REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Povrv-214/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, po prijedlogu više sudske savjetnice Anje Stjepić, u pravnoj stvari tužitelja Vodoopskrbe i odvodnje d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 83416546499, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., protiv tuženika EG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Darko Belaić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne i glavne rasprave, zaključene 15. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 5. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Sande Pandža u Zagrebu poslovni broj Ovrv-9201/2021 od 30. studenog 2021. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 179,97 EUR (sto sedamdeset devet eura i devedeset sedam centa) sa zateznim kamatama:

- na iznos od 7,50 EUR od 2. listopada 2018. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 3. studenog 2018. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 4. prosinca 2018. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 3. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 2. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 2. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 2. travnja 2019. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 3. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 4. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 2. srpnja 2019. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 2. kolovoza 2019. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 3. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 2. listopada 2019. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 3. studenog 2019. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 3. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 3. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 4. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 3. ožujka 2020. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 2. travnja 2020. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 5. svibnja 2020. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 2. lipnja 2020. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 4. srpnja 2020. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 2. kolovoza 2020. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 2. rujna 2020. do isplate, te se odbija tužbeni zahtjev.

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 367,94 EUR (tristo šezdeset sedam eura i devedeset četiri centa) sa zateznim kamatama od 5. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Na temelju prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave tužitelja (ranije ovrhovoditelja) jedinstvenog identifikatora 16023-2021 javna bilježnica Sanda Pandža u Zagrebu donijela je 30. studenog 2021. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-9201/2021 (list 31 spisa) kojim je tuženiku (ranije ovršeniku) naloženo tužitelju platiti 179,97 EUR (1.356,00 kn) sa zateznim kamatama na iznos od 7,50 EUR od 2. listopada 2018. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 3. studenog 2018. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 4. prosinca 2018. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 3. siječnja 2019. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 2. veljače 2019. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 2. ožujka 2019. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 2. travnja 2019. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 3. svibnja 2019. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 4. lipnja 2019. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 2. srpnja 2019. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 2. kolovoza 2019. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 3. rujna 2019. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 2. listopada 2019. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 3. studenog 2018. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 3. prosinca 2019. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 3. siječnja 2020. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 4. veljače 2020. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 3. ožujka 2020. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 2. travnja 2020. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 5. svibnja 2020. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 2. lipnja 2020. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 4. srpnja 2020. do isplate, na iznos od 7,50 EUR od 2. kolovoza 2020. do isplate i na iznos od 7,50 EUR od 2. rujna 2020. do isplate. Istim rješenjem tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi odmjerene troškove ovršnog postupka u iznosu 49,77 EUR (375,00 kn) sa zateznim kamatama od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate.

2. Protiv navedenog rješenja o ovrsi tuženik je podnio prigovor (list 39-40 spisa) u kojem navodi da iz vjerodostojne isprave nije vidljivo na što se odnosi utužena tražbina. Tužitelj ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, promašene pasivne legitimacije, osporava osnovu i visinu utužene tražbine te ističe prigovor zastare. Također, osporava odluku o troškovima sadržanu u pobijanom rješenju o ovrsi. Predlaže da sud ukine platni nalog sadržan u pobijanom rješenju o ovrsi i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

3. U nastavku postupka tužitelj navodi da je tuženik upisan u matične evidencije tužitelja kao korisnik usluga vodoopskrbe pa da je samim time obveznik plaćanja naknade za isporučene vodne usluge u odnosu na mjerno mjesto pod šifrom 0170340 i to od 4. srpnja 1994. Pojašnjava da je na adresi u [adresa] registriran tuženikov obrt za popravak obuće. Tužitelj upućuje na činjenicu da je korisnik usluge obvezan u roku 8 dana obavijestiti pružatelja usluge o preseljenju, odnosno o eventualnoj promjeni korisnika usluge. Stoga navodi da je upravo tuženik u obvezi platiti utuženu tražbinu, s obzirom na tuženik nikada nije tužitelja obavijestio o promjeni korisnika vodnih usluga. Stoga, tužitelj predlaže da sud održi na snazi platni nalog sadržan u pobijanom rješenju o ovrsi uz naknadu troškova parničnog postupka tužitelju sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

