Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u
Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-1019/2019-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu tog suda Renati Slavić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Luki Tomašiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Marčan & partneri u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 15. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, temeljem objave od 5. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I-Utvrđuje se da je ništava odredba članka 6. stavak 2. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 3. rujna 2007. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke kao i da nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio 31. siječnja 2008., 31. ožujka 2008., 31. prosinca 2010., 31. listopada 2011., 31. listopada 2012.
II-Utvrđuje se da je ništava odredba članka 4. stavak 3. u dijelu kojim je ugovoren povrat obveza iz ugovora obračunat po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem za CHF na dan plaćanja ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 3. rujna 2007.
III-Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 4.725,85 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na
iznos od 33,35 eura od 31.1.2008. pa do isplate
iznos od 33,35 eura od 29.2.2008. pa do isplate
iznos od 76,49 eura od 31.3.2008. pa do isplate
iznos od 76,49 eura od 30.4.2008. pa do isplate
iznos od 76,49 eura od 31.5.2008. pa do isplate
iznos od 76,49 eura od 30.6.2008. pa do isplate
iznos od 76,49 eura od 31.7.2008. pa do isplate
iznos od 76,49 eura od 31.8.2008. pa do isplate
iznos od 76,49 eura od 30.9.2008. pa do isplate
iznos od 76,49 eura od 31.10.2008. pa do isplate
iznos od 76,49 eura od 30.11.2008. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 31.12.2008. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 31.1.2009. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 28.2.2009. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 31.3.2009. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 30.4.2009. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 31.5.2009. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 30.6.2009. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 31.7.2009. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 31.8.2009. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 30.9.2009. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 31.10.2009. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 30.11.2009. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 31.12.2009. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 31.1.2010. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 28.2.2010. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 31.3.2010. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 30.4.2010. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 31.5.2010. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 30.6.2010. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 31.7.2010. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 31.8.2010. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 30.9.2010. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 31.10.2010. pa do isplate
iznos od 85,76 eura od 30.11.2010. pa do isplate
iznos od 75,24 eura od 31.12.2010. pa do isplate
iznos od 75,24 eura od 31.1.2011. pa do isplate
iznos od 75,24 eura od 28.2.2011. pa do isplate
iznos od 75,24 eura od 31.3.2011. pa do isplate
iznos od 75,24 eura od 30.4.2011. pa do isplate
iznos od 75,24 eura od 31.5.2011. pa do isplate
iznos od 75,24 eura od 30.6.2011. pa do isplate
iznos od 75,24 eura od 31.7.2011. pa do isplate
iznos od 75,24 eura od 31.8.2011. pa do isplate
iznos od 75,24 eura od 30.9.2011. pa do isplate
iznos od 55,02 eura od 31.10.2011. pa do isplate
iznos od 55,02 eura od 30.11.2011. pa do isplate
iznos od 55,02 eura od 31.12.2011. pa do isplate
iznos od 55,02 eura od 31.1.2012. pa do isplate
iznos od 55,02 eura od 29.2.2012. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.10.2012. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 30.11.2012. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.12.2012. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.1.2013. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 28.2.2013. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.3.2013. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 30.4.2013. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.5.2013. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 30.6.2013. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.7.2013. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.8.2013. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 30.9.2013. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.10.2013. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 30.11.2013. pa do isplate
iznos od 59 eura od 31.12.2013. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.1.2014. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 28.2.2014. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.3.2014. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 30.4.2014. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.5.2014. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 30.6.2014. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.7.2014. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.8.2014. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 30.9.2014. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.10.2014. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 30.11.2014. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.12.2014. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.1.2015. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 28.2.2015. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.3.2015. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 30.4.2015. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.5.2015. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 30.6.2015. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.7.2015. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.8.2015. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 30.9.2015. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.10.2015. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 30.11.2015. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.12.2015. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 31.1.2016. pa do isplate
iznos od 59,00 eura od 29.2.2016. pa do isplate
po kamatnoj stopi koja od 31.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14% godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
IV-Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 5.680,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na
iznos od 6,31 eura od 19.11.2007. pa do isplate
iznos od 13,55 eura od 24.1.2008. pa do isplate
iznos od 6,75 eura od 22.2.2008. pa do isplate
iznos od 17,91 eura od 26.3.2008. pa do isplate
iznos od 9,14 eura od 24.4.2008. pa do isplate
iznos od 6,10 eura od 26.5.2008. pa do isplate
iznos od 10,27 eura od 30.6.2008. pa do isplate
iznos od 3,81 eura od 23.7.2008. pa do isplate
iznos od 2,10 eura od 21.8.2008. pa do isplate
