REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: Us I-483/2025-9

Osijek, Vukovarska cesta 31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Tomislavu Artukoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Golub, u upravnom sporu tužitelja DI-MA-tex d.o.o., Kladare 19c, Pitomača (OIB: 58627134229), kojeg zastupa zakonska zastupnica, CV (OIB: [osobni identifikacijski broj]), protiv tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, Ispostave u Virovitici (OIB: 33706439962), Trg kralja Tomislava 3, Virovitica, radi inspekcijskog nadzora, 5. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, Ispostave u Virovitici, KLASA: UP/I-116-02/25-01/175, URBROJ: 443-02-01-20-25-1 od 9. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika u točki 1. izreke naloženo je tužitelju da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje za radnika NV podnese prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje, na puno radno vrijeme, počevši od 8. travnja 2025. , koji je dan zapisnikom KLASA: 116-02/25-01/1814, URBROJ: 443-02-01-20-25-2 od 8. travnja 2025. i URBROJ: 443-02-01-20-25-3 od 9. travnja 2025., utvrđen kao početak njegovog rada za poslodavca. U točki 2. izreke naloženo je tužitelju uplatiti iznos od 2.650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika iz točke 1. ovog rješenja u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske. Točkom 3. izreke utvrđeno je da je radnik NV prijavljen na obvezno mirovinsko osiguranje, na puno radno vrijeme, i to kod poslodavca Ministarstva obrane, te se točka 1. ovog rješenja neće izvršiti. U točki 4. izreke rješenja određeno je da je tužitelj nalog iz točke 2. izreke dužan izvršiti u roku od tri dana od dana dostave rješenja, odnosno do 14. travnja 2025. U točki 5. izreke određeno je da će se, ako tužitelj u roku iz točke 4. rješenja, ne izvrši nalog iz točke 2. ovog rješenja, provesti ovrha radi naplate tog iznosa.

2. Tužitelj osporava zakonitost pobijanog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i postupovnih povreda. Ističe da je NV suprug direktorice tužitelja, CV te da se 8. travnja 2025. nalazio u poslovnom prostoru tužitelja jer je dovezao suprugu, koja je imala ozlijeđenu ruku, na posao i pomogao oko utovara i istovara stvari. Navodi da NV nije bio u nikakvom radnom odnosu niti je obavljao poslove za poslodavca, već je isključivo pomogao supruzi koja to zbog svog zdravstvenog stanja nije bila u mogućnosti. Poziva se na odredbe Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14., 127/17., 98/19. i 151/22.) i Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada te smatra da nije bio u obvezi prijaviti NV kao radnika jer isti u prostorijama tužitelja nije bio u svojstvu radnika već supruga direktorice tužitelja kojoj je pomogao bez naknade, a što je obilježje radnog odnosa. Navodi da ni direktorica tužitelja niti njezin suprug nisu bili svjesni da je takvo postupanje protivno zakonskim odredbama. Ističe da je CV, u razdoblju od 11. svibnja 2015. do 4. travnja 2022. bila vlasnica obrta " [obrt]", obrta za proizvodnju tekstila i krojačke usluge te je bila uvjerena da joj suprug može izvanredno pomoći. Nadalje navodi da zapošljava 14 radnika, od toga 10 temeljem dozvole za boravak i rad stranih državljana te da je zbog utvrđenog neprijavljenog rada stavljen na popis poslodavaca kod kojih je tijekom nadzora utvrđena nepravilnost koja se vodi kod Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike te mu je stoga onemogućeno daljnje izdavanje dozvola za rad i boravak. Ističe da je izreka pobijanog rješenja nejasna i u proturječnosti s obrazloženjem te navodi da se, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, nije radilo o neprijavljenom radu već o jednokratnoj, nenamjernoj i izvanrednoj pomoći člana obitelji direktorice društva, bez ikakve naknade i bez obilježja radnog odnosa koje nije prouzročilo štetu niti državnom proračunu niti trećim osobama. S obzirom na navedeno, tužitelj predlaže sudu poništiti osporavano rješenje, uz naknadu troška upravnog spora. Tijekom spora tužitelj je predložio donijeti privremenu mjeru, tj. odluku kojom se odgađaju pravni učinci osporenog rješenja.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je 8. travnja 2025. viša inspektorica rada obavila inspekcijski nadzor kod tužitelja, te je neposrednim opažanjem inspektorice rada zatečen NV na obavljanju poslova za strojem na izradi prstenja za suncobrane. Pritom je NV izjavio da je suprug direktorice tužitelja te da je pomagao supruzi na stroju, da je došao na poziv supruge da joj pomogne jer je nju boljela ruka. Nadalje je naveo da nije zaposlenik tužitelja, da nije sklopio ugovor o radu prije početka rada niti mu je izdana potvrda o sklopljenom ugovoru o radu prije početka rada, niti je prijavljen tijelima mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te da je u radnom odnosu u Ministarstvu obrane RH. Tuženik nadalje navodi da je odgovorna osoba poslodavca, CV, izjavila da je NV njezin suprug, da joj je 8. travnja 2025. došao pomoći jer su imali utovar u 10:00 sati, a ona je imala ozljedu ruke pa nije mogla sama raditi. Nije s njim sklopila ugovor o radu niti ga je prijavila na mirovinsko i zdravstveno osiguranje jer je on već zaposlen, radi u vojsci. Tuženik nadalje ističe da je tužitelj, s obzirom na to da je NV već prijavljen kod poslodavca Ministarstva obrane, mogao zasnovati radni odnos za dodatni rad radnika sukladno članku 18.a Zakona o radu. Navodi kako se ne može prihvatiti navod tužitelja o pomaganju člana obitelji u trgovačkom društvu, niti navod da ni direktorica tužitelja ni njezin suprug nisu bili svjesni da je takvo postupanje protuzakonito. Ističe da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da je NV radio bez prijave kod tužitelja.

Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika i sve isprave koje su priložene tom spisu, te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Pritom je spor riješen bez rasprave u skladu s člankom 98. točkom 6. Zakona o upravnim sporovima (''Narodne novine'', broj 36/24. – dalje: ZUS).

5. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je 8. i 9. travnja 2025. viša inspektorica rada Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, Ispostave u Virovitici, obavila inspekcijski nadzor kod tužitelja o čemu je sačinjen zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru KLASA: 116-02/25-01/1814, URBROJ: 443-02-01-20-25-2 od 8. travnja 2025. i URBROJ: 443-02-01-20-25-3 od 9. travnja 2025.

6. Iz zapisnika o provedenom inspekcijskom nadzoru proizlazi da je na obavljanju poslova radnika na stroju za izradu prstenja za suncobrane zatečen NV te da je isti s radom započeo 8. travnja 2025. u 8:45 sati, dok je nadzor izvršen istoga dana u 9,45 sati. Nadalje proizlazi da tužitelj nije NV prijavio na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka njegovog rada. Nadalje proizlazi da je, uvidom u prijavno-odjavne podatke, odnosno ispis radnopravnog statusa prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, utvrđeno da je NV prijavljen na obvezno mirovinsko osiguranje kod poslodavca Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Iz zapisnika također proizlazi da je inspekcijskim nadzorom utvrđeno da predmetni poslovi, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca imaju obilježje posla za koji se zasniva radni odnos.

7. Uvidom u izjavu NV, danu na zapisnik o provedenom inspekcijskom nadzoru utvrđeno je da je isti izjavio da je suprug CV (zakonske zastupnice tužitelja) te da je 8. travnja 2025. u proizvodnom pogonu pomagao supruzi na stroju za izradu prstenja za suncobrane, da je došao i počeo s radom u 8:45 sati na poziv supruge koju boli ruka, a roba odlazi ranije jer je odvoz sa 14:00 sati prebačen na 10:00 sati. Naveo je i da nije zaposlenik tužitelja niti je sklopio ugovor o radu prije početka rada, niti mu je izdana potvrda o sklopljenom ugovoru o radu prije početka rada, a niti je prijavljen tijelima mirovinskog i zdravstvenog osiguranja po osnovi radnog odnosa kod tužitelja jer je u radnom odnosu u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske.

8. Uvidom u izjavu CV, direktorice tužitelja, danu na zapisnik o provedenom inspekcijskom nadzoru utvrđeno je da je ista izjavila da u društvu zapošljava ukupno 14 radnika, od toga 10 stranih državljana koji imaju izdane dozvole za boravak i rad. Izjavila je i da je NV njezin suprug koji joj je toga dana došao pomoći jer su imali utovar u 10:00 sati a ona je imala ozljedu ruke pa nije mogla sama raditi na stroju. Izjavila je i da nije s njim sklopila ugovor o radu i da ga nije prijavila na mirovinsko i zdravstveno osiguranje, jer je on već zaposlen.

9. Odredbom članka 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada ("Narodne novine", broj 151/22.), na koju se poziva tuženik, propisano je:

(1) U provedbi inspekcijskog nadzora nadležni inspektor će, ako utvrdi da je za poslodavca radnik obavljao neprijavljeni rad, o navedenome u zapisnik unijeti podatke o radniku, razdoblju u kojem je radnik obavljao neprijavljeni rad u skladu s člankom 6. ovoga Zakona i opis poslova koje je radnik obavljao. (2) Nadležni inspektor će u roku od osam dana od dana utvrđenja postojanja neprijavljenog rada iz članka 3. stavka 2. točke 1. ovoga Zakona rješenjem naložiti poslodavcu podnošenje prijave na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika odnosno koji je u skladu s člankom 6. ovoga Zakona pretpostavljeni dan početka rada i uplatu iznosa od 2650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, sukladno naputku o načinu uplaćivanja prihoda proračuna, obveznih doprinosa te prihoda za financiranje drugih javnih potreba.

(3) Ako se kod istog poslodavca tijekom sljedećih inspekcijskih nadzora u razdoblju od šest godina od prvog utvrđenja činjenice neprijavljenoga rada ponovno utvrdi neprijavljeni rad, nadležni inspektor će postupiti u skladu sa stavkom 2. ovoga članka, pri čemu se iznos obveze uplate povećava na 6630,00 eura za svakog neprijavljenog radnika.

(4) Poslodavac je dužan u roku od tri dana od dana dostave rješenja iz stavaka 2. i 3. ovoga članka podnijeti prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje i uplatiti iznos iz stavka 2. odnosno stavka 3. ovoga članka.

(5) Ako se kod istog poslodavca činjenica neprijavljenoga rada utvrdi treći i svaki sljedeći put u razdoblju od šest godina od prvog utvrđenja činjenice neprijavljenoga rada u skladu s člankom 6. ovoga Zakona, nadležni inspektor će, osim postupanja u skladu sa stavkom 3. ovoga članka, usmenim rješenjem u zapisniku zabraniti poslodavcu obavljanje djelatnosti u nadziranom objektu odnosno prostoru.

(6) Rješenje iz stavka 5. ovoga članka ukinut će se u roku od tri dana od dana dostave dokaza nadležnom inspektoru o uplati iznosa iz stavka 3. ovoga članka, ali ne prije proteka 30 dana od zabrane obavljanja djelatnosti.

(7) Rješenje iz stavka 5. ovoga članka izvršava se odmah pečaćenjem poslovnih prostorija, postrojenja, uređaja i druge opreme za rad ili na drugi pogodan način, bez donošenja rješenja o izvršenju.

(8) Poslodavac na kojeg se odnosi usmeno rješenje iz stavka 5. ovoga članka može pisanim putem, u skladu s posebnim propisom, zatražiti da se zapečaćene prostorije privremeno otpečate i u nazočnosti inspektora odmah izuzeti pokvarljive namirnice i poduzeti druge sigurnosne mjere radi sprječavanja štete.