4. Tuženik tijekom postupka navodi da tužitelj potražuje isplatu naknade za isporučene vodne usluge za razdoblje nakon prestanka pravnog odnosa između tužitelja i tuženika. Pojašnjava da je predmetni poslovni prostor vraćen u vlasništvo nasljednicima podnositelja zahtjeva u postupku povrata, a da tuženik nije vlasnik istog. Također, ističe da u predmetnom prostoru nije moguće koristiti vodu jer je vodomjer demontiran 5. prosinca 2017. pa da stoga nema osnove niti za obračun fiksnog dijela cijene. Osporava da bi tužitelj dokazao visinu fiksnog dijela cijene vode prikazane na utuženim računima te osporava tijek kamata.

5. Ovaj sud je rješenjem od 5. lipnja 2024. (list 190-191 spisa) stavio izvan snage spomenuto rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, u dijelu kojim je određena ovrha, ukinuo provedene radnje, te je odlučio kako će se daljnji postupak provesti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

6. Tužitelj u tijeku postupka navodi da je tuženik bio upisan u matične evidencije kao korisnik tužiteljeve usluge od 4. srpnja 1994. do 29. lipnja 2022. Navodi da je tuženik obavijestio tužitelja o odjavi obrta tek 29. lipnja 2022. Upućuje na to da se utuženo potraživanje odnosi na iznose fiksnog dijela cijene za opskrbu vodom i usluge odvodnje. Tužitelj ističe da je predmetna nekretnina priključena na komunalne vodne građevine, odnosno da su interne instalacije nekretnine spojene s komunalnom vodnom građevinom putem vodoopskrbnog priključka (priključka na mrežu odvodnje) pa da je tuženik u svakom slučaju obveznik plaćanja fiksnog dijela osnovne cijene za usluge vodoopskrbe i odvodnje i to neovisno o činjenici koristi li tuženik predmetni priključak ili ne koristi.

7. U tijeku postupka sud je izveo dokaze čitanjem izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga (list 20 spisa), izvoda iz evidencije uvida u kupca (list 50-51, 200-201 spisa), izvoda iz uvida u mjerno mjesto (list 52, 199 spisa), izvoda iz matične evidencije-objekti (list 53 spisa), rješenja (list 54 spisa), izvatka iz obrtnog registra (list 55, 206-207 spisa), Općih uvjeta (list 56-61, 202-204 spisa), izvoda iz stanja kupca (list 62-69 spisa), prijepisa računa (list 70-93 spisa), izvatka iz zemljišne knjige (list 101-104 spisa), djelomičnog rješenja (list 105-110, 205 spisa), obavijesti o obustavi isporuke vode (list 118 spisa),

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu fiksnog dijela cijene za uslugu vodoopskrbe i odvodnje i to za razdoblje od 28. srpnja 2018. do 25. srpnja 2020. za objekt na adresi u [adresa], mjerno mjesto broj 0170340.

10. Među strankama je sporno postojanje aktivne i pasivne legitimacije, zatim osnova i visina tužbenog zahtjeva te činjenica da li je u odnosu na utuženu tražbinu nastupila zastara.

11. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, treba reći da je tužitelj pružatelj vodnih usluga, odnosno da korisnicima pruža usluge vodoopskrbe i odvodnje. Navedeno je vidljivo iz računa koje je tužitelj u spomenutom svojstvu izdao za isporuku svojih usluga u odnosu na predmetno mjerno mjesto (list 70-93 spisa). Stoga je tužitelj aktivno legitimiran, u slučaju da korisnici njegovih usluga uredno ne podmiruju svoje obveze, pokretati ovršne postupke kojima će se (u slučaju da je njegov zahtjev osnovan) nepodmirena dugovanja prisilno naplatiti.

12.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare treba reći da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje trogodišnji zastarni rok za povremene tražbine, a koji je propisan čl. 226. ZOO-a. Naime, u konkretnom slučaju utuženo potraživanje ne odnosi se na isporuku vode za potrebe kućanstva, već je predmetni prostor poslovni pa nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 232. ZOO-a.

12.2. Čitanjem izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga (list 20 spisa) te prijepisa utuženih računa (list 70-93 spisa) sud je utvrdio da je najstariji utuženi račun dospio na naplatu 1. listopada 2018., dok je postupak radi ostvarenja predmetne tražbine tužitelj pokrenuo 1. studenog 2021. podnošenjem prijedloga za ovrhu javnom bilježniku. Stoga je osnovan prigovor zastare u odnosu na spomenuti račun.

12.3. Prigovor zastare pak u odnosu na preostale utužene račune (od kojih je najstariji na naplatu dospio 2. studenog 2018.) nije osnovan jer je tužitelj pravovremeno podnesenim prijedlogom za ovrhu javnom bilježniku prekinuo zastaru u odnosu na račune koji su dospjeli u razdoblju od 2. studenog 2018. do 1. rujna 2020. sukladno čl. 241. ZOO-a.

13.1. Iz uvida u mjerno mjesto (list 199 spisa) i uvida u kupca (list 50 spisa) vidljivo je da je na mjernom mjestu broj 0170340 od 4. srpnja 1994. do 29. lipnja 2022. kao korisnik, odnosno kupac, bio prijavljen obrt za popravak obuće " [obrt]" te da je isti bio evidentiran pod šifrom 0807827. Nadalje, iz izvatka iz obrtnog registra (list 206 spisa) sud je utvrdio da je vlasnik spomenutog bio obrta upravo tuženik.

13.2. Treba reći da je među strankama nesporno da je tuženik prethodno doista bio korisnik usluga tužitelja, no tuženik navodi da je naknadno poslovni prostor koji je koristio vraćen u vlasništvo ĆG i TG, a što proizlazi iz djelomičnog rješenja Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove od 23. listopada 2012. (list 105-109 spisa). Takvu promjenu tuženik je, s obzirom da je bio korisnik usluga tužitelja, bio dužan prijaviti tužitelju, odnosno bio je dužan postupiti sukladno čl. 11. st. 2. i st. 4. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 17. od 24. srpnja 2013.; dalje: Opći i tehnički uvjeti). Teret dokazivanja da je to doista i učinio, pritom se nalazi na strani tuženika.

13.3. Iz iskaza tuženika proizlazi da je o činjenici da više ne koristi predmetni poslovni prostor obavijestio tužitelja 2013. putem pošte, no da nije sačuvao povratnicu iz koje je isto vidljivo. Treba reći da iskaz tuženika u navedenom dijelu sud ne može prihvatiti kao vjerodostojan. Naime, tuženik je, kao osoba koja osobno cjelokupnom svojom imovinom odgovara za obveze koje su nastale u poslovanju obrta u smislu čl. 36. st. 1. Zakona o obrtu ("Narodne novine" broj 143/13) u svakom slučaju osobno zainteresiran za uspjeh u ovoj parnici. Također, iz uvida u mjerno mjesto (list 199 spisa) proizlazi da je promjena korisnika evidentirana tek 29. lipnja 2022. pa onda nije jasno niti logično zašto bi tuženik, ako je već jednom prijavio promjenu, to još jednom napravio čak devet godina kasnije. Stoga sud ne prihvaća iskaz tuženika u tom dijelu.

13.4. Tuženik pak tijekom postupka ne predlaže izvođenje bilo kakvog drugog dokaza iz kojeg bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je predmetnu promjenu doista prijavio tužitelju, stoga je ovaj sud o navedenoj činjenici zaključio primjenjujući pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), odnosno utvrdio je da tuženik nije prijavio promjenu tužitelju prije utuženog razdoblja.

14. Korisnici vodnih usluga su prilikom plaćanja naknade dužni plaćati cijenu po količini pružene usluge, a što se utvrđuje vodomjerom (čl. 86. st. 1. Općih i tehničkih uvjeta), no (uz spomenuti varijabilni dio cijene) dužni su platiti i fiksni dio cijene. Čl. 6. Uredbe o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva ("Narodne novine" broj 112/10; dalje: Uredba), koja je bila na snazi tijekom utuženog razdoblja, propisano je da fiksni dio služi pokriću troškova koji ne ovise o količini isporučenih vodnih usluga, a nastaju kao posljedica priključenja nekretnine na komunalne vodne građevine i to troškova očitanja vodomjera, obrade očitanih podataka te izrade i dostave računa korisnicima vodnih usluga, umjeravanja i servisiranja vodomjera sukladno važećim propisima, tekućeg i investicijskog održavanja priključka nekretnine na komunalne vodne građevine vodoopskrbe i/ili odvodnje, redovitog održavanja funkcionalne ispravnosti komunalnih vodnih građevina za isporuku vodnih usluga i ispitivanja i održavanja zdravstvene ispravnosti vode za piće.

15.1. Navodi tuženika da fiksni dio cijene nije u obvezi plaćati, s obzirom da na predmetnom mjernom mjestu nije tijekom utuženog razdoblja bio montiran vodomjer, nisu od utjecaja na odluku u ovom postupku. Naime, tuženik je, kako je već prethodno utvrđeno, bio korisnik usluga tužitelja tijekom utuženog razdoblja, a promjenu korisnika nije prijavio. Također, tuženik tijekom postupka niti navodi, niti dokazuje da bi ugovor koji je prethodno sklopio s tužiteljem na bilo kakav način raskinuo. Dakle, tuženik i tužitelj su nedvojbeno bili u ugovornom odnosu tijekom utuženog razdoblja.

15.2. U tom smislu treba reći da, u slučaju da je vodomjer samo demontiran, pravni odnos između isporučitelja i korisnika vodne usluge ne prestaje, jer demontažom vodomjera obvezno pravni odnos istih nije raskinut pa ugovorni odnos između isporučitelja i korisnika vodne usluge i dalje postoji, a time i obveza tuženika da ispuni tražbinu po osnovi fiksnog dijela cijene vode (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-655/2022 od 27. kolovoza 2024.). Dakle, iako iz utuženih računa proizlazi da je na mjernom mjestu broj 0170340 tužitelj tijekom jednog dijela utuženog razdoblja obračunavao naknadu u odnosu na vodomjer broj [broj vodomjera] i to do 23. studenog 2018., dok je nakon tog datuma naknadu obračunavao u odnosu na vodomjer broj [broj vodomjera], sasvim je neodlučno da li je tijekom utuženog razdoblja vodomjer demontiran u potpunosti ili eventualno zamijenjen. Dakle, čak i da je vodomjer demontiran, tuženik je i dalje u ugovornom odnosu s tužiteljem i to sve do raskida ugovora, odnosno obavijesti o promjeni korisnika na predmetnom mjernom mjestu, a što tuženik nije učinio.

15.3. Dakle, s obzirom da obveza isplate fiksnog dijela cijene od strane korisnika postoji neovisno o tome da li na predmetnom mjestu postoji vodomjer ili ne, tuženik je dužan tužitelju platiti fiksni dio cijene.

16.1. U pogledu visine treba reći da je čl. 6. Uredbe propisano da fiksni dio osnovne cijene vodnih usluga (koji se obračunava mjesečno) ne može biti veći od fiksnog dijela najniže osnovne cijene vodnih usluga, a isporučitelji vodnih usluga dužni su uskladiti svoje odluke o cijeni vodnih usluga odredbama tog propisa (čl. 8. Uredbe). Dakle, iako je propisana maksimalna visina fiksnog dijela, ostavljeno je isporučiteljima vodnih usluga da odrede točan iznos fiksne naknade.