iznos od 6,00 eura od 29.9.2008. pa do isplate
iznos od 46,39 eura od 30.10.2008. pa do isplate
iznos od 29,53 eura od 17.11.2008. pa do isplate
iznos od 23,46 eura od 22.12.2008. pa do isplate
iznos od 48,97 eura od 30.1.2009. pa do isplate
iznos od 59,70 eura od 27.2.2009. pa do isplate
iznos od 47,70 eura od 25.3.2009. pa do isplate
iznos od 51,65 eura od 30.4.2009. pa do isplate
iznos od 39,72 eura od 27.5.2009. pa do isplate
iznos od 42,78 eura od 26.6.2009. pa do isplate
iznos od 39,04 eura od 29.7.2009. pa do isplate
iznos od 41,54 eura od 31.8.2009. pa do isplate
iznos od 39,81 eura od 29.9.2009. pa do isplate
iznos od 36,80 eura od 23.10.2009. pa do isplate
iznos od 44,30 eura od 30.11.2009. pa do isplate
iznos od 39,24 eura od 16.12.2009. pa do isplate
iznos od 53,93 eura od 29.1.2010. pa do isplate
iznos od 55,63 eura od 15.3.2010. pa do isplate
iznos od 64,51 eura od 12.4.2010. pa do isplate
iznos od 73,07 eura od 12.5.2010. pa do isplate
iznos od 79,98 eura od 12.6.2010. pa do isplate
iznos od 97,01 eura od 12.7.2010. pa do isplate
iznos od 90,21 eura od 13.8.2010. pa do isplate
iznos od 118,29 eura od 14.9.2010. pa do isplate
iznos od 101,61 eura od 12.10.2010. pa do isplate
iznos od 108,45 eura od 15.11.2010. pa do isplate
iznos od 124,81 eura od 13.12.2010. pa do isplate
iznos od 141,71 eura od 12.1.2011. pa do isplate
iznos od 116,60 eura od 14.2.2011. pa do isplate
iznos od 126,52 eura od 14.3.2011. pa do isplate
iznos od 119,25 eura od 14.4.2011. pa do isplate
iznos od 134,67 eura od 12.5.2011. pa do isplate
iznos od 159,50 eura od 13.6.2011. pa do isplate
iznos od 187,49 eura od 13.7.2011. pa do isplate
iznos od 254,66 eura od 12.8.2011. pa do isplate
iznos od 168,03 eura od 12.9.2011. pa do isplate
iznos od 156,88 eura od 12.10.2011. pa do isplate
iznos od 149,36 eura od 14.11.2011. pa do isplate
iznos od 152,10 eura od 13.12.2011. pa do isplate
iznos od 163,38 eura od 12.1.2012. pa do isplate
iznos od 170,19 eura od 14.2.2012. pa do isplate
iznos od 168,30 eura od 12.3.2012. pa do isplate
iznos od 164,80 eura od 12.4.2012. pa do isplate
iznos od 168,31 eura od 29.10.2012. pa do isplate
iznos od 171,81 eura od 30.11.2012. pa do isplate
iznos od 168,98 eura od 2.1.2013. pa do isplate
iznos od 159,23 eura od 5.2.2013. pa do isplate
iznos od 158,47 eura od 12.3.2013. pa do isplate
iznos od 169,16 eura od 13.4.2013. pa do isplate
iznos od 154,91 eura od 14.5.2013. pa do isplate
iznos od 152,88 eura od 17.5.2013. pa do isplate
iznos od 167,74 eura od 3.12.2013. pa do isplate
po kamatnoj stopi koja od 19.11.2007. do 31.12.2007. iznosi 15% godišnje, od 1.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14% godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
V-Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 4.768,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
VI-Tuženik je dužan tužitelju naknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 6.219,60 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi, izjavljenoj 24. svibnja 2019., navodi da su stranke 3. rujna 2007. zaključile ugovor o kreditu kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u visini od 120.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama namečući valutnu klauzulu (članak 4.st.3. Ugovora) čime je glavnicu i kamate vezao za švicarski franak. Mjesečna rata kredita je uz kamatnu stopu od 4,20% iznosila 586,83 CHF. Tečaj valute iznosio je 4,444896 kn za CHF.
2.Tužitelj smatra da su određene odredbe ugovora nepoštene i ništetne te tužbom traži utvrđenje njihove ništetnosti i potražuje isplatu po tri osnove . Prva osnova odnosi se na preplaćene kamate koje je tuženik mijenjao svojim jednostranim odlukama mimo svih tržišnih kriterija. Druga se odnosi na preplaćene anuitete zbog promjene tečaja CHF. Nije zadržan početni tečaj te je tužitelj plaćao veće iznose anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Treća osnova odnosi se na konverziju kredita gdje je tuženik kao iznos konverzije naplatio daleko više od onoga što bi naplatio da kamatu nije nezakonito mijenjao i da nije upotrebljavao valutnu klauzulu.
3.Tužitelj u tužbi nabraja promijenjene kamatne stope, datum promjena i visine i to u 6 navrata, a što je sve rezultiralo povećanom ratom tužitelju. Razloge promjena tuženik nikada nije obrazložio, pa da je taj odnos bio nesavjestan, nepošten i neravnopravan. Tuženik je kamate mijenjao svojom voljom, bez osnovanih razloga i uvijek u svoju korist. Libor na CHF je padao pa je tuženik mogao sniziti kamatnu stopu na kredit.
4.Nadalje, ugovor je sastavljen u tipskom obliku i tužitelj nije mogao pregovarati o njegovom sadržaju. On je u tom odnosu bio slabija strana pa je morao prihvatiti sve uvjete koje je tuženik diktirao i bio je ovisan o volji suprotne strane.
5.Sporna odredba čl.6.st.2. Ugovora tuženiku omogućuje mijenjanje kamatne stope bez osnovanog razloga, što je protivno čl. 82.st.1.al. 10. i 11. Zakona o zaštiti potrpšača, pa da je takva odredba ništava. Tuženik nikada nije stopu mijenjao u korist tužitelja već je kao ekonomski jača strana iskorištavao svoju dominantnu poziciju i uzrokovao neravnopravnost u odnosu stranaka. Odredba je protivna i članku 110. st.2. al. 8. te članku 111. st.1.i 2. al. 1 Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštena praksa je zabranjena. Tuženik nije pratio kretanje Libora za CHF i u skladu s time formirao kamatnu stopu.
6.U odnosu na ništetnost valutne klauzule, tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U konkretnom slučaju valutna klauzula da je ništetna zbog toga što stranke o njoj nisu nikada pregovarale, tuženik nije tužitelju nikada objasnio elemente i kriterije o kojima ovisi promjena tečaja niti je to navedeno u ugovornim odredbama, nije tužitelja upoznao sa specifičnostima rizika koji prati ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Tuženik je uvjeravao tužitelja da je CHF sigurna valuta i da se radi o povoljnom kreditu. Na temelju valutne klauzule tuženik je svaku preplatu rate zbog povećanja tečaja dobivao u svoju korist i stjecao zaradu iako se nije zadužio u CHF kako bi kreditirao tužitelja. Takva klauzula je uzrokovala nejednakost između stranaka.
7.Nadalje, odredba članka 4. st. 3. Ugovora ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti valuta, niti je tuženik to ikada tužitelju objasnio i dao informaciju o razlozima, a koja praksa da je nepoštena i prema članku 108. Zakona o zaštiti potrošača, zabranjena. Tuženik je kao jača ekonomska strana, sikoristaio svoj položaj i uzrokovao očiglednu neravnopravnost u odnosu na prava i obveze tužitelja te je stekao nešto što je u očitom nerazmjeru s onim što je dao.
8.Ugovor je sastavljen u tipskom obliku što znači da tužitelj nije mogao pregovarati o njegovom sadržaju.
9.Tuženik nije isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti od valute CHF, već u kunskoj protuvrijednosti od eura, što s evidi iz članka 2. Ugovora.
10.Stranke su 9. veljače 2016. zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je ugovorena konverzija kredita iz CHF u eure. No od azključenja ugovora pa do konverzije od 30. rujna 2015., tužitelj je plaćao povećane anuitete zbog bezakonitih promjena kamatne stope i tečaja i naplatio iznos na koji nema pravo.
11. U odnosu na sve preplaćene iznose tužitelj je predložio provođenje financijskog vještačenja te je tužbeni zahtjev konačno precizirao nakon što je to vještačenje u postupku i provedeno, sve kao što je odlučeno u izreci presude.
12. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužitelj zaključio predmetni ugovor o kreditu od 3. rujna 2007., kao i Aneks uz ugovor o kreditu od 9. veljače 2016., koji mu je bio obvezan ponuditi sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Sklapanjem Aneksa, člankom 3., u cijelosti su izmijenjene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno od dana sklapanja ugovora o kreditu, a što proizlazi i iz otplatnog plama uručenog tužitelju. Tako je visina otplate anuiteta određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u eur valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom kao da je odredba čl. 3 Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora, što je u skladu sa ZPK. Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBORA-a na tržištu.
13.Po odredbi članka 324. st.1. ZOO-a, ugovorne strane ovlaštene su eventualno ništetne odredbe zamijeniti valjanima. Člankom 19.e. ZPK 102/15 tuženiku i ostalim bankama naloženo je da izjednače korisnike kredita s monetarnom klauzulom u CHF s korisnicima kredita s monetarnom klauzulom u eur valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Tuženik je predložio tužitelju sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, što uključuje i odredbu o kamatnim stopama.
14.Sklapanjem aneksa, ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. aneksa i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u eur valuti ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača er niti u vrijeme sklapanja ugovora, ani danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Stranek su izmijenile valutu obveze iz CHF u eur aneksom, prije donošenja presude VTS RH posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa da tužitelj stoga ne može isticati prigovor kako je aneksom izmijenjena ništetna odredba.
15.Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja i upozorio ga na rizike valutne klauzule, a također je proveo i edukaciju djelatnika u pogledu komercijalnih uvjeta i prodaju tih proizvoda klijentima.
16.Ugovorom je ugovoren rok otplate kredita od 30 godina, pa da je u trenutku sklapanja istog bilo neizvjesno kretanje kune i CHF. Promjena tečaja valute nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Ni sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina.
17.Tuženik ističe da Aneksom ugovora ništetna odredba nije konvalidirala, međutim došlo je do zamjene postojeće odredbe novom. Odredba Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule da treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom, i koje nisu ništetne.
18.Tuženik u cijelosti osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini razlike u odnosu na početno ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu, kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Time bi se ukinulo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdila fiksna kamatna stopa na predmetni ugovor o kreditu. Stranke su slobodnom voljom sklopile ugovor s promjenjivom kamatnom stopom. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate da bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju.
19.Tuženik smatra i da nema mjesta primjeni odredbe članka 502.c. Zakona o parničnom postupku te pozivanja tužitelja na presudu u kolektivnom sporu.
20.Tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva.
21.Tuženik ističe i prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužitelja da mu naknadi troškove ovog postupka.
22.Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine br. 306-432/2007 od 3. rujna 2007., solemniziranog 7. rujna 2007. kod javnog bilježnika Marije Grozdanić – Dekleva pod br. OV-22103/2007, u izvadak iz zemljišne knjige, tečajnu listu, otplatni plan, specifikaciju isplate kredita, izračun konverzije, Aneks uz Ugovor o kreditu od 9. veljače 2016., solemniziran istog dana kod javnog bilježnika Vesne Ćuzela u Rijeci br. OV-1316/16, popis uplata, obavijesti o promjenama kamatnih stopa, odnosno kreditnu dokumentaciju, osobnim saslušanjem tužitelja te svjedokinje ID, financijskim vještačenjem po vještaku Marinu Rameša, dipl. oec. i uvidom u nalaz i mišljenje vještaka i dopunu nalaza i mišljenja.
23.Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka ND, ED i HDC, dostaviviši njezinu pisanu izjavu, no ista je dana uopćeno i ne navodi ništa o konkretnom ugovornom odnosu.
24.Provedenim dokazima utvrđeno je da su tužitelj, kao korisnik kredita (te MD kao sudužnik te Apex Inženjering usluge, trgovina i turiwstička agencija d.o.o. kao založni dužnik) i tuženik, tada Hypo Alpe – Adria Bank d.d.) dana 3. rujna 2007. zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine br. 306-432/2007, solemniziran od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić – Dekleva pod br. OV- 22103/2007, sa slijedećim osnovnim i relevantnim odredbama :
-U članku 2. ugovoren je stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 120.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke tuženika važećem na dan korištenja kredita, a za kupovinu stana
-U članku 3. ugovoreno je da se na iznos odobrenog kredita obračunavaju kamate od 4,20 % dekurzivno godišnje. Kamate se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete.
-U članku 4. ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina te se otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 586,83 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke tuženika na dan plaćanja.
-U članku 6. ugovoreno je da banka ugovorenu kamatnu stopu iz članka 3. ugovora neće mijenjati do 31. prosinca 2007. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ugovora. Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora. Kamatna stopa mijenja se sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe – Adria Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita suglasan je i bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.
25.Banka je izradila otplatni plan, a vještak je imao na uvidu kompletnu kreditnu dokumentaciju prilikom izrade nalaza i mišljenja, o čemu će se nastavno navesti.
26.Prileži i izvadak iz zemljišne knjige za stan br. 1. u suterenu u kući na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisan na Apex inženjering d.o.o.
27.Stranke su sklopile Aneks rečenom Ugovoru dana 9. veljače 2016., solemniziran istog dana, kojim na temelju pisanog prihvata konverzije od strane korisnika kredita, reguliraju konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Sukladno izračunu konverzije, stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan 30. rujna 2015. iznosi 67.504,18 eur.
28.Ugovorne strane suglasno utvrđuju da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 20.473,60 kn te se ista može promijeniti u prijelaznom razdoblju o čemu će banka pisanim putem obavijestiti korisnika odmah po provedbi aneksa u poslovnim knjigama banke. Iznos preplate koristi se za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.
29.Tužitelj, osobno saslušan, izjavio je, a u odnosu na sklapanje ugovora o kreditu u rujnu 2007., da je sve dogovore vršio isključivo s ID, službenicom tuženika. Nije bio u kontaktu s bilo kojim drugim predstavnicima banke te ništa nije dogovarao s IDC i ED, ne zna tko su te osobe.
30.Novac mu je bio potreban za kupnju stana. Imao je namjeru podignuti kredit u kunama, međutim u banci su mu rekli da nije kreditno sposoban za podizanje kunskog kredita, kao niti kredita koji je bio vezan uz euro i da mu se može odobriti jedino kredit vezan uz švicarske franke. Na to je pristao, obzirom da mu je novac bio potreban. Jedino što je on odrađivao vezano uz ugovor je iznos kredita koji podiže, dok je sve druge ugovorne odredbe odredio tuženik koji je ujedno i pripremio sadržaj ugovora. Tužitelj na odredbe ugovora, izuzev na iznos kredita, nije mogao utjecati.
31.Što se tiče promjenjive kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, službenica banke nije mu objašnjavala razloge niti elemente o kojima ovisi promjena prvotno ugovorene kamatne stope. Nije mu ukazano koji su to razlozi mogu utjecati na promjenu, već mu je samo rečeno da je "švicarac" sigurna valuta i da zasigurno do promjene kamate neće niti doći. Prilikom sklapanja ugovora nisu mu uručeni bilo kakvi akti tuženika u kojima bi bili objašnjeni razlozi o uvjetima pod kojima dolazi do promjene kamatne stope. Banka ga je samo obavještavala tijekom vremena trajanja ugovora, kada je kamatna stopa promijenjena.
32.Što se tiče valutne klauzule, u vrijeme kada su sklapali ugovor nije mu objašnjavano o kojim elementima ovisi eventualno promjena tečaja, nije mu objašnjavano ništa o eventualnom odnosu Hrvatske narodne banke prema tečaju kune u odnosu na švicarski franak (CHF), niti su ui posebno objašnjavani rizici, osim što mi je ukazivano da je "švicarac" sigurna valuta i da do nikakvih bitnih promjena neće doći.
33.Javni bilježnik mu prilikom solemizacije nije objašnjavao kriterije o kojima će ovisiti promjena kamatne stope ili promjena tečaja. Nitko mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije objasnio što znači termin valute utočišta.
34.Tužitelj se interesirao što to znači promjenjiva kamatna stopa. Objašnjeno mu je i rečeno da to znači da je ista promjenjiva i da se može mijenjati, međutim nije mu rečeno pod kojim uvjetima se može mijenjati.
35.Niti u vrijeme sklapanja ugovora, niti naknadno mu tuženik nije uručio svoje odluke o kamatnim stopama. Obavijestio ga je samo o promjeni kamatnih stopa.
36.Svjedokinja ID, saslušana, izjavila je da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu u rujnu 2007. bila osobna bankarica. S klijentima je bila u kontaktu vezano uz sklapanje ugovora o kreditu i praktički sa svima njima je dogovarala sve okolnosti vezano uz sklapanje ugovora, time da je sam sadržaj ugovora pripremala pravna služba.
37.Tužitelja se ne sjeća zbog proteka vremena i činjenice da je već 3 godine u mirovini, tako da ne može govoriti konkretno o predmetnom ugovoru, međutim, okolnosti vezano uz sklapanje svih ugovora o kreditu s klijentima bile su identične. Sadržaj ugovora pripremala je banka, klijenti su određivali iznos kredita koji im je bio potreban, time da nisu mogli utjecati na odredbe koje se tiču kamate, visine iste, to je sve određivala banka. Tako da je klijentima na potpis davan već unaprijed pripreman sadržaj ugovora.
38.Kao bankarska službenica ona je klijentima prenosila informaciju o tome kolika je visina kamatne stope u vrijeme kada se sklapao ugovor. Klijenti su to mogli prihvatiti ili ne. Međutim nije im objašnjavala o kojim elementima, te pod kojim uvjetima će eventualno doći do promjene kamatne stope, obzirom da tom informacijom ni sama nije raspolagala. isto tako, nije im ništa posebno objašnjavala vezano uz valutnu klauzulu, odnosno tečaj, elemente o kojima ovisi promjena tečaja, jer ni sama takvom informacijom nije raspolagala niti je o tome imala kakvih saznanja, u konačnici i sama je zaključila ugovor o kreditu u švicarskim francima ne znajući što će se kasnije desiti.
39.Klijenti u praksi nisu postavljali pitanja, nisu tražili objašnjenja vezano o uvjetima promjene, bilo kamate, bilo tečaja, a u ugovorima su stajala objašnjenja po navedenim stavkama.
40.U rujnu 2007. postojala je mogućnost sklapanja ugovora o kreditu koji bi se vezao uz valutu EUR. Ne zna da li je postojala mogućnost sklapanja ugovora o kreditu sa fiksnom kamatom, jer je bilo perioda kada su se nudili takvi proizvodi, a bilo je perioda kada se takvi proizvodi nisu nudili.
41.Iako je postojala u rujnu 2007. mogućnost sklapanja ugovora o kreditu vezano uz valutu EUR mora reći da su krediti vezani uz CHF tada bili povoljniji iz razloga što je kamata na takve ugovore bila niža te je zbog toga i rata otplate kredita bila niža.
42.Što se tiče sklapanja konkretnog ugovora o kreditu s klijentima, pa tako i ovdje tužiteljem, vezano uz sklapanje ugovora pregovarali su isključivo oni, osobni bankari. Tada su se zvali kreditni referenti. IDC i ED su prema osobe koje su bile na nekakvim funkcijama u Zagrebu, oni nikada nisu radili u Rijeci, a pogotovo ne posao kreditnih referenata i nisu sudjelovali u kontaktima s klijentima vezano uz sklapanje konkretnih ugovora o kreditu.
43.U nalazu i mišljenju, vještak Marin Rameša izračunao je visine preplaćenih mjesečnih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope islijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,20% godišnje za razdoblje od rujna 2007. do prosinca 2013. sve specificirano po mjesecima. Vještak je isto prikazao u Tablici 1 i izračunao da je u predmetnom razdoblju zaračunato 8.076,08 CHF više kamate uslijed promjene kamatne stope, odnosno 35.607,44 kn po inicijalnom tečaju.
44.Nadalje, vještak je izračunao i preplatu po osnovi promjene početnog tečaja u iznosu od 42.800,68 kn (prikazano u Tablici 3).
45.Tablica razlika obračunate kamate u odnosu na kamate koje bi bile obračunate da je tuženik usklađivao kamatu prema 1 mjesečnom CHF Liboru- u prikazana je kao Tablica 4. Vještak je izračunao da bi u predmetnom razdoblju bilo zaračunato 34.131,74 CHF (150.486,84 kn) manje kamate da je tuženik mjesečno usklađivao kamatnu stopu s 1 mjesečnim CHF Liborom.
46.Vještak je napravio i izračun uz 6 mjesečni euribor, kako proizlazi iz Aneksa ugovora o konverziji. 6 mjesečni euribor na dan ugovaranja, 3. rujna 2007., iznosio je 4,765 %. Tablica 5 pokazuje da je kamata mjesečno bila usklađivana s kretanjem 6 m Euribora, tada bi ukupno obračunata kamata u prednetnom peridou bila 18.071,35 eur (135.902,52 kn) niža od kamate koja je bila obračunata.
47.Vještak napominje da u spis nije bio dostavljen otplatni plan u eurima s promjenama kamatnih stopa iz kojeg bi bilo vidljivo koliko je kamate, a koliko glavnice, tuženik obračunao prema ugovoru o konverziji, tako da je vještak obračunate kamate konstruirao iz dostupnih podataka (početna glavnica, korištene kamatne stope.
48.U konverziji je prikazana preplata do 2.680,20 eur (20.473,60 kn) koju, kako je navedeno (list 146-147 spisa) tužitelj može koristiti za otplatu budućih anuiteta maksimalno do 50% pojedinog obroka.
49.Vještak napominje kako bi eventualna preplata ustanovljena obračunom o konverziji morala biti u cijelosti odbijena od glavnice prema konverziji jer u protivnom nastaju nove preplate zbog obračuna kamate na neotplaćenu glavnicu.
50.Tužitelj je predložio da vještak dopuni nalaz i mišljenje. Načelno nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. No, kako bi uskladio sve točke tužbenog zahtjeva, potrebno je izračunati i pretplatu s osnova nezakonito obračunate glavnice prilikom konverzije. Tužitelj napominje da je u točki 5. povijesnog dijela tužbe dao prikaz glavnice koju je obračunao tuženik na dan 30.9.2015., kao i realne glavnice sukladno primljenim uplatama da su ostali početna kamata i tečaj. Sukladno tome, tužitelj taj iznos za sad cijeni na 27.361,69 kn, ali je u samoj točki 5. tužbenog zahtjeva izričito naveo da će taj iznos precizirati nakon što se vještačenjem utvrdi njegova visina. Budući da je i za taj izračun potrebno stručno znanje vještaka, tužitelj predlaže da vještak dopuni svoj nalaz na način da izračuna koliko bi iznosila glavnica na dan 30.9.2015. sukladno izvršenim uplatama tužitelja da su tečaj i kamatna stopa ostali isti kao na dan zaključenja ugovora i da se tim povećanim uplatama koje je u međuvremenu vršio tužitelj ( zbog promjene početnog tečaja i kamate ) zatvarala ta nedospjela glavnica te da vještak sukladno tome navede iznos za koji je glavnica preplaćena zbog promjene početne kamate i tečaja na više, a sve s obzirom na pretplatu koju tužitelj potražuje u točki 5. tužbenog zahtjeva.
51.Vještak je u dopuni nalaza i mišljenja naveo da je sukladno izračunu konverzije kojeg je sačinio tuženik, te koji prileži spisu, stanje nedospjele glavnice u CHF na 30.09.2015. godine iznosilo je 108.805,50 CHF. Prema početnom tečaju (4.409) u kunama to iznosi 479.723,45 kuna.
52.Po provedenoj konverziji tužitelju je nedospjela glavnica iznosila 67.504,18 eura, a što je iznosilo 515.653,09 kuna na dan izračuna konverzije 30.09.2015. godine. Pri tome se tužitelju, prema izračunu tuženika odobrilo 2.680,20 eura (20.473,60 kuna) preplata koje može koristiti pri zatvaranju budućih anuiteta sukladno odredbama ZID ZPK.
53.Iz toga slijedi da je provedbom konverzije tužitelju nedospjela glavnica uvećana za 35.9292,64 kuna (4.768,68 eura po fiksnom tečaju konverzije od 7.5345) u odnosutna glavnicu koju je imao po CHF kreditu, ali pretvorenu u kune primjenom početnogttečaja.
54.Ako bi sud zauzeo stav da se ta razlika ima umanjiti za preplate utvrđene od strane tuženika u konverziji kako stoji u 3.odlomku, tada bi preostala razlika glavnice bila 15.456,04 kuna (2.051,37 eura po fiksnom tečaju konverzije od 7.5345). Gore navedena razlika nedospjele glavnice nije obuhvaćena izračunatim razlikama po osnovi eventualno nezakonitih promjena kamatne stope, odnosno ništetnosti valutne klauzule u anuitetskoj otplati do konverzije, sve prikazano u osnovnom nalazu, i to iz jednostavnog razloga što se ovdje radi o svođenju nedospjele neotplaćene glavnice na početni tečaj.
55.Navedene napomene i zaključci u ovom podnesku isključivo su matematičke prirode i ne prejudiciraju pravna pitanja sadržana u predmetu, a o kojima ima odluku donijeti sud.
56.Tužitelj nije imao primjedi na dopunu nalaza vještaka.
57.Tuženik je u odnosu na dio nalaza i mišljenja vještaka u kojem vještak računa razliku prema zadaći A), prigovorio zbog činjenice da je zadatkom bilo određeno izračun napraviti za razdoblje do prosinca 2013., no vještak je prikazao izračun do 29.02.2016. Tuženik osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna prema zadaći A) i B) budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Tuženik smatra da bi se, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“, izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, svaki ugovor o kreditu, ovisno je li ugovorena primjena CHF, EUR valutne klauzule ili se radi o kunskom kreditu, sadrži različite visine kamatne stope.
58.U prilog tom stavu da govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.
59.Stoga se u takvim pravnim situacijama predmetni izračun izvršava uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
60.Takvim načinom izračuna, primjenjujući iste kamate za istovrsne ugovore o kreditu, štiti se ravnopravnost ugovornih strana na način da tuženik kao kreditna institucija ima pravo plasirati ugovore o kreditu s različitim kamatnim stopama ovisno o vrsti kredita. Stoga je tuženik predlagao da vještak izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na HRK kredite u predmetnom vremenskom periodu, a prema podacima iz tablice HNB-a koju dostavlja u prilogu.
61.U odnosu na zadaću D), tuženik napominje kako je konverzija i način izračuna konverzije bio propisan zakonom te da je tuženik svoju metodologiju u potpunosti uskladio s propisanim. Stoga da je zadaća D) u cijelosti promašena jer je jedini način na koji je tuženik konverziju mogao obračunati, upravo onaj na koji je to i učinio. Okolnosti na koje se vještaku u tom dijelu moglo naložiti provođenje vještačenja je provjeriti je li tuženik konverziju proveo u skladu sa zakonom.
62.Nadalje, tuženik smatra kako se u obzir može uzeti isključivo sveukupna razlika, odnosno onaj izračun koji uključuje razliku u svakom pojedinom anuitetu pa tako i tzv. negativne razlike. Nesporno je da izračun samo tzv. pozitivnih razlika ne odgovara niti tužbi, budući da tužitelj ističe ništetnost odredbi kojima se ugovaraju promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula, te potražuje isplatu razlike uslijed promjena kamate i tečaja. Ukoliko je ništetna odredba kojom je ugovoreno da su određeni parametri promjenjivi (kamatna stopa i tečaj), a čemu se tuženik izričito protivi, onda je ništetna promjena tih parametara i kad se isti smanjuju u odnosu na početno ugovorene, jer i smanjenje predstavlja promjenu! Slijedom istaknutoga, tuženik smatra da bi se, ukoliko sud (suprotno tuženikovom stavu) utvrdi da bi predmetne promjene tečaja bile ništetne, u obzir morale uzeti i razlike nastale uslijed smanjenja tečaja u odnosu na početni.
63.Pored toga, tuženik prigovara i zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
64.Tuženik ponovno ističe i da ne postoji pravna osnova za isplatu nakon provedbe konverzije. Konverzija je rađena na način da je tužitelj od prvog dana imao sklopljen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, kako su i odredbe čl. 19. ZIDZP i nalagale pa stoga primjena fiksnog tečaja u CHF (početni tečaj) na temelju čega bi preplata bila viša ovdje nije primjenjiv jer bi bio suprotan odredbama ZIDZP-a. Odredbe Aneksa obvezuju ugovorne strane i sud mora donijeti odluku u skladu s izmjenama osnovnog ugovora.
65.Iz otplatnog plana uz Aneks te izračuna konverzije očito je da se ugovorne odredbe Aneksa primjenjuju retroaktivno. Ta retroaktivnost je određena na temelju ZIDZPK jer se u suprotnome ne bi moglo staviti tužitelja u isti položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu uz EUR valutu. Upravo je na sudu koji vodi postupak da utvrdi jesu li ugovorne strane izmijenile retroaktivno svoja prava i obveze Aneksom tj. je li ZIDZPK naložio retroaktivnost.
66.Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule.
67.Tužitelj osporava navode tuženika podneskom od 16. listopada 2024., a podneskom od 6. studenog 2024. je, u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, precizirao tužbeni zahtjev na način kao što je odlučeno u izreci presude.
68.Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva. Sud je istu dopustio.
69.Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog posebno, tako i svih u cjelini, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
70.Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. U konkretnom slučaju ne radi se o naknadi štete već o stjecanju bez osnove – odredba članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje : ZOO) čijim stavkom 1. je određeno da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Po odredbi stavka 2. istog članka, pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Stavkom 3. je propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
71.U tom slučaju se na potraživanje tužitelja ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17.
72.Tužbu je tužitelj podnio 24. svibnja 2019., pa dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.
73.Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
74.Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.
75.Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
76.Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.
77.VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
78.Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
79.Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.
80.Tužitelj je postavio kondemnatorni zahtjev za isplatom. Ništetnost nastupa po samom zakonu i konverzija ne može osnažiti ništetne odredbe.
81.Ovaj je sud ocijenio da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i time ništetne.
82.U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (2007-NN 79/07), koji u odredbama članaka 96. do 106. određuje o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.
83.Prema odredbi članka 96. stavak 1. toga Zakona, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
84.Prema odredbi članka 102. stavak 1. istog Zakona, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a po odredbi stavka 2. istog članka, ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
85.U konkretnom slučaju stranke su sklopile Ugovor o kreditu u unaprijed formuliranom sadržaju od strane tuženika. Tuženik je pri tom u ugovor unio nepoštene odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica kredita, CHF, te odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom je tuženiku omogućeno da ju jednostrano mijenja, a kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, odredbe su unaprijed formulirane od strane tuženika, tužitelj na iste nije imao utjecaja, a što sve te odredbe čini ništavima, odnosno ništetnima. Navedeno je utvrđeno i uvidom u ugovor te saslušanjem svjedoka i osobnim saslušanjem tužitelja.
86.Saslušanjem službenice banke, ID, koja se osobe tužitelja ne sjeća, utvrđeno je da su okolnosti vezane za sklapanje svih ugovora o kreditu bile identične. Sadržaj ugovora pripremala je banka, klijeniti nisu imali utjecaja na njegov sadržaj te im je dan na potpis unaprijed pripremljen sadržaj ugovora. Mogli su prihvatiti ili ne prihvatiti. Nije im ništa posebno objašnjavala niti o elementima o kojima ovisi promjena kamatnih stopa, a niti primjena valutne klauzule. Krediti u valuti CHF su nuđeni kao tada povoljniji.
87.Tužitelj navodi da mu je banka mogla odobriti jedino kredit u CHF, banka je priprmila sadržaj ugovora, nisu mu objašnjeni razlozi o kojima ovisi promjena prvotno ugovorene kamatne stope, kao ni promjena tečaja valute.
88.Nadalje, u kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač u predmetu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 donesena je pravomoćna i ovršna presuda. Utvrđeno je da je tuženik (jedna od ukupno 8 banaka) sklapao s korisnicima kredita u određenom vremenskom razdoblju ugovore koji su sadržavali nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF te nepoštene i ništetne odredbe da banka može svojom jednostranom odlukom, bez utvrđenih egzaktnih parametara i metode njihovog izračuna, mijenjati visinu kamatne stope za vrijeme trajanja ugovora.
89.Odredbe o promjenjivim kamatnim stopama utvrđene su ništetnima, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, osim ukoliko bi banka dokazala da je potrošača informirala na način da je isti mogao donijeti razboritu i informiranu odluku, što tuženi nije dokazao.
90.Na konkretan slučaj odnosno predmetni ugovor sklopljen između stranaka, primjenjuje se navedena presuda u kolektivnom sporu (članak 502.c ZPP-a).
91.Vezano za promjenjivu kamatnu stopu, iz presude u kolektivnom sporu proizlazi da se radi o ništetnoj odredbi u dijelu kojom se mijenja kamatna stopa i to iz razloga jer banka nije ugovorila parametre za promjenu kamatne stope pa je predmetna odredba nepoštena. Razlozi promjene kamatnih stopa nisu bili jasni i provjerljivi.
92.Nepoštena je i ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora banka nije s potrošačem pojedinačno pregovarala i utvrdila egzaktne parametre i metode izračuna, što je dovelo za posljedicu nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu tužitelja.
93.Iz odluke Vrhovnog suda RH proizlazi da je odredba o kamatnoj stopi ništetna, osim u dijelu u kojem je utvrđena početna kamatna stopa (Revt-249/14-2) od 9. travnja 2015. Početna kamatna stopa nije sporna, a odredba o načinu promjene kamatne stope je ništetna. Među strankama ostaje valjano dogovorena početna kamatna stopa.
94.Tuženik je u unaprijed formulirani ugovor unio nepoštenu odredbu o načinu promjene kamatne stope koju je sud proglasio ništetnom. Time što je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, povrijeđena su tužiteljeva prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštenu ugovornu odredbu.
95.Navedena povreda ugovornih odredbi utvrđena je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH između ostalog i tuženika. Pravomoćnost se odnosi na dio vezan uz promjenu kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.
96.Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o kamatnoj stopi, navedene u izreci, su nepoštene ugovorne odredbe. Tuženik je bio dužan, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, tužitelju kao potrošaču, u pisanom obliku dati sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da bi tužitelj kao potrošač donio informiranu odluku. Bio je dužan prije sklapanja ugovora pružiti tužitelju odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućio procjenu da li je predloženi ugovor prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji te mu pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja, a koja obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Tuženika na ovakvo ponašanje obvezuju i sama načela obveznog prava i to načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Tuženik provedenim dokazima nije dokazao da bi tako postupio.
97.Predmetni ugovor o kreditu sklopljeni je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. To proizlazi i iz stranačkog iskaza tužitelja kao i svjedoka, a koji su prethodno citirani.
98.Zakon o zaštiti potrošača (2007.) u članku 96. stavak 1. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 97. ZZP utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca te odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
99.Zakon o obveznim odnosima u članku 270. stavak 1. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a po članku 272. činidba je odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane postavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu. Naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru.
100.U predmetnom ugovoru visina kamatne stope nije određena niti je odrediva obzirom je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, tj. jedne od ugovornih strana. Odredba o promjeni ugovorne kamate ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a nisu ujedno precizno bili određeni uvjeti promjenjivosti i referentne stope za koje se veže promjena. Isto uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Banka je jednostrano odredila obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a nema niti egzaktnih kriterija kojima bi mogao provjeriti pravilnost promjene. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka, na štetu potrošača. Povrijeđeno je pravo potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom sklapanja ugovora potrošaču kao neprofesionalcu nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatne stope. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužitelju je povećavana i mijenjana nekoliko puta, a kako to i proizlazi iz dokumentacije te nalaza i mišljenja vještaka. To je rezultiralo porastom rate kredita.
101.Nadalje, tuženik je bio dužan tužitelju kao potrošaču, a sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, dati sve potrebne informacije i objašnjenja koji se tiču valute i vrste tečaja, te druge potrebne podatke, a kako bi tužitelj donio informiranu odluku.
102.Zakon o obveznim odnosima dopušta valutnu klauzulu, no sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ta konkretna odredba nije jasna i razumljiva te ne daje dovoljno informacija, a ni sam tuženik to nije učinio na drugi način koji bi bio prikladan. Odredba o riziku promjene tečaja mora biti razumljiva, odnosno potrošač mora biti uredno obaviješten, mora znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu i moći procijeniti gospodarske posljedice koje bi takva odredba moga imati za njegove financijske obveze.
103.Teret dokaza o tome da je tuženik informirao tužitelja na prikladan način o valutnom riziku jest na tuženiku koji to nije dokazao. Ovaj sud ocjenjuje da tuženik nije, sukladno svojoj obvezi, detaljno i razumljivo informirao tužitelja, a kako bi isti donio razboritu i informiranu odluku.
104.U presudi poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud RH odbio je revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti.
105.Utvrđeno je da su banke propustile u fazi pregovaranja i komuniciranja s potrošačima dati im sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a priroda i specifičnost valute CHF je poznata bankama.
106.Iz rečene Presude Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 proizlazi da su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF bile za klijente nerazumljive, da nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, da su banke (među njima i ovdje tuženik) kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i da su svjesno propustile o tome informirati klijente.
107.Iz svega navedenog proizlazi i da su ugovorne odredbe u kojima se glavnica kredita vezana uz CHF, navedene u izreci, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštene, time i ništetne.
108.Tužitelj u svom iskazu navodi da mu je tuženik ponudio kredit u valuti CHF kao najpovoljniji, a iz njegovog iskaza proizlazi da nije upozoren na rizike i ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, da je ugovor bio pripremljen i da nije imao utjecaja na njegov sadržaj.
109.Temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO), posljedica ništetnosti je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetne odredbe. Početna visina kamatne stope je između stranka usuglašena, utvrđen je i nesporan iznos glavnice kojeg je tuženik isplatio tužitelju, te tužitelju osnovano pripadaju iznosi koje je tuženik stekao temeljem ništetnih odredaba odnosno koje je stekao bez osnove.
110.Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno uredio te ga postavio nakon provedenog financijskog vještačenja, a što je i mogao učiniti tek po izradi nalaza i mišljenja vještaka, te se ne radi o nedopuštenoj preinaci tužbe, odnosno sud istu dopušta, sukladno odredbi članka 190. stavak 3. ZPP-a, kao svrsishodnu za konačno rješenje odnosa među strankama.
111.Sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule I nije uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
112.Dana 30. rujna 2015. donijet je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) temeljem kojeg je pružena mogućnost korisnicima kredita konvertirati svoje kreditne obveze iz valute CHF u valutu EUR. Rečenim zakonom određena je metodologija izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR po kojoj će se pro futuro plaćati kredit. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZID ZPK, a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale s uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao fiktivni kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK). Tužitelj je potpisao dodatak ugovora. Time je osigurana istovjetnost postojećeg ugovornog odnosa.
113.U vrijeme sklapanja Dodatka ugovora primjenom ZID ZPK, presuda u kolektivnom sporu nije postala pravomoćna, niti je u pojedinačnom sporu između ugovornih strana utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, aneks osnovnog ugovora sklopljen je 9. veljače 2016., dok je u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., postala pravomoćna 14. lipnja 2018., (dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH). Prethodno sklapanju aneksa primjenom ZID ZPK, tužitelj kao prosječan potrošač nije znao, niti je razumno mogao znati za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te shodno tome pretpostaviti ishod postupka po kolektivnoj tužbi.
114.Iako je sklapanjem dodataka ugovora primjenom ZID ZPK, izvršen povrat dijela preplaćenih iznosa anuiteta na način propisan odredbama članka 19.c, time nije prestalo pravo tužitelja na potpunu restituciju odnosno povrat preostalih preplaćenih iznosa u ispunjenju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke.
115.Cilj ZID ZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF s korisnicima kredita u valuti EUR. Tužitelj se nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje, a što je i propisano odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano). Cilj ZID ZPK bio je prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji, a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Primjenom tog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize.
116.Konverzija dakle ima samo učinak promjene valute kredita, a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača.
117.Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku broj Gos 1/2019 4. ožujka 2020. donio odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Ustavni sud Republike Hrvatske ZID ZPK ocijenio je usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, te Rješenjem broj U-I-3685/20'15 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona. Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.
118.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako ukazuje na to da presuda H ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi, a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna.
119.Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem posl. br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
120.Prema praksi Suda Europske unije u predmetu broj C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju, niti je tuženik dokazao da je tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
121.Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
122.Iz presude C-452/18 proizlazi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.
123.Temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda Dunai i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao, a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao.
124.Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. navodi da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.
125.Presudom Europskog suda u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da: ''ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva'' već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
126.U presudi Suda Europske unije u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
127.Iz predmeta C-452/18 od 9. srpnja 2020. slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče. Tužitelj se, kako to proizlazi i iz njegovog iskaza, sklapanjem dodatka ugovora nije odrekao tog prava niti je dao niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano. Da je i dao takav pristanak, ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja dodatka ugovora valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.
128.Potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovom postupku obzirom se niti odredbama ZID ZPK, a niti u Dodatku ugovora izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa te se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope.
129.Zakonom se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača izjednačio s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valutu EUR, a Dodatkom ugovora se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja dodataka. Njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka.
130.To što su stranke zaključile Dodatak ugovoru o kreditu kojom je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na to da je tužitelju vraćen iznos razlike između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
131.Ovaj sud je ocijenio, a temeljem rezultata provedenog financijskog vještačenja, da provedena konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama.
132.Prihvaćajući nalaz i mišljenje kao stručno i nepristrano, ovaj je sud utvrdio da, prema Aneksu uz Ugovor o kreditu, konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama, to tužitelj ima pravo na ostvarivanje pune zaštite.
133.U ovom postupku bilo je potrebno utvrditi kakav je učinak proizvela konverzija u odnosu na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim, a što je po prijedlogu tužitelja utvrđeno financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.
134.Konverzija i izračun na kojem se konverzija temelji nije polazila od nepoštenog ugovaranja naprijed navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF) konvertira, tj. denominira u jedan drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se tužitelj kao potrošač zaštitio od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz promjenjivu kamatnu stopu i valutu CHF.
135.Provedenim vještačenjem utvrđeno je da konverzija nije proizvela pozitivan učinak za potrošača, jer nije izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu eur.
136.Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštene odredbe, to tužitelj, i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže pravima o obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao u konkretnom slučaju.
137.Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i nepristran, sačinjen sukladno određenoj zadaći, a tužitelj je svoj tužbeni zahtjev i postavio sukladno istom. Visina tužbenog zahtjeva je dakle utvrđena financijskim vještačenjem, a kojim je utvrđeno da preplate po kamati iznose ukupno 4.725,85 eur, po tečaju ukupno 5.680,63 eur, a s osnova nezakonito obračunate glavnice prilikom konverzije 4.768,68 eur.
138.Tužitelj, slijedom svega navedenog, navedene iznose osnovano zahtijeva u tužbenom zahtjevu, sukladno tablicama sadržanim u nalazu i mišljenju vještaka, sve sa zateznom kamatom tekućom za svaki pojedinačno navedeni mjesec plaćanja, pa do isplate, sukladno članku 29. ZOO-a.
139.Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio sukladno nalazu i mišljenju vještaka te je tuženik dužan istom vratiti utužene iznose, temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, sa zahtijevanom zakonskom zateznom kamatom, jer je tuženik nesavjesni stjecatelj, obzirom je do stjecanja došlo po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi.
140.U odnosu na činjenicu da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, pa da se razumljivost ugovora predmnijeva obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe, valja navesti da javni bilježnik ispituje da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, isti im objašnjava smisao i posljedice posla te je dužan uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik neće ovjeriti ugovor ako korisnik kredita izjavi da ugovor podnesen na solemnizaciju ne razumije. No razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba.
141.Tuženikove primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka nisu osnovane te predstavljaju ustvari tuženikovu pravnu ocjenu ovog spora, a tužitelj je tužbeni zahtjev postavio sukladno nalazu i mišljenju.
142.Tužitelj je dakle u cijelosti uspio u sporu. Stoga je sud odluku o parničnom trošku temeljio na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05,
2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje : ZPP).
143.Trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i troškovniku tužitelja. To su radnje sastava tužbe (tbr.7.st.1.), sastava obrazloženih podnesaka od 2. kolovoza 2019., 3. travnja 2024., 4. rujna 2024. i 16. listopada 2024., (tbr.8.st.1.), sve u iznosima od po 500,00 eur po radnji. Za sastav podnesaka od 28. listopada 2024. i 6. studenog 2024. priznato je 50% nagrade (tbr.8.st.3.), odnosno po 250,00 eur po podnesku. Za zastupanja na tri održana ročišta odmjeren je trošak po tbr.9.st.1., u iznosima od po 500,00 eur po radnji. To ukupno iznosi 4.500,00 eur, koji koji iznos je uvećan za PDV od 25%, odnosno za iznos od 1.125,00 eur. U trošak je uračunat i trošak vještačenja od 398,17 eur te sudske poristojbe na tužbu 196,43 eur. Tužitelj nije obveznik plaćanja sudske pristojbe za presudu.
144.Sveukupno je tuženik dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 6.219,60 eur, sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.
145.Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Opatiji, 5. studenog 2025.
S u d a c :
Renata Slavić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Pun tužitelja
2. Pun. tuženika
