem, u pogledu iznosa koje tužitelj traži po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao u tužbi, čijim podnošenjem je zastara prekinuta, kako proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024.

25. Obzirom na navedeno, sud je, uz utvrđenje ništetnim odredbi vezanosti kredita uz valutu CHF-a, naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4,231,98 eura za povrat preplate po osnovi ništetne odredbe o vezanosti Ugovora uz valutu CHF, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama i to od dana stjecanja, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake uplate.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti troškovi odmjereni su sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljenom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka i Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje:OT) te da na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost.

27. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebne za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT), sastava obrazložena podneska od 19. prosinca 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 17. rujna 2024. i 16. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju po 100 bodova, zastupanja na ročištu od 05. studenoga 2025. (Tbr. 9./3. OT) u iznosu od 50 bodova. Dakle ukupno 450 bodova, pa s obzirom na vrijednost boda od 2 eura, uvećanog za pripadajući PDV 25%, ukupno iznosi 1.125,00 eura. Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak predujma financijskog vještačenja u iznosu 150,00 eura jer je isto bilo neophodno za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 44,39 eura koliko je i plaćeno.

28. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu, jer tužitelj kao potrošač iz kolektivnog spora nije obveznik plaćanja.

29. Zatezne kamate na trošak određene su sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. ZOO-a.

30. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu dana 05. studenoga 2025. godine

Sutkinja

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (Čl. 335. Zakona o parničnom postupku). Žalba se podnosi pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke putem ovog suda,a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Oglasna ploča suda 8 dana