(9) Žalba protiv rješenja iz stavaka 2., 3. i 5. ovoga članka nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor.

(10) Izvršno rješenje iz stavaka 2. i 3. ovoga članka dostavit će se nadležnom tijelu koje je ovlašteno za utvrđivanje prava na mirovinsko osiguranje, nadležnom tijelu koje je ovlašteno za utvrđivanje prava na zdravstveno osiguranje te nadležnom tijelu koje je ovlašteno za obračun poreza i doprinosa za obvezna osiguranja prema sjedištu poslodavca.

10. Nadalje, člankom 8. navedenog Zakona propisano je:

(1) Ako poslodavac ne podnese prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje u roku iz članka 7. stavka 4. ovoga Zakona, nadležno tijelo ovlašteno za utvrđivanje prava na mirovinsko osiguranje će na temelju dostavljenog izvršnog rješenja iz članka 7. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona po službenoj dužnosti donijeti rješenje o priznanju svojstva osiguranika, počevši od dana koji je naveden kao početak rada u navedenom rješenju.

(2) Žalba protiv rješenja iz stavka 1. ovoga članka ne odgađa izvršenje rješenja. (3) Nadležno tijelo ovlašteno za utvrđivanje prava na mirovinsko osiguranje neće donositi rješenje iz stavka 1. ovoga članka odnosno neće postupiti po podnesenoj prijavi koju je poslodavac podnio u skladu s člankom 7. stavkom 4. ovoga Zakona za razdoblje u kojemu je radnik već prijavljen na obvezno osiguranje.

(4) Prijava na produženo osiguranje prema posebnom propisu ne smatra se prijavom na obvezno osiguranje u smislu stavka 3. ovoga članka.

11. Proizlazi, dakle, da svrha navedenog Zakona nije samo kazniti poslodavca već osigurati da će radnik, koji nije bio prijavljen, ostvariti svoja prava iz radnog odnosa. U tom smislu, navedeni Zakon propisuje postupanje inspekcijskih tijela, a nastavno na inspekcijsko postupanje uređuje i obveze nadležnih tijela za uspostavu obveznog mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Također, Zakon o suzbijanju neprijavljenog rada propisuje da je za razdoblje presumpcije postojanja radnog odnosa poslodavac dužan platiti radniku plaću kao i sva javna davanja vezana uz plaću.

12. U konkretnom slučaju tuženik je, u dijelu pod točkom 1. izreke osporenog rješenja, naložio tužitelju da za radnika NV podnese prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje na puno radno vrijeme, počevši od 8. travnja 2025. (jer je toga dana NV počeo raditi kod tužitelja). Ujedno je tuženik, u dijelu pod točkom 3. izreke, odlučio da se točka 1. izreke neće izvršiti jer je NV prijavljen na mirovinsko osiguranje, na puno radno vrijeme, i to kod poslodavca Ministarstva obrane RH.

13. Međutim, budući da u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 3. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, a ne tuženik, odlučuje o priznavanju svojstva osiguranika, nije sasvim jasna odluka iz točke 3. izreke osporenog rješenja kojom je tuženik odlučio da se točka 1. izreke neće izvršiti, jer tuženik nije ni nadležan donijeti odluku o priznavanju svojstva osiguranika. Tako je u konačnici osporeno rješenje postalo isključivo rješenje o obvezi uplate iznosa od 2.650,00 eura.

14. Nadalje, tuženik ni u jednom trenutku tijekom postupka nije doveo u pitanje vjerodostojnost tvrdnji NV i CV da je NV, kao suprug zakonske zastupnice tužitelja CV, dana 8. travnja 2025., kratkotrajno, na 2-3 sata, pomogao bolesnoj supruzi pri obavljanju njezinih poslova. Naime, NV je u svojoj izjavi naveo da je supruzi pomogao obaviti posao na stroju za izradu prstenova za suncobrane, kao i na poslovima utovara, koji je toga dana ranije počeo, došao je i započeo s radom u 8,45 sati, na poziv supruge jer nju boli ruka, ona inače radi na tom stroju, a toga dana nije mogla zbog bolova. Istaknuo je da sa tužiteljem nije sklopio ugovor o radu, jer je zaposlen u Ministarstvu obrane. Sve je to potvrdila i CV. Ako su ove tvrdnje točne, one svakako mogu dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog rješenja.

15. Tuženiku je za odluku očito bilo dovoljno to što je NV zatečen 8. travnja 2025. u 9,45 sati kako obavlja određene poslove u prostorijama tužitelja, a tužitelj ga nije prijavio na mirovinsko osiguranje za obavljanje tih poslova.

16. Međutim, te je činjenice nemoguće tumačiti izvan određenog konteksta. Širi kontekst, tj. širi skup činjenica i okolnosti koje daju konačno značenje i smisao činjenici da je NV obavljao određeni posao u prostorijama tužitelja, pružili su NV i CV. Njihove tvrdnje, koje same po sebi nisu posve neuvjerljive i nelogične, tuženik nije ni pokušao dovesti u sumnju, jer ih je očito smatrao nevažnim.

17. Sud, međutim, smatra da je ovaj kontekst važan, jer jednokratna i kratkotrajna (izvanredna) pomoć bolesnoj supruzi, kakva je, prema iskazu NV, pružena CV dana 8. travnja 2025., nije dostatna za zaključak o neprijavljenom radu kakvog ima u vidu Zakon o suzbijanju neprijavljenog rada, odnosno nije razlog za primjenu odredbe članka 7. toga Zakona, na način kako je to tuženik učinio u konkretnom slučaju.

18. Tuženik uopće ne tvrdi da je ovdje riječ o nečemu što nije jednokratna i kratkotrajna pomoć, ne tvrdi da je riječ o nečemu što ima obilježja bilo kakvog sustavnijeg i trajnijeg rada (što je ovdje teško i zamislivo s obzirom na to da je NV zaposlen u Ministarstvu obrane), odnosno što ima obilježja bilo kakvih zloporaba. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj trebao zasnovati radni odnos za dodatan rad u skladu s člankom 18.a Zakona o radu. Međutim, to se u osporenom rješenju, ni i u izreci, ni u obrazloženju, nigdje ne navodi. Naprotiv, tuženik je naložio tužitelju da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje za radnika NV podnese prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje na puno radno vrijeme. Stoga ova tvrdnja čini odluku tuženika još teže razumljivom.

19. Tuženik nadalje u odgovoru na tužbu navodi da inspektor nema diskrecijsku ovlast odlučivati hoće li donijeti upravnu mjeru ili neće. U odnosu na te tvrdnje valja istaknuti da ovdje nije riječ o primjeni diskrecijske ocjene pri izboru upravne mjere, nego o pravilnom i potpunom utvrđivanju činjeničnog stanja, dakle, svih relevantnih činjenica. Obveza utvrđivanja svih relevantnih činjenica nije pitanje diskrecije (slobodne ocjene), nego je to nužnost o kojoj ovisi pravilnost primjene materijalnog prava (članak 8. Zakona o općem upravnom postupku, ''Narodne novine'', broj 47/09. i 110/21.).

20. Slijedom izloženog, sud je polazeći od podataka s kojima raspolaže, a raspolaže samo s podacima spisa, utvrdio da se osporeno rješenje ne može ocijeniti zakonitim, slijedom čega je na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a presuđeno kao pod točkom I. izreke. Budući da je sud poništio osporeno rješenje, bespredmetno je odlučivanje o odgodnom učinku tužbe, odnosno privremenoj mjeri, kako je to tužitelj predložio.

21. U dijelu pod točkom II. izreke ove presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, jer taj zahtjev nije ni specificiran.

U Osijeku 5. studenoga 2025.

Sudac:

Tomislav Artuković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Tužitelju,

2. Tuženiku.