16.2. Tužitelj je tuženiku utuženim računima obračunao fiksni dio u iznosu 50,00 kn, što uvećano za 13 % PDV-a iznosi 56,50 kn. Međutim, tuženik visinu tako naplaćenog fiksnog dijela cijene izrijekom osporava, dok tužitelj s druge strane tijekom postupka ne dostavlja dokumentaciju iz koje je moguće utvrditi da li navedeni iznos doista predstavlja fiksni dio cijene. S obzirom da se radi o iznosu koji isporučitelji vodnih usluga sami definiraju, odnosno da su iznosi fiksnih naknada određeni odlukama isporučitelja, a tužitelj (kao isporučitelj vodnih usluga) takvu odluku iz koje je moguće utvrditi fiksni dio cijene ne dostavlja, nije moguće utvrditi na koji način je tužitelj (odnosno po osnovi koje odluke) odredio iznos prikazan na utuženim računima. Dakle, iako je tuženik u obvezi doista platiti fiksni dio cijene na temelju čl. 97. Općih i tehničkih uvjeta u vezi s čl. 6. Uredbe, tužitelj nije dokazao koja bi točno bila visina tog fiksnog dijela.

16.3. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev nije osnovan pa je sud ukinuo platni nalog sadržan u pobijanom rješenju o ovrsi i odbio tužbeni zahtjev te odlučio kao u točki I ove presude.

17.1. S obzirom da se postupak, u povodu prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, nastavio kao parnični postupak, to nema mjesta razdvajanju troška postupka na ovršni trošak i parnični trošak, već o trošku postupka treba odlučiti kao da se radi u cijelosti o parničnom postupku, kako će biti obrazloženo u nastavku odluke (Zaključak broj 3 sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanom 2. lipnja 2017.). Tako se odluka o parničnim troškovima temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 37/23; dalje: Uredba), odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) i odredbama Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku (Narodne novine broj: 9/21, 18/22; dalje u tekstu: Pravilnik) te troškovnicima stranaka (list 232-233 spisa).

17.2. Tuženiku, koji je u cijelosti uspio u ovoj parnici, priznat je trošak sastava prigovora u visini 25 bodova (Tbr. 11/1 Tarife), zatim trošak sastava podneska od 18. veljače 2022. u visini 25 bodova (Tbr. 11/1 Tarife), sastava žalbe u visini 31,25 bodova (Tbr. 10/1 Tarife) te trošak zastupanja na dva ročišta (održana 15. svibnja 2025. i 25. rujna 2025.) u visini ukupno 50 bodova. Dakle, tuženik ima pravo na naknadu troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u visini od ukupno 131,25 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV od 25% iznosi 328,13 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na prigovor u iznosu 13,27 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Uredbe) i sudske pristojbe za žalbu u iznosu 26,54 EUR (Tar. br. 3. st. 1. Uredbe). Dakle, tuženiku je priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 367,94 EUR, a prihvaćen je i zahtjev tuženika za isplatom zateznih kamata na trošak parničnog postupka od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) i to po stopi iz čl. 29. ZOO-a.

17.3. Međutim, tuženiku nije priznat trošak sastavljanja podneska od 13. prosinca 2024. jer istim tuženik ponavlja već ranije istaknute navode i dostavlja sudsku praksu pa taj trošak nije bio potreban u ovoj parnici. Također, nije mu priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu presude. Takav trošak prema ocjeni ovog suda također nije bio potreban u ovoj parnici. Naime, u slučaju da stranka ne pristupi ročištu za objavu, a uredno je o istome obaviještena, presuda se odmah nakon ročišta objavljuje na e-Oglasnoj ploči suda te je ista trenutno dostupna strankama u elektroničkom obliku pa takav trošak, kao što je već rečeno, prema ocjeni ovog suda nije bio potreban u ovoj parnici u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

17.4. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka je pak odbijen.

17.5. Stoga je o troškovima postupka odlučeno kao u točkama II i III izreke ove presude.

U Zagrebu 5. studenog 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u četiri istovjetna primjerka u roku od petnaest dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ovoga Zakona.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku