Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama – Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje – Buie

Via dell'Istria 1, 52460 Buie

Posl. br. P-863/2021-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, po sutkinji Pavici Gulišiji Brečević, u pravnoj stvari tužitelja IĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marin Buvinić, odvjetnik u Umagu, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d. o. o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 26. lipnja 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja CĐ, odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika ZĐ, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom društvu punomoćnika tuženika, 5. studenog 2025., objavio i

p r e s u d i o  j e

I . Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu broj 3208726373, kreditna partija 7103579354, zaključenog dana 28.3.2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, te potvrđenog kod javnog bilježnika Đordana Pahovića pod brojem ovjere OV-3765/07-1, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku (CHF).

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.140,42 eura (tritisućestočetrdeset eura i četrdesetdva centa) s osnove razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta zbog ugovorene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 3,00 eura od 10.03.2008. do isplate,

- na iznos od 0,63 eura od 10.04.2008. do isplate,

- na iznos od 1,94 eura od 10.10.2008. do isplate,

- na iznos od 7,98 eura od 10.11.2008. do isplate,

- na iznos od 2,28 eura od 10.12.2008. do isplate,

- na iznos od 13,09 eura od 10.01.2009. do isplate,

- na iznos od 14,70 eura od 10.02.2009. do isplate,

- na iznos od 20,00 eura od 10.03.2009. do isplate,

- na iznos od 12,30 eura od 10.04.2009. do isplate,

- na iznos od 12,17 eura od 10.05.2009. do isplate,

- na iznos od 10,80 eura od 10.06.2009. do isplate,

- na iznos od 11,59 eura od 10.07.2009. do isplate,

- na iznos od 9,78 eura od 10.08.2009. do isplate,

- na iznos od 11,18 eura od 10.09.2009. do isplate,

- na iznos od 8,95 eura od 10.10.2009. do isplate,

- na iznos od 10,30 eura od 10.11.2009. do isplate,

- na iznos od 10,55 eura od 10.12.2009. do isplate,

- na iznos od 14,70 eura od 10.01.2010. do isplate,

- na iznos od 17,48 eura od 10.02.2010. do isplate,

- na iznos od 16,43 eura od 10.03.2010. do isplate,

- na iznos od 20,57 eura od 10.04.2010. do isplate,

- na iznos od 22,56 eura od 10.05.2010. do isplate,

- na iznos od 26,02 eura od 15.06.2010. do isplate,

- na iznos od 32,58 eura od 13.07.2010. do isplate,

- na iznos od 41,54 eura od 30.08.2010. do isplate,

- na iznos od 39,13 eura od 27.09.2010. do isplate,

- na iznos od 36,94 eura od 15.10.2010. do isplate,

- na iznos od 40,95 eura od 25.11.2010. do isplate,

- na iznos od 44,04 eura od 10.12.2010. do isplate,

- na iznos od 54,36 eura od 10.01.2011. do isplate,

- na iznos od 43,16 eura od 10.02.2011. do isplate,

- na iznos od 47,50 eura od 12.03.2011. do isplate,

- na iznos od 42,23 eura od 10.04.2011. do isplate,

- na iznos od 51,53 eura od 10.05.2011. do isplate,

- na iznos od 60,19 eura od 10.06.2011. do isplate,

- na iznos od 74,60 eura od 15.07.2011. do isplate,

- na iznos od 88,16 eura od 16.08.2011. do isplate,

- na iznos od 66,39 eura od 19.09.2011. do isplate,

- na iznos od 61,43 eura od 25.10.2011. do isplate,

- na iznos od 62,28 eura od 28.11.2011. do isplate,

- na iznos od 60,70 eura od 10.12.2011. do isplate,

- na iznos od 68,23 eura od 20.01.2012. do isplate,

- na iznos od 69,54 eura od 24.02.2012. do isplate,

- na iznos od 66,82 eura od 10.04.2012. do isplate,

- na iznos od 67,58 eura od 04.05.2012. do isplate,

- na iznos od 69,61 eura od 22.05.2012. do isplate,

- na iznos od 68,83 eura od 27.06.2012. do isplate,

- na iznos od 67,76 eura od 24.07.2012. do isplate,

- na iznos od 66,20 eura od 21.08.2012. do isplate,

- na iznos od 63,47 eura od 10.09.2012. do isplate,

- na iznos od 65,97 eura od 15.10.2012. do isplate,

- na iznos od 68,20 eura od 19.11.2012. do isplate,

- na iznos od 66,92 eura od 10.12.2012. do isplate,

- na iznos od 61,11 eura od 29.01.2013. do isplate,

- na iznos od 64,54 eura od 10.02.2013. do isplate,

- na iznos od 67,58 eura od 04.04.2013. do isplate,

- na iznos od 66,77 eura od 24.04.2013. do isplate,

- na iznos od 61,68 eura od 13.05.2013. do isplate,

- na iznos od 60,61 eura od 17.06.2013. do isplate,

- na iznos od 61,29 eura od 30.07.2013. do isplate,

- na iznos od 61,44 eura od 10.08.2013. do isplate,

- na iznos od 62,99 eura od 13.09.2013. do isplate,

- na iznos od 64,79 eura od 30.10.2013. do isplate,

- na iznos od 65,20 eura od 15.11.2013. do isplate,

- na iznos od 68,06 eura od 13.12.2013. do isplate,

- na iznos od 65,87 eura od 24.01.2014. do isplate,

- na iznos od 67,76 eura od 12.02.2014. do isplate,

- na iznos od 69,22 eura od 11.03.2014. do isplate,

- na iznos od 68,78 eura od 11.04.2014. do isplate,

- na iznos od 66,89 eura od 12.05.2014. do isplate,

i to do 30. lipnja 2011. po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,30 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stopi 5,75 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2023. po stopi 5,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. po stopi 7 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. po stopi 7,5 % godišnje, a od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25 %, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 6,15 %, a od 1. srpnja 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., u nastavku: ZOO/23) uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

II. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao utvrđenje da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3208726373, kreditna partija 7103579354, zaključenog dana 28.3.2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, te potvrđenog kod javnog bilježnika Đordana Pahovića pod brojem ovjere OV-3765/07-1, u dijelu u kojem je tuženik ovlašten svojom odlukom jednostrano vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate iste.

III. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu preplaćenih anuiteta zbog promjene ugovorene kamatne stope iz ugovora o kreditu broj 3208726373 i to u iznosu 788,77 eura (sedamstoosamdesetosam eura i sedamdesetsedam centi) sa zatenim kamatama koje na pojedine iznose teku od dana plaćanja anuiteta do isplate.

IV. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja iz ugovora o kreditu broj 3208726373 i to u iznosu 208,86 eura (dvjestoosam eura i osamdesetšest centi) sa zatenim kamatama koje na pojedine iznose teku od dana plaćanja anuiteta do isplate.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 1.668,92 eura (tisućušestošezdesetosam eura i devedesetdva centa) uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 5. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 9. studenog 2021. ovome sudu podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 3208726373 od 28. ožujka 2007. sklopljenog između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, i to u čl. 2. u kojem je ugovoreno da je tuženik ovlašten svojom odlukom jednostrano vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate iste te u čl. 1. i 6. u kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i radi isplate 5.942,97 kuna (sada 788,77 eura) po osnovi isplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te isplate 25.235,20 kuna (sada 3.349,28 eura) po osnovi isplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, sve uvećano za zatezne kamate od plaćanja anuiteta do isplate.

1.1. U tužbi je naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj: 3208726373 (dalje: ugovor o kreditu) 28. ožujka 2007. za iznos od 19.882,25 švicarskih franaka (CHF) u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF. Prema navodima tužitelja tuženik je u predmetni ugovor ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnost pregovarati o toj odredbi. Ugovori o kreditu između banaka i fizičkih osoba praktično u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje (ugovor adhezijskog tipa). Prema presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci (volji) jednog ugovaratelja

– tuženika (banke) bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Slijedom toga, navedene odredbe o promjenjivim stopama ugovornih kamata su protivne kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07. i 125/07., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora, te za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. ZZP). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na promjenljive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te je također Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude. Budući je cit. ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno proglašena ništetnom u dijelu kojem je ona jednostrano promjenjiva odlukom tuženika, te se stoga do 31. prosinca 2013. i zakonodavčeve intervencije (ZPK), ima primijeniti visina stope ugovornih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu i koja je navedena u početnom otplatnom planu, dakle 5,20 %.

1. 2. Nadalje, u tužbi se navodi da je iznos kredita u predmetnom ugovoru o kreditu ugovoren u valuti CHF (švicarski franak), a takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Naime, sukladno navedenim odlukama odredba predmetnog Ugovora kojom je glavnica vezana uz švicarski franak nepoštena (ništetna) je, iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenju što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1. 3. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za povrat (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivim kamatama. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članaka 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO), prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od pet godina, a radi stjecanja bez osnove, odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala.

1. 4. Slijedom navedenog, na temelju čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a, tužitelj potražuje od tuženika isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike između jednostrano utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u predmetnom ugovoru te isplatu preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja (CHF/KUNA) koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj CHF/KUNA) koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, s obzirom na to da je tuženik nepošteni stjecatelj (bez osnove), pa do isplate.

1. 5. Tužitelj je istaknuo da je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno (već) riješeno kao prethodno pitanje u odlukama Visokog trgovačkog suda prethodno citiranim. Sukladno č. 12. ZPP-a ništetnost nije potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku, a sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. ZZP-a sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Ovo posebice imajući na umu da je temeljem odredbe čl. 6. st.3. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18) propisano da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti. Također, sudovi su dužni temeljem odredbe čl. 327. st.1. ZOO na ništetnost paziti ex officio.

2. U podnesku od 8. ožujka 2022., prije nego se tuženik upustio u raspravljanje, tužitelj je povukao tužbu u toč. I. i II. petita tužbe, u kojem je zahtijevao utvrđenje da je ništetna odredba čl. 2. predmetnog ugovora prema kojoj je tuženik ovlašten svojom odlukom jednostrano vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate iste te u kojem je postavio zahtjev za isplatu iznosa od 5.942,97 kuna (sada 788,77 eura) po osnovi isplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda. Naveo je da je u čl. 16. predmetnog ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Stoga predlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te da spis dostavi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom sudu.

3. 1. Podredno i opreza radi, tuženik je dao i odgovor na tužbu u kojem u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja.

3. 2. Prije svega tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 8. studenog 2021., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno ističe da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 8. studenog 2016. godine nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14. lipnja 2019., odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13. lipnja 2019., čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 8. studenog 2021. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.

3. 3. Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Smatra da tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po predmetnom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane PĐ. Stoga, tuženik ističe (sve i da sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

3. 4. Tuženik smatra da su odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

3. 5. Međutim, ako bi sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. U predmetnom ugovoru o kreditu jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.

3. 6. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

3. 7. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u konkretnom slučaju uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 04.10.2012. (dalje u tekstu ZIDZPK 112/12). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK 112/12 tuženik je kao Banka bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1.siječnja 2013., a koji Opći uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos. Počevši od 1. siječnja 2013. kamatna stopa se mijenja u skladu s promjenama javno dostupnog ugovornog parametra, a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Tuženik je obavijestio tužitelja o strukturiranju kamatne stope za njegov kredit dostavivši mu 8. siječnja 2013. obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope. Dodatno, tuženik je obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, a što je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa i činio. Tuženik je dakle udovoljio zakonskoj obvezi tako da je donio nove Opće uvjete te strukturirao kamatnu Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.

3. 8. Tuženik smatra da nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

3. 9. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 potrošača u skladu s praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ako tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Tuženik je kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

3. 10. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ako bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

3. 11. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naložiti tužitelju da mu naknadi troškove ovoga postupka.

4. U podnesku od 24. listopada 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja manje plaćenih iznosa s osnove tečaja. Ako sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu 15,42 eura (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom navedenog, tuženik predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 15,42 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 0,58 eura od 2. lipnja 2007. do isplate, na iznos od 2,85 eura od 2. srpnja 2007. do isplate, na iznos od 1,34 eura od 2. kolovoza 2007. do isplate, na iznos od 1,09 eura od 2. rujna 2007. do isplate, na iznos od 3,28 eura od 2. listopada 2007. do isplate, na iznos od 1,41 eura od 2. studenog 2007. do isplate, na iznos od 1,93 eura od 2. prosinca 2007. do isplate, na iznos od 0,54 eura od 2. srpnja 2008. do isplate, na iznos od 1,57 eura od 2. kolovoza 2008. do isplate i na iznos od 0,83 eura od 2. rujna 2008. do isplate. Također predlaže sudu konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ako bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja tada tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja do zaključenja glavne rasprave.

5. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

5. 1. Rješenjem posl. br. P-863/2021-15 od 5. veljače 2024. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

5. 2. Županijski sud u Sisku je rješenjem posl. br. Gž-433/2024-2 od 6. svibnja 2024. uvažavanjem žalbe tuženika ukinuto je rješenje ovog suda posl. br. P-863/2021- 15 od 5. veljače 2024. te je predmet vraćen ovom sudu na ponovi postupak.

5. 3. Drugostupanjski sud smatra da u početnom stadiju postupka bez da je prethodno provedeno kontradiktorno raspravljanje da tuženik nije bio u prilici dokazivati svoje tvrdnje da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Stoga je uputio prvostupanjski sud da nakon kontradiktornog raspravljanja stranaka odluči o prigovoru mjesne nenadležnosti.

5. 4. Na ročište od 28. listopada 2024. koje je održano radi kontradiktornog raspravljanja stranaka o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda, u skladu s uputom Županijskog suda u Sisku iz prethodno citiranog rješenja, nije pristupio uredno pozvani tuženik. Dapače, tuženik je u podnesku od 24. listopada 2024. obavijestio da nije u mogućnosti pristupiti tom ročištu te je predložio da se ročište održi u njegovoj odsutnosti.

5. 5. Tužitelj je na ročištu od 28. listopada 2024. ponovio da smatra tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti neosnovanim. Uvažavajući drugostupanjsku odluku te stav da je na tuženiku bio teret dokazivanja okolnosti da se o ugovornoj odredbe o mjesnoj nadležnosti pojedinačno pregovaralo, a imajući u vidu da tuženik nije pristupio na ročište određeno radi kontradiktornog raspravljanja o navedenom, niti je predložio izvođenje dokaza na navedenu okolnost, to je tužitelj predložio sudu da rješenjem odbije tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

5. 6. Stranke su u čl. 16. predmetnog ugovora o kreditu u slučaju spora ugovorile nadležnost suda prema sjedištu banke.

5. 7. U odnosu na prigovor tuženika valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu – Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03).

5. 8. Prema čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

5. 9. Prema čl. 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

5. 10. Navedene odredbe sadrže i čl. 49., 51. i 55. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019), koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva).

5. 11. U konkretnom slučaju tužitelj je sklopio ugovor s tuženikom koji je unaprijed formulirao i ponudio njihovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna. Takav pravni stav zauzeo je i Europski sud u predmetima posl. br. C 240/98 - C 244/98.

5. 12. S obzirom na to da je sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetan, mjesnu nadležnost u ovom slučaju valjalo je utvrditi prema odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., u nastavku: ZPP).

5. 13. U skladu s čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Prema čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

5. 14. Tuženik ima registrirano sjedište na području mjesne nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, dok je predmetni ugovor o kreditu zaključen u poslovnici tuženika u Poreču, a prebivalište tužitelja (potrošača) je u [adresa], dakle, oboje na području nadležnosti ovog suda.

5. 15. Mjesna nadležnost se stoga u ovom slučaju određuje prema pravilu o izberivoj nadležnosti iz čl. 59. ZPP-a, pa je mjesno nadležan ovaj sud kao sud mjesta u kome se nalazi poslovnica tuženika kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer je tu sklopljen i stavljen na korištenje tužitelju ugovor o kreditu u pogledu kojeg se vodi spor radi isplate, pa je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika odbijen kao neosnovan (t. I. izreke rješenja).

6. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je u podnesku od 27. svibnja 2025. (str. 688-691) uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka tužbeni zahtjev za isplatu (po osnovi tečaja, jer je tužba s tužbenim zahtjevom za isplatu po osnovi promijenjene kamatne stope povučena). Stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevima, zahtijeva isplatu iznosa od 3.140,42 eura s osnove promjene tečaja sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose (navedene u izreci presude) teku od izvršenja uplate svakog pojedinog iznosa do isplate. Pored toga tužitelj ustraje kod zahtjeva za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. Tužitelj je u odnosu na izračun tzv. negativnih tečajnih razlika, odnosno tuženikov prigovor radi prebijanja kojeg smatra neosnovanim, naveo da on plaćanjem anuiteta po nižem tečaju u odnosu na početni nije ništa stekao (primio) kako to tuženik pogrešno navodi. Štoviše, prihvaćanjem istaknutog prigovora bi upravo tuženik stekao nepripadajuću imovinsku korist, jer je tužitelj sve uplate po kreditu vršio upravo onako kako je to od njega tražio (obračunao) tuženik, odnosno vršenim uplatama došlo je isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika. Osim toga, tuženik u ovom slučaju snosi isključivu odgovornost za ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pa samim time on sukladno odredbi čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima niti ne može imati ikakve koristi uslijed ugovaranja iste. Opreza radi, tužitelj ističe prigovor zastare navodne tuženikove tražbine jer se tuženik kao pasivno legitimirana stranka u kolektivnom sporu ne može pozivati na učinak prekida tijeka zastare njegovih navodnih tražbina povodom podnošenja kolektivne tužbe.

6. 1. Na taj je način tužitelj djelomično povukao tužbu glede tužbenog zahtjeva za isplatu s osnove promjene tečaja, za iznos od 208,86 eura (ranije potraživao 25.235,20 kuna / 3.349,28 eura).

7. Tužitelj se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe glede tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 208,86 eura po osnovi promjene tečaja.

8. U skladu s odredbom čl. 193. st. 1. ZPP-a, tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari.

8. 1. Tužba se može povući i nakon upuštanja tuženika u raspravljanje, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje (čl. 193. st. 2. ZPP-a).

8. 2. Smanjenje tužbenog zahtjeva prema izričitoj zakonskoj odredbi čl. 191. st. 3. ZPP-a nema značaj preinake tužbe već djelomičnog povlačenja tužbe za koje je ako je tužba povučena nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari potreban pristanak tuženika u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a.

9. S obzirom na to da je tužitelj povukao tužbu u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje i isplatu s osnove promjene kamatne stope, prije nego se tuženik upustio u raspravljanje, na temelju čl. 193. st. 1. ZPP-a utvrđeno je da je tužba u tom dijelu povučena (t. II. i III. izreke rješenja).

9. 1. Budući da se tuženik u roku od 15 dana od dana primitka podneska tužitelja od 27. svibnja 2025. kojim je obaviješten o djelomičnom povlačenju tužbe o tome nije izjasnio, smatra se da je pristao na povlačenje.

9. 2. Stoga je valjalo utvrditi da je tužba povučena u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja i to u iznosu 208,86 eura (t. IV. izreke rješenja).

10. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik je u podnesku od 5. lipnja 2025. specificirao prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu 50,28 eura / 378,81 kuna sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 3,32 eura od 2. lipnja 2007. do isplate, na iznos od 5,59 eura od 2. srpnja 2007. do isplate, na iznos od 4,09 eura od 2. kolovoza 2007. do isplate, na iznos od 3,84 eura od 2. rujna 2007. do isplate, na iznos od 6,03 eura od 2. listopada 2007. do isplate, na iznos od 4,27 eura od 2. studenog 2007. do isplate, na iznos od 4,81 eura od 2. prosinca 2007. do isplate, na iznos od 2,44 eura od 2. siječnja 2008. do isplate, na iznos od 0,19 eura od 2. veljače 2008. do isplate, na iznos od 2,01 eura od 2. svibnja 2008. do isplate, na iznos od 2, 04 eura od 2. lipnja 2008. do isplate, na iznos od 3,42 eura od 2. srpnja 2008. do isplate, na iznos od 4,50 eura od 2. kolovoza 2008. do isplate i na iznos od 3,73 eura od 2. rujna 2008. do isplate. Predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tuženikove tražbine s tražbinom tužitelja.

11. U dokaznom postupku pročitani su: pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103579354 (str. 9), knjigovodstvena kartica (str. 11-14), ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 28. ožujka 2007. (str. 15-20), prometi po kreditu / specifikacija uplata (str. 21-28, 465-472), priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke (str. 436-437), opći uvjeti promjene kreditnih kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (str. 443-454), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103579354 (str. 473) i pisani nalaz i mišljenje vještaka financijske struke iz MARIMAR-FIN d.o.o. od 9. svibnja 2025. (str. 663-680). Pored toga je izveden dokaz saslušanjem svjedokinje PĐ i tužitelja IĐ koji su saslušani ročištu od 26. lipnja 2025. (str. 736-739).

12. Tužbeni zahtjev je osnovan.

12. 1. Tuženikov prigovor radi prijeboja nije osnovan.

13. Predmet postupka, nakon djelomičnog povlačenja tužbe (u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje i isplatu po osnovi promjene kamatne stope) je utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu kojim su stranke ugovorile valutnu klauzulu koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak te isplata preplaćenih iznosa na ime ništetne valutne klauzule uvećano za zatezne kamate.

14. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208726373 28. ožujka 2007., kojim je tužitelju bio odobren kredit u iznosu 19.882,25 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Kao što je i navedeno u nazivu ugovora, kredit je odobren u svrhu kupnje vozila marke Renault. U čl. 2. ugovora ugovoreno je da je tijekom postojanja ugovorne obveze kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke (tuženika) te je u trenutku ugovaranja ona iznosila 5,20 %. U čl. 1. i čl. 6. ugovora stranke su ugovorile da su suglasne da se iznosi otplate (obveze) kredita obračunavaju primjenom valutne klauzule i da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 282,90 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Rok dospijeća pojedinog anuiteta na naplatu bio je prvog dana u mjesecu. Rok otplate kredita iznosio je 84 mjeseca. Stranke nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija jer je tužitelj 1. svibnja 2014. otplatio tražbinu po tom ugovoru, u cijelosti.

14. 1. Tuženik nije tužitelju osporavao status potrošača.

15. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporna je i činjenica je li tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati isplatu svih preplaćenih iznosa ili samo glede onih uplata koje su vršene od samog tužitelja. Također je sporno da li je osnovan prigovor radi prebijanja tuženika, te da li je njegova tražbina zastrajela.

16. Iz iskaza svjedokinje PĐ proizlazi da je ona supruga tužitelja. Poznato joj je da je njen suprug 2007. kod Zagrebačke banke podigao kredit. Kredit je podigao za kupnju novog osobnog automobila za njihove osobne potrebe. Automobil koji je kupio tim kreditom, suprug odnosno oni zajedno koristili su samo za osobne potrebe. Kredit je otplaćen ali ne zna kada. Njen suprug je otplaćivao kredit, uglavnom sam. S obzirom na to da je radio u vojsci i da je bio po terenu ponekad je bio spriječen otići u banku i platiti ratu kredita pa bi nju zamolio da otiđe u banku i u njegovo ime uplati ratu kredita. Tada bi na uplatnici pisalo njezino ime, ali je uplata bila izvršena u njegovo ime.

17. Tužitelj IĐ iskazao je da je predmetni ugovor o kreditu podigao 2007. kod Zagrebačke banke jer je tada kod nje imao otvoren račun, a osim toga iz Auto-centra Poreč u kojem je odlučio kupiti novi osobni automobil suglasili su se da kredit podignem kod te banke jer s njom surađuju. Kreditom je kupio automobil Renault Clio. Kredit je podigao na rok otplate od sedam godina te ga je u roku otplatio. Kredit je podignut uz valutnu klauzulu CHF. Taj automobil je kupio za njegove osobne potrebe i potrebe njegove obitelji. Nikada taj automobil nije koristio u nikakve druge svrhe osim osobne potrebe odnosno za njihov prijevoz. Rate kredita je uglavnom on osobno otplaćivao. Ne sjeća se je li imao trajni nalog za skidanje rate s plaće ili je odlazio u banku. Sjeća se samo da je bilo ugovoreno da rata kredita dolazi na naplatu 1. -og u mjesecu, a oni su primali plaću 9.-og ili 10.-og u mjesecu. S obzirom na to da je zbog posla bio po raznim županijama i da ne bi uvijek bio kući, u tim slučajevima bi zamolio suprugu da otiđe u banku i iz njihovih zajedničkih sredstava uplati ratu kredita u njegovo ime. On nije bio u Zagrebačkoj banci na razgovorima radi podizanja kredita, to je sve išlo preko autokuće. On je u Auto-centru podigao ugovor o kreditu te je otišao kod javnog bilježnika radi ovjere. Prije potpisivanja je ugovor pročitao te je razumio koliko je mogao jer nije financijske struke. Cijelo vrijeme su mu u Auto-centru govorili o cijeni automobila u kunama, odnosno eurima, pa se je iznenadio kad je na ugovoru pročitao iznos u CHF. Na to je skrenuo pažnju u Autocentru Poreč ali mu je rečeno da Zagrebačka banka daje kredite za vozila jedino s valutnom klauzulom u CHF te da je to tada bio najpovoljniji kredit na tržištu. To je istaknuo i kod javnog bilježnika. Javni bilježnik je samo komentirao da tužitelj nije jedini već da puno ljudi dolazi s ugovorima u CHF. Početna rata kredita mu je iznosila oko 980,00 kuna. Nakon 6-7 mjeseci rata je počela rasti da bi na kraju porasla do 2.000,00 kuna. Nitko mu prilikom sklapanja ugovora nije objasnio rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF. Prilikom sklapanja ugovora shvatio je pojam valutne klauzule onoliko koliko je kao nestručna osoba mogao. Shvatio je da se iznos novca koji mora platiti vezuje za tečaj strane valute odnosno CHF. Prilikom ovjere ugovora javni bilježnik je preletio po odredbama ugovora te mu je rekao samo ono najbitnije, i to koji iznos treba vratiti, koliki mu je mjesečni anuitet i što ga čeka ako ne bude plaćao kredit, odnosno da mu mogu plijeniti plaću i ako to ne može da će odrediti ovrhu na nekretnini..

18. Sud je ocijenio iskaz svjedokinje PĐ i iskaz tužitelja IĐ istinitim jer su isti iskazivali uvjerljivo, životno, neproturječno te u skladu s materijalnim dokazima u spisu.

19. Čitanjem prometa po partiji kredita utvrđeno je datužitelj izvršio uplate svih anuiteta kredita osim onih izvršenih 19. studenog 2012., 29. siječnja 2013. i 24. travnja 2013. koje je izvršila njegova supruga PĐ. Iz iskaza tužitelja i svjedokinje PĐ utvrđeno je da je PĐ, tužiteljeva supruga navedene uplate anuiteta kredita izvršila u ime tužitelja i to njihovim zajedničkim sredstvima jer je na navedene datume tužitelj bio na putovanju zbog posla. Sve preostale anuitete tužitelj je osobno uplaćivao.

20. Na temelju utvrđenog, sud ocijenjuje tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja neosnovanim.

20. 1. Tuženik svoj prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja obrazlaže time da je iz prometa po partiji kredita razvidno da je dio uplata na ime podmirenja predmetnog kredita vršen od strane PĐ pa da tužitelj nije aktivno legitimiran tužbom tražiti isplatu iznosa izvršenih od strane PĐ.

20. 2. Takvi zaključci tuženika nisu osnovani. Naime, iz uplata evidentiranih na ispravi "Promet po kreditu" koju ispravu je izdao upravo tuženik i koja je priložena uz tužbu, razvidno je da se odnose upravo i jedino na tužitelja budući da je isti u toj ispravi naveden kao klijent, a nesporno je da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen upravo s tužiteljem. Povrh toga, uplate koje je tužiteljeva supruga PĐ izvršila u tri navrata (t. 19) isključivo u tužiteljevo ime, tuženik je prihvatio kao tužiteljeve i koristio ih za zatvaranje obveze po kreditu. Stoga je tuženikovo pozivanje na navedenu okolnost kao i istaknuti prigovor, sud ocijenio neosnovanim.

21. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

22. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

23. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13.) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

24. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

25. Tuženik je u tijeku postupka, osporavajući osnovanost tužbenih zahtjeva, u bitnome naveo sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom na to da su ti navodi već otklonjeni u postupku kolektivne zaštite o njima nije bilo potrebno posebno raspravljati u ovom postupku, tim više što su odredbe sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika, koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Iz iskaza tužitelja nije utvrđeno da je tužitelj imao mogućnost pregovaranja o sadržaju ugovora o kreditu, niti da bi mu bilo jasno, objektivno i argumentirano iznesene moguće posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope, kao ni valutne klauzule. Iskaz tužitelja i u tom dijelu je prihvaćen kao istinit, dok tuženik nije predložio nikakve dokaze na prethodno navedene okolnosti.

25. 1. Vezano za navode tuženika da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno prema čl. 22. st. 1. ZOO-a, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.

25. 2. U odnosu na stajališta Suda Europske unije izražena u presudi broj C- 81/19 donesenoj u predmetu SC Banca Transilvania, na koja ukazuje tuženik, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom pogledu naknadna suprotna stajališta Suda Europske unije mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojima takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu.

26. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.

27. Prema tome ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., dalje ZZP/03) nepoštene, a time i ništetne.

28. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli (i promjenjivosti kamatne stope) ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu (a visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi).

29. Nije relevantno što je tužitelj otplatio u cijelosti kredit. Prema pravnom stavu ovoga suda na ništavost pojedine ugovorne odredbe može se pozivati ugovorna strana i nakon prestanka ugovornog odnosa.

30. Kako se u skladu s čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, valjalo je odlučiti kao u t. I. izreke presude.

31. Zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., dalje: ZOO/05) o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio po osnovi predmetnih ugovora zbog povećanja tečaja švicarskog franka. Tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka i to prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za švicarski franak na dan isplate kredita.

32. Slijedom toga valjalo je utvrditi da li su potraživanja tužitelja u zastari.

32. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOOkao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

32. 2. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

32. 3. Prema tome do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 9. studenog 2021. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzulu, pa tužiteljevo potraživanje po osnovi preplaćenih iznosa nije zastarjelo.

33. U odnosu na tuženikov prigovor radi prijeboja valja reći da tužitelj plaćanjem anuiteta po nižem tečaju u odnosu na početni nije ništa stekao (primio) kako to tuženik pogrešno navodi. Štoviše, prihvaćanjem istaknutog prigovora bi upravo tuženik stekao nepripadajuću imovinsku korist, budući da je tužitelj sve uplate po kreditu vršio upravo onako kako je to od njega tražio (obračunao) tuženik, odnosno vršenim uplatama došlo je isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika. Osim toga, tuženik u ovom slučaju snosi isključivu odgovornost za ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pa samim time on sukladno odredbi čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima niti ne može imati ikakve koristi uslijed ugovaranja iste. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u aktualnoj sudskoj praksi, primjerice u odluci Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj Gž-758/2023-2 od dana 28. ožujka 2023., odluci Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl. br. Gž-953/2024-2 od 29. listopada 2024., odluke Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1884/2024-2 od 19. prosinca 2024.

33. 1. Osim toga, sud ocjenjuje osnovanim tužiteljev prigovor zastare tuženikove tražbine za koju zahtijeva prebijanje. Naime, tuženik se kao pasivno legitimirana stranka u kolektivnom sporu ne može pozivati na učinak prekida tijeka zastare njegovih navodnih tražbina povodom podnošenja kolektivne tužbe. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u odlukama Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-758/2023-2, Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-953/2024-2 i Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1884/2024-2.

33. 2. Stoga je odbijen tuženikov prigovor radi prijeboja kao neosnovan (t. III. izreke presude).

34. Visina potraživanja utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš iz MARIMAR – FIN d.o.o. od 9. svibnja 2025. Na temelju izračuna vještaka razlika preplaćenog CHF tečaja – pozitivna preplata nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju važećem na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose 3.140,42 eura kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 3.

34. 1. Po nalogu suda vještak izvršio izračun i tzv. negativnih tečajnih razlika, a to u slučaju da drugostupanjski sud ne bude dijelio isti pravni stav glede tuženikov prigovora radi prijeboja. Tečajne razlike nastale u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno negativne tečajne razlike, ukupno iznose 50,28 eura kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4. Shodno tome, preplata s osnova primjene valutne klauzule kao neto tečajna razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika (pozitivne tečajne razlike umanjene za negativne) po mjesecima ukupno iznosi 3.090,14 EUR kako je specificirano u stupcu 2 Tabele br. 5.

34. 2. Međutim, s obzirom na to da je ovaj sud ocijenio tuženikov prigovor radi prijeboja neosnovanim te ga odbio, relevantni izračun je samo izračun tzv. pozitivne preplate iz t. 34. obrazloženja.

35. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti kao jasan, objektivan i argumentiran.

35. 1. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s nalazom vještaka specificirao tužbeni zahtjev za isplatu.

35. 2. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka već je isticao prigovore pravne prirode.

36. Tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO/05 odnosno čl. 104. st. 1. ZOO/91 dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate.

36. 1. Iz prometa po kreditnim računima te nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da tužitelj nije vrši uplate mjesečnih anuiteta u ugovorenom roku dospijeća odnosno prvog dana u mjesecu kroz cijelo vrijeme otplate kredita. Stoga tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana izvršene uplate anuiteta u korist tuženika, kako je i zatražio.

37. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

38. Kako je sud utvrdio ništavim dijelove odredbi čl. 1. i čl. 6. to je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju na temelju čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s čl. 1115. ZOO-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. I. i II. izreke presude.

39. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

39. 1. Na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove pa je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove postupka. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka.

40. Tužitelj je zatražio naknadu troškova za zastupanje kod sastava tužbe te podnesaka od 5. lipnja 2023. i 27. svibnja 2025., za svaku radnju u visini 100 bodova, sastava prigovora od 9. ožujka 2022. (protiv rješenja o sudskoj pristojbi) u visini 50 bodova, te zastupanja na ročištima od 28. listopada 2024. i 26. lipnja 2025., za svaku radnju u visini 100 bodova uvećano za PDV 25 %, ukupno 1.375,00 eura. Zatražio je i naknadu materijalnih troškova na ime sudske pristojbe za tužbu u iznosu 43,92 eura i predujma troškova financijskog vještačenja u iznosu 250,00 eura, sveukupno 1.668,92 eura.

40. 1. Prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 4.138,05 eura do 27. svibnja 2025. te 3.140,42 eura do kraja postupka, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., u nastavku: Tarifa) i čl. 155. ZPP-a, tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podnesaka od 5. lipnja 2023. i 27. svibnja 2025., za svaku radnju u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, sastava prigovora od 9. ožujka 2022. (protiv rješenja o sudskoj pristojbi) u visini 50 bodova prema Tbr. 10/4 Tarife, te zastupanja na ročištima od 28. listopada 2024. i 26. lipnja 2025., za svaku radnju u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife ili ukupno 550 bodova uvećano za PDV od 25 %. S obzirom na to da vrijednost boda iznosi 2,00 eura prema Tbr. 54. Tarife uz pripadajući iznos PDV-a prema Tbr. 46. Tarife, tužitelju pripada trošak zastupanja u iznosu 1.375,00 eura, kako je i zatražio.

40. 2. Tužitelju je priznat i trošak uplaćenog i utrošenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu 250,00 eura te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 43,92 eura.

41. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu 1.668,92 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. studenog 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/23 (t. V. izreke rješenja).

42. Tuženiku koji je izgubio parnicu ne pripada pravo na parnični trošak pa je njegov zahtjev odbijen u cijelosti (t. VI. izreke rješenja).

U Bujama 5. studenog 2025.

Sutkinja

Pavica Gulišija Brečević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

1. tužitelju p.p.

2. tuženiku p.p.