Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-275/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Jasminke Pavković suca izvjestitelja i člana vijeća i Tihane Cišper člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ON iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vatroslav Abramović, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Marija Bartoluci Skroza, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-5/2023-21 od 11. rujna 2023., u sjednici vijeća 5. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P- 5/2023-21 od 11. rujna 2023.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb i potvrđuje rješenje istog suda poslovni broj P-5/2023-21 od 11. rujna 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu broj 9012371150 od 28. ožujka 2007. koji je potvrđen po javnom bilježniku Jadranki Borčić iz Rijeke pod br. OV-2120/2007 dana 28. ožujka 2007. u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja (st. I. izreke). Nadalje, tom presudom nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.261,60 EUR/17.040,03 kn[1] s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanim u st. II. izreke navedene presude (st. II. izreke). Tom presudom ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.896,54 EUR/14.289,48 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenje presude odnosno od 11. rujna 2023. pa do isplate (st. III. izreke).

1.1. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, učinjena u podnesku tužitelja od 6. lipnja 2022.

2. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Donoseći pobijanu presudu i pobijano rješenje prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Nije u pravu tuženik kada smatra da je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana prvostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka te presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima o svim činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama.

6. Pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama. Zaključke prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Ovo stoga što pravno odlučne činjenice nedvojbeno proizlaze iz dokaza izvedenih u postupku i pravilno ocijenjenih po prvostupanjskom sudu. Tuženik svojom ocjenom izvedenih dokaza te iznošenjem svojih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica.

7. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključcima koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u sumnju primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora i neosnovanosti prigovora zastare, odnosno pravilnost i zakonitost odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja.

8. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranja od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZK/03) i čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07),

- da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03, čl. 99. ZZP/07),

- da odredbe ugovora koji prema zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (čl. 85. ZZP/03, čl. 100. ZZP/07),

- da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 86. ZZP/03, čl. 101. ZZP/07),

- da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (čl. 87. ZZP/03, čl. 102. ZZP/07).

9. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. točka 1. ZZP/03 i ZZP/07).

10. Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, među ostalim i odredbom čl. 3. u kojoj se navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (čl. 3. st. 1.), kao i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (čl. 3. st. 2.).

11. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13 EEZ, a vezano za valutu CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete i isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. U smislu navedenih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13 EEZ i odredbe čl. 502.c ZPP kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, valja zaključiti da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev stavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

13. Presudom za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (čl. 502.a ZPP), kako je navedeno, stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. -31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora u dijelu gdje je otplata vezana uz valutu CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF, utvrđivanjem po srednjem tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta mjesečno, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Tuženik u predmetnoj parnici ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenoj odluci, niti objašnjava sudu je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno- posljedična veza kretanja CHF, a ako jest na koji način ih je prezentirao korisnicima kredita.

15. U pravomoćno okončanoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (Pž-6632/2017) pružena je ''apstraktna'' pravna zaštita, kojoj ima smisla samo ako u budućnosti ima određene reperkusije na fizičke i pravne osobe čija su prava zaštićena kolektivnim interesom koji se u takvoj parnici štiti, odnosno odlučeno je o znatnoj ugrozi kolektivnih interesa i prava korisnika kredita (potrošača) iz razloga što banke nisu pregovarale sa potrošačima (korisnicima kredita) o riziku koji za njih predstavlja valuta CHF, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Utvrđeni uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnose na vezivanje obveze korisnika kredita za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta posebno, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja. Ovo stoga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuje, osim odredbe čl. 87. ZZP/03 i odredba čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO).

17. Neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikada nije niti bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe ili njezinog dijela nije bilo.

18. Utvrđenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje ZOO), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti suda Europske unije C-154/2015, C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za direktivu 93/13 EEZ.

19. Kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 2.261,60 EUR/17.040,03 kn (razlika između visine anuiteta ugovorenih ugovorom o kreditu na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao po tuženiku obračunavanih primjenom tečaja CHF kroz razdoblje vraćanja kredita), to je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (čl. 1111. st. 3. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO, čl. 29. st. 1. i 2. ZOO). Naime, na navedene pojedinačne iznose iz st. II. izreke tuženik je dužan tužitelju platiti kamate od dana kad su plaćeni budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja sudu imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove te iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

20. Neosnovano je i ustrajanje tuženika na prigovoru zastare. Ovo stoga što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu u CHF počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske – izvod iz zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju 14. lipnja 2018. kada je donesena pravomoćna presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Pž-6632/2017) i što je predmetna tužba podnesena 2. siječnja 2023. (prije isteka roka zastare od 5 godina - čl. 225. ZOO).

21. Navedeno shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedici nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe podudarno je i s pravom Europske unije iskazanom u presudi suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o.).

22. I odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška je pravilna. Ovo stoga što je prvostupanjski sud pri donošenju te odluke imao u vidu samo potreban parnični trošak tužitelja, a što uključuje i trošak nagrade za zastupanje tužitelja na ročištu za objavu presude (čl. 155. st. 1. ZPP) te okolnost da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici (čl. 154. st. 1. ZPP).

23. Tuženik u žalbi ničim konkretnim ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva učinjenog u podnesku tužitelja od 6. lipnja 2022.

24. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika te odlučiti kao izreci ove presude, odnosno valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Velikoj Gorici 5. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak