REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-6838/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužiteljice NA (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon 21. listopada 2025. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Vinka Adžića, odvjetnika, te zamjenice punomoćnika tuženika LA, odvjetničke vježbenice, 5. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba točke 3. Ugovora o kreditu broj: 045-50- 2662420, sklopljenog dana 11. veljače 2005. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužiteljice NA kao korisnika kredita, u dijelu kojim je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, platiti tužiteljici NA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove plaćene naknade za obradu kredita iznos od 422,91 EUR sa zateznim kamatama od 14. veljače 2005. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.224,54 eur, sa zateznim kamatama od 5. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica navodi u tužbi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 11. veljače 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 045-50-2662420 (dalje u tekstu: Ugovor), u svrhu kupnje novog vozila za osobne potrebe, te da je točkom 3. Ugovora određeno da se naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i da je tuženik 14. veljače 2005., prilikom isplate kredita, tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.186,38 kn, odnosno 3,30% od iznosa odobrenog kredita.

Nadalje tužiteljica navodi da su navedeni Ugovor parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je tuženik financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora.

Smatra da je tuženik na opisani način postupio suprotno tada važećim odredbama čl. 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navodi da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 3. Ugovora, već da je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi“, da tuženik nije prezentirao tužiteljici koje to točno ona ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste morala naknaditi niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži.

Navodeći da je nesporna činjenica da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, tužiteljica smatra da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

Smatra da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05, te da su time ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 322. ZOO/05, a da je posljedica tako utvrđene ništetnosti dužnost tuženika da vrati tužiteljici sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05), jer da je tuženik nepošteni stjecatelj.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u tužbi tužiteljica traži utvrditi ništetnost odredbe točke 3. Ugovora o kreditu broj: 045-50-2662420, sklopljenog dana 11. veljače 2005. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja NA kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita; te naložiti tuženiku da joj vrati naplaćenu jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.186,38 kn/422,91 EUR, sa zateznim kamatama od 14. veljače 2005. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik smatra neosnovanim navode tužiteljice te ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, a da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP, te da je obveza tužiteljice koja iz te odredbe proizlazi određena.

Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, kao i da je tužiteljica iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije.

Ističe da osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, da je ista naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužiteljica birala između ponuđenih joj kredita, kao i da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu.

Navodi da je i dopušteno provođenja testa poštenosti da tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Neosnovanim smatra navode tužiteljice da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva, kao i da sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu.

Poziva se na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, kao i da je tužiteljica naknadu platila i na istu nije imala prigovora, te kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora.

Tuženik ističe prigovor zastare, ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovi tužbenog zahtjeva u cijelosti te osporava da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak uvećan za zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 045-50- 2662420 od 11. veljače 2005. (list 5-8 spisa), obavijest o otplati kredita (list 9 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 10-12 spisa), te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja (list 42-43 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora su tužbeni zahtjevi tužiteljice kao korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita, te zahtjev za vraćanje te naknade tužiteljici.

6. Nije sporno da je između tuženika u svojstvu kreditora i tužiteljice u svojstvu korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 045-50-2662420 od 11. veljače 2005., za iznos kunske protuvrijednosti kredita 20.011,76 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s redovnom kamatom 5,85% godišnjom i promjenjivom u skladu s tuženikovim odlukama s rokom otplate od 84 mjeseca za namjenu kupnje vozila i s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF koji vrijedi na dan dospjelosti prema otplatnom planu. Nije sporno da je ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je tužiteljici ugovoreni iznos kredita umanjen za ugovoreni iznos naknade za obradu kredita u visini od 3,30%, odnosno za iznos od 3.186,38 kn/422,91 eur. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva i da je spornu naknadu tuženik naplatio prilikom isplate kredita 14. veljače 2005.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, tj. je li odredba čl. 3. Ugovora ništetna i pripada li tužiteljici pravo na povrat plaćene naknade u zatraženoj visini koju je na temelju navedene odredbe platila tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Sporna je zastara predmetne tražbine kao i zatraženi tijek zatezne kamate.

8. Iako tuženik izričito ne osporava tužiteljici statusa potrošača kao ugovorne strane predmetnog Ugovora, valja reći da je u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje: ZZP) potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te je za pojam potrošač u Direktivi 93/13 bitan jedino objektivni funkcionalni kriterij, tj. da fizička osoba sklapa konkretni ugovor radi obavljanja osobnih – privatnih potreba i da je potrošač slabija ugovorna strana, pa je stoga na tuženiku teret dokaza da tužiteljica nije zaključila ugovor na temelju kojeg je dobivena novčana sredstva koristila za osobne – privatne potrebe (Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018.), odnosno da nije potrošač.

9. Svrha predmetnog Ugovora o kreditu je kupnja motornog vozila.

10. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv proizlazi da je smislu odredbe čl. 3. ZZP i Direktive 93/13 tužiteljica potrošač, jer je sredstva dobivena kreditom upotrijebila za kupnju osobnog vozila, kao i da u vrijeme sklapanja ugovora, a ni kasnije, tužiteljica nije bila vlasnica trgovačkog društva niti obrta, odnosno da je vozilo kupila za osobne potrebe.

11. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP, važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Odredbom članka 81. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Navedena zakonska odredba čl. 81. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

15. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

16. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

17. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Konačno, čl. 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

19. Tužiteljica, po zanimanju prehrambeni eksktraktivac sa srednjom stručnom spremom, u svom iskazu navela je da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu s valutom CHF, a namjena tog kredita bila je kupnja osobnog vozila.

U banku tuženika u kojoj je ishodila kredit za kupnju vozila došla je po uputi auto kuće u kojoj je odabrala vozilo, a u to vrijeme nije bila vlasnica trgovačkog društva niti obrta, te je vozilo kupljeno predmetnim kreditom koristila isključivo za osobne potrebe.

U banci joj je rečeno da može dobiti kredit u valuti švicarski franak, a nije pitala posebno zašto baš u toj valuti. Odmah joj je pokazan i otplatni plan na razdoblje od sedam godina te je smatrala da to odgovara njenim financijskim mogućnostima i isti je prihvatila.

Prije potpisivanja Ugovora isti je pročitala i vidjela da je ugovoreno plaćanje ulazne naknade odnosno trošak obrade kredita ali nije mogla više od kredita odustati budući da je vozilo odabrala i trebalo ga je platiti.

Misli da je taj trošak naplaćen na način da je odobreni iznos kredita prilikom isplate umanjen za taj iznos, a ostatak odobrenog kredita uplaćen je direktno auto kući.

Kada je pitala službenika banke zbog čega mora platiti ulaznu naknadu rečeno joj je da je to uobičajeno i da to tako funkcionira; a pri tome joj službenik nije rekao koji se troškovi točno iz te naknade podmiruju s time da nije znala koji je to točno iznos ni po kojem tečaju će biti naplaćen, već je vidjela samo da je to određeni postotak od odobrenog kredita.

20. Budući da iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika i da je sa sadržajem Ugovora tužiteljica bila upoznata neposredno prije potpisivanja istog kada je već trebala platiti odabrano vozilo, to plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa kredita u članku 3. Ugovora o kreditu očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. S obzirom da tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi točke 3. Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo, a što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP, već je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, to odredba članka 3. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP ništetna, pa je u tom smislu osnovan tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke.

22. Pritom nije od utjecaja to što je tužiteljici bilo poznato da je ugovorena predmetna naknada obrade zahtjeva za kredit i da će platiti trošak prijevremene otplate kredita ako se za istu odluči, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu odluku i tužiteljici je na temelju takvih ugovornih odredbi bila poznata obveza, ali nije bila upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknada, (po kojem tečaju za CHF i za koji dan će se naknada obračunati) tako da predmetne naknade u Ugovoru nisu bile određene, niti su bile odredive.

23. Takvim postupanjem tuženika propušteno je tužiteljici, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti sporne odredbe ugovora da bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i odredbe ugovora koje se odnose na ulaznu naknadu o kojoj tužiteljica nedvojbeno nije bila u poziciji pregovaranja, a bez te naknade ne bi mogla realizirati kredit. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

24. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ugovorna odredba toč. 3. Ugovora u dijelu koji se odnosi na plaćanje te naknade, nepoštena, a time u smislu odredbe čl. 87. st. 1 ZZP i ništetna.

25. Pritom također valja naglasiti da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao i da se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

26. Slijedom izloženog, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), osnovan je i zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati trošak obrade kredita u iznosu od 3.186,38 kn, odnosno prema fiksnom tečaju konverzije 422,91 EUR, koji iznos je tuženik naplatio za obradu kreditnog zahtjeva na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO teku od dana isplate kredita 14. veljače 2005., sve do dana vraćanja tužiteljici te iste plaćene naknade.

27. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

28. S obzirom da je ništetnost odredbe toč. 3. Ugovora na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, plaćene naknade za obradu kredita, utvrđena ovom odlukom prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl.187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), to je tuženikov prigovor zastare utužene tražbine neosnovan.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP., te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („(Narodne Novine" broj 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

30. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe od 19.11.2024. prema Tbr. 7/1 100 bodova, za pristup na tri ročišta 20.05.2025., 9.7.2025. i 21.10.2025. prema Tbr. 9/1 100 bodova za svako, za pristup na ročište za objavu presude 5.11.2025. prema Tbr. 9/3 50 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 900,00 eur, uvećano za 25% PDV 225,00 eur, čemu valja pribrojiti trošak sudskih pristojbi na tužbu 33,18 eur i na presudu u iznosu od 66,36 eur, te je tako odmjeren trošak tužiteljici u ukupnom iznosu od 1.224,54 eur.

31. Tužiteljici nije priznat trošak sastav podneska/prigovora od 11.3.2025. jer se isti odnosi na naloženo plaćanje sudskih pristojbi na tužbu uz koju tužiteljica nije dostavila dokaz da je tu pristojbu platila niti je podatak o tome bio vidljiv u eSpisu, kao ni trošak sastav podneska od 21.4.2025., jer u istom osporava navode odgovora na tužbu ponavljajući razloge osnovanosti tužbenog zahtjeva koje je u bitnom navela već u tužbi.

32. U konkretnom slučaju tužiteljica je potrošač, ali nije riječ o sporu koji je pokrenuo potrošač na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine", broj 118/18 i 51/23) prema kojoj je tužitelj kao potrošač oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi.

33. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 5. studenoga 2025.